Lijepo je, prelijepo, kad duše se sretnu slične.....
Slučajno! Da li ?!...Ili zato što, previše, jedna na drugu, liče...
Koliko god bio, težak, nekad, nepodnošljiv do bola...
Život zna biti pun ugodnih iznenađenja i kad osjećamo se
loše i utjehu trebamo, od onog, tko nam je ne pruža...
U vrtu, pod prozorom našim, iznenadi nas tek procvjetala, rumena, ruža...
Uvijek, sam vjerovala u pobjedu dobra nad zlom, i onda kad
prijatelji su me zvali optimističnom budalom...
I koliko god izdržati bilo je teško, život me znao iznenaditi,
jako, ugodno i vješto...
Imajući uvijek na umu onu, " koliko bi ih uspjelo, da izdržali su još samo
jedan dan"....ja i danas živim svoj djetinji san...
Vjerujući da svi ljudi dobri mogu biti, ako i nisu, mogu se makar potruditi...
Sve je u nama samima i to zrno pijeska, u moru beskraja, što jesmo,
trebalo bi biti dovoljno da znamo gdje nam je mjesto...
A to mjesto sami stvaramo, taj kutak svemira u kojem smo se svili,
a ne znamo, odakle, kako, koji su to moćnici odredili...
Ono što znam, što određuje i oslikava ljude, je da se svi potruditi
moramo i trebamo, da to mjesto dostojanstvenog življenja
za sve nas bude.
Dok to, u stanju, napraviti nismo i dok na tome svi, baš svi raditi ne
počnemo zajedno, neće biti dobro, jer samo dobro pokreće dobro,
ostvaruje i onaj nemogući san, da nam svaki, upravo svaki,
bude lijep i ispunjen dan...