Preludij za T.
Preludij za T.
U taj neonom osvijetljeni bar zapravo nisam htjela ući, ali je hotelski već bio zatvoren. A trebalo mi je, samo još jedna, sasvim mala južnjačka utjeha. Mandarinu sam već imala u torbici.
Noći su uvijek najteže na kongresima. Utihnu predavaonice, restorani su pometeni i spremni za užurbani doručak. Hodnici u sobe uvuku umorne predavače, nervozne zbog sutrašnjeg velikog nastupa, a iz soba s velikim krevetima i kupaonicama izvuku našminkane pratilje, spremne za izlazak. Tiho. Visoke potpetice ne odzvanjaju debelim tepisima skupih hotela.
Haljinu sam odabrala pažljivo za večerašnji prijem. Crvena, svilena, bez bretela. Uski korzet pridržavao je moje četvorke sasvim dobro, još ih je malo i podizao, naravno, diskretno, ipak su to bili poslovni partneri, zar ne? Ali, ispod pojasa haljina se širila u beskraj, svila je bezglasno šaptala obećanja dok sam prolazila između niskih stolova i zapinjala za svaki stolac i mnogo muških koljena. Jesam li ih željela izazivati iz daleka? Možda. Ali, odavno sam prestala igrati takve igrice s muškarcima. Kako sam se tada osjećala, pošla bih sa svakim tko me ne bi pogledao samo u oči.
Neon je pojačavao crvenilo moje haljine; vidjela sam trenutke u kojima su se podizale dotad nezainteresirane obrve, prateći me usred slaloma između barskih stolova. Nije me zanimalo tražiti slobodno mjesto, neki stol, makar i u kutu. Namjeravala sam barmenu šapnuti ime svog otrova, napuniti usta izgriženim mandarininim kriškama, zaliti i progutati odjednom, još s nogu. Domarširala sam do šanka i pogledom potražila crveno-žutu etiketu na polici s bocama.
Barmen se stvorio ni od kuda. Nisam primijetila kada je uklizio u prostor ispred mene, ali mi se učinilo da je svjetlo iznad ogledala na suprotnom zidu sasvim lagano zatreperilo. Podigla sam pogled, tražeći plavkastu umiruću neonku. Ispred mene, s druge strane uske uglancane daske, visoko, mnogo više nego što sam očekivala, lebdio je prekrasan široki osmijeh. U prvoj sekundi nisam vidjela ništa drugo osim punih, malo rastvorenih usnica. A u drugoj sam stigla do trepavica. Dugih, uvijenih, tamnih.
Još uvijek držeći krpu za brisanje čaša u jednoj ruci, barmen se naslonio ispruženim rukama na šank, nagnuvši se malo prema meni. Te dvije ruke s obje strane mene privlačile su me, ograničavale mi i uzmak i napredovanje. Dok smo tako bez riječi, stajali, ne sjećam se koliko dugo, bez riječi, taj osmijeh i ja, osjećala sam kako se šavovi na crvenosvilenoj haljini rastežu i labave. Konac se pretvarao u prah, nestajao. Kroz buku zvučnika u kutu čula sam kako svila uzdiše, mreška se, rastvara.
Sjela sam na barsku stolicu. Tih pola sata do zatvaranja neću niti primijetiti kad prođu. Naručila sam mineralnu. I znala sam. Noćas se moja utjeha neće ljeskati u niskoj širokoj čaši. Neće se vući nisko po mekim hotelskim tepisima, kao magla od očajanja i propuštenih prilika.
Noćas će moja utjeha zaspati na svili.
|
