Volim ljude koji se ne predaju i ne posustaju pred problemima,
dapače, bore se koliko god ishod bio neizvjestan. Idu do kraja.
Ukoliko se borba izgubi, znaju da su sve pokušali...Sve dali od sebe...
Kakve god prirode problemi bili, oni ne odustaju i ne posustaju
tražeći rješenja za izlaz...
"Znaš, on ti je borac, ne predaje se lako"..."Život mu je težak bio,
ali uvijek se sa svim nedaćama znao nositi i uspio ići dalje"...
Kao da govore o vanzemaljcu....a ne znaju da sutra, ili već danas,
svi mi, možemo se naći u sličnim i istim situacijama, ali to kao
da ne vrijedi za "nas"...Mi smo neka druga, viša i zaštićena bića...
Ma, daaaaaj !
Što je to što razlikuje "slabe" i "jake"?!...Kad smo svi jaki i slabi...
Ima ljudi koji kod prvih neprilika u životu odustanu, puste se...
Propadnu....
Ima i onih koji od svega rade problem, i kad realnog
problema nema..... Ali, drugom prilikom o njima...
Ima ljudi koji izdrže najveće nedaće i ostanu jaki i čvrsti i dalje...
Ja bih rekla da je to, prvenstveno, rad na sebi... Nema puno veze
ni sa obrazovanjem, ima malo veze sa odgojem, to je rad i razvijanje
svijesti o sebi i bitnom i nebitnom u životu...
Znam ljude koji su imali iznimno bogatstvo, bili dobri i dragi ljudi dok
im je sve išlo od ruke ...i onda, kad su ostali bez svega, promijenili se,
zatvorili u sebe, završili po bolnicama i sad vegetiraju...
sa spoznajom da su postali manje vrijedni....
zato što su ostali bez svega materijalnog...
Pa zar smo život sveli samo na materijalno i njegovim gubitkom postajemo
bezvrijedni sami sebi ?...Od kuda takvi kompleksi?!
Ljudi smo i sa bogatstvom i bez njega, nešto vrijednije i veće od
materijalnog trebalo bi nas činiti ljudima vrijednim pažnje ?!
Kako smo dozvolili da nas pobjedi, ono što nas je i otuđilo jedne od drugih,
postalo naše prokletstvo i život pretvorilo u besmisleno trčanje za zaradom,
novcima...Smisao života je da sa "što manje budemo sretni"....
To je istina...Koju zaboravljamo... Vrtimo se u krug, iz kojeg izlaza nema...
Još ovo, pa ovo, pa još ovo...moram to, moram i ovo i odjednom, ništa!
Ostanemo sami sa sobom i svojim besmislenim trčanjem koji vodi u ništa..
Veliku prazninu... jer kad to još, još i ovo i ono, nestane...Prestajemo postojati ...
Slom svega...Ponor u ništavilo...
Divim se ljudima koji se bore kroz život i ostaju uvijek isti,
"običnim", "normalnim" ljudima, koji sve neprilike
znaju prebroditi na ljudski način ...i kad imaju ...i kad nemaju....
oni su ljudi i osobe kakve su, uvijek, bili...
Ništa ih ne može promjeniti...Prepoznaju se po optimizmu...
Šalama, koje rade na svoj račun...Po tome, da su život shvatili kao dar...
Život treba živjeti onako kako najbolje možemo, dati sve od sebe,
nikad ne odustati...
Raditi na tome da ostavimo neki trag iza sebe, neki dobar trag...
Činiti dobro i drugima, raditi na sebi i ne pokleknuti, nikad.
Kad "padnemo" dići se i ići dalje...Uvijek!
Radim na sebi, da budem takva...Svjesna sebe i svega oko sebe...
Učim...Ne prestajem...
Život je jedan i život je dar, ma koliko nekad, nepojmljivo, težak znao biti.
Ne smijemo odustajati od života i borbe za život !!!
Post je objavljen 16.06.2016. u 11:10 sati.