utjecajna linija

nedjelja, 26.06.2016.

Samo ON zna...

Kad se nešto, silno, želi …

Nisam nikakav stručnjak za nogomet, dapače, pratim ga jako slabo, samo kad igra reprezentacija Hrvatske, jer mi se čini da i u nogometu, kao u svemu danas, ima najviše politike, najmanje sporta i ferpleja….
Ovo što se dogodilo sinoć, predosjećala sam… Ne znam i ne mogu komentirati igru kao poznavalac igre i nogometne taktike, nisam kompetentna za to, mogu komentirati samo kao osoba koja ima neko životno iskustvo u sličnim situacijama, gdje je pobjeda bila važna, gdje se moralo, željelo, po svaku cijenu, uspjeti i pobijediti…jer, drugog izbora nije bilo….
Život nam je najbolji, najsuroviji , često, učitelj, bez milosti… Uči nas svakodnevno, a mi puno puta, ne prihvaćamo i ne osjećamo taj nauk…
Sve je moguće i ništa moguće nije…
Koliko sam samo puta otišla na ispit, misleći da sam sve naučila i da sve znam, a onda , ne položim zbog nekog banalnog pitanja, nečeg što sam smatrala nevažnim i čemu nisam posvetila dovoljno pozornosti kod učenja, ili od silne želje da sve bude savršeno, ja u jednom zadatku krivo zbrojim običan dvoznamenkasti broj…a integrale, limese i složene funkcije, napravim, bez greške…
To su te neobjašnjive situacije…“Act of God“, što drugo !!!
Moja prijateljica ne želi ići na ispit, jer ništa, ali, uopće nije učila… Probudim je prije ispita i kažem,“ Ideš, da profesor vidi da si zainteresirana“, jer gubila je volju za studiranjem i htjela odustati…Uključim zajedničkog prijatelja i kolegu sa faksa, da je i on nagovori…Nas dvoje smo spremili ispit, ona uopće nije.. U konačnici, ona položi, a nas dvoje padnemo ispit. Uspjela je prepisati dva zadatka koja joj je netko poslao sa dvije strane, ne znamo ni tko ni kako, ali položila je… Život je stvarno nepredvidiv, pa tako i borbe i porazi i uspjesi… Kad najviše očekujemo, kad smo gotovo sigurni da je uspjeh i pobjeda tu…oni izostaju..
Natjecala sam se za jedan posao…Konkurencija velika… Upozorili su me da nema šanse da ga dobijem…Išla sam na razgovor pet puta…Već sam mislila da se sprdaju sa mnom kad me toliko puta zovu… Bila sam opuštena, njih pet je pregovaralo sa mnom… Pitali su, ovo i ono… govorili o tome da će biti problema sa ovim i onim…Ležerno sam odgovorila da ne mislim tako i da imam ljude za sve probleme…Ukoliko ja nešto ne znam, znam tko zna… Nesvjesno sam bila uvjerljivija od svih ostalih i dobila posao…Nisam mogla vjerovati…Eto, to je to.. Neobjašnjivo !!!
„Čovjek planira, Bog se smije“… Tako je to nekako…Nadu gubiti i vjeru, ne smijemo… Uvijek se treba truditi dati najbolje od sebe …Ne bahatiti se, pri tome i podcjenjivati slabijeg i misliti da nam jedan, ogroman, uspjeh, može garantirati i drugi, isti takav…
„Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“ reče, A.B.Šimić, još jako davno…. A ja bih dodala „ Svi smo mi maleni ispod zvijezda, ma koliko mislili da smo napravili nešto veliko, pa i onda kad smo stvarno i napravili to veliko“….
I u ljubavi je slično, kad nekog silno, silno, želimo i volimo, vjerujemo mu, kad se sve čini tako idealno i prelijepo i našoj sreći nema kraja, pukne nas, hladan tuš…Osvijesti nas, pokaže da je život nešto drugo… Spremni, uvijek na sve, trebamo biti, porazi i pobjede sastavni dio su života…. Čine život, a život je dar, ne odbacuje se tek tako…. Život je da se živi i sa porazima i pobjedama…lijepim i ružnim periodima, što više skromnosti i optimizma, to nam je sve lakše i bolje… Možemo mi misliti da smo savršeni, spremni na sve i nepobjedivi, ali ne podcjenjujmo drugu stanu koja isto tako misli, a eto, nekad možda, ima više sreće, jer sreća je u svemu, jedan od najbitnijih čimbenika…..
Kako ju zaslužiti i imati, to samo ONAJ gore zna… Samo ON…

Oznake: pobjede i porazi

26.06.2016. u 12:57 • 45 Komentara • Print • #

subota, 25.06.2016.

Bijeg

Život ili igra...

Život je igra

Šarenih balona

Slatkih bombona

Gorkih tromblona

U pauzi, između

Nađoh, u smiraju, sreću

Na proplanku zelenom

Gdje cvijeta najljepše cvijeće

Ptice cvrkuću od sreće

U miru treperave svijeće

Bez zvuka civilizacije

Uz šum tišene

Zvuk nježne violine

Na plaštu od trave

U mirisu pokošenog sijena

Duša moja, sanjiva i ranjiva

Našla smiraj

I spokojno drijema

Oznake: Šareni baloni

25.06.2016. u 21:04 • 14 Komentara • Print • #

Može li...

Nižu se tako, dan za danom.. Kao biserne kuglice, ogrlice… Nekad blistaju Nekad sivi odsjaj daju…
Mislim na tebe, još… Na neki, drugi način, sad… Ne onaj, nevini, djetinji … Kao onda, kad sreli smo se prvi put …. Ne gledam te više, očima ushićenja…. Zaljubljene žene… Kao onda… Kad sve je izgledalo tako iskreno i nevino… I bilo je tako… Nisi izdržao, razumijem to… Ali, prekršeno obećanje… To ne znam, da li se zaboraviti može… Tek tako, čovjek ne može iz, vlastite, kože… Ako bi i želio, ne može…
Vidjet ću te uskoro… I znam da ću tada sve znati… Ima li smisla… Može li sve ono što je bilo lijepo, ponovo da se vrati…
Ako nam je, dovoljno, stalo… Nekad je potrebno tako malo…
Da li je i to malo već nestalo….
Pitanja se nižu
Odgovora još nema…
Samo, mjesec koji se smiješi…
I sprema, njemu poznata…
Iznenađenja…

25.06.2016. u 13:07 • 8 Komentara • Print • #

FACE LIFTING, POROK ILI POTREBA....

Razmišljajući o potrebi žena da uvijek izgledaju lijepo, dotjerano, mladoliko…iskreno i sama sam takva, volim sve to nabrojano, ali…uvijek to, ali…bez obzira na sve, ne mogu razumjeti, a željela bih i nastojim, sve te potrebe za operacijama na licu…a koje u konačnici od lijepe žene naprave čistu suprotnost…Deformiranu, izobličenu, osobu, koju na kraju, mnogi, zbog svega što je sebi napravila, žale… Pitam se što je tomu tako i u čemu je poanta… I dalje pokušavam razumjeti…
U vrijeme puberteta, već sam to pisala, bila sam nezadovoljna svojim izgledom…moj nos je mogao biti manji, usne su mi bile punije nego što sam željela ( a sad ih pune filerima), kosa kovrčava, a voljela sam ravnu…i još puno sitnih stvari, koje su meni tada bile itekako krupne i koje su me činile nesigurnom i iskompleksiranom, na neki način… Zbog svega toga bila sam i manje komunikativna, povučena u neki svoj unutarnji svijet, u kojem sam našla mir i zadovoljstvo, učeći, čitajući, jačajući sebe iznutra.
To je bilo doba puberteta… Kako je vrijeme odmicalo i jačalo moje samopouzdanje, a jačalo je iznutra, zaključila sam da je moj nos, upravo onakav, kakav najbolje odgovara mom licu, usne isto tako, moje istaknute cheekbones i ta nemirna, kovrčava, pomalo divlja kosa odavale su tu neku, buntovnu crtu mog karaktera, a koja se na prvu nije primjećivala…Upoznajući i spoznajući sebe, spoznala sam da sam upravo takva kakva jesam, to ja!
Gledam prelijepe žene koje se operiraju nezadovoljne svojim izgledom, žele još veće usne, oči i lice bez i jedne bore, obrve bez dlaka, ogromne umjetne grudi….A mlade, već sa 20 godina to rade…Zašto!!!
Kad sam bila u New Yorku, otišla sam u Atlantic City, da vidim taj Taj Mahal koji je Trump napravio od plastike, zanimalo me kao građevinarku i da isprobam sreću, u Caesars Casinu , ili nekom drugom… Bila sam jako uzbuđena kad sam krenula autobusom iz New Yorka u Atlantic City…Imala sam taj neki unutarnji poriv koji me tjerao da probam kockati i ja sam ga poslušala…
Da ne duljim…Potrošila sam sav novac koji sam uložila, a svaki put kad sam dobivala, još više sam izgubila…Da nisam kupila povratnu kartu, ne bih imala novaca za povratak…

To je bio moj prvi i zadnji put kad sam igrala na sreću… Imala sam taj poriv u sebi, ali sam se uspjela oduprijeti…
Face lifting, ovdje mislim na operativni zahvat i sve one operacije, nosa, usana grudi i ostalog…me podsjeća na tu moju prvu i posljednju igru s kockom, na nešto, što sam mogla nastaviti, ali nisam, svjesna posljedica, ako krene kako ne treba, a uvijek krene, kako kaže nepogrešivi Marfi „Ako nešto može poći naopako, poći će naopako“…S napomenom, da je igrati se sa svojim licem i tijelom, barem na izgled, još opasnije, posljedice koje nosiš cijeli život su veće…
Kao i kod „kocke“, žene koje jednom krenu sa operacijama ne mogu se zaustaviti…što više operacija naprave, više im se čini da ono što je ostalo nije u redu…Nema kraja…
Drage žene, jačajte sebe iznutra, sva ljepota i snaga žene dolazi iz vaše nutrine, duše i srca…
Toliko sam upoznala lijepih žena i muškaraca, naravno ( ova pošast polako hvata i muški rod, ali ovo nije taj post), koji nisu imali pravilne crte lica, savršeno tijelo, a bili su savršeni, prekrasni, jer tako su zračili i prenosili svoju unutarnju ljepotu na sugovornike i ostavljali ih bez daha…Mislim da je to, ono pravo!

P.S. Da se razumijemo…i dalje pokušavam razumjeti!

Oznake: Iz ugla jedne žene

25.06.2016. u 10:30 • 8 Komentara • Print • #

petak, 24.06.2016.

Žena u najboljim godinama

Jooooj blogoprijatelji, ne dozvolite da i
ovom našom blogosferom vladaju netrpeljivost i netolerantnost koje imamo u svakodnevnom životu i previše...
Mir ljudiiii !
Tu smo da širimo dobro, a ne zlo...da se družimo, smijemo, budemo, ako treba, rame za plakanje i podrška jedni drugima...Molim vaaaas!!!
Dakle, jedan meni drag blogoprijatelj se našao u dilemi, bar mi se tako učinilo, kad sam u jednom postu napisala "Žena u najboljim godinama"...
Samo se nasmijao i rekao da razmišlja sto bi to trebalo značiti...Zaintrigiralo ga....
Kako mi se se čini da on još o tome misli ( ili sad već i ne misli :) to sam, eto odlucila pojasniti moje viđenje tog fenomena, "Žena u najboljim godinama"....
U ranim dvadesetim , osjećala sam se još kao nesigurna klinka, studirala, malo izlazila, priznajem, štreberica sam bila, uživala u čitanju i učenju, općenito...Nekom je možda čudno, meni ne...Kroz učenje, odlične ocjene i uspjeh liječila sam komplekse...Pokazalo se to kao jako dobro...Knjiga i znanje, na satu, u školi, bili su moj glavni adut. Nisam voljela svoj izgled;malo toga mi se na meni sviđalo...i ako su mnogi govorili suprotno...uvijek mi je bilo najvažnije moje mišljenje, a ono nije bilo dobro, tada...
Tridesete su bile već godine nekog konkretnog dokazivanja, posao nakon faksa, odlazak vani u Ameriku i spoznaja sebe na pravi način....sve sto želim i hoću upornošću i radom mogu postići...Granice određujemo sami sebi...
Rane četrdesete su se pokazale kao godine u kojima se već dobila jasna slika o ljudima i očekivanjima....iskustvo je već tu i sigurnost i samouvjerenost, na zavidnom nivou ...Kako zračiš, tako te ljudi i doživljavaju...Period između 40 i 50 godine za mene je period u kojem se najbolje osjećam...kako fizički tako i mentalno...možda je to čudno, nekome, ali za mene su to najbolje godine, bez obzira na probleme, recesiju, glupu politiku, sve što nas okružuje i negativno utječe na nas...ta zrelost i spoznaja sto hoću i želim, što toleriram, što ne, jasno stajanje iza svega sto kažem i uradim bez straha od nekih lažnih autoriteta...Sve direktno i otvoreno do kraja, bez muljanja i petljanja...žena između četrdeset i pedeset sve to može i zna kako...Vjerujem da je tako i nakon pedeset, jer nema razloga da ne bude, u najboljim godinama si onda kad tvoja glava to misli, tako radi, a tijelo se tako i ponaša...
Sve ženine godine mogu biti i jesu, najbolje, ako se tako žena osjeća, tako zrači, ako joj je život ispunjen, onim što voli i ako je zadovoljna svojim životom, sto god radila. Najzrelije i najbolje godine nastupaju nakon četrdesete ...

Rasprava otvorena :)....

Oznake: Napisano prije nego što je bilo rečeno

24.06.2016. u 17:26 • 12 Komentara • Print • #

srijeda, 22.06.2016.

Slične duše

Lijepo je, prelijepo, kad duše se sretnu slične.....
Slučajno! Da li ?!...Ili zato što, previše, jedna na drugu, liče...
Koliko god bio, težak, nekad, nepodnošljiv do bola...
Život zna biti pun ugodnih iznenađenja i kad osjećamo se
loše i utjehu trebamo, od onog, tko nam je ne pruža...
U vrtu, pod prozorom našim, iznenadi nas tek procvjetala, rumena, ruža...

Uvijek, sam vjerovala u pobjedu dobra nad zlom, i onda kad
prijatelji su me zvali optimističnom budalom...
I koliko god izdržati bilo je teško, život me znao iznenaditi,
jako, ugodno i vješto...

Imajući uvijek na umu onu, " koliko bi ih uspjelo, da izdržali su još samo
jedan dan"....ja i danas živim svoj djetinji san...
Vjerujući da svi ljudi dobri mogu biti, ako i nisu, mogu se makar potruditi...
Sve je u nama samima i to zrno pijeska, u moru beskraja, što jesmo,
trebalo bi biti dovoljno da znamo gdje nam je mjesto...

A to mjesto sami stvaramo, taj kutak svemira u kojem smo se svili,
a ne znamo, odakle, kako, koji su to moćnici odredili...

Ono što znam, što određuje i oslikava ljude, je da se svi potruditi
moramo i trebamo, da to mjesto dostojanstvenog življenja
za sve nas bude.
Dok to, u stanju, napraviti nismo i dok na tome svi, baš svi raditi ne
počnemo zajedno, neće biti dobro, jer samo dobro pokreće dobro,
ostvaruje i onaj nemogući san, da nam svaki, upravo svaki,
bude lijep i ispunjen dan...

Oznake: rumena ruža

22.06.2016. u 23:00 • 10 Komentara • Print • #

Muke po jačmencu

Jedan, na oko, bezazlen jačmenac, može itekako ići
na živce i smetati u obavljanju svakodnevnih aktivnosti ...
E, tako je i moj jačmenac, počeo smetati meni,
dok se nisam, u konačnici, morala obračunati se s njim ..
.
A počelo je ovako ....Probudila sam se i kao i svako jutro,
krenula tuširati...Tuširam se, prije spavanja, da bolje
spavam i ujutro, kako bi, raspoložena i vedra, otišla na posao....
Pogledam se na ogledalo i imam što vidjeti...
Desni gornji kapak natekao...Hm....što bi to moglo biti?
Jačmenac ?! Pomislim, Bože dragi, pa nisam imala jačmenac
od četvrtog osnovne? Kud baš, pa sad?!!
Žena u najboljim godinama i zločesti jačmenac na oku.
A jooooj!!! A radim s ljudima, držim sastanke, govore...
Sa jačmencom ću stvarno jako vjerodostojna biti...
Eto, takve me misli i gluposti obuzeše...Ljuta sam...
Otvorim, odmah, neke stranice na forumima, savjete liječnika...
Već sam i zaboravila kako smo to nekad liječili, jačmenac..
Žemlju staviti u toplo mlijeko, pa na oko...
Toga sam se sjetila...
Odmah to stavila...i ništa.! Htjela sam ga se riješiti odmah i sad!
Pročitam, zatim, da se ugrije sterilna gaza pa na oko ...
Još bolje, stavi vruće vode u šalicu sa okruglim dnom pa nju
na gazu i oko...Sve sam probala, ništa nije pomagalo...
Svako novo jutro moj jačmenac je stajao postojano, kao da
mi se ruga...Eto sve ti možeš, ti si "žena zmaj" u poslu, a ja
jedan obični, mali jačmenac, glave ti došao....
I bilo je tako....
Malo po malo, već sam se navikavala da je uvijek tu, ali
suživot je postajao sve teži i teži...Ljutila me je njegova postojanost
i ustrajnost...Jednostavno, ta njegova neuništivost, me živcirala..
Čitala sam, da se zna, nakon nekog vremena, sam povući i kad se
ništa ne radi s njim i nadala se da ću se uskoro probuditi, ujutro,
bez jačmenca. Ali, pusti snovi...
Svako jutro, kao da mi se smijao, kad bi pogledala u ogledalo,
i rekao:" Ne brini ! "Tu sam"!!!
Prestala sam ići u teretanu, nekoliko dana, plašila sam se,da se
ne inficira i postane veći...
Nakon dva tjedna treniranja živaca, otišla sam kod liječnika...
Već sam mislila da će mi reći da je to nešto puno gore i opasnije
od jačmenca...Plašila sam se liječnika i odlazila sam, ako i samo
ako, sam morala...Tako da sam uvijek dolazila u zadnji tren...

Liječnica je rekla da je to tipični jačmenac, ali potkožni, pa je malo
teže ga izliječiti ...Dala mi je TOBREX kapi i mast i rekla, ako
ne nestane za tjedan dana, da odem u Hitnu pa će mi oni to malo
izrezati i očistiti...
To mi je zvučalo strašno....Molila sam Boga da se to ne dogodi...
Mazala svaki dan dva puta mast i tri puta stavljala kapi...
Ništa se nije događalo!!! Nije rastao, a nije ni nestajao...

Krenula sam opet u teretanu...Morala sam..
Sve svoje aktivnosti i obveze na poslu,
obavljala sam s naočalama na očima, govoreći sugovornicima da
imam jačmenac i da moram nositi, sunčane, naočale...A, što ću?!...
To mi je bilo najjednostavnije...

Malo po malo, naučila živjeti s njim i skupljala hrabrost za, konačan, obračun.
Došao je i taj dan...
Nikom od ukućana nisam ništa rekla...Naručila sam se na pregled kod
specijalista i u podsvijesti već znala što me čeka...

Došao je i taj dan!
Ulazim u predvorje ordinacije, lijepo i bijelo, ali brrrr.. malo hladnu ...
Stariji bračni par je u čekaonici i liječnica, mlađa, vedra i nasmijana
žena, poziva muškarca na pregled. On ne reagira na prvu, očito da ni sa sluhom
nije baš sve u najboljem redu, ali žena mu došaptava i on ustaje i odlazi...
Morati će na operaciju mrene, čujem, kako mu kažu...Vrata ordinacije
bila su otvorena pa sam sve mogla čuti...
Treba čim prije, kažu, jer kad se ne dođe na vrijeme, onda treba strugati,
pa su rezultati malo lošiji...A joooj !...Strugati!...Po oku!...Strašno!!!...

Po malo me već panika lovila..kad me prozvaše...
Hrabro ustadoh i krenuh...Sjedoh na neku crnu stolicu i liječnica pozva
i liječnika...Pokušava mi izvrnuti kapak, ali se ne da...Ja stisnula pa stisnula,
kao da mi je život u pitanju...Ne dam! I gotovo!...
Valjda su skužili da se plašim, pa je liječnik rekao da će mi malo
pogledati oči, vid i sve što pregled podrazumijeva....
Gledala sam i sva ona slova...I sve sam vidjela..
Da me ohrabri, liječnik kaže: " Imate dobar vid i sa očima je sve
u redu, ne trebate ni naočale nositi"..."Ali zašto doktore jačmenac,
uporna sam ja, pa nisam klinka, kako to"? "Pa događa se", mudro
kaže liječnik....

Ponovo se pojavila ona liječnica i kaže " Hoćemo li mi?"
"Ako ne opustite kapak, morat ću donijeti jednu svoju spravici"...
"Kakvu spravicu?".. "Nemojete, molim Vas!"!! "Sad ću ja"!
Pokušavam opustiti kapak, gledati dole i držati otvoreno oko...
Tako je rekla...Ali , ne ideeeeee!...
Liječnica odlazi...
Vraća se sa nekom malom uskom staklenom cjevčicom...
Za tren je izvrnula kapak...Ništa nisam osjetila....
"Evo ga, kaže, tu je začaurio se"..."I šta sad", kažem ja"?
"Idemo ga maknuti!" Kako maknuti?! "A ja"? "Krenula sam na trening,
pogledajte , tamo je torba!"
"Ništa torba, ništa trening, danas!" "Prekosutra ćete na trening!"

Pristala sam...A kao da sam i mogla što drugo uraditi?!
Išlo je ovim redom: lokalna anestezija jednom, pa drugi put, sve
u vidu kapi...navukli mi bijele navlakice preko cipela, odveli u
sobu do sa stolicom postavljenom u ležeći položaj, primaknuli neko svjetlo,
opustila sam se i otupila, jednostavno sam se pomirila sa sudbinom
u očekivanju da će netko drugi, kad ja nisam mogla, dobiti bitku
sa mojim jačmencom... Osjetila sam, malo neugodno,
ali izdržljivo bockanje par puta i onda je sve bilo gotovo...
Dobila sam ogromni zavoj preko oka, masti za dalju njegu i
posebne maramice za higijenu oka....Osjećala sam se
oslobođeno u jednu ruku, a opet i pomalo čudno...
Sve se odigralo tako brzo...I sad još gora odlazim, nego što sam
došla i još se zahvaljujem liječnicima na odlasku...
Nije lako bilo ni sići, ni pronaći taksi, sjetila sam se tada
svih onih na koje rijetko mislimo i suosjećala s njima, itekako....
Bože, kako je teško biti osviješten i suosjećajan kad si zdrav.
Za sebe mislim da jesam i osviještena i suosjećajna...
Ali osjećam i to, da to nije dovoljno... Nije dovoljno !
Nikad, nije dovoljno!

Oznake: Zdravlje i bolest

22.06.2016. u 18:20 • 15 Komentara • Print • #

utorak, 21.06.2016.

U tramvaju br. 17 sa gospodinom Lovrinovićem

Radni dan, uglavnom kao i svi drugi, u zadnje vrijeme, jer hvala Bogu
imam posla, u ovoj totalnoj krizi, kako posla tako, svega i svačega.
Svakodnevne obveze i borba.
Već dugo koristim gradska prometala ( sviđa mi se ova riječ), za vožnju
do doma. Jednostavno, ne da mi se voziti u gradskoj gužvi i u isto
vrijeme pisati poruke i odgovarati na pozive...A to moram, zbog posla.
Rijetko kad u njima srećem ljude sa televizije, tzv. celebrities...
Sjedim u prednjem dijelu tramvaja, poništila sam kartu, u zadnje
vrijeme puno je više kontrolora, znaju i po dva ući na dijelu od Svetica
do Trga bana Jelačića....Što je teže narodu, to se više stišće sa
svih strana...
I tako, sjedim i tipkam po mobitelu, kao i većina u tramvaju, odgovaram
na mailove i poruke...Odjednom je krenuo razgovor, ne baš ugodan,
uskoro je nadjačao sve zvukove i van i unutar tramvaja i počela je
prepirka i svađa...Muškarac i žena u poznijim godinama, žena
nešto starija, mogla je imati i preko sedamdeset, počeli su se
žestoko napadati riječima. On je nosio u vreći nakupljene boce,
ona, čini mi se u svom zavežljaju isto tako...Situacija je postajala
sve neugodnija, nitko nije reagirao...
Zvao ju je starom k..... ona njega riječima iste težine...
Bilo je tu spominjanja, Mi i Vi ... Purgeri i došljaci..Svašta nešto!
. Već se i vozačica tramvaja uznemirila i umiješala u razgovor, ali bez koristi...
Činilo se da neće skoro prestati..

Odlučila sam sve okrenuti na šalu, ako je to uopće bilo moguće,
ali riskirala sam...Viknula sam iz sveg glasa :" Pa ljudi moji, nismo
u Saboru, što vam je ! Prvo muk, a onda cijeli tramvaj u smijeh.

Tad sam primjetila gospodina Lovrinovića, držao se rukom
za gornju prečku u tramvaju i okrenuo prema meni kad sam zagalamila.
Prepoznala sam ga, jer tu i tamo, pratim vijesti i politička zbivanja.
Znala sam da je to onaj, koji je još sa dvojicom kolega otišao iz Mosta.
Nasmijao se i rekao : "Ovo je puno bezazlenije, u Saboru je puno gore
i sa puno većim posljedicama!"
Mislim da je doslovno tako rekao, ali ako mi je nešto promaklo, ispričavam se!

Došlo je do kratkog smirivanja situacije, da bi muškarac, koji se osjetio
više napadnutim rekao : " Ali ona je meni rekla da sam staro smeće!"
"Kako mi je to mogla reći?" Opet sam se uključila" Pa ispričat će Vam
se, bila je ljuta, ali ispričat će Vam se" pokušavam, opet nekako, smiriti stvar...
I gle čuda, žena reče "Ispričavam ti se"....
Kaže meni gospodin Lovrinović: "Vi bi mogli raditi u mirovnim misijama"...
Opet se ispričavam, ako nisam vjerno prenijela svaku riječ, ali ja sam
tako čula..."Radim već na gradilištima preko dvadeset godina", kažem mu ja....
"Onda nije ni čudo da znate s ljudima", rekao je gospodin Lovrinović...

Ovih dvoje se malo smirilo, ali i dalje su mrmljali kroz zube, još je ljutnja tinjala..
Onda je došla još jedna stanica i žena je izišla...
Kako je ona izišla, tako se muškarac ponovo probudio i počeo" jeste vidjeli
što mi je rekla, jeste čuli"...obratio se vozačici tramvaja koja je morala
na kratko izići i očistit nešto na tračnici...Ovaj nije prestajao, izašao je s njom vani
i počeo: "Jeste čuli kako mi je rekla da sam staro smeće, što bi vi da je
tako vama rekla?"...
"Rekla bi da jesam staro smeće i gotovo, eto i sad me pustite na miru !"
Vozačici tramvaja bilo je već svega dosta i bilo ju mi je žao.
Muškarac je srećom, ostao vani i nije više ulazio u tramvaj...

Gospodin Lovrinović se okrenuo prema meni, a pridružila se razgovoru i
gospođa koja je sjedila do mene...Zaključio je da je ovo sve ništa što se u
Sabornici događa, pričao o tome kako je sve eskaliralo jer stanje došlo
do svog vrhunca i usijana..."Kao kad vam čir do kraja sazrije pa pukne"....
"Tako je sad kod nas"...Nisam nikad politiku voljela niti bila u nekoj stranci,
ali imalo mi je smisla to što govori. Govorio je da konačno mladi kvalitetni ljudi
trebaju doći do izražaja i preuzeti stvar u svoje ruke...To već dugo slušamo,
ali ništa se nije još dogodilo, možda je stvarno i došlo vrijeme...Rekla
bih da je krajnje vrijeme...
Gospodin Lovrinović je uskoro sišao na svojoj stanici...
On se, ako ništa drugo, vozi i razgovara s narodom...I to je nešto...
Naši političari nisu skloni tome...Pričati i biti s ljudima...Svojim narodom...

Oznake: Sasvim običan dan

21.06.2016. u 07:44 • 25 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 20.06.2016.

Kava

Kava za kranistu na gradilištu.
"Mačka", glumi konobara :)
Slika govori više od tisuću riječi....

Oznake: Jutarnja kava

20.06.2016. u 10:00 • 5 Komentara • Print • #

nedjelja, 19.06.2016.

LA VITA E BELLA

Čitam danas udarnu vijest na portalima, djevojka od 23 godine slala je prijeteće SMS poruke svom dečku i njegovoj majci, nakon što je prekinula vezu s njim… Epilog: završila je u pritvoru od trideset dana, pod sumnjom da je počinila kazneno djelo…. Prije par dana, doznala sam od prijatelja da mu djevojka s kojom je bio u vezi godinu dana, nakon prekida, od života radi paka. Mjesec dana je bio na normabelima, još nije došao sebi, jer žena radi svakodnevni mobbing nad njim. Dolazi mu na posao, pred svima govori, kako je jadan, da od njega ništa ne može postati, da je dno, dna i tako… On ne zna što da uradi, osim da šuti i trpi dok sve to prođe… Prekinuo je, između ostalog, jer je bila i jako ljubomorna, sve mu branila, kontrolirala sve postupke i provjeravala sve njegove sadržaje na internetu…. Nije smio poslati poruku ni jednoj ženi, pa ni onu najbezazleniju On se jako zaljubio, planirao čak i zajednički život s njom, vjerovao je proći će je ljubomora, jedno vrijeme mu je i imponiralo sve to, jer je mislio da je i ona u njega jako zaljubljena … Prevario se, očigledno i što sad?! Kako uopće na lijep način riješiti sve to? Kad je jedna strana u stanju učiniti sve, jer se smatra oštećenom i želi osvetu… Ne razumijem što žene razmišljaju kad se tako ponašaju?!… Misle, prijetnjama, prosipanjem sile i zlostavljanjem „voljenu“ osobu ponovo vratiti?! Možeš misliti!! Koji apsurd !! Na taj način samo rade gore i sebi. Ne možemo nekoga silom natjerati da nas voli. Kad sam prvi i posljednji put u životu bila prevarena od muškarca s kojim sam bila u vezi, bila sam jadna i razočarana, a ne da mu se još i svetim… Prekinula sam, zaželjela sam mu sve najbolje i otišla… Dugo mi je trebalo da se oporavim, i ako je veza trajala samo godinu i pol… Poslije me je zvao, pokušavao da krenemo ponovo…Sad je oženjen i opet me zna zvati da se, makar, na kavi vidimo… Ono što je završilo je završilo i što ja imam s tom osobom raditi na kavi!! Treba se uvijek ljudski razići, bez želje za osvetom, jer vjerujem, sve ima svoje zašto…I loša iskustva nas uče i u konačnici ojačaju ( ako preživimo :) Tko radi loše drugome, vrati mu se jako brzo… Ne trebamo biti mi ti koji ćemo prijetiti i zagorčavati život. Život se sam pobrine za to…Itekako!!
Ukratko, to je moje mišljenje.

Oznake: Klasa optimist

19.06.2016. u 18:07 • 24 Komentara • Print • #

Kraljica Ži Ži

Ovo je naša kraljica Ži Ži . Ima dvije godine. Kod nas je od kad je imala
ni puna dva tjedna.
Pronađena je na smetlištu, uz Ilicu.
Imali smo dojavu da će nju i njenu braću i sestre pokupiti ljudi iz šinteraja.
Zar to mjesto postoji ?!. Brzom akcijom, svi su nam mačići u kratkom vremenu bili doma i
krenula je borba za život malih nedužnih bića...
Bili su u jako lošem stanju, sve smo ih odveli veterinaru i dobili antibiotike
i druge lijekove za njegu.
Ži Ži je od samog početka bila drugačija, otkrili smo joj ranicu na tijelu,
vjerovatno je bila žrtva nečijeg napada i onako sitna i mala već je imala traumu.
Ponašala se autistično...
Morali smo joj davati hranu, posebno . Nije htjela jesti sa braćom i sestrama...
Spavala je udaljena od njih, u sobi, na svojoj dekici...
Kako je vrijeme prolazilo i mačići ojačali to smo preko interneta tražili pravi
dom za njih i prave udomitelje.
Trajalo je, ali smo uspjeli pronaći divne ljude koji nam i
danas šalju slike već odraslih i njegovanih maca, svojih ljubimaca.
Ži Ži je ostala s nama. Zaključili smo da ju nitko ne bi mogao bolje
razumjeti od nas.
Vremenom se promijenila, postala mazna i privržena, ojačala je
i krenula vani.
Sada je pola dana vani, pola u kući. Predivna je, na izgled divlja,
a zapravo, velika maza.
Vidjela sam je jednom kako se u našem vrtu tuče sa velikim žutim
mačkom od susjede.Ovaj je pobjegao glavom bez obzira...
Ži Ži izgleda opasno i kao da je tog svjesna, vani
se tako i ponaša.Glumi opasnu macu.
Voli se igrati u parku, istrčavati kao pas...
Jedna sasvim neobična maca...Naša kraljica Ži Ži.

P.S. Imamo mi još jednu kraljicu, Crnu, cimericu i prijateljicu od Ži Ži.
Ona je isto tako zaslužila svoju priču.

Oznake: Naša kraljica

19.06.2016. u 07:54 • 14 Komentara • Print • #

subota, 18.06.2016.

Još o reformi obrazovanja, kako god se ona zvala…

Moja generacija, kao i mnoge generacije, ispred i iza moje, učile su toliko nepotrebnih stvari, kako kroz osnovnu školu, tako i kroz srednju i u konačnici fakultet. Puno puta, štrebajući nepotrebne stvari, znala sam reći „Nadam se da će onima iza mene, biti bolje i da će se skužiti što je nepotrebno i opterećujuće, što nema smisla stavljati u obrazovne programe…. Nisam ni slutila da će proći toliko godina i ništa se promijeniti neće……. Docentica na Građevinskom fakultetu, energična, vrijedna i uspješna mlada žena i k tome majka troje djece pozvala me da studentima pete godine građevine održim sat predavanja, o tome što ih
očekuje u praksi, nakon završetka fakulteta, jer mnogi još nisu znali za što bi se opredijelili, ured i projektiranje ili teren i gradilište. Napravila je to samoinicijativno, jer je osjetila da treba, da su mnogi studenti u nedoumici, zbunjeni, a ne znaju kako si pomoći… Sat predavanja pretvorio se u četiri sata predavanja i druženja . Pokazalo se da je njena ideja bila pun pogodak . Osim mene, bila su tu još dvojica muških kolega, svi smo radili u različitim oblastima, smjerovima građevinarstva i pričali o svojim iskustvima. Studenti su postavljali pitanja, nakon što bi mi ono najvažnije iz prakse ispričali i pokazalo se da itekako razmišljaju o svemu i da im treba pomoći. Motivirali su me da završim stručnu knjigu koju sam počela pisati još prije tri godine , „Praktični savjeti za početnike u građevinarstvu“ i koju ću zbog njih u najbržem mogućem roku završiti jer vidim koliko im je potrebno da se opskrbe osnovnim znanjem iz prakse da bi uopće mogli bez straha, nakon završenog fakulteta, krenuti u izazove koje donosi njihov budući posao, struka za koju imaju teoretska, ali ne i sva potrebna praktična znanje i zbog čega su u strahu da neće moći i da neće znati, da nisu dovoljno spremni za izazove koji ih očekuju u praksi. Olakšanje je bilo, osjetila sam to, kad sam rekla da nakon završenog fakulteta, kad sam došla na gradilište jedne velike građevinske tvrtke, nisam gotovo ništa znala, osim što sam znala, da ću znati i naučiti, samo treba malo vremena.Tako je i bilo…
Uskoro, sve je došlo na svoje mjesto i još uvijek radim posao koji volim najviše na svijetu. Bilo je jako teško, u početku, upravo zbog nedostatka tog praktičnog znanja, ali uspjela sam posložiti sve na svoje mjesto… Poruka studentima je bila, da vjeruju u sebe i svoja stečena znanja, budu strpljivi i uče, rade na sebi, upijaju od starijih, iskusnijih, kolega, cijene rad i radnike i kroz kratko vrijeme uvjerit će se da sve mogu i riješiti kompleksa nedostatka praktičnog znanja.
Žao mi što ti mladi ljudi, umorni od učenja na fakultetu, kroz redovni studij nemaju mogućnost dobivanja praktičnih znanja kroz satove koje bi eventualno provodili na gradilištima, projektantskim uredima….
Na taj način bi dobili jasniju sliku što i kako dalje… Ne bi se plašili budućnosti, brže i jednostavnije bi mogli , nakon završetka školovanja odlučiti kojim smjerom dalje krenuti.
Ovo je poruka onima koji će raditi na reformi, kako god se ona zvala, da se razmišlja i o ovim problemima jer sigurna sam , ako je tako sa studentima Građevinskog fakulteta, na drugima fakultetima je sigurno ista ili slična situacija.
Sa profesoricom smo dogovorili i slijedeća druženja, jer smo vidjeli koliko je ovo druženje bilo korisno i učinkovito.

Oznake: Teorija i praksa

18.06.2016. u 10:38 • 10 Komentara • Print • #

petak, 17.06.2016.

U ZDRAVOJ JABUCI JE ZDRAV CRV

Uvijek se vraćam na onu staru,
"Iskrenost i povjerenje su preduvjet za svaki dobar odnos", bilo da je
riječ o ljubavi, prijateljstvu, poslovnom partnerstvu, nekom drugom odnosu...
Ipak, tako lako i nepromišljeno prelazimo preko obećanja koje smo
dali i u njih tada, pretpostavlja se, vjerovali...
Dosljednost u onome sto se čini i poštivanje je danas rijedak fenomen,
u društvu, u svim vrstama međuljudskih odnosa...
Jako je teško ostati dosljedan i iskren i ako vjerujem, većina nas
zna da se u konačnici isplati ...
Zadovoljstvo, nakon svijesti da si dobro napravio, što si obećao,
na čemu si dugo i teško radio, višestruko se isplati...
Zašto je,onda, tako teško reci pogriješio sam! Oprosti!...
Ne mogu biti dosljedan ili ne mogu to izdržati, jednostavno, zdravo prekinuti odnos...
Priznati svoje slabosti...Ne varajući ni sebe ni druge...
Ne glumiti nešto sto nisi jer kad tad to pukne...Iziđe sve na vidjelo.
To je i lakši i oslobađajući.put...
Puno je lakše učiniti to na vrijeme, kad se sve još uvijek i
kroz šalu riješiti može.
Kako vrijeme prolazi, a neistine se gomilaju...poprimaju razmjere
dubljeg narušavanja odnosa kojeg više nitko i nikad ne može " izliječiti"...
Ostaju traume lošeg iskustva, razočarenje i nepovjerenje...
Mnogi se teško ikad oporave...Nepovjerenje ostaje za cijeli život..
Tako malo je potrebno razuma, a sve je rješivo...
Nema nerješivog problema...samo ima ljudi koji ne žele riješiti problem...
Kaže se :" U zdravoj jabuci i crv je zdrav"......
Zdravo rješavanje problema bilo koje vrste rezultira ozdravljenjem,
a ne bolešću, patnjom, tugom...Tanka je i osjetljiva nit koju smo uvijek
više spremni prekinuti nego ojačati, iskrenošću, razumijevanjem,
dosljednošću...
Često kad pričam, o svemu ovome, sa svojim prijateljicama i prijateljima,.
svi se slažu, bez puno razmišljanja, da su iskrenost i povjerenje ona
bit i suština svega...I onda, poslije, pričaju mi da su napravili nešto što
nema veze s tim, da ni ne znaju kako i zašto su to napravili.
Pitam se koliko smo i do kojeg stupnja mi ljudi, osviještena, svjesna bića...
Čini mi se još uvijek nedovoljno...

Oznake: svijest

17.06.2016. u 23:33 • 9 Komentara • Print • #

Na krilima Vilenjaka

Na krilima Vilenjaka
Plovim
Od oblaka do oblaka
Tu magle su se svile
Sunčeve zrake ih probudile
Tako ploveći bez prestanka,
Bez daha
Od oblaka do oblaka
I dole do zelenog proplanka
Rosnim mirisima opijeni
Žuborom potoka
I čarobnim zvukovima
Omamljeni, ovijeni
Sve kao u bajci
Otkrismo svjetove nove
Baršunaste puteve meke
Mirsne izvore
Bistre rijeke
Kad jednom te ljepote
Nestvarne, doživiš
Ne prestaješ da se diviš
I nikad ne poželiš
Napustiti krila topla
Meka, mila
Baršunasta, laka
Prekrasnog,Vilenjaka...

Oznake: čarolija

17.06.2016. u 01:14 • 7 Komentara • Print • #

četvrtak, 16.06.2016.

Do not give up!

Volim ljude koji se ne predaju i ne posustaju pred problemima,
dapače, bore se koliko god ishod bio neizvjestan. Idu do kraja.
Ukoliko se borba izgubi, znaju da su sve pokušali...Sve dali od sebe...
Kakve god prirode problemi bili, oni ne odustaju i ne posustaju
tražeći rješenja za izlaz...

"Znaš, on ti je borac, ne predaje se lako"..."Život mu je težak bio,
ali uvijek se sa svim nedaćama znao nositi i uspio ići dalje"...
Kao da govore o vanzemaljcu....a ne znaju da sutra, ili već danas,
svi mi, možemo se naći u sličnim i istim situacijama, ali to kao
da ne vrijedi za "nas"...Mi smo neka druga, viša i zaštićena bića...
Ma, daaaaaj !
Što je to što razlikuje "slabe" i "jake"?!...Kad smo svi jaki i slabi...
Ima ljudi koji kod prvih neprilika u životu odustanu, puste se...
Propadnu....
Ima i onih koji od svega rade problem, i kad realnog
problema nema..... Ali, drugom prilikom o njima...
Ima ljudi koji izdrže najveće nedaće i ostanu jaki i čvrsti i dalje...
Ja bih rekla da je to, prvenstveno, rad na sebi... Nema puno veze
ni sa obrazovanjem, ima malo veze sa odgojem, to je rad i razvijanje
svijesti o sebi i bitnom i nebitnom u životu...
Znam ljude koji su imali iznimno bogatstvo, bili dobri i dragi ljudi dok
im je sve išlo od ruke ...i onda, kad su ostali bez svega, promijenili se,
zatvorili u sebe, završili po bolnicama i sad vegetiraju...
sa spoznajom da su postali manje vrijedni....
zato što su ostali bez svega materijalnog...
Pa zar smo život sveli samo na materijalno i njegovim gubitkom postajemo
bezvrijedni sami sebi ?...Od kuda takvi kompleksi?!
Ljudi smo i sa bogatstvom i bez njega, nešto vrijednije i veće od
materijalnog trebalo bi nas činiti ljudima vrijednim pažnje ?!
Kako smo dozvolili da nas pobjedi, ono što nas je i otuđilo jedne od drugih,
postalo naše prokletstvo i život pretvorilo u besmisleno trčanje za zaradom,
novcima...Smisao života je da sa "što manje budemo sretni"....
To je istina...Koju zaboravljamo... Vrtimo se u krug, iz kojeg izlaza nema...
Još ovo, pa ovo, pa još ovo...moram to, moram i ovo i odjednom, ništa!
Ostanemo sami sa sobom i svojim besmislenim trčanjem koji vodi u ništa..
Veliku prazninu... jer kad to još, još i ovo i ono, nestane...Prestajemo postojati ...
Slom svega...Ponor u ništavilo...

Divim se ljudima koji se bore kroz život i ostaju uvijek isti,
"običnim", "normalnim" ljudima, koji sve neprilike
znaju prebroditi na ljudski način ...i kad imaju ...i kad nemaju....
oni su ljudi i osobe kakve su, uvijek, bili...
Ništa ih ne može promjeniti...Prepoznaju se po optimizmu...
Šalama, koje rade na svoj račun...Po tome, da su život shvatili kao dar...

Život treba živjeti onako kako najbolje možemo, dati sve od sebe,
nikad ne odustati...
Raditi na tome da ostavimo neki trag iza sebe, neki dobar trag...
Činiti dobro i drugima, raditi na sebi i ne pokleknuti, nikad.
Kad "padnemo" dići se i ići dalje...Uvijek!
Radim na sebi, da budem takva...Svjesna sebe i svega oko sebe...
Učim...Ne prestajem...
Život je jedan i život je dar, ma koliko nekad, nepojmljivo, težak znao biti.
Ne smijemo odustajati od života i borbe za život !!!

Oznake: Život je dar!

16.06.2016. u 11:10 • 7 Komentara • Print • #

nedjelja, 12.06.2016.

Nikad ne reci nikad !

Život stvarno zna biti nepredvidiv, dovesti nas u situaciju da se upoznamo
sa sobom, osobom, za koju nismo vjerovali da možemo biti.
Koliko puta vam se dogodilo da ste rekli, "ja to ne bi ni u snu napravio-la !"
I baš ste to napravili... Bolje rečeno, napravilo se samo od sebe, ali to ste bili vi...
Veliki sanjar i romantik, nikad nisam prestala biti, ma koliko puta zbog tog
tugovala, padala, uvijek sam se dizala i išla dalje.
Ništa, baš ništa me nije moglo promijeniti, ni tuge, razočarenja,
nerazumijevanja, nepravde, uvijek sam ostala ista...Slaba, a jaka..
.U konačnici, optimist, makar i sa ranama...
Vjera u to da mogu, hoću i da odustajanja nikad nema, me dizala
i uvijek vukla naprijed...
U svemu tome, nisam praštala onima koji bi me povrijedili, bolje rečeno,
oprostila bi i otišla dalje...
Želeći im svako dobro...U moj život nisu mogli više...
Moj ponos to nije dozvoljavao..
Spoznaja da se neko poigrao mojom dobrotom i iskrenošću,
smatravši me naivnom...
Dozvolio sebi previše...Kako privatno, tako i u poslu...
Tko me jednom iznevjerio, nije dobio drugu šansu...
I onda, dogodilo se nešto što ni sama ne mogu objasniti...
Netko, tko je pogazio riječ i iznevjerio me, ali baš bolno, postao je iznimka
za koju nisam mislila da će se ikada dogoditi...
Postao je ,"nikad ne reci nikad", kojem sam se smijala...
jer kod mene je riječ "nikad" imala svoje pravo, stvarno,
značenje, ma koliko ja, nekad, patila zbog tog.I nije mi zbog toga bilo nikad žao...
Da, tvrdoglava sam jako...Često, na svoju štetu...
I onda...Osjećala bi se loše da nisam tako napravila...Oprostila sam...
Da se razumijemo, nisam ja neka bezgrešna osoba,
ali sve svoje grijehe itekako sam u životu platila i plaćam...
Napravila sam to u skladu sa sobom, koju do sad nisam poznavala..
Odnosno, napravilo se samo od sebe, a to sam bila ja...
Očito je ona zagorska, " Čovjek se uči dok je živ i umre ko zadnji bedak",
prava istina...
Eto i ja sam nešto naučila, što do sada nisam znala, a to je,
da postoji i takva osoba, koji vrijedi puno više
od greške koju je napravila i vrijedna je svakog oprosta...
Mirna sam i sretna zbog toga i ako takvu sebe do sad nikad upoznala nisam...
Eh, ti mudri Zagorci....Što od mene napraviše...
Nikad ne reci nikad !

Oznake: nikad, ni tad

12.06.2016. u 17:32 • 14 Komentara • Print • #

petak, 10.06.2016.

Vilenjak

Bio je moj san,
dah i život...
Moja svjetlost,
osmijeh i nada...
Sve što sam željela,
sanjala, a nisam imala
do tada...
Zbog njega sam počela
vjerovati u čuda...
Vjerovala da život je prekrasna
duga...
Bila opijena ljubavlju i skroz,
naskroz od nje luda...
I bilo mi je lijepo...
Čarobno je bilo...
I trajalo bi sigurno, život cijeli,
da san nije prekratak bio..
U najljepšem trenutku me probudio...
U realnost se vratiti sivu morah...
Sa spoznajom samo...
Da negdje daleko tamo...
Postojao je Vilenjak, za mene samo...
Zašto je život tako gorak!.

Oznake: Vilenjak 22.10.14.-10.06.16.

10.06.2016. u 22:38 • 20 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2016					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30