Crna kazaljka kruži bijelim poljem. Još jedan, peti put. Ružičasto proljetno svitanje zatiče me čudno zgrčenu, nepomičnu, hipnotiziranu. Sanjivi ljudi posrću preko livada, a moj je san daleko, predaleko u danu.
Ne spava mi se. Ali, potrčati sada ne bih mogla. Vežu me vruće lisice znatiželje, jer se riječi ne troše i ne stišavaju. Još pola kruga. Krevet je sad davno sjećanje na meko i toplo. Na zaborav. Na mrko buđenje u kasno popodne. Na san u stihu.
Želim ostati ovdje. Zauzdati kazaljku, razvući vrijeme-prostor. Ostati, dok svijet putuje nadsvjetlosno brzo, moje bi se vrijeme u beskraj produžilo. Zastajkivalo. Moje bi natekle misli tekle sporo. Moji bi titraji narasli do orkana. Slobodni od temporalne užadi.
Panta, pa rei. Znam. Šesti je sat.
Post je objavljen 27.03.2006. u 16:52 sati.