Čarobni brijeg

Nadam se da si dobro. I ja sam. Mada umorna. Zadnji tjedan sam pospremala, razmještala stvari po sobama. Sad je namještaj ipak ravnomjerno raspoređen. Na komodu, gdje je bila linija i televizor, stavila sam one mamine prevelike vaze i čipkaste tabletiće iz kutija u podrumu. Posve sam zaboravila da si ih tamo spremio. Srećom si ih ostavio vani kad si pakirao kompjuter.

Naručila sam novi trosjed, jer se starom slomila nogica, a i tvoja je mačka izgrebla naslon, znaš i sam kako se voli igrati komadićima spužve samo da me ljuti. Vrećica u usisaču bila je puna dlaka i razmrvljenih žutih mrvica. A pronašla sam i par novčića i dvije stare karte za kino, koje su ti iz džepova poispadale, davno, tko zna još kada.

Tepih sam jedva isčupala ispod ormara; iznenadila me boja, ona svježa zelena, kakva ti se jedino svidjela onda u salonu. Mislila sam ga okrenuti samo, medjutim, mrlja od bambusa ipak nije posve izašla, ma koliko sam je ribala. Prije ju je skrivao tvoj pisaći stol, ali ispod staklenog stolića sad se previše vidi. Zarolala sam tepih još jutros; obećao mi ga je susjedin sin sutra spustiti do smeća.

I kupaonicu sam sredila, blistava je i uredna, a promijenila sam i lanac na kotliću. I to sama, vjeruješ li? Pobacala sam poluprazne boce pjene za kupanje; to mi više neće trebati. Od sada se tuširam; ova je kada prevelika samo za mene. A i o krevetu ću razmisliti.

Eto, još jedan pozdrav na kraju. Sad zalijepiti kovertu, zavezati je vrpcom na vrhu ostalih pisama za tebe. Pazim na redoslijed, dragi, tako da kad ih nađeš, znaš koje je zadnje. Meni datumi nikad nisu nešto značili. I to je jedino ostalo isto.

Ima jedna visoravan odvojena mirnim, ponosnim liticama od proždrljive prašume. Drveće je prastaro, od početka vremena, čini mi se dok stojim nad ponorom. Iza leđa vjetar izravnava visoku travu, požutjelu, spaljenu od preblizog sunca.

Ravni su rubovi stijene ogoljeni; nazubljeno, šiljato kamenje upozorava me gdje je kraj sigurna koraka. Ako priđem bliže, ipak, zurit ću u milijune tamno zelenih očiju što iz dubina u vis šalju nepoznate mi vibracije.

Sunce, već visoko na nebu, grije mi potiljak i žari mi kožu kroz preveliku mrežastu haljinu. Mirisi parazitskih orhideja na stoljetnim stablima podsjećaju me na jednu ohlađenu oazu usred uzavrelog pijeska i bočicu preskupog čistog ulja koju sam morala imati.

Širim ruke i hvatam opasne vruće zrake mrežom od pamuka, savijam ih oko sebe i gužvam ih u sjenu. Stojeći na samom rubu litice, polažem je na baršunaste guste krošnje, kao anđela utisnutog u kasnom snijegu.