Iza tamnoljubičaste teške zavjese izviruje prvo lahorasti krajičak večernje haljine. Glavni ga reflektor hvata, povlači unaprijed, u zrak, a za njim lepršaju prozirni slojevi muslina. Ona ulazi na scenu.
Hrabro, širokim, sigurnim koracima. Tako ne hodaju dame u visokim petama. Ali, njoj štikle nikada nisu trebale. Viša je od drugih žena. I nikada se nije povijala da to sakrije. A ova duga svjetlozelena haljina, što joj meko mazi vilovito tijelo, izdužuje je još malo više.
A onda stiže na sredinu pozornice, pred mikrofon. Kamera se približava i lice joj je u krupnom planu. Oči boje tkanine, pažljivo odabrane pod pravim osvjetljenjem, blistaju, dok pokušava uzaludno razaznati lica u publici. Mršti se samo trenutak, a onda joj se trepavice spajaju, ružičaste usnice rastežu u osmijeh. Zabacuje kosu unazad, platinasti slap pada iza ramena i pokriva joj gola ledja. Zaostaje tek jedan pramen na desnoj strani lica. Onaj neposlušni.
Gledam je kako savija laktove ispred sebe, duge prste ukršta kao što je to oduvijek radila, prikrivajući nemir. Nosnice joj se jedva primjetno stežu dok uzima dubok dah, tijelo se napinje i oči otvaraju širom, pogled lijepi negdje iza zadnjih redova.
Sandra stoji sretna ispred milijuna.
Prekrasna je.
I ponosna sam što je znam.
Sandra, moja odsanjana kći.
Post je objavljen 10.03.2006. u 11:41 sati.