Ima jedna visoravan odvojena mirnim, ponosnim liticama od proždrljive prašume. Drveće je prastaro, od početka vremena, čini mi se dok stojim nad ponorom. Iza leđa vjetar izravnava visoku travu, požutjelu, spaljenu od preblizog sunca.
Ravni su rubovi stijene ogoljeni; nazubljeno, šiljato kamenje upozorava me gdje je kraj sigurna koraka. Ako priđem bliže, ipak, zurit ću u milijune tamno zelenih očiju što iz dubina u vis šalju nepoznate mi vibracije.
Sunce, već visoko na nebu, grije mi potiljak i žari mi kožu kroz preveliku mrežastu haljinu. Mirisi parazitskih orhideja na stoljetnim stablima podsjećaju me na jednu ohlađenu oazu usred uzavrelog pijeska i bočicu preskupog čistog ulja koju sam morala imati.
Širim ruke i hvatam opasne vruće zrake mrežom od pamuka, savijam ih oko sebe i gužvam ih u sjenu. Stojeći na samom rubu litice, polažem je na baršunaste guste krošnje, kao anđela utisnutog u kasnom snijegu.
Post je objavljen 13.04.2006. u 10:43 sati.