priča iz davnine
da ti ispričam koju maštariju? ispričat ću ti radije što mi se dogodilo jedne tople jesenje noći kad sam izašla s frendicom na kavu i malo brbljanja
sjedile smo u onoj kuglani do zagrebovog stadiona, pričale, gledale koga ima, ništa posebno, radnici, kuglaši, jer tad je kuglana još radila, uobičajeno društvo za neki četvrtak navečer, kada je ušao jedan lik, nesto stariji od nas, ali je bilo teško reći, zapravo, stariji ili mlađi, tada još nismo velike razike primijećivali, stao je uz šank, par metara od našeg stola
naslonio se kaubojski, laktom u poluokretu, naručio piće pokretom prsta; očito, stalni gost, a piće je stiglo odmah, tamnožuto u niskoj širokoj čaši; da, da, pratila sam detalje, bio mi je zanimljiv, jer …
… od kad je ušao, nije skidao pogled s mene … ne, nismo se poznavali i nisam bila navikla na muške poglede, pogotovo kad sam izlazila s tom prijateljicom, ona je naime, uvijek i svuda, oduvijek bila centar svih pogleda; izuzetno je atraktivna, plave duge kose, krasnog mišićavog tijela, uvijek u tankim premalim majicama … ali, on je gledao mene
bilo je to vrlo ocito, obadvije smo primijetile i često pogledavale u njegovom smjeru, ubacujući komentare u uobičajene tračeve, između ove ili one recenice; on se nekako uvukao u konverzaciju, prirodno, kao stari znanac, ako smo i očekivale da nam pridje, to se nije dogodilo, kao što se to baš i ne događa tako često kako se dečki hvale, gledaju, misle, zamišljaju i opet gledaju, ali ne dolaze
u jednom sam mu se momentu nasmiješila, više od dragosti nego kao pokušaj zavođenja, a on mi je vratio osmijeh; skrenula sam pogled, relativno brzo, ipak me je zateklo koliko mi se dopalo; i opet je sve išlo po starom, mi smo pričale, on me je gledao
nakon nekog vremena odlučile smo ići kući, bilo mi je žao; voljela bih da je dosao k nama, da smo se upoznali, svidjelo mi se kako je građen, imao je lijepe oči i gustu kosu, ali, šansa je polako curila u drugi dio pješčanog sata i, priznajem, malo sam se rastužila što ga više nikada neću vidjetiČ to, naime, nije bilo naše stalno mjesto za izlazak
prije nego sto smo se spremili; zene uvijek imaju puno sitnica za potrpati u torbice, on je platio svoje piće i izašao na ulicu ispred nas.
tek što smo zatvorili vrata za sobom, prošli pored pospremljenih vrtnih stolova i stolica, ugledala sam ga kako ulazi u auto parkiran blizu, sasvim blizu ulaza u dvorište; auto je bio neki tamno crveni, iako predaleko da bih mu vidjela oznake ili marku, svejedno, pratila sam ga pogledom dok je sjedao i zatvarao vrata, saginjući se na desno prema suvozačevom sjedalu
prolazile smo baš ispred auta kad su se suvozačeva vrata na crvenom autu otvorila, i ja sam ugledala njegovo lice u polutami, osvjetljeno tek blijedim svjetlom lampice u kabini, smiješio se, meni; otvorio vrata, i ja sam znala u tom momentu da me zove i da želi da pođem s njim
tako nešto nikad prije nisam napravila; munjevito su se redale slike, sva moguća mamina upozorenja, sve strašne priče o neznancima u noći, a ja sam se tresla od pomisli da bih mogla propustiti jedinstvenu priliku napraviti nesto tako ludo i nepromišljeno; jedan pogled razmijenjen s prijateljicom bio je dovoljan da ona odobravajuće kimne glavom i kaže mi da se vidimo sutra na faksu i da ne brinem za nju
odmjerila sam udaljenost do otvorenih vrata automobila, izračunala polusvjesno i zažarenih obraza da ću tih pet koraka uspijeti izvesti bez većih problema, da koljena neće zaklecati; krenula sam, bodrena njegovim osmijehom
bez riječi, bez suvišnih praznih razgovora, vozio me usnulim zagrebačkim ulicama, sve do igrališta jedne škole, do travnjaka pod velikom lipom; znala sam nekako, intuitivno, da mi se ništa loše neće dogoditi, da je mozda nepromisljeno, ali da si nikada ne bih oprostila da nisam pošla s njim
vratio me kući, pred ulaz, već smo duboko zagrezli u noć; pozdravili smo se lijepo, malim, prikladnim poljupcem, ovlaš dotaknuli usnice kao dugogodišnji ljubavnici, pitao me za broj telefona, dala sam mu, znajuci da me neće nazvati pa da sam mu broj u ruku utetovirala, ali nije mi bilo važno
ne, ne znam kako se zove i nikada ga više nisam vidjela, a sad smo se vjerojatno već toliko promijenili i pozaboravljali lica da ga ne bih prepoznala
ponekad mislim da sam to sanjala, a ponekad se nadam da ću ga jednom sresti, u nekoj čudnoj rupi u vremenu, nekom čudnom raspolozenju, u kojem će jedan od nas, slučajno pricajući zgode iz mladosti, ispričati tu večer i da cemo se prepoznati
|
