** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

World Haiku Association, 60th Haiga Contest

WHA haiga contest

http://www.worldhaiku.net/haiga_contest/60th/borivoj_bukva.html

Poranila jesen.
U hladnoj noi -
pomor lastavica.

Early Autumn.
In a cold night -
swallows die.

Translation: Slobodan Milosevic
Judge's comment: Nice color drawing. However, what it shows and the content of the haiku do not correspond well. The drawing looks so alive and the verse talks about death.




--------------------

WHA - 60th HAIGA CONTEST

HAIGA


preostale haige pogledaj na linku:

http://www.worldhaiku.net/


klikni pod “haiga”
———————-



U Rijeci, 31.10.2008. godine Borivoj Bukva

DIJAMANTNI SUSRET



Ispod stabla, na rubu sela, jedan se lutajući isposnik spremao prostrijeti ležaj za noć. Uto k njemu dohrli čovjek, zaduhan od trčanja, te povika:

"Kamen! Daj mi kamen! Daj mi dragi kamen"!

"Kakav dragi kamen"? začudi se isposnik.

Čovjek uze pričati:

"Prošle noći u snu pojavio se Gospod, i kazao mi da sutra uvečer pođem do stabla na rubu sela - tamo ću, rekao je, naći sveca, koji će mi dati dragi kamen. Kamen koji će me zauvijek učiniti bogatim".

"Oh", reče isposnik, zaronivši rukom u svoj zavežljaj. "Gospod je vjerojatno imao na umu ovaj kamen"...

I on izvadi dijamant, krupan poput dječje pesnice.

"Prije nekoliko dana našao sam ga na šumskoj stazi. Da, naravno, uzmi ga".

Čovjek je buljio u golemi dijamant. Nije mogao vjerovati očima. Niti je mogao pojmiti zašto mu isposnik tako bez krzmanja poklanja toliku vrijednost. Bez riječi uze dijamant i odbrza u selo.

Sutradan, u cik zore, eto ga opet.

"Cijele noći nisam oka sklopio", reče. "Razmišljao sam o tomu kako li ti moraš biti bogat, kad prolazniku tako nehajno poklanjaš najveći dijamant što su ga ljudske oči vidjele? Stoga, evo, dođoh da ti vratim dijamant u zamjenu za bogatstvo, koje te čini tako darežljivim".

Tako je čovjek postao mudračev učenik.



(Indijska priča, prijevod V. K.)


PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić


------------------------------

IBRAHIM - IBRICA REPISTI: IZ MOJEG DNEVNIKA, MOJI ZAPISI, MOJE PRIČE, MOJI SNOVI



«IZ MOJEG DNEVNIKA»-III (IV )dio



Ibrahim-Ibrica Repišti,dipl.inž.geolog.

Kotor-Montenegro





Dok ja nastojim sebe svakodnevno podsjetiti (zaštititi ) divnim mislima i jed(i)nim mojim spasom -sa «http://budan.blog.hr «

Biti i ostati mlad, u ljepoti,
istini i dobroti,
u ljubavi spram ljudi i svih bića,
koja te prate u životu,
postani jedno sa prirodom,
Budi to što jesi!


...... i njima sl.( http://www.magicus.info/hr/magicus/ ),dobih jedan“slučajan“ mail iz Holan-

ndije prijatelja i zaljubljenika u“ ZEN“- učenje , s porukom:



-»Ima puno prosvijetljenih a puno manje onih koji to svoje prosvjetljenje znaju koristiti u svakodnevnom životu za svoje i tuđe dobro».



Zapitah ga : « kako da znam za političare, koji nam -„kroje kapu“?



-»Političari govore o MIRU IZ SNAGE i tako opravdavaju postojanje .....naoružanja .Ja govorim o SNAZI IZ MIRA»;



Bih-zadovoljan te nastavih praviti koncept; kako bi izgledao i na šta bi ličio taj nastavak-„zapisanog-mi života „ dok se ne nađoh (staviše me)ovih dana u raskorak(u) kod pisanja III-IV-og .dijela »Iz mojeg dnevnika».



Zapitah se:

»da li je (ne)zgodan trenutak za nešto napisati i predočiti(onima koji još ne znaju) dio istorijski značajnog, a naučno potkrijepljenog truda istraživača s prostora C.Gore[1]- uz najavljeni osvrt na tekst-«Ostrvo Blaženih-Troada-Crna Gora) ?!



Ostavim da »prenoći» ,ali –ne leži vraže;kupim dnevnu štampu (zarad fudb.utakmica),kad ono tamo- izvod iz konteksta jednog ljudskog i materinskog apela NVO»ANIMA» iz Kotora[2],s obzirom na- nova/stara talasanja «našeg « naroda.



Napišem mail «neslaganja»,uslijed čega uslijedi brzi odgovor u vidu-ISTINE[3] ,te joj uz znak zahvalnosti dostavih moje impresije s „rive“ od prethodne subote[4]



-Bože, kako nam se ne da uživati u ovim prekrasnim jesenjim danima, gdje očito ljeto još nije završilo sa svojim raskošnim manifestovanjem ?!



Tako mala a opet- bogato i dobronamjerno ponuđena na korištenje građaninu ovog podneblja ,ova mlada/stara država doživljava uvrede i povrede kroz zloupotrebu

dobre volje naroda i države-zvane C.Gora!?!



Takvi me/-nas «svako malo»-prisiljavaju da živim(o) na tzv.-«jednodnevne rate»!



Gledam.i osjećam zaliv ovog našeg mora;bonaca –«jezerski uspavana ljepotica“ .



A,što je sa- našom «bonacom « u glavi ?



Ko to tako želi «buru i oluju» kod tako bogom-dane raskoši i mogućnosti na (su)život?

-«Bog»?

-„Zasigurno- ne“!



-Ko to od nas (ja –ne mogu) išta više planirati u životu na «duže staze»,kada nam se ubija i to malo volje-zvanim život. ?!

Što je onda «bog», ako ne to:VOLJA –ŽIVOT!?!



Sjednem i «uznemirim» um i život prijatelja-Borivoja B.,poštovanu g.Iridu i dr.,

jednim pismom:

»Da li sam mu prijatelj ako ga svako od nas pomalo-ovako uznemirava,iz nama različitih pobuda.....shvatajući našu dobronamjernost ili ev.zabludu; Boro nas razumije ...do jednog momenta)?!»

Naslovim:

-«Dragi Boro-ČOVJEČE“[5]



Na trenutak, hoću da završim sa ovom pričom-„sam-sa- sobom“,te se okrenem glavnom uzroku i pokazatelju takvog stanja iskazanim jednom ovakvim pitanjem:



Koliko imaju zajedničkog stvarna istorija i arheologija ,sa mitologijom ?



Svjestan (S.Ratković) da su mitovi ,kao zli duhovi,mnoge prevarili i zla nanijeli, nastoji otkrićem ISTINE spriječiti neko njihovo novo»rađanje» ,sem -«ako ih sami ne proizvedemo».



Njegova dalekovidost izražena u sumnji, strah,nastali su tokom bivstvovanja među njima/nama , a gle čuda:-p(r)ovlači se i do današnjih dana, uprkos teško stečene nezavisnosti ove-međunarodno priznate države-Crne Gore.



Da li postoje njegovi(i naši) opravdani razlozi strahovanju(bojazni) za identitet (autohtonih) Crnogoraca –kad nam «pozivistička istorija» prihvati da smo «narod iz seobe»-došli prije Iraklija, cijelih 200 godina , na ovim prostorima.



Od kuda autoru «zla» ili «opravdana» sumnja –«da nam se sprema zamka: kako da nas izopšte sa fundamenta na kojem stojimo od Početka-od p r a i s k o n a ».(Riječi sumnje potiču iz 1994.god.)?!

U Istini 3:,navodi se spoznaja Vladike Vasilija Petrovića o početku misije Aleksandra Velikog iz «pupka Svijeta»,iskazujući riječima:
«Ova ista zemlja Crna Gora nije nikome potčinjena ,nego stoji još iz vremena Aleksandra Velikog kao čista djevica jedna naročita republika...»,pa na taj način «pupak Svijeta» ima svoje zatočenike-Crnogorce –,vezane krvno –pupčanom vrpcom od početka.



Problem je što se ne čita istorija ili prepoznaju argumenti/dokazi o nekoj drugoj-realnijoj istoriji, već samo ona «iluzija» koja «njima»( a ,ko su oni ili mi) odgovara ,buđenjem prepoznatljivog zla,pohranjenog u njihovom umu,a nadajmo se-daleko od njihovog srca.



Ovdje biva predložena jedna istorijska koncepcija,( koristeći se istorijskim činjenicama i prisutnom arheološkom riznicom koja bi mogla da izbriše naše nesporazume u postojećoj Istoriografij

. Dogovoreni istorijski pozitivizam Slovene dovodi na Balkan u VII-om vijeku, a raniji autohtoni

domorodački sloj postaje predmet asimilacija. Staro kulturno i duhovno nasljede prelazi u ruke asimilatora, čime se pravi kulturološki genocid, u kojem strada genetski kontinuitet. Zapravo se radi o velikoj istorijskoj grešci kada su u pitanju Južni Sloveni. Grešku mozemo registrovati u višetomnoj Istoriji Crne Gore-knjiga-I



Tako,današnja štampa objavi saopštenje DANU [6]

-Vrijeme je da svi u Crnoj Gori iz potonjih događaja izvuku nauk,za svoje dobro i dobro C.Gore ,zaključuje se u saopštenju....., uprkos što napraviše-nadamo se-potonji juriš «moralnih zatočenika» na zajedničku nam-Crnu Goru a «Potonji Crnogorci « (S.Ratkovića)[7] ugledaju svjetlost Lučindana

Da se podsjetimo:



U «Potonjim Crnogorcima»,[8] se navodi da je nekada postojao zajednički jezik-«prajezik» te kroz lingvističko-etimološku analizu nastoji utvrditi zajedničko značenje pojmova «tamo-ovamo».



Tako, Duklja(po Ilirskom plemenu –Dokleatima),Zeta(Dukljani promijenili ime Duklji upotrebom sinonima –Zeta;aluzija na onog ko istražuje ili pronalazi) i potonja Crna Gora (podržavanje jedne te iste tradicije)predstavljaju sinonime imena jedne zemlje.

Autor smatra da Stari Bar počiva na determinanti glave i brade Dukljaninove...;

Postoji legenda(iz XVI v.) koja kaže da su ,Barani porijeklo «svojeg « grada izvodili iz vremena-Trojanskog rata i da su ga osnovali –Trojanci.



Da se ne bi bavili politikanstvom(uvijek sam se čudio da ljekari,inžinjeri, i njima slični profesinalci budu uvučeni u politiku),prilažem(o) jedan dokumentovan materijal s potkrijepljenim istorijsko-arheloškim dokazima sa samog terena,a ne kabineta nekog od čelnika stranaka/partija.



PROLOG (Stevo Ratković)



Ovdje će biti predložena jedna istorijska koncepcija, koja bi mogla da izbriše naše nesporazume u postojećoj

istoriografiji. Dogovoreni istorijski pozitivizam Slovene dovodi na Balkan u VII-om vijeku, a raniji autohtoni

domorodački sloj postaje predmet asimilacija. Staro kulturno i duhovno nasljede prelazi u ruke asimilatora, čime se pravi kulturološki genocid, u kojem strada genetski kontinuitet. Zapravo se radi o velikoj istorijskoj grešci kada su u pitanju Južni Sloveni. Grešku mozemo registrovati u višetomnoj Istoriji Crne Gore-knjiga I.

Na strani215. piše:



"Imena na ovim cipusima nekada su Ilirska ili u vezi sa Ilirskim (domorodačkim), kao Paentinus,

Sekundus, Maxima, Illurianus, Lurius. Takode se na većini od njih nalazi formula (šifra) DMS (ilI samo DM), koja upućuje na srazmjerno kasnu epohu" (I.- IV vijek).

Ovakav materujalni pokazetelj autor(i) objašnjava(ju) koristeći se istorijskim činjenicama i prisutnom arheološkom riznicom(grobne stele i cipusi sa šiframa ;zbog razloga jer se tadašnji hrišćani nisu smjeli sahranjivati sa «krstom» već sa šiframa DM(S).

Sl.1-a) Cipusom iz Budve;

1-b) Nadgrobnom stelom Vurus-a iz Kolovrata;

1-c) Svetim pismom Pelaškim;


Sl.1



1-a)Cipus iz Budve ; b)nadgrobna stela Vurusa-a c)Sveto pismo Pelaško

iz Kolovrata





Preci Ilira te,Citiranjem(porukom)M. Nostrodamusa(XVI v.),taj(takav) grob se nalazi u C.Gori osvjetljavajući put znatiželjniku i unutrašnjem stanovniku da se «zaputi» u vrijeme Rimskog robovlasničkog društvenog sistema,s neminovnim osvrtom na Rimske careve i njihovo uništavanje hrišćanskih spisa;kroz saznanja da nije stolovao u Rimu a time i samu potvrdu da imamo hrišćane u Iliriku.(Prepoznatljiv je je Dioklecijanov teror nad Ilirima).



Njegoš je isto smatrao da se u tom grobu nalazi tajanstveni «ključ».

Kao glavni «krivac»,tj.nosilaca te(takve) tajne je prepoznat kao Feničanin-Kadmo,čiji je grob (pro)nađen na Ostrvo Blaženih , ali tek kroz pređeni veliki istraživački put.



Slijedeći istorijski artefakt (sl.2-«Pastirski spomenik»/Shugborough House ,Staffs.) iz XVIII vijeku ga (autora)sprječava da nam još više približi realnosti svrhu zapisa na spomeniku,iz razloga što- isti -nije nikada odgonetnut.


Sl.2. „Pastirski spomenik“( Isti predstavlja koopiju Pusenovih «Arkadijskih pastira «izvrnuto kao u ogledalu).

.

Odgonetajući enigmu i samu namjenu šifru vezanu za I-IV vijek(rano hrišćanstvo),prema utoru (S.R.)- princ je bio Ilir ,kraljica je Harmonija , a samog vladara je predstavljao Kadmo.

Objašnjavajući i predlažući na osnovu gore navedenog. .



Slika,1-a(cipus iz Budve ) i slika-1b (Nadgorbna stela iz IV v.Vurusa-a na Kolovratu,kod Prijepolja dokumentuju prisutnu «šifru» DM(S),tj.prepoznatljiv znak za sahranjene hrišćane. (Iznad same šifre DM S,sve je u duhu –religije:glava porodice drži krst,a ostala porodica pridržava goluba mira).



Kako primjećuje autor,(S.R.) to je sve tako vidljivo....»da prosto sumnja(m) da je ovo otkriće (bilo)usamljeno,osobito potaknut slučajem objavljenim u «Ilustrovanoj politici»(05.09.1998.):

«....u gornjem dijelu ovog spomenika ,ispod šifre DM ,piše ARON , a ispod PRAOTCeM,a ispod ovoga preostali...latinični tekst ; Nedavno je iz Prizrenske rijeke Bistrice izvadjen trodijelni kameni spomenik i

prenijet u Prizrenski muzej».

Autor ove objave-akademik Ranka Kuić,kaže:

Pokušat ćemo da dešifrujemo značenje ovog spomenika, a poslije ćemo reći kakvo: - Spomenik je sa početka hrišćanske ere, možda među prvima, jer ističe svojom porukom praoca Arona. Aron je slozenica od "A" i "RON", gdje "A" ima znacenje "po" (tj. po-novljne radnje)za "RON" u znacenju "roniti". Dobili smo hrišćanski obredni čin krštenja vodom "poroniti". U Makedonskom jeziku od ove riječi je nastala kovanica "arono" tj. "arno" u značenju "dobra", odnosno "ispravno". Makedoncikad potrvduju ispravnost nečega kažu "arno zboruva". Arona sa spomenika i Makedonca Arona dijeli skora jedan milenijum, ali potvrduje da je kulturni i duhovni kontinuitet na strani Makedonskog bitisanja. [9]



Stevo Ratković smatra da su u pravu!



Makedonska crkva je izvojevala svoju samostalnost u X-om vijeku u vrijeme Samuilovog carstva. Samuilo

je imao braću Davida, Mojsija i Arona. Jasno je, dakle-tri brata imaju Starozavjetna imena, sarno je Aron

Novozavjetna kovanica. Arona sa spomenika i Makedonca Arona dijeli skora jedan milenijum, ali potvrduje da

je kulturni i duhovni kontinuitet na strani Makedonskog bitisanja. Kasnije ce ovo pitanje biti bolje objasnjenQ,

kada bude rijeci 0 Antickim Makedoncima-Pelazgima!

Akademik Ranka Kuic, je romantičarski upućena u ovo o čemu smo do sad objašnjavali, dotiče se Pelazga,

Homera i ispomaže se sa dr Deretićem, pa zaključuje: "Arijevci, Heti, Geti, Iliri ili Kelti-sve su to Srbi".



Nakon ovoga,Stevo Ratković poručuje:



Bojim se, za nas Crnogorce, kad nam "pozitivistička istorija" prihvati da smo "narod iz seobe" došli i prije lrakleje 200 godina na ovim prostorima. Mislim da nam se sprema zamka: kako da nas izopšte sa fundamenta na kojem stojimo od Početka-od praiskona..



Ibrahim-Ibrica Repišti

22.X.2008.

Kotor-MNE



--------------------------------------------------------------------------------
[1] www.blog.hr/print/id/1625474017/stevo-ratkovic-potonji-crnogorci.html - 22k -
[2]
From:
To:
Sent: Monday, October 20, 2008 00:09
Subject: Re: odgovor
Dragi Ibrice,
evo ti apel integralno jer ono u novinama nije uopste poenta..

laka ti noc
Ljupka

[3] Centar žensko i mirovno obrazovanje ANIMA-Kotor


APEL ŽENAMA CRNE GORE



Poslednji politički događaji u našoj zemlji, prijete da ugroze mir i bezbjednost građana i građanki države Crne Gore.

Političari, vlast i opozicija, iznova instrumentalizuju građane i građanke za svoje ciljeve i uske interese, preko svih raspoloživih sredstava.

Obnavljamo političko sjećanje ŽENAMA - devedesetih su to isto uradili. Isti ljudi zloupotrebili su mediji, crkve, narod, nacije. Ostali su zločini i gubici na sve strane. Danas znamo sve da je iza toga stajao politički interes otimanja i osvajanja teritorija.

Tada smo dozvolile da nam muževi, braća, sinovi ginu za zločine koje su počinili u naše ime.

Podsjećamo- Nakon dvadeset godina

1. zločine koji su počinjeni u naše ime poriču

2. zloupotrebili su onda zloupotrebljavaju i sada jer pretenduju na tlo i teritorije

3. zloupotrebljavaju i manipulišu ubjeđujući nas da smo žrtve

Zašto baš sada? OVDJE FALI NEŠTO

događaja i herojskih –muških tema kriju tešku ekonomsku i socijalnu krizu u koju su nas uveli i devastirali ponovo naše živote.

Kriju profiterstvo, politikanstvo, manipulacia, fašizam, poricanje, neodgovornost, neznanje laži- To nisu razlozi da damo podršku rušenju, zločinima i krvi.

Tražimo od njih da nam pokažu index blagostanja i razvoja.

APELUJEM NA ŽENE CRNE GORE DA PREUZMU ODGOVORNOST I STVARAJU MIR !
Tim ANIME

Kotor, 8.10.2008



[4] ----- Original Message -----
From: < ibricar@yahoo.com>
To:
Sent: Monday, October 20, 2008 4:06 AM
Subject: Re: odgovor /Ženski sluh: gusle/


Draga Ljupka,


Zahvaljujem na pažnji koju si mi ukazala dostavljanjem-integralnog teksta( sadržaju )koji je nastao
Tvojom zdravom i racionalnom mišlju!!
Hvala Ti na lijepim željama za moj "mirniji san"


Sada je skoro čtiri sata ujutru; ja Tebi i porodici želim DOBRO JUTRO i lijep današji dan .

-Zahvaljujem Bogu što poznajem ovakvu-Ljupku Kovačević!

-Zahvaljivat ću Bogu -ako budu žene Crne Gore prepoznale ( nije teško,samo -ako hoće) Ljupkine misli, savjete, sugestije i sveukupnu dobronamjernost iskazivanu kroz sve ove godine Njene borbe za dobro građana.

-Zahvaljivat ću Bogu ako nam dnevni listovi(urednici) ne prekrajaju i "svjesno" kanalisu (gdje i kako njima treba-za sitne interese) Tvoje(naše) misli-kao što je to bilo u ovom slučaju a značajnom trenutku!

Kako Ti reče: "...nije VIC ...jer je već -vidjeno"

Žene, žene- sve mogu na ovome bijelome svijetu, pa i nagovoriti -muževe, ljubavnike, braću i sinove na svako zlo. Medutim, one koje su već izgubili nekoga od sebi dragih, čisto sumnjam da žele još neku nesreću!?
(Dobro su se opekle radi svoje maloumnosti-uglavnom).
Takvih nije puno na našem prostoru, pa i nije za čuditi njihovi prepoznatljivi perfomansi ili uopšte "podrška sveukupnoj maloumnosti"

SRETAN SAM STO SE ČUJE TVOJ(VAŠ) GLAS,ALI MORAMO NAĆI NAČINA DA POJAČAMO
Nastavak f-n 4) INTENZITET-RADI (NA)GLUVIH !

Da ti ispričam slučaj(primjer) o "ženskom sluhu ":
-Subota(prekjucer)....trgovina na pijaci ...i Ibrica sjedne na klupu,čekajuci "Blu Line " za doma ići.Na klupi sjedne i gospodja, nekih 55-6o god., relativno pristojnog izgleda.
Iz automobila izlazi momčić, mršav ,s povećom kosom i kapom na toj mladoj
glavi,poput nekadasnjeg- Ivice Percla.
Izvlači omanji ruksak, gitaru i "sredjuje " se za negdje produžiti i....
vjerovatno odsvirati nešto za njegovu ili dušu svoje/naše- drage.


Ta "dama " komentariše:

-Vidi ga ...i ...barem da ima gusle uz sebe ,a ne gitaru... i tra-la-la";

To je tzv. "ŽENSKI SLUH" u „novocivilizovanom“ Kotoru (SLIKOM i RIJEČJU),kao što je
bilo i onda kada sam bio zgranut načinom slobodne prodaja povećih postera
i kalendare zločinaca(za nekoga -heroja), a da niko ne reaguje.....,pa niti-službena lica;
(Biće da sam ja još uvijeg s mislima u bivšoj-Jugi. Moram,moram i ja svoj um transformisati)?!

Nije niti (za)čudo kada stalno traže referndum, a nama sve to predstavlja samo pokazatelj da se stalno mora raditi na suzbijanju ili transformisanju takvih/onakvim misli ili nauma -ako nećemo ZLO i u narednim godinama.
Ali, ali ...Tvoj trud i Tebi sličnih , obije se o zid "Božjeg " hrama( sve je, a nikako -Božiji; možda ga treba pisati
i izgovarati sa malim slovom "b") tokom posjeta ove "dame" prefinjenog-"a la gusle" sluha i njenih, braće i sestara-„po sluhu“.

Uvjeren sam da takvi nisu -u većini,što se pokazuje sve više i više neminovnim „rezovima“ i "preticanjem" kako bi se nekako dotakla linija (prekinuta prije 20 godina) dostojanstvenijeg zivota..

Hodam i djelujem poput "robota" od iscrpljenosti nastale meni narušenog duševnog mira(ne trazeći troškove od suda,jer ne postoji takvi sudovi pa niti-cjenovnik) i svega ostalog što takvo stanje proizvodi ...do- uništenja.
(Da barem moze doći do "samospaljenja" poput Kastanede, pa bi svi moji "grijesi" nestali u vlastitom ognju).

Prisjetih se jučera(š)njeg sunčanog dana, Tvojeg Srdje i društva ispred Muzeja kada se pomalo osjeti –ŽIVOT; već sjutra-Tvoja , moja, naša- svakodnevna borba na realizaciji nama sudjenog...od čega ne bježimo... i
onog što nam dodatno opterećuje život-"štrajkača glađu " zarad – Srebrenice,Kragujevca... ,ili pak-epskih pjesama o mitovima našeg nacionalnog muz.instrumenta-na jednoj "žici", ne vidjeći bezbroj nezaposlenih,nezadovoljnih,uništenih,do onih koji su oguglali i na novoprisutnu -"Svjetsku
ekonomsku krizu".

Srdačno i dozvoli mi da potvrdim moju podršku svim Tvojim naporima u osvješćivanju naše svakodnevne žene, a kroz NJIH-njihovih dragih muskaraca.

Ibrica

Kotor, 20.okt.2008

[5] ) Dragi Boro-ČOVJEČE,

Što bi rekli-"Na Balkanu-ništa novo"!!!

Čitajuci prije dva dana u našoj "Pobjedi"(kojeg li naslova, a nikako da -pobijedimo svoj nemirni um) zanimljivo sagledavanje odnosa države i crkve ("KULTURA"-"Interreligijski dijalog"),od strane prof. Sonje Tomović -Šundić..(Upoznao sam je prije dvije godine kada je bila domaćin Vesni Krmpotić,na prezentaciji knjige "Bijele kule" u Podgorici).

Citiram:

" U tom smislu religioznost se u različitim vidovima ispoljava u sociokulturnoj evoluciji društva ,ali moguće je govoriti o bliskosti među religijama jer se SVE ZASNIVAJU NA ISTOJ RELIGIOZNOJ POTREBI".-(Naravno,samo što objekti u koje se "vjeruje" dugačije izgledaju, ili se se drugačije nazivaju.Primj.I.R.).



Upravo, spremajući se dostaviti i III-i dio ("Iz mojeg dnevnika") naidje «talasanje" nama znano, a vama-prepoznatljivo).

Prisjetih se teksta ,prijatelja-S.Ratkovića koji u svom Prologu najavi članak(istraživanja) -"Ostrvo blaženih-Troada-Crna Gora" , ovim riječima..:-)



-6

(«Pobjeda»-22.10.2008) objavi saopštenje DANU.(One iste,koju do nedavno nazivahu «fantomskom» kao što sada nazivaju i CPC.Imamo jučerašnji primjer gdje jučerašnja nevjerovatna vijest iz Carigrada preporučuje da se pored još nekih. CPC i MPC ne smatraju...;U priloženom tekstu, evo argumenta koji se suprotstavljaju ovakvoj sumanitoj ideji o nepriznavanju nečeg što odavno postoji)-« ukazujući na naše svakodnevne zablude te potrebu da se shvati STVARNI ŽIVOT i lični i državni interes građana Crne Gore u nastavljanju započetog evropskog puta i evidentnog materijalnog i duhovnog preporoda i napretka , a ne u izazivanju novih trvenja.....».

Potonje «događanje naroda»još jednom je pokazalo i to da,»zavjetovani pohodnici»na crnogorski nacionalni

identitet i državni integritet i suverenitet,čiji je glavni cilj i najpreči zadatak da C.Goru učine teritorijalnim ,polizičkim ,ekonomskim i svakim drugim privjeskom «drugog oka u glavi».

smatraju...;



[7]
[8]
[9]

TVOJ PRIJAŠNJI ŽIVOT


TVOJ PRIJAŠNJI ŽIVOT

http://energ.nu/PastLife

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=11116



Link, kjer lahko preveriš

KAJ SI BIL-A V PREJŠNJEM ŽIVLJENJU...

ŠTO SI BIO/BILA U PROŠLOM ŽIVOTU

Test koji odgovara jednoj od mojih inkarnacija, prema tome zaslužuje da se i vi iskušate. Upišite datum rođenja, dobit češ državu prethodne inkarnacije i što si radio/radila u tom životu, čime si se bavio/bavila.



Zahvaljujem se Heleni i Jadranu na primitku ovog pisma.

Lijepi pozdrav Magicusu i Iridi od Bore

Korupcija /haibun/

Kako Vi stojite sa KORUPCIJOM!? Ide li to vama od ruke ili ne?


Dragi svi moji, od jučer i ja sam KORUMPIRAN! Naredila mi supruga da ukoliko nazove mene punica i pita za sto treba njenoj kćeri novac, da odgovorim onako kako mi je navela po redoslijedu prioritetnih potreba za kučanstvo...

Ja trebam tako navesti, odnosno lagati, ukoliko dođe do poziva. U biti, ženi je potreban novac za poprčkavanje i njen nepotreban obilazak trgovina, toliko da ispuni svoju želju jer ima potrebe za tim...

Meni je usput obećala da će mi kupiti nove gače za planinarenje, jer su stare pohabane i krpane. Ja sav sretan zbog planinarskih gača, uz to i naredbe se trebaju izvršavati, i tako pristajem na takvu soluciju.

Korupcija i
planinarske gače -
dobiše vlasnika.

Ne mogu vam opisati to uzbuđenje kad putem nepodopštine radite na realizaciji svog probitka, novih planinarskih gača! Koji su to divni osjećaji i konstatacija da je krasno i korisno biti korumpiran!

Zanimaju me vaši osjećaji kad ste Vi "korumpirani"! Što osjećate u tim trenucima i kako vam je, dali vam to godi!?

Korumpirana
postojeća vlast -
tako i ja.



U Rijeci, 17.06.2008. Borivoj Bukva

---------------------------------------------

PJESNIK
--------------


... Još mnogo prije rođenja Krista, na Zemlji su živjeli ljudi, naši praroditelji, koji su se zvali Kelti. Svoje mudre učitelje zvali su druidima. Mnogi narodi koji su tada naseljavali Zemlju divili se se znanju koje su druidi posjedovali o materijalnim i duhovnim svjetovima. U prisutnosti druida keltski vojnici nisu nikada skidali oružje. Da bi se dobio čin prvoga stupnja u druida, bilo je potrebno individualno se školovati dvadeset godina kod velikog duhovnog učitelja, druidskog svećenika. Onaj koji je bio posvećen, prozvan je "Pjesnikom".
On je imao moralno pravo otići u narod i pjevati. Ulijevati ljudima svjetlost i istinu svoje pjesme, tvoreći riječima slike koje su iscjeljivale dušu.

Rimske legije su napale Kelte. Posljednja bitka je bila na rijeci. Rimljani su vidjeli među keltskim vojnicima žene raspletene kose. Rimski vojskovođe su znali da je onda kad se pojavljuju te žene potrebno broj vojnika povećati za šest puta u odnosu na keltske vojnike ne bi li ih pobjedili. Ali ni iskusni rimski vojskovođe, ni današnji povjesnišari istraživači ne mogu shvatiti zašto je tomu bilo tako. A stvar je bila samo u tim nenaoružanim ženama raspletene kose.

Rimljani su skupili vojsku koja je bila devet puta brojnija od keltske. Pritisnuta uz rijeku, poginula je posljednja obitelj keltskih boraca.

Stajali su u polukrugu, a iza njihovih leđa mlada je žena hranila na grudima sićušnu djevojčicu. Pjevala je. Pjevala je mlada žena vedru, veselu pjesmu ne želeći da se u dušu
djevojčice usele strah i žalost, nego da s njome budu svijetle slike.

Kad bi se djevojčica otkinula od majčinih grudi, pogledi bi im se susreli, i žena bi prekinula pjesmu i svaki put nazvala djevojčici "Pjesnikinjom".

Zaštitnoga polukruga više nije bilo. Ispred rimskih legionara na putu što je vodio do žene koja je hranila djevojčicu, pojavio se mladi Pjesnik, sav u krvi i s mačem u ruci. Okrenuo se prema ženi, i kad su im se pogledi susreli, nasmiješili su se jedan drugome.

Ranjeni Pjesnik je zaustavljao Rimljane dok se žena nije spustila do rijeke i metnula sićušnu djevojčicu u barku te je odgurnula od obale.

Oslabljeni Pjesnik se napregnuo zadnjim snagama i bacio do nogu mlade žene svoje oružje.

Ona je podignula mač. I borila se puna četiri sata na uskoj stazi s legionarima ne puštajući ih do rijeke. Kad bi se legionari umorili, zamjenili bi jedan drugoga na stazi.

Rimski su vojskovođe bili iznenađeni i šuteći su promatrali, ali nisu mogli shvatiti zašto iskusni i snažni vojnici ne mogu čak ni ogrepsti ženino tijelo.

Ona se borila četiri sata. A onda je izgorjela. Pluća su joj presušila bez ijednoga gutljaja vode, a iz ispucalih prelijepih usana kapala je krv.

Polako se spustvši na koljena, kad je padala uspjela je još poslati slabi smješak za barkom s malenom djevojčicom, budućom pjevačicom, Pjesnikinjom, što ih je nosila rijeka. Kao i za riječju i za njezinom slikom, što će se prenositi tisućljećima, a koje je sačuvala za one koji žive danas....

-----------------------------

Priča je iz knjige ANASTAZIJA II, zvonki cedar ruski, Vladimir Megre.

Za vas je priredio u Rijeci, 23.10.2008. godine Borivoj Bukva

JUDIŠTIRA I PAS



Kralj Judištira penjao se na visoku planinu neba. Bio je sam i umoran. Duboko dolje ostajala je zemlja i njezina stvorenja, kraljevski grad i bojno polje. Sve je izgubilo važnost. Na vrhu planine nazirala su se vrata u rajske predjele.

Judištirina žena i braća putem su izdahnuli. Samo se jedan preplašeni pas lutalica priključio samotniku. Judištira je bio sam, kao što je čovjek sam pred licem smrti.

Odjednom na strmini više njega zablista nešto prekrasno. Bila je to kočija nebeskoga kralja Indre. Kočija se zaustavi kraj Judištire. Bog Indra pozove kralja u kočiju, kojom će ga odvesti u raj.

Ali Judištira reče Indri, bogu neba:

"Neću unići na rajska vrata, ako ona nisu otvorena i za moju ženu i braću".

"Tvoja kraljica i tvoja braća već se nalaze u raju", blago odgovori bog Indra.

Judištira tada koraknu prema kočćiji, radostan. Pas ga je slijedio. Reče tada bog neba:

"Oj kralju, nebo nije za pse! Ova nečista životinja ne može u istu kočiju s bogom"!

Judištira zastade.

"Onda ni ja ne mogu u kočiju", tiho reče. "Onda ni ja ne mogu u raj"!

"Ne budali, kralju", nato će bog. "Nisu svi pozvani u nebo. Ti si nebo zaslužio svojim neporočnim životom. Ovaj pas je niže biće, bez svijesti i savjesti. Takvo biće nema pristup u raj! Poslušaj me i uđi u kočiju, tvoja te braća i tvoja žena čekaju u mojim dvorima"!

"Ah", reče kralj Judištira, "vrati se u nebo i ostavi me ovdje, s ovim jadnim psom, koji se meni utekao za zaštitu. Jer ja za života nikada nisam napustio bića, koja su u mene potražila utočište, koja su me zamolila za pomoć. Ja neću napustiti ovoga psa ni za kakve rajske slasti i lasti"!

I kralj se okrenu da pođe. No imao je što i vidjeti: pred njim više nije stajao kukavni, preplašeni pas, već bog pravde, Dharma, u svemu svojemu sjaju i moći. A s nebesa zaori pjesma u čast kralja, koji je bio voljan žrtvovati raj za ljubav bespomoćna i napuštena stvora.



(Iz Mahabharate, prevela i prepričala V. K.)

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić

--------------------------------------

O HODANJU PO VODI



Živio jedan veliki guru. O njemu se pričalo da hoda po žeravici, po vodi, po zraku. O njemu se pričalo kao o najvećemu čudotvorcu.

Jedan je mladić poželio, silno poželio, da nauči hodati po vodi.

"Neću žaliti truda ni vremena", zavjetovao se, "samo da mi je naučiti tu čudesnu vještinu! Samo da se oslobodim zemljine sile teže".

Pošao je k učitelju i kazao mu svoju želju. Ovaj ga sasluša i reče:

"Dobro. Naučit ću te hodati po vodi. Ali me moraš u svemu slušati - ne postavljati ni pitanja ni primjedbe, već bespogovorno činiti što ti kažem".

"Sluašt ću te, učitelju", obeća mladić.

Učitelj mu pokaza ležaj u kolibi, koju je dijelio s još nekim učenicima. Sutradan, u cik zore, učitelj ga probudi i naloži mu da smjesta krene u obližnje selo, i da tamo pomogne seljacima kopati vodojaz. Učenik ga bez riječi posluša. Cijeloga je dana marljivo radio u selu. Uvečer se vratio tako umoran da je jedva progutao pokoji zalogaj večere. Svalio se na ležaj i zaspao mrtvim snom.

Sutradan se zbude isto. Opet ga guru u cik zore probudi i pošalje u selo, da pomogne seljacima vršiti žito. I opet se uvečer učenik vrati mrtav umoran, i malo zbunjen.

Takvo se učenje ponavljalo iz dana u dan. Učenik je šutio, ali je tu i tamo raszmišljao nije li se možda guru zabunio šaljući ga ovako u dobrotvoran rad, a on je, zapravo, došao naučiti da hoda po vodi.

Vrijeme je protjecalo bez promjene. Selo pokraj učiteljeve nastambe bijaše vrlo siromašno, i njegovi su žitelji počesto gladovali. Učenik je radio sve što mu je učitelj zapovijedao, ali je bivao sve nestrpljiviji.

"Kad li će me naučiti da hodam po vodi"? pitao se.

Jednoga je dan, prolazeći pokraj rijeke put sela, ugledao učitelja gdje hoda po vodi. Taj ga je prizor ohrabrio.

"Očito, bliži se dan kad će mi učitelj pokazati tu vještinu", zaključi.

Te večeri učenik se približi učitelju, pokloni mu se, i upita smije li, ipak, nešto upitati. Vidjevši njegovu veliku gorljivost i tjeskobu, učitelj se smekša, i dopusti mu da ga upita što želi.

"Učitelju, koliko će još dugo trajati ova priprema do pravoga učenja"? upita učenik.

"Priprema? Do pravoga učenja"? nasmija se učitelj. "Pa ovo je pravo učenje! Pomaganje drugima je pravo učenje"!

Učenik osta razjapljenih usta.

"Kako?! Zar se nismo dogovorili..."?

"Dakako. Hodanje po vodi bilo je mamac. Da ti kažem: to hodanje po vodi je lako, ono se nauči za svega pet, šest godina. Ali rad za druge bez plaće, bez stjecanja ugleda i priznanja - to nije lako. To se uči cijeli život".



(Indijska priča, prevela i prepričala V. K.)

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić


--------------------------------

NLO / UFO IZNAD RIJEKE ?

------------------------------------------

Željko Šepić je naš prijatelj, umjetnik fotografije, teozof i još mnogo toga... Usnimio je NLO iznad Rijeke i zamolio bih poštovanu Iridu i redakciju MAGICUSA da nam ove tri fotografije uz prateći Željkov tekst prezentiraju. Foto: Željko Šepić Pozdrav Željko od Bore i Organizacionog Odbora kampa GOZD.

-------------------------

--- On Sun, 10/19/08, zeljko sepic wrote:


From: zeljko sepic
Subject:
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Sunday, October 19, 2008, 8:46 AM

Boro, evo šaljem ti tri fotke onoga što je padalo sa neba dana 27.09.2008. slike ti šaljem u punoj rezoluciji tako da će potrajati dok ih skineš.

Snimljene su fotoaparatom Casio EX-F1 u (prva) 18:35:18,



druga 18:35:30



i treća 18:35:34.



Po mojoj ocjeni to je palo u more negdje između Opatije (Volosko?) i Kantride. Centar 112 nije imao nikakvh najavljenih padobranskih ili sličnih događanja niti preleta bilo kakvih letjelica (oni raspolažu sa tim informacijama). Fotke nisu bile niti u jednom programu za editiranje osim u Corelovom Fotoalbumu 6. Sretno! Željko

-------------------------------------------

lijepi pozdrav od bore i veliko ti hvala na odaslanim fotkama.

------------------------

SA FOTOGRAFIJAMA NLO-a I KOMENTARIMA, SAMI TEKST POGLEDAJTE NA LINKU MAGICUSA:

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=10767


Lijepi pozdrav, Borivoj

--------------------------------------------

INFORMACIJE, PROMOCIJE, NATJEČAJI...





--------------------------------



SAJAM KNJIGA 2008. GODINE

HALA 14, sala Borislav Pekić



Poštovani,



pozivamo vas na promociju knjige



PESME IZ BEBONIJE

Srdjana Simeunovića Sendana



u izdanju IP "Prosveta"

urednica izdanja

Milica Jehlička



koja će se održati

21.10.2008. godine u 17,00 časova

na Sajmu knjiga u hali 14

sala "Borislav Pekić"



voditelj programa

Julija Grujić Simeunović




------------------------





--- On Mon, 10/20/08, stjepan katic wrote:
From: stjepan katic
Subject: Izložba "Tiha pobuna - najveći majstori ...
To:
Date: Monday, October 20, 2008, 12:09 PM




Izložba "Tiha pobuna - najveći majstori njemačkog ekspresionizma", predstavit će se jedan od najznačajnijih pokreta moderne umjetnosti procijenjena je na sto milijuna eura, otvara 23. listopada u Klovićevim dvorima u Zagrebu, a trajat će do 20. siječnja 2009. godine.

Više možete pogledati na likovnom portalu Akademija-Art www.akademija-art.net


--
Lijep pozdrav!
Stjepan Katić
http://www.akademija-art.net
E-mail:
stjepan.katic@gmail.com
aa@akademija-art.net


----------------------------------------




--- On Sun, 10/19/08, Djordje Otasevic wrote:

From: Djordje Otasevic
Subject: Konkurs
To: almabg@sezampro.yu
Date: Sunday, October 19, 2008, 8:46 PM






NAJKRAĆE PRIČE 2008



Izdavačka kuća „Alma” priprema zbornik priča pod nazivom „Najkraće priče 2008”. Na konkurs se šalju do tri neobjavljene priče, ne duže od 30 redova (1800 znakova, pri čemu se i razmak između reči računa kao znak). Nema nikakvih tematskih ili žanrovskih ograničenja. Konkurs nema takmičarski karakter – nema pobednika, nagrada i sl. Priče uvršćene u zbornik neće se honorisati. Priče se potpisuju imenom i prezimenom. Poželjno je navesti i osnovne podatke o autoru (datum i mesto rođenja, zanimanje, književni rad, saradnja sa časopisima, objavljene knjige, adresa, telefon, e-mail adresa...).
Radovi se šalju na adresu:

„Alma”
Molerova 62-A
11000 Beograd

ili elektronskom poštom na adrese:

almabg@sezampro.yu
i(li)
izdavackakuca.alma@yahoo.com

Konkurs je otvoren od 1.. novembra do 15. decembra 2008. godine. Krajem februara 2009. godine biće objavljen zbornik najlepših ostvarenja pristiglih na konkurs.

Sve informacije o konkursu, autorima zastupljenim u zborniku, predstavljanju knjige i sl. biće objavljene na sajtu www.alma.co.rs. Na ovom sajtu mogu se pročitati svi zbornici s prethodnih konkursa (uključujući i zbornik sa VII konkursa za najkraću kratku priču – „Priče za poneti“).


---------------------------



--- On Wed, 10/8/08, valerio orlić wrote:

From: valerio orlić
Subject: VAŽNO STAVI NA BLOG
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 8, 2008, 12:08 AM

PRIOPCENJE HRVATSKOG KNJIZEVNOG DRUSTVA



Obavještavamo da je na godišnjoj Skupštini održanoj 2. 10. 2008.g, u Rijeci,

donijeta odluka o preimenovanju Hrvatsko književno društvo "Osvit",

u Hrvatsko književno društvo.



- Prije godinu dana zbog nezadovoljavajućeg stanja u ostalim književnim društvima,

koja su nerijetko lutala u političko i promovirale samo interese pojedinaca,

književnici i kulturni aktivisti kojima je sve to bilo neukusno, odlučili su osnovati društvo

koje neće imati nikakav drugi prizvuk osim - književnog. I sami iznenađeni dolaskom

mnogim upitima za članstvo, društvo je uskoro preraslo okvire koje si je u početku zadalo,

te je dosad doseglo sedamdesetak članova iz cijele Hrvatske.

- Nanizale su se broje međunarodne suradnje, tuzemne i inozemne manifestacije,

objavljene su bojne knjige i pokrenuto je nekoliko projekata koji će Rijeku u narednih godinu

dana predstaviti kao jedan od najznačajnijih književno-kulturnih središta Hrvatske, ali i šire,

a prvenstveno je riječ o Festivalu književnosti- - Dan prijatelja knjige- koji će biti organiziran

početkom studenog 2008. i Riječkih književnih večeri tokom ljetnih dana. Štoviše, uskoro će se

pokrenuti časopis za književnost i kulturu "Književno pero" koji će, uvjereni smo, predstavljati

iskorak za riječku i hrvatsku časopisnu scenu.

- Društvo je u samo godinu dana svojeg rada postalo prepoznatljivo kao jedno državno društvo,

a u pogledu Rijeke kao jedno od najznačajnijih književnih udruženja. Rijeci, samo na čast može

služiti da treće državno književno društvo, za razlik od ostala dva, ima svoje sjedište upravo u

Rijeci čime se još snažnije ucrtava Rijeka na kulturnoj karti.

Valerio Orlić, predsjednik- Hrvatskog književnog društva.

---------------------



Obratite se na KAROLINU RIJEČKU i pogledajte najnovije natječaje:

http://karolina-rijecka.com

DRUŠTVO HAIKU PJESNIKA RIJEKA

...........................

KRALJEVA IZLOŽBA



Jedan je veledušni kralj odlučio prirediti izložbu svega najvrijednijega i najljepšega iz svojega kraljevstva - svega što je izvrsno, a načinjeno od tkanine, od zlata, od dragulja, od plemenita drveta, od mramora. K tomu je objavio da će svatko od posjetitelja izložbe moći za sebe izabrati jedan od izložaka - onaj, koji mu bude najvećma prionuo za srce.

Nagrnuše tisuće ljudi.

Svatko je birao po svojoj želji - uzimajući ono što je smatrao najboljim. Bilo je toliko izložaka da su svi mogli naći ono što im se mililo. Netko je izabrao zlatnu kočiju, netko slona od bjelokosti, netko bisernu ogrlicu, netko zlatotkanu svilu.

Među posjetiteljima se našla i jedna starica. Bacila je pogled na izložbenu dvoranu, ali se nije zadržavala pred izlošcima. Nije se divila umjetničkomu rasporedu i vještini postavke, već se uputila ravno prema kralju, koji je usred sve te ljepote sjedio na prijestolju, promatrajući prizor.

Starica se pokloni. Kralj se prignu do nje, i upita ju:

"Draga moja gospođo, je li Vam se išta od ponuđenoga svidjelo? Vidim da još ništa niste izabrali".

"Kralju", uzvrati starica, "ako mi je dano da izaberem samo jedno, onda bih ja izabrala Vas. Jer kad ste Vi moj, onda su i sve ove stvari moje".

Kralj se nasmiješi. Čekao je da se među posjetiteljima pojavi netko, tko će zatražiti ono najvrijednije.




(Indijska, perzijska, arapska, izraelska priča, prijevod V. K.)

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić



----------------------------

POSTANI JEZERO



Jedan je stari učitelj imao učenika, koji je imao navadu žaliti se na sve i sva - ako ne na ovo, a onda na ono. Jednoga dana učitelju dokipi to žaljakanje na sudbinu i poredak stvari. On pošalje učenika po sol, naumivši mu na opipljiv način objasniti pogrešku njegova stava.

"Uzmi sad pregršt soli, i spusti ju u čašu s vodom", reče guru.

Učenik tako učini.

"Pij", naredi učitelj.

Učenik malo otpije, i ispljune.

"Kakvoga je okusa"?

"Preslano je", reče učenik.

Guru mu tada naredi da uzme istu takvu pregršt soli, i da ju baci u jezero. Učenik tako učini.

"Zahvati sad od jezerske vode, i pij", naredi učitelj.

Učenik zahvati čašom od jezerske vode, i otpije.

"Kakvoga je okusa"?

"Svježega".

"Osjećaš li sol"?

"Ne".

Guru tada uzme ruku mladića, pa mu reče:

"Bol života nalik je na čistu sol; ni više, ni manje. Količina boli u životu ostaje točno uvijek ista. Međutim, okus slanosti i gorčine ovisi o posudi iz koje piješ svoj bol. Sve što možeš učiniti jest da proširiš svoj osjećaj za stvari. Prestani biti čaša. Postani jezero".



(Indijska priča, prijevod V. K.)

Guru - na sanskrtu, učitelj.

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić



----------------------------

ZIDANJE HRAMA



U Indiji, u gradu Maduraiu, diže se golem hram. Kada se prije nekoliko stoljeća gradio, stotine se klesara našlo na tomu poslu.

U vrijeme gradnje, kralj te zemlje znao bi se uputiti na gradilište da prigleda kako se odvija posao. Jednom je tako zastao kod jednoga klesara i upitao ga:

"Što radiš, dobri čovječe"?

"Evo, zarađujem kruh svagdanji", odgovorio je klesar. "Lomim i tešem kamen, i tako prehranjujem sebe i svoju obitelj".

Kralja malo iznenadi ovaj odgovor.

Uputi se drugomu klesaru, pa i njega upita isto. Taj mu reče:

"Što radim? Evo, koristim svoje znanje, snagu, i umijeće, da bih ovomu kamenu dao odgovarajući oblik. To je važan posao".

Taj se odgovor kralju učini boljim od odgovora prvoga čovjeka.

Hodajući dalje, naiđe na trećega klesara. Znoj mu je kapao s čela, jer je svom snagom rezao neobrađen kamen. Još jednom kralj postavi isto pitanje:

"Što to radiš, dobri čovječe"?

A treći mu klesar odgovori:

"Podižem Božju kuću, eto što radim! Neka je hvala i slava Gospodu što mi je omogućio da sudjelujem u ovoj svetoj zadaći"!



(Indijska priča, prijevod V. K.)

PRIČE MUDROSNICE, zbornik priča, koji je, u opusu NAJLJEPŠE OD NAJLJEPŠIH, sačinila Vesna Krmpotić




---------------------------

INFORMACIJE, NATJEČAJI I OSTALO...
---------------------------------------------------------




--- On Wed, 10/8/08, valerio orlić wrote:

From: valerio orlić
Subject: VAŽNO STAVI NA BLOG
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 8, 2008, 12:08 AM

PRIOPCENJE HRVATSKOG KNJIZEVNOG DRUSTVA



Obavještavamo da je na godišnjoj Skupštini održanoj 2. 10. 2008.g, u Rijeci,

donijeta odluka o preimenovanju Hrvatsko književno društvo "Osvit",

u Hrvatsko književno društvo.



- Prije godinu dana zbog nezadovoljavajućeg stanja u ostalim književnim društvima,

koja su nerijetko lutala u političko i promovirale samo interese pojedinaca,

književnici i kulturni aktivisti kojima je sve to bilo neukusno, odlučili su osnovati društvo

koje neće imati nikakav drugi prizvuk osim - književnog. I sami iznenađeni dolaskom

mnogim upitima za članstvo, društvo je uskoro preraslo okvire koje si je u početku zadalo,

te je dosad doseglo sedamdesetak članova iz cijele Hrvatske.

- Nanizale su se broje međunarodne suradnje, tuzemne i inozemne manifestacije,

objavljene su bojne knjige i pokrenuto je nekoliko projekata koji će Rijeku u narednih godinu

dana predstaviti kao jedan od najznačajnijih književno-kulturnih središta Hrvatske, ali i šire,

a prvenstveno je riječ o Festivalu književnosti- - Dan prijatelja knjige- koji će biti organiziran

početkom studenog 2008. i Riječkih književnih večeri tokom ljetnih dana. Štoviše, uskoro će se

pokrenuti časopis za književnost i kulturu "Književno pero" koji će, uvjereni smo, predstavljati

iskorak za riječku i hrvatsku časopisnu scenu.

- Društvo je u samo godinu dana svojeg rada postalo prepoznatljivo kao jedno državno društvo,

a u pogledu Rijeke kao jedno od najznačajnijih književnih udruženja. Rijeci, samo na čast može

služiti da treće državno književno društvo, za razlik od ostala dva, ima svoje sjedište upravo u

Rijeci čime se još snažnije ucrtava Rijeka na kulturnoj karti.

Valerio Orlić, predsjednik- Hrvatskog književnog društva.

---------------------------------------------


--- On Thu, 10/9/08, Jadran wrote:

From: Jadran
Subject: RE: VAŽNO STAVI NA BLOG
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Thursday, October 9, 2008, 7:59 AM

----------------------


Dragi boro, dragi karolinci, dragi clanovi knjizevnog drustva

Hvala valeriju na pokretanju i osnivanju drustva

I od srca zelim potopuni uspjeh u svemu

I da rijeka postaje knjizevno srediste

Jos vise nego sto jest

Prijateljski

Vas

Jadran



--------------------------------






--- On Wed, 10/15/08, valerio orlić wrote:


From: valerio orlić
Subject: festival

Date: Wednesday, October 15, 2008, 6:20 PM

--------------------------


dragi prijatelji i članovi
''Hrvatskog književnog društva''
šaljemo vam program 1. Festivala književnosti '' Dana prijatelja knjige'' Rijeka 2008.
ako želite učestovati u pjesničko-proznim recitalima javite da vas uvrstimo u program
budite pozdravljeni, do skorog viđenja
valerio orlić

----------------------


--- On Wed, 10/15/08, Danko Svorinic wrote:

From: Danko Svorinic
Subject: Fw: festival
Date: Wednesday, October 15, 2008, 7:54 PM


Ukoliko ima kandidata (sandi?), javite meni da proslijedim HKD-u...

----- Original Message -----
From: valerio orlić
Sent: Wednesday, October 15, 2008 6:15 PM
Subject: festival


dragi prijatelji i članovi
''Hrvatskog književnog društva''
šaljemo vam program 1. Festivala književnosti '' Dana prijatelja knjige'' Rijeka 2008.
ako želite učestovati u pjesničko-proznim recitalima javite da vas uvrstimo u program
budite pozdravljeni, do skorog viđenja
valerio orlić

-------------------------------------




PROGRAM FESTIVALA KNJIŽEVNOSTI

------------------------------------------------------------



ISPRED RADIO RIJEKE - KORZO

10 - otvaranje Festivala književnosti 2008. i pjesničko buđenje grada

10, 30 - otvaranje štanda „Knjiga za siću“



MALA DVORANA FILODRAMMATICE

11 - otvaranje izložbe fotografija riječkih autora

11,30 - predstavljanje novog časopisa za kulturu i književnost „Književno pero“, izlažu Valerio Orlić i Ernie Gigante Dešković

12 - predstavljanje romana „Na rubu noći“, izlažu Vesna Miculinić Prešnjak i Nensi Čargonja Košuta, prof.



ISPRED RADIO RIJEKE - KORZO

14. – pjesničko popodne članova Hrvatskog književnog društva



NARODNA ČITAONICA KORZO

(voditelj programa: Ernie Gigante Dešković)

15,15 - predstavljanje projekta „Rijeka za radoznale, fijumanologija 2“, izlažu Danko Švorinić i Zlatko Moranjak

16 - predavanje o orijentalnom utjecaju na kulturu Rijeke, predaje Theodor de Canziani, prof.

17 - predstavljanje istarske književnosti, izlažu Davor Šišović i Mirko Grdinić

18 - predstavljanje projekta „Fantastična bića Istre i Kvarnera“, izlažu Boris Perić i dr. Tomislav Pletenac



VELIKA DVORANA FILODRAMMATICE

19 – pjesničko-umjetnički performance Riccarda Staraja



CAFFE JAZZ TUNEL - ŠKOLJIĆ

23 – erotska poezija, vode Josip Eugen Šeta i Don Krak

23 – izložba ženskih aktova


--------------------------------------------








--- On Tue, 10/14/08, vesna kovacic wrote:

From: vesna kovacic
Subject: POZIVNICA
To: jasna.kovacevic@kgz.hr
Cc: tea.grasic.kvesic@kgz.hr
Date: Tuesday, October 14, 2008, 1:11 PM




Postovani,

u privitku Vam dostavljamo pozivnicu za petak, 31. listopada 2008. u 18 sati

na predstavljanje nove knjige

Vesne M. Kovacic

Odiseja ispod Duge

FRAKTALI

Predstavljanje ce se odrzati u

Knjiznici i citaonici Bogdan Ogrizovic, Preradoviceva 5.

Veselimo se Vasem posjetu


Vesna M. Kovacic
i
Knjiznica i citaonica Bogdan Ogrizovic






- ------------------------------------------





--- On Thu, 10/16/08, The Heron's Nest Webmaster wrote:


From: The Heron's Nest Webmaster
Subject: Memorial to Bill Higginson
To: "The Heron's Nest Webmaster"
Date: Thursday, October 16, 2008, 4:13 AM


We are deeply saddened by news of the passing of William J. Higginson on Saturday, October 11. Bill's work on behalf of English-language haiku and his personal presence in the haiku community will be felt for years and it will be a long time before we take in the full dimensions of this loss. Nevertheless, we are sure that many of you will want to offer memories and tributes at this time and The Herons Nest will include a memorial section devoted to Bill in our December issue. Please send your contributions to managing editor, John Stevenson at ithacan@earthlink.net.---The Heron's
Nesthttp://www.theheronsnest.com


---------------------------

--- On Wed, 10/15/08, Jadran Zalokar wrote:


From: Jadran Zalokar
Subject: FW: risultati concorso internazionale haiku 2008
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 15, 2008, 7:57 AM


Bok boro

Ovo salje pietro

Lp

Jadran




-----------------------------

From: Cascina Macondo - Pietro Tartamella [mailto:info@cascinamacondo.com]
Sent: Tuesday, October 14, 2008 9:04 PM
To: .a.Pietro Tartamella info
Subject: risultati concorso internazionale haiku 2008



comunicato italiano – english





CASCINA MACONDO

VINCITORI E SELEZIONATI

CONCORSO INTERNAZIONALE

POESIA HAIKU IN LINGUA ITALIANA

6° EDIZIONE 2008



La 6° edizione 2008 del Concorso Internazionale di Poesěa Haiku in Lingua Italiana bandito da Cascina Macondo ha visto la partecipazione di 700 autori proveničnti da ogni parte del mondo con 1829 haiku pervenuti. Esprimiamo un ringraziamento a tutti coloro che ne hanno reso possěbile il succčsso: gli autori, il půbblico che ha votato, la stampa, le radio, i siti web, le riviste di poesěa e letteratura, le bibliotčche, le scuňle, gli insegnanti, i prčsidi, i direttori didŕttici, le pro-lňco, i locali půbblici, i teatri, le associazioni, i cěrcoli culturali italiani e straničri, gli amici che hanno trovato il tčmpo di appčndere un volantino in un luňgo lontano.


Un particolare ringraziamento agli Spňnsor
e agli Čnti che hanno concčsso il loro patrocinio



Regione Piemonte: http://www.regione.piemonte.it

Comune di Riva Prčsso Chičri: http://www.comune.rivapressochieri.to.it

Fondazione Italia-Giappone: http://www.italiagiappone.it

Licčo Europčo Convitto Nazionale Umbčrto I: http://www.cnuto.it/CNUTO/CNUTO/SitoPubblico/Sezioni/11

Villaggio La Francesca: http://www.villaggilafrancesca.it

DeArt: http://www.deart.org

Cogest M&C-Business & Travel: http://www.cogest.info

Gruppo Piňtto

Gruppo Haijin di Arenzano





Un ringraziamento alla Giurěa



Alessandra Gallo, Annette Seimer, Antonella Filippi,

Danilo Manera, Domenico Benedetto, Fabia Binci, Fabrizio Virgili,

Giorgio Gazzolo, Michele Bertolotto, Nico Orengo, Pietro Tartamella





I PRIMI DIECI CLASSIFICATI - SEZIONE SINGOLA

(adulti italiani e stranieri)



Roberta D’Adamo Italia (Bologna) - PRIMO PREMIO

(pubblicazione, attestato, Ciotola Rakuhaiku, soggiorno di 1 settimana per 2

persone al Villaggio La Francesca (Cinque Terre)



Olga Neagu Italia (Latina) - SECONDO PREMIO

(pubblicazione, attestato, Ciotola Rakuhaiku)



Andrea Cecon Italia (Udine) - TERZO PREMIO

(pubblicazione, attestato, Ciotola Rakuhaiku)







QUARTO PREMIO PARI MERITO (pubblicazione, attestato)



Aneta Michelucci Italia (Livorno)

Anna Tancredi Italia (Torino)

Celmiro Koryto Oceania (Kiribati)

Eduard Tara Romania (Iasi)

Jim Kacian Usa (Virginia)

Vanden Broeck Guy Belgio (Avelgem)

Visnja McMaster Croazia (Zagabria)







I PRIMI DIECI CLASSIFICATI - SEZIONE COLLETTIVA

(scuole e area handicap - italiani e stranieri)



Istituto Tecnico per Geometri “Galilei” - Italia (Torino) - PRIMO PREMIO

(pubblicazione, attestato, manufatto Rakuhaiku)

Scheyla Haghighi 2C - Insegnante Maria Eleonora Forno



Scuola Elementare “Aurora” - Italia (Torino) - SECONDO PREMIO

(pubblicazione, attestato, manufatto Rakuhaiku)

Gheorghita Tiron 3A - Progetto MUSE– insegnante Grazia Martorana



Scuola Media “Croce Morelli”- Italia (Torino) - TERZO PREMIO

(pubblicazione, attestato, manufatto Rakuhaiku)

Alessandro Bisignano 3F - insegnante Loredana Garnero





QUARTO PREMIO PARI MERITO (pubblicazione, attestato)



Scuola Elementare “Convitto Nazionale Umberto I” - Italia (Torino)

Luca Monagheddu 2B - insegnante Daniela Vitale



Scuola Elementare “Silvio Pellico” - Italia (Torino)

Irene Sala 1C - Progetto MUSE - insegnante Marianna Del Grosso



Liceo Linguistico “Cittŕ di Piero” - Italia (Arezzo)

Marta Sposato 3L - insegnante Angela Ambrosini



Liceo Scientifico “Segrč”- Italia (Torino)

Benedetta Cauvin 2C - insegnante Donatella Buroni



Scuola “Nayanova University” - Russia (Nayanova Samara)

Valentin Frygin - insegnante Irina Kogan



Area Handicap “Motore di Ricerca” - Italia (Torino)

Daniele Mazza - lavoro di gruppo Domeniche in Cascina



Scuola Elementare “Convitto Nazionale Umberto I” - Italia (Torino)

Gabriele Rocci 2C - insegnante Anna Maria Oddone





per conoscere gli altri 94 Autori Selezionati - premio pubblicazione – clicca qui

http://www.cascinamacondo.com/site/visualizza_news.asp?IDNEWS=185





LA CERIMONIA DI PREMIAZIONE

AVVERRŔ DOMENICA 23 NOVEMBRE 2008

A CASCINA MACONDO

Borgata Madonna della Rovere, 4

10020 Riva Presso Chieri - Torino - Italia

dalle ore 14.30 alle ore 18.30



sarŕ a disposizione per quella data il libro

"UN SASSO NELLA MANO"
con i 114 haiku (italiano-inglese) selezionati al concorso

- editrice Angolo Manzoni-Cascina Macondo -





SE VUOI SPONSORIZZARE

PER L’ANNO 2009 LA 7° EDIZIONE

DEL CONCORSO INTERNAZIONALE

DI POESIA HAIKU IN LINGUA ITALIANA

RICHIEDI INFORMAZIONI ALL'INDIRIZZO

info@cascinamacondo.com





grazie per l’attenzione

la Redazione, la Giuria,

HAICOM - Comunitŕ Internazionale Haiku Cascina Macondo









english



CASCINA MACONDO



WINNERS AND SELECTED

ITALIAN HAIKU POETRY

INTERNATIONAL CONTEST

6th EDITION 2008



The 6th edition 2008 of the Italian Haiku Poetry International Contest announced by Cascina Macondo has seen the participation of 700 authors from every part of the world with 1829 haiku. We would like to warmly thank all those who fostered this success: the authors, the public who voted, the press, the radio channels, the web sites, poetry and literature magazines, the libraries, the schools, the teachers, the headmasters and headmistresses, the visitors’ offices, the public locals, the theatres, the associations, Italian and Foreign culture clubs, all friends who managed to hang a leaflet in some far place.







A special thank to Sponsors and Bodies who granted their support




A thank to the jury





THE FIRST TEN RANKING – INDIVIDUAL SECTION

(Italian and Foreign adults)







Roberta D’Adamo Italia (Bologna) – FIRST PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku bowl,

one week’s stay at La Francesca Village – Cinque Terre)



Olga Neagu Italia (Latina) - SECOND PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku bowl)



Andrea Cecon Italia ( Udine ) – THIRD PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku bowl)







FOURTH PRIZE EQUAL (publication, certificate)





Aneta Michelucci Italia (Livorno)

Anna Tancredi Italia (Torino)

Celmiro Koryto Oceania (Kiribati)

Eduard Tara Romania (Iasi)

Jim Kacian Usa (Virginia)

Vanden Broeck Guy Belgio (Avelgem)

Visnja McMaster Croazia (Zagabria)







THE FIRST TEN RANKING – COLLECTIVE SECTION

(Italian and Foreign schools and disabled area)



Istituto Tecnico per Geometri “Galilei” - Italia (Torino) – FIRST PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku handwork)

Scheyla Haghighi 2C - Insegnante Maria Eleonora Forno



Scuola Elementare “Aurora” - Italia (Torino) – SECOND PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku handwork)

Gheorghita Tiron 3A - Progetto MUSE– insegnante Grazia Martorana



Scuola Media “Croce Morelli”- Italia (Torino) – THIRD PRIZE

(publication, certificate, Rakuhaiku handwork)

Alessandro Bisignano 3F - insegnante Loredana Garnero





FOURTH PRIZE EQUAL (publication, certificate)



Scuola Elementare “Convitto Nazionale Umberto I” - Italia (Torino)

Luca Monagheddu 2B - insegnante Daniela Vitale



Scuola Elementare “Convitto Nazionale Umberto I” - Italia (Torino)

Gabriele Rocci 2C - insegnante Anna Maria Oddone



Scuola Elementare “Silvio Pellico” - Italia (Torino)

Irene Sala 1C - Progetto MUSE - insegnante Marianna Del Grosso



Liceo Linguistico “Cittŕ di Piero” - Italia (Arezzo)

Marta Sposato 3L - insegnante Angela Ambrosini



Liceo Scientifico “Segrč”- Italia (Torino)

Benedetta Cauvin 2C - insegnante Donatella Buroni



Scuola “Nayanova University” - Russia (Nayanova Samara)

Valentin Frygin - insegnante Irina Kogan



Area Handicap “Motore di Ricerca” - Italia (Torino)

Daniele Mazza - lavoro di gruppo Domeniche in Cascina





to know the other SELECTED 94 AUTHORS - prize publication – click here

http://www.cascinamacondo.com/site/visualizza_news.asp?IDNEWS=185





THE PRIZE-GIVING CEREMONY

WILL TAKE PLACE ON SUNDAY, NOVEMBER 23, 2008

AT CASCINA MACONDO

Borgata Madonna della Rovere, 4

10020 Riva Presso Chieri - Torino - Italy

from 2.30 pm to 6.30 pm





On that day the book

"A PEBBLE IN THE HAND”
will be availabe with the 114 haiku (Italian and English) selectioned by the contest

editor Angolo Manzoni-Cascina Macondo





IF YOU WANT TO SPONSOR

FOR THE YEAR 2009 THE 7th EDITION

OF THE ITALIAN HAIKU POETRY INTERNATIONAL CONTEST

OF CASCINA MACONDO

REQUEST INFORMATION AT THE FOLLOWING ADDRESS

info@cascinamacondo.com







Thanks for your attention

The Editorial Staff, the Jury,

HAICOM – Haiku International Community Cascina Macondo









Cascina Macondo
Centro Nazionale per la Promozione della Lettura Creativa ad Alta Voce e Poetica Haiku
Borgata Madonna della Rovere, 4 - 10020 Riva Presso Chieri (TO)
tel. fax 011 / 94 68 397 - cell. 328 42 62 517
email: info@cascinamacondo.com - sitoweb: www.cascinamacondo.com







---------------------------------------------------




--- On Wed, 10/15/08, Jadran Zalokar wrote:
From: Jadran Zalokar
Subject: FW: Chrysanthemum #4
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 15, 2008, 7:58 AM



Bok boroOvo salje dietmarLp jadran -----

Original Message-----From: chrysanthemum@gmx.at [mailto:chrysanthemum@gmx.at] Sent: Tuesday, October 14, 2008 9:16 PMTo: chrysanthemum%chrysanthemum@gmx.atCc: chrys%chrysanthemum@gmx.at

Subject: Chrysanthemum #4Dear Haiku-Friends, issue 4 of the international online haiku magazine Chrysanthemum is out nowand can be viewed at www.chrysanthemum-haiku.net Liebe Haiku-Freunde, Ausgabe 4 des internationalen Haiku-Magazins Chrysanthemum ist ebenerschienen: www.chrysanthemum-haiku.net best
wishes-beste Grüe----Dietmar TauchnerTo subscribe to/unsubscribe from the Chrysanthemum Newsletter, please e-mailwith "unsubscribe" in the subject line to: chrysanthemum@gmx.at --------------------------


--- On Wed, 10/15/08, Silvija wrote:

From: Silvija
Subject: katalog TOURPHOTO 2008.

-------------------------


Lijep Vam pozdrav uz malo turističkog foto-osvježenja!



Silvija Butković
--
Kontakt: 091 /511 41 96

http://webograd.tportal.hr/silvija_butkovic
http://silvijabutkovic.blogspot.com
http://lipicanci.blogspot.com
http://www.pticica.com/galerija.aspx
http://www.panoramio.com/user/716867


Silvija Butković

-----------------------------------

POSJETITE NAS

DRUŠTVO HAIKU PJESNIKA - RIJEKA

web stranica: KAROLINA RIJEČKA

http://karolina-rijecka.com


--------------------------------------

dobiveno danas, nadopuna:


RESULTS OF THE 5th INTERNATIONAL KLOSTAR IVANIC CONTEST FOR HAIKU IN ENGLISH

This year, on International haiku contest in English we received 306 haiku written by 97 authors from 25 countries: Australia, Austria, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Belgium, Canada, Croatia, France, Germany, Great Britain, Greece, India, Ireland, Italy, Israel, Macedonia, Malaysia, Netherlands, New Zealand, Philippines, Poland, Romania, Serbia, Trinidad and Tobaggo, and The United States of America. Members of the jury were prof. Ruzica Mokos i prof. Vida Pust Skrgulja.

1st Prize
solemn quietness
in a full moon's night -
ticking of a clock
Ivan Ivkovic, Veliko Laole, Serbia
2nd Prize

bouncing merrily
in the playground –
hailstones
Robert Naczas, Poland
3rd Prize

waterfall –
all I want is
to pass water
Ernest J. Berry, Pincton, New Zealand

Commendations:

seagulls looking
in the same direction
as strong wind blows
Luk de Laat, Alken, Netherlands

goldfish
in a leafless tree
thin ice
GINA, Australia

suddenly
a wind in summer heat –
falling fruit
Visnja McMaster, Zagreb, Croatia

morning rush
my mind is filled
with coffee
Robert Naczas, Poland

fighting the wind
with their swords
yellow irises
Bozena Zernec, Krapina, Croatia

on a lonely path
passing the same post
as I’ve passed before
David Cobb, Braintree, Essex, UK


Children in play
between two air alarms.
Cherry tree blossom.
Pavle Adjanski, Belgrade, Serbia

withered leaf
through its holes
winter sunshine
Patricia Prime, Auckland, New Zealand

summer shower.
the opposite house
flows down the pane
Grzegorz Sionkowski, Poland

midnight –
neon advertising
lit eyes of a dog
Dejan Bogojevic, Valjevo, Serbia

a little boy
rushes to the waves
to fill a bucket
Owen Bullock, New Plymouth, New Zealand

wizened hands
pick first blades of nettle –
a spring soup
Tanya Dikova, Tel Aviv, Israel


chilliness in bones
tonight is the full moon,
only the full moon
Dubravko Korbus, Ivanic Grad, Croatia

feeling romantic
she blows them a kiss –
they remain frogs
Deborah P. Kolodji, Temple City, CA, USA

rainbow
I close my eyes to listen
to the waterfall
Jacek Margolak, Kielce, Poland

a dog looked at me
as if it wanted to say…
and closed its eyes…
Milica Ilic Gacic, Valjevo, Serbia

trees dressed
in autumn coats
washed by rain
Bernadette O’Reilly, Dublin, Ireland

Bedtime
my life becomes
a dream
Dietmar Tauchner, Puchberg, Austria

early morning –
a fly is swirling
in a cup of milk
Ana Vazic, Belgrade, Serbia

garden wall.
the white cat gleams
in deepening dusk
Beverley George, Pearl Beach, Australia


-----------------------------------

STEVO RATKOVIĆ: POTONJI CRNOGORCI



POTONJI CRNOGORCI

----------------------------------

Stevo Ratković,dipl.arhit.

(«LUČINDAN» str. 71-76)





P O T O N J I C R N O G O R C I





Pošto se zaista zbio (potop) !

Arheološko-istorijska istraživanja su, sa sigurnošću potvrdila Biblijski potop koji se desio na početku četvtog milenijuma prije Hrista.Skoro sve stare civilizacije,prije nego li je napisana Biblija ,na istovjetan način nam saopštavaju pojedinosti o potopu.Jedna takva civilizacija je ,u Mesopotamiji,iznjedrila kralja Ura A-anipada.,sina kralja Mes-ani-pada,kao III dinastija od potopa,odnosno iz Ura. Ur će kasnije biti poznatiji kao grad Holdejski,odakle će sumersko-vavilonski junak krenuti u potragu za svojim praocem.



Dosadašnja istraživanja su saglasna da je Gilgameš stigao na Sredozemno more,odakle je jedrio 45 dana-za zalaskom sunca ,da bi stigao do svoga praoca Ut-napištima.Niko se do sada nije ususdio da iznese mišljenje koje je to mjesto,u pravcu zapada ,jer je ep obavijen mitološkim kazivanjima .

Da bi otkrili pozadinu mita ,računajući da tražimo istinu,pokušat ćemo tamo gdje su sastavljači nesvjesno napravili previd !



Drevni spisi tako kažu da je nekad postojao zajednički jezik ,ili kako se u nauci kaže- prajezik.Ako je to tačno, Gilgameš se sa svojim praocem Ut-napištimom mogao razumjeti na tom prajeziku...Pokušat ćemo lingvističko-etimološkom analizom da utvrdimo zajedničko značenje pojmova «tamo-ovamo» koja smo ovim uvodom izrekli,i misao što nas zaokuplja:



-prva dinastija URA poslije potopa,

-POTOP se desio(i) u MESOPOTAMIJI,

-Gilgameš traži svoga praoca UT-PANIŠTIMA,

-i potonji CRNOGORSKI UROK praočev.



Ključne riječi su:UR,POTOPP,MESOPOTAMIJA,UT-NAPIŠTIM,UROK, i predložili tezu:



POTONJI CRNOGORCI.



Etimološki predpostavljamo :

-da je UR zaostatak od korijena riječi URA (st.crnogorski) u značenju čas-vrijeme;

-da se POTOP sadrži u riječi-složenici MESO-POTAMIJA,što bukvalno znači MEĐU-POTOPOM,odnosno Međurječje (Tigra i Eufrata);

-da anagram UT-NAPIŠTIM naprosto ima pokazno značenje TU napisano!

Korijen riječi NA(T)PIS se po svemu sudeći krije u fundamentalnoj riječui LAPIS, a lingvističke lepeze od ove riječi je:



Lapis(lat.)- kamen = lapis-olovka ,na(t)pis,zapis,opis,pismo.



Vremenska odrednica za neka dogadjanja je svakako riječ ROK,UROK,po čemu se tvrdi srodnost riječi sa URA. Riječ UROK ima značenje bačene kazne ,ukletosti,hendikepiranosti,i sl.Ova riječ koliko zabrinjava svojim anatemom,toliko ohrabruje optimističkim ishodištem-u značenju: U ROKU=UROK



Na nama ostaje ,ako već znamo gdje boravi vječni (UT-NAPIŠTIM)zapis,da pokušamo ovaj urok da skinemo-onako kako je to primjereno vremenu u kojem živimo.

Ako je kucnuo čas Crnogorci bi rekli:»Stigla je POTONJA URA».

To ne znači da je došao kraj svijeta.

-Naprotiv,znamo da smo mi,kao i cjelokupni svijet,danas ostatak poslijepotonje civilizacije,ona koja se ,u svojoj moći usudila da ostavi zapise koji čekaju da budu okrivljeni.Zaista-moramo priznati,živimo u kompleksu Antičkih misli i normi.Trba računati da je to trajanje oročeno,do vremena kada budemo pročitali njihove misli,kada ćemo pravilno shvatiti uzroke naših uroka.



P O T O N J I C R N O G O R C I



Duklja ,Zeta i potonja Crna Gora su sinonimi jedne zemlje gdje obitavaju vječni Ut-napištimovi zapisi.



Duklja to ime nosi po Ilirskom plemenu Dokleatima ,a ovi legenndarnom Dukljaninu(st.crnogorski) odnosno mitskom Deukalionu(grčki transkript).Gilgameš je na kraju puta saznao za potop od svoga praoca ,dalekog Ut-napištima.

Prema tome,Ut-napištimov potop je isto što i Deukalionov potop.Crnogorske legende i grčki mitovi Dukljanina (Deukaliona)pokazuju kao izumitelja,po čemu njegovo drugo ime je Zet!



Robert Grevs je u svojoj zanimljivoj knjizi»Grčki Mitovi» enciklopedirao grčke i predgrčke mitove,gdje je predložio da Zet ima značenje :onaj koji sitražuje –onaj koji pronalazi ! –Mi,možemo da primjetimo da su Dukljani promijenili ime Duklja upotrijebivši sinonim Zeta,čime se tvrdi kontinuitet u trajanju Dukljaninovog imena i antičke tradicije.

Rijeka Zeta prije ušća u rijeku Moraču povezana je vododerinom-jazinom Šira(j)lijom sve na prostoru Vranjickih njiva ,na kojima leži stari razoreni grad Duklja(Doklea).

Vranjicke njive po vranama ,Vranjina (ostrvo) u Skadarskom jeziku po vrancu –kormoranu,vranac-konj,vranac-autohtona vrsta vinove loze.i vranac-vino sa asocijacojom na crnu boju!

-Zašto ?-

-Cezarsak izreka:»U VINU JE ISTINA», može da posluži za odgovor .

-Znamo da je Deukalion izumio i vino.

-Cezar koji je isticao svoje Trojansko porijeklo zasigurno je mislio na vino «VRANAC».



Rodonačelnik Crnojevića je Crnoje Vranić po kojima ,u XV vijeku,Zeta mijenja ime u CRNA GORA,a prijestolna stolica se seli na Cetinje (Zetinje).Zeta-rijeka , i Zetinje –grad su antički zaostatak imena Zet,sinonim za Dukljanina .



Novo ime Crna Gora je podrzavanje jedne –te iste tradicije ,naime:

-Aristotel kaže:»Deukalinova poplava je zahvatila staru Grčku».

-Zna se da prvi Grci ,što su preplavili staru Grčku ,zapravo nijesu Ahejci(Irci) već Pelazgi,po kojima Peloponez nosi to ime ,još iz doba matrijahata.Dodonci su,u to vrijeme ,obožavali boginju zemlje –staricu Krona.Čini se da je ovo žensko starješinsko ime prešlo na Krona u patrijahatu.

Ep o Gilgamešu je napisan u vrijeme prvog patrijarha Avrama ,oko 1830 godine prije Hrista .Gilgameš je mogao biti saputnik Avramu,od Ura Haldejskog do Kanana-obećane zemlje.Predjeni put od Persijskog zaliva do Sredozemnog mora su preplavili kopnom.i Gilgameš je nastavio plovidbu ,na zapad –za zalaskom sunca ,ka svom praocu Ut-napištimu dalekom.

Ime Avramovo neodoljivo podjeća na ga-vrana, čime smo etimološki dotakli rodonačelnika Crnojevića-Crnoja Vranića(Vranjića).Dobili smo simbol «crna vrana»što asocira na zloslutnost uročkog daljnjeg trajanja.

Istini za volju,proizilazi da smo u pravu jer simbol Kronov je upravo «crna vrana».

-Otuda ,Crna Gora je sinonim za Kronovu goru.

U simboličkoj predaji Kron znači i vrijeme –Hronos(Chronos,pa otuda i hronologija dogadjaja u kojima se kriju uzroci urocima)! Utvrdili smo da su sinonimi za vrijeme Ura i Hronosa ,odnosno naše trajanje od prvog patrijarha Avrama ,prvih Ut-napištimovih zapisa poslije potopa ,a to su date –postulati u kojima se radja novo dijete i besmrtnost čovjekove duše.

-Titan Kron je dobio sina Zevsa ,i to su Olimpljani-nova generacija mladih Bogova .Sin je svrgnuo oca ,ali ne i urok!Grešku koju su napravili Olimpljani može da objasni najbolje «Crnogorska legenda» gdje Dukljanin kaže:»Što može vaš bog mogu i ja».Time je htio da potcijeni one koji nude svoje bogove ,jer je Bog jedan za sve ljude.

Sličnu poruku je uputio Šekspir ljudima:»Što može drugi čovjek mogu i ja,a ko može više-nije čovjek».-Cijenimo iz ove poruke da ko može više može izmisliti i samoga Boga!Dukljanin je bio golemog rasta pa je možda i on sam to,taj uzrok,za neprirodne pobude ,koje su se poslije njega desile.-Na putu smo da otkrijemo pravo lice Dukljanina ;kao Ut-napištomov zapis:

Civilizacijski pomaci,kroz milenijumska previranja nijesu uspjeli da ponište jednu determinantu sazdanu sa Avramom i Gilgamešom.



Slika-1



Kao što slika-1 «govori» Stari Bar počiva na determinanti glave ,i brade Dukljaninove.

-Otkrivamo pozadinu legende ;Ut-napištimov zapis(vidi sliku) prikazuje Dukljaninovo lice 1000 puta uvećano od prirodne veličine .Iznenadjeni smo jer stari razoreni grad Duklja ,na ušću Zete u Moraču,nije prava Duklja. Sada smo sigurni da je to Lontodokla ,grad koji pominje Vizantijski car-pisac Konstantin Porfirogenit.

Lontodokla- neidentifikovani grad, i

Mavari Orbina Longon –neidentifikovano uredjenje,je u stvari današnji



STARI BAR !!!!



Današnji zaostatak od ovog imena je Londza –ono što na slici odgovara čelu Dukljaninovom.

Londža,Longon,Lonto(dokla) su lingvistički refleksi od korijena riječi LONAC-Dukljaninova kaciga.

Kada su uistinu izašli na Diokletijsko-Atroatsko more,koje Nostrodamus vidi ovako:



«Zauziman često grade sunčani,

Mnogo ćeš puta mijenjati strane,

Nesreće tvoje bliže se dani,

Ali će ti Jadran vidati rane»



1/8 Centurija

(Priredjivači G.A.»DADA 90» ovo proročanstvo su bili stavili u 1994 godinu.Znači li to da je Nostrodamus bio oročio svoja proročanstva do otkrića –«dva sunčeva sjaja» .

«SUNCE KAD' UZME KORMILO SVIJETA ISPUNJAVA I RUŠI PROČANSTVO MOJE»



Centurije 1/8

Nostradamus Dukljaninov grad zove se «sunčani»,a to je nauk koji tek treba da otkrijemo1

-Do tada,»grad sunčani» shvatamo kao metaforu na ono što nam sunce daje , a to je –dan .

Sunčani dar je isto što i «dar dana» a to je Homerov Dardan.

Ilijada i Odiseja su nastale u VII vijeku prije Hrista., a ep o Gilgamešu je stariji više od jedan milenijum od Homerovih epova.

Homerova mitologija je odigrala ulogu,da sačuva istinu,za vremena koja treba da dodju!



Po legendi, sačuvanoj iz XV vijeka, Barani su porijeklo svojega grada izvodili iz najdublje starine –iz vremena Trojanskog rata.Legenda kaže da su grad Bar osnovali Trojanci...

-Po Platonu,Trojanci su potomci starih Atlantida(Atlantidjana, primj.I.R.)!Vjerujemo da su enciklopedisti stare Grčke kompilirali Antički fundament «zbrda-zdola» u nemoći da ga iznesu u svom pravom svijetlu.Medjutim, Antičke determinante čekaju da budu otkrivene .Besmrtna duša Dukljaninova nam to ovako objašnjava.



- Grad je opstao nekoliko milenijuma zahvaljujući akvaduktu-«duši grada»,odnosno «duši Trojanskog vodje Dardana»(vidi sliku).Akvadukt je vodovod bez kojeg utvrdjeni grad na stijeni,kakav je Stari Bar,ne može živjeti..

- Akva-dukt je složenica od dvije riječi,gdje druga riječ otkriva Dukljanina .

- Duka –znači, vodovod,ili vodje.;

- Zatim, Duka je tepanje od milja Dušanu.Dušan(-ka) je lično ime dobijeno od pojma «duša».

Istina je da Dukljanina Crnogorske legende prikazuju kao sotonu i đavola.On iskazuje demijurške moći u materijalnom svijetu,a to je đavolji posao svakog izumitelja.Dukljaninovo materijalno nasljeđe je zaista đavolje djelo-vrijedno pažnje!-Nego,ni đavo nije više đavo kad mu dušu upoznate.Dukljaninova diša je zalog za urok što smo pripisali đavolu-našoj nemoći!



POSLIJE SVEGA: ISTO-ISTINA



Sl.2



Istina 1.-«Gilgameš je od Ura Haldejskog putovao ,za zalaskom sunca» ,do «pupka Svijeta»-Kolijevke civilizacije.Vidio je Ut-napištima zapise i vratio se kući u svoj Uruk.



Istina 2.-Aleksandar makedonski je krenuo iz «pupka Svijeta»-Kolijevke civilizacija, za izlaskom sunca ,da bi obišao svjetski krug od 360 stepeni.Odabrani vođa imao je cilj da uspostavi vlast nad izgubljenim antičkim teritorijama, i uspostavi svjetsko carstvo-jer su to pokrovitelji tražili!Aleksandar je prešao onoliki put koliko je je Gilgamešu potrebno da ostvari svoj cilj.

Ne znamo da li je Aleksandar zaslužio da bude sahranjen u Kolijevci civilizacije?!

Istorijski izvori kažu da je Aleksandar,prije očeve smrti,boravio u Iliriji-kolijevci civilizacija(po ovoj tezi).Po drugom izvoru kaže se da je ušao u svete odaje ,pa kad je vidio šta to znači,dao je da se tajna zaštiti-pod šifrom kako bi bila nedostupna varvarima.Aleksandar je Gordijev čvor drsko presjekao mačem a ne umom !

-Sigurni smo da je mogao i drugačije kad poručuje:

«Oni koji budu otkrili šta to znači neće se varvarski ponijeti prema svetim odajama(slob.prevod).U(z)roci vremena su dodijelili Aleksandru da bude vojskovodja –moramo primjetiti!



Istina 3.- Vladika Vasilije Petrović je znao da je Aleksandar veliki započeo svoju misiju iz «pupka svijeta»,kad kaže:



«Ova ista zemlja Crna Gora nije nikome podčinjena ,nego stoji još iz vremena Aleksandra Velikog kao čista djevica jedna naročia republika.

.»Za tu –«tainu»- je znao i Petar I i Petar II Petrović Njegoš!



Istina 4.-Njegoš je antički mislilac –sočinitelj «Luče mikrokozme».Ono što je zabranjivao Aleksandar svome učitelju-Makedoncu Aristotelu,Njegoš je ponešto ostvario!

Aristotel je filozofirao,koliko mu je bilo dozvoljeno,da bi sakrio Istinu-opšte dobro ! «Filozofiji je došao kraj»-prorekao je Vitgenštajn.

Najpoznatiji filozof ovog vijeka poručuje:»jedini preostali zadatak filozofije jeste analiza jezika.Kakav svrsetak za veliku tradiciju filozofije od Pitagore ,preko Aristotela do Kanta!



Antička misao i duh na svakom koraku, i na svakom polju,crnogorske baštine.Njegoš je duhovni izdanak ovog naroda ,kao laik za egzaktne nauke usudio se da napadne materijaliste stihovima:



«Pitagore i ti Epikure,

zli tirjani duše besmrtne ,

mračni li vas oblak pokrijeva ,

i sve viaše posljedovatelje1

Vi ste ljudsko ime unizili,

I zvanije pred Bogom čovjeka...»





Ovako nas Njegoš vraća na pitanje ,na koje nisu odgovorili Pitagorijanci,bez argumenata za svoj svijet!



Istina 5.- Mitovi su ,kao zli duhovi ,mnoge prevarili.Svijet je radjao sotone , a oni su mislili za sebe da su od Boga poslati.Sa otkrićem Istine takvi se više neće roditi,ako ih mi sami ne proizvedemo!

Dukljanin je đavo ,jer nijesmo otkrili istinu o njemu,zbog naše nemoći.

Đavolji posao je izumljati,istraživati,pa i ovo pisanje je djelo nespokojnog dina-«đavoljeg» sina. Hrišćanstvo je ovaj problem riješilo na univerzalan način –potapanjem u vodu.

To je asocijacija na potop, i potonje Crnogorce bez kojih se ovaj problem ne može riješiti.Crnogorci su krvno-pupčanom vrpcom vezani za «pupakl Svijeta».Kolijevka je svačija i ničija .Ona ima svoje zatočenike Crnogorce –od početka1

Naš i vaš početak je od Dukljanina –deukalionova potopa.



Istina 1001.- Jubilarna 1001 godina od Hrista.To je evociranje krsta Hristovog krštavanja «nespokojno»g sina ! To je godina kada Duklja mijenja ime u Zeta .

Dukljansko:zetski knez Vladimir postao je parnjak Isusa Hrista,čime je podržana jedna –te ista tradicija Boga čovjeka.

Ovaj broj upisan 1001.godine , na kamenoj ogradi bunara u Ostrosu-Crnogorska krajina ,kao uspomena Vladimira i Kosare-Samuilove ćerke u Duklju.Međutim, pravo značenje ovog broja se krije u Antičkom fundamentu.

Aristotel je definisao –odčitao vječno kretanje sfera ovako:

«Dostignutoj brojci dodaje se jedna jedinica».(Slob.prevod).Sada se-i mi možemo uvjeriti,tamo gdje je «pupak Svijeta» da se ovo Ariastotelovo kazivanje (1000+1.jedinica) odnosi na kvadratutu krga .To je jedan od bitnih teorema nepoznata današnjoj nauci.Prirodno je da se ona nudi u Kolijevci civilizacije-Dukljanskoj zemlji!



U dukljanskoj zemlji,

11.02.1994.god.





------------------------------






--- On Wed, 10/15/08, Ibrica wrote:


From: Ibrica
Subject: Slucajan ISTNA:I.Repišti-S.Ratković-DUKLJA
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 15, 2008, 10:23 AM


U prethdnom materijalu bio sam ti dostavio i ovaj atach.,ali nemam informaciju da je "stigao do tebe"!?
On je bio jedan od (sliejdećih)prilog(a) ,radi čega je pisan i onaj "Uvod" kojeg ste vas dvoje (Irda i Ti) ljubazno objavili.

Pozdrav meni dragim prijateljima putem morskih talasa našeg lijepog Jadrana.
Ibrica.

----------------------------

Lijepi pozdrav poštovanom Ibrici,
eto i ovo objavismo. Boro

----------------------------


--- On Wed, 10/15/08, Ibrica wrote:

From: Ibrica
Subject: Zahvalnost i pozdrav !
To: irida@online.hr
Cc: borivojbukva@yahoo.com
Date: Wednesday, October 15, 2008, 12:39 PM



Poštovana i draga g.Irida,

Boro me upozori da se trebam javiti i iskazati zahvalnost Vašoj dobroj volji očitovanoj u prethodnih nekoliko dana, omogućivši mi(nam)adekvatan prostor na Vašoj web-stranici.

Da li je to zato što sam ja bio malo"ljubomoran" na veliku pusu što je Boro Vama poslao, ili sam se i ja malo htio pridružiti njegovoj molbi i zahvalnosti za sve što radite za nas?!!

(Vrlo rado bih da ubacite drugu-korigovanu verziju, jer sam u radnoj verziji zapazio niz pogrešaka s moje strane).

Odista, mene nije potrebno upozoravati, ali sam ja sve to shvatio kao Vaše veliko poštovanje i povjerenje prema prijatelju Borivoju, te Njegovo postavljanje "glave" -umjesto mene.
(Tako rade pravi prijatelji)!!!

U nadi da ćemo se i dalje družiti preko Vaše web-stranice(ili, ovim putem) koja je odista kvalitetna svojom raznovrsnošću (kao i Bori) ,želim Vam da bude maksimalno posjećena i otvorena za svakog dobronamjernika.

Lijep pozdrav i još jednom-zahvalnost uz trenutno evocirane emocije vezane za meni meni dragi Kvarner,iz davne -1980.

I.Repišti,

Kotor-C.Gora.


----------------------------------

Šećer svugdje oko nas

Svjetska zdravstvena organizacija već neko vrijeme šalje alarmantna upozorenja o prijetnji globalne epidemije dijabetesa, a tema je to o kojoj naveliko pišu i mediji. Istovremeno, valjda tipično za vrijeme u kojem živimo, potrošnja šećera po stanovniku raste i sve je više proizvoda u kojima je šećer bilo glavni bilo sporedni sastojak.Ljudi uglavnom odbijaju pomisao na to da su ovisni o šećeru. No, jednostavan eksperiment može dokazati suprotno: stavite li malu količinu šećera na jezik osjetit ćete njegovu slatkoću, no treći ili četvrti put nećete više osjetiti slatki okus. Da bi se osjetio slatki okus količina šećera se mora povećati. Ukoliko se svakodnevno koriste namirnice koje sadrže bijeli šećer, gubi se osjećaj i povećava se količina koja se konzumira. U razvijenim zemljama u svijetu količina šećera po osobi godišnje iznosi 60 kg!Kada god pitate nekoga da li jede šećer i koliko, dobit ćete sljedeći odgovor: ja ne jedem puno šećera , ili ja jedem malo šećera, ili samo onaj šećer koji stavljam u kavu i to je sve.No, važno je znati da se šećer nalazi: u svim gaziranim napicima, sokovima, keksima i drugim slatkišima, konzerviranoj hrani, kruhu, pivu, cigaretama, majonezi i različitim preljevima, kečapu, dimljenoj šunki, suhomesnatim proizvodima, gotovim juhama, čipsu od krumpira, instant čajevima i instant kavi, itd. itd. , gotovo da je beskonačna lista namirnica koje sadrže bijeli šećer.

uobičajeni proizvod količina sadržaj šećera

voćni jogurt 150g 4 čajne žlice

kukuruz u konzervi 100g 2 čajne žlice

sladoled 1 kugla 2 čajne žlice

džem 2 čajne žlice 2 i 1/2 čajne žlice


Utjecaj šećera na zdravlje

. Bijeli šećer uzrokuje cijeli niz i fizičkih i emotivnih poremećaja. Klinička studija na adolescentima pokazala je da oni koji u svojoj prehrani imaju visoku količinu namirnica koje sadrže šećer vrlo često pokazuju sljedeće oblike ponašanja: iritabilnost, promjene u raspoloženju, nestrpljivost, umor, depresiju, nesanicu te bolove u abdomenu.

. Povezivanje konzumiranja šećera s poremećajima u ponašanju dokazano je u mnogim istraživanjima te se kao programi sprječavanja nasilja u školama predlažu i promjene u jelovnicima (popularna gazirana pića zamjenjuju se s prirodnim sokovima bez šećera, čokoladice se zamjenjuju sa svježim voćem i sl.)

. Akne i prištići, krvarenje iz desni, kvarenje zuba, učestale prehlade, glavobolje i migrene, diabetes, depresija, astma, alergije, čir na želucu, menstrualni problemi, grčevi i sl. mogu se smanjiti ili potpuno nestati prestankom konzumiranja rafiniranog šećera i proizvoda koji ga sadrže.

. Istraživanje provedeno na 100 žena (objavljeno u Journal of Reproductive Medicine, 1984.) pokazuje da je unošenje šećera, mliječnih proizvoda i umjetnih zaslađivača povezano s pojavom Candida vulvovaginitis. Nakon prehrane koja je isključila sve navedene namirnice 90% pacijentica nisu više imale simptome ove gljivične infekcije.

Šećer ima tendenciju da privremeno zaustavi lučenje želučanih sokova i na taj način ometa normalno funkcioniranje.Oni koji osjećaju pad energije oko deset ujutro i tri poslijepodne i žele uzeti nešto što će im podignuti energiju moraju promijeniti svoju prehranu jer pate od hipoglikemije (niske razine šećera u krvi) koja je direktna posljedica konzumiranja šećera. U suprotnom konstantno osjećaju umor, iritabilni su, imaju stalnu želju za slatkim, gube koncentraciju, imaju niski tlak itd. Ovi su simptomi poznati kao 'sugar blues'.Konzumiranje šećera donosi zaista puno opasnosti za naše zdravlje, slabi naš imuni sustav i kroz vrijeme obolijevamo od različitih bolesti. Uprkos tome, mnogi i dalje ne povezuju svoje stanje s konzumiranjem šećera zato što ne uočavaju uzročno posljedičnu vezu između onog što jedemo i kako se osjećamo.Kako se šećer ponaša u našem organizmu?Naše tijelo zahtijeva energiju da bi živjelo. Energija koja je potrebna našem tijelu dolazi od ugljikohidrata koji sagorijevaju u našem tijelu i iza njih ostaje voda i ugljični dioksid koji se eliminiraju iz tijela.Jednom kada su u tijelu, ugljikohidrati dolaze u naš krvotok: u slučaju složenih ugljikohidrata (cjelovite žitarice, korjenasto povrće, zaslađivači od žitarica) oni se postupno rastvaraju i postupno ulaze u krvotok i prilikom tog procesa krv ostaje lagano lužnata (što je neophodno da bismo bili zdravi).Jednostavni šećeri, na drugoj strani, u našu krv ulaze vrlo brzo, krv postaje prekisela (previše šećera u krvi) i takva neravnoteža u našem tijelu pokreće minerale (pogotovo kalcij) iz zuba i kostiju kako bi se riješila ta nastala neravnoteža u tijelu. Stoga, konzumiranje bijelog šećera i rafiniranih proizvoda glavni je uzrok nedostatka kalcija u tijelu.Većina šećera koji uđe u našu krv 'skladišti' se u krvi u obliku glikogena - kapacitet jetre je negdje oko pedeset grama. Kada, zbog svakodenvnog konzumiranja rafiniranih proizvoda, dođe do viška glikogena on se vraća u krvotok u obliku masnih kiselina koje se prvo nakupljaju na manje aktivnim dijelovima tijela poput bokova, trbuha i sl. No, tu cijela priča ne završava. Kod stalnog konzumiranja šećera masne kiseline se talože i oko naših vitalnih organa: srca, bubrega i jetre te su ti organi okruženi slojevima masnoće i sluzi. Kao posljedica takve situacije naš organizam počinje zakazivati u svom funkcioniranju: mijenja se krvni tlak, mijenja se kvaliteta crvenih krvnih zrnaca i abnormalno se povećava količina bijelih krvnih zrnaca. Metabolizam se usporava i imunitet drastično pada. Zbog toga naše tijelo ne može adekvatno odgovoriti na hladnoću ili vrućinu i ne može se obraniti od virusa, bakterija isl. Svakodnevno konzumiranje rafiniranih namirnica i šećera utječe i na funkcije mozga, jer uništava korisnu bakteriju u crijevima koja sudjeluje u sintetiziranju kompleksa B vitamina, neophodnog za funkcioniranje našeg mozga. To nas, između ostalog čini pospanima te smanjuje sposobnost koncentracije i memoriranja podataka.Kada prestanete jesti bijeli šećer i namirnice koje ga sadrže možete tri dana do tri tjedna imati sljedeće simptome: jake želje za slatkim, umor, depresija, promjene raspoloženja i glavobolju. No, isplati se jer ćete osjećati dugoročne pozitivne posljedice na svom zdravlju. Navala energije najavljuje problemeKada jedemo rafinirane namirnice i proizvode koji sadrže bijeli šećer, takav jednostavan šećer se trenutno apsorbira u krv. To nam daje osjećaj navale energije ali u isto vrijeme čini našu krv prekiselom. Zbog toga gušterača treba izlučiti inzulin koji treba otkloniti višak šećera u krvi. Stoga, konzumacija veće količine šećera tjera gušteraču na veće reakcije, a kao posljedica toga javljaju se osjećaji letargije i depresije. Vjerojatno se možete sjetiti situacije u kojoj se, nakon prvog osjećaja navale energije, nakon konzumiranja nečeg slatkog osjećate kao da su vam potonule sve lađe.Suprotno ovome postoji i slučaj niske razine šećera u krvi, gore spominjana hipoglikemija, koju karakterizira znojenje, osjećaj pulsiranja u krvnim žilama, drhtavica, znojenje ruku, glavobolja, nagle navale gladi itd. Da bismo kompenzirali ovakva stanja 'neophodna' nam je sljedeća doza šećera i tako u krug. Nakon određenog vremena gušterača zbog velikih napora kojima je izložena počinje smanjeno funkcionirati i ne može više izlučivati inzulin, što uzrokuje visoku razinu šećera u krvi i nastaje dijabetes. Kada ponovno razmislite gdje se sve šećer nalazi i koliko ga godišnje konzumiramo (početak članka) nije ni čudo da nam prijeti globalna epidemija diabetesa na koju upozorava Svjetska zdravstvena organizacija.Što sve znači riječ šećer?Danas poznajemo i konzumiramo mnoge su vrste šećera:
saharoza iz šećerne repe i trske
fruktoza ili voćni šećer
laktoza ili mliječni šećer
maltoza iz žitarica i njihovih zaslađivača - ječmeni slad i rižin sirup su najpoznatiji
dekstroza iz kukuruza i kukuruzni sirup
Svi gore navedeni ugljikohidrati nazivaju se i šećerima što ponekad zbunjuje i stvara nerazumijevanje, pogotovo što se ista riječ koristi i za šećer u krvi- glukozu. Stoga je dobro pojasniti:Jednostavni šećeri ili jednostavni ugljikohidrati - monosaharidi - u voću, medu, javorovom sirupu (fruktoza i glukoza); disaharidi - šećer iz trske, šećer iz mlijeka (saharoza i laktoza)Složeni šećeriili složeni ugljikohidrati polisaharidi -u žitaricama, mahunarkama i povrćuA med?Mnogi, nakon što spoznaju štetnost šećera, posegnu za medom. Iako sadrži neke minerale u tragovima način na koji med prolazi kroz naš organizam ne razlikuje se puno od načina na koji prolazi bijeli šećer. Bolje ga je koristiti samo povremeno i čuvati kao jedno od pomoćnih sredstava iz domaće, prirodne ljekarne.Bez šećera, ali s umjetnim zaslađivačima?!Industrija se brzo prilagođava pa stoga danas na tržištu možete naći mnoštvo proizvoda na kojima je istaknuto da su bez šećera. No, na žalost to vrlo često znači da ti proizvodi sadrže umjetne zaslađivače koji su kemijskog porijekla i naš ih organizam ne prepoznaje kao hranu te ima teškoće koje mogu dovesti do metaboličke neravnoteže. Isto tako svako malo se pojavljuju istraživanja koja ukazuju na kancerogenost umjetnih zaslađivača.Stoga bolje izbjegavajte: saharin, aspartam, sorbitol isl.Što nam preostaje?Smeđi šećer, reći ćete vi! Ne, jer smeđi šećer unatoč tome što sadrži nešto minerala i dalje se u organizmu probavlja isto kao i bijeli šećer - tj. monosaharid (jednostavni šećer) koji preskače procese probave i direktno ulazi u krv te tako isto negativno utječe na kontrolu razine šećera (glukoze) u krvi. Koristite ga zaista samo povremeno ili u priijelaznom periodu kada mijenjate svoju prehranu na bolje. No, smeđi šećer vas neće riješiti ovisnosti o šećeru (samo ste jednu 'drogu' zamijenili drugom).Ne bojte se! Prestati jesti šećer ne znači ne jesti slatko uopće. I u nas se mogu naći kvalitetni deserti i slatkiši sa zaslađivačima od žitarica (ječmeni, rižin, kukuruzni, proseni slad, samo su neke vrste). Ovi zaslađivači izgledom podsjećaju na med ali su blažeg okusa i za razliku od meda sadrže složene šećere (polisaharide). Prave se od isklijalih žitarica i sadrže maltozu (šećer iz žitarica) ali i vitamin B. Primjena im je zaista široka a danas se mogu lako nabaviti u trgovinama prirodne hrane.Glavni izvor kvalitetnog slatkog trebale bi biti žitarice, korjenasto povrće, voće te njihovi proizvodi. Također kvalitetna, raznolika prehrana s cjelovitim namirnicama, različite tehnike pripreme i načina začinjavanja te puno zelenog lisnatog povrća svakako može pomoći smanjenju želje za šećerom.Napisala: Jadranka Boban Pejić, prvo ime prirodne prehrane u nas i autorica knjige 'Prirodno i slatko'


Pismo dobiveno od safiris -> http://safiris blog.hr/

Veliko hvala poštovanoj safiris od bore

IBRAHIM - IBRICA REPISTI: IZ MOJEG DNEVNIKA, MOJI ZAPISI, MOJE PRIČE, MOJI SNOVI (2. dio)



IZ MOJEG DNEVNIKA:

Kao što na «Lučinndan» isplivava ISTINA i bude obasjana tom istom lučom, tako Svevišnji ukaže i na put koji ta luča obasjava.

U sadasnjem vremenu i prostoru to je moja(naša) zahvalnost na otvorenom «prozoru» i dozvoljenom prostoru kroz koju udje svjetlost ,respektabilnih :

http://budan.blog.hr/

................... (Lično:Borivoj Bukva );


http://www.magicus.info/hr/magicus/

......................(Za rubriku:»Zanimljivosti»);


http://www.piramidasunca.ba

...................... (Za rubriku: «Iz mog ugla» );



Uz znanje autora priloženog članka (S.R.) te ljubaznosti CPC-Cetinje, evo nešto «Očekivane ISTINE» s ovih prostora-neodvojive od cjelokupne kreacije,kojoj sve pripada..., pa i oni «prije nas»;iskazane kroz dramatičan i impresivan način «nastajanja i stradanje svjetova».

Taj / takav prizor se može samo» sanjati» i u našem (na)umu manifestovati u jednoj ili drugoj projekciji,u zavisnosti od dubine u koju zaroni neki od odabranih ili spremnih ,kroz izvjesnu dozu-razigrane mašte,ili «očekivane-istine».



Spomenuh «san-sanja(re)nje»:

U prethodnom javljanju(«Iz mojeg dnevnika»;post od 09.10.2008. - «zanimljivosti») predstavih se prvenstveno,kao-čovjek a potom –ostalo.

No, neka drugi sude i o «jednoj» i o «drugoj» klasifikaciji i neka mi nabroje nad gomilom zemlje koja me bude natkrivala u vremenu i prostoru predodredjenom za vraćanje –izvoru.

Impuls-zvani» savjest i povjerenje u ISTINU «pravi moje korake, nekada veće, nekada –manje.

Istina je i to, što ja ovdje nisam bitan ,već sam dio « zapisanog koda» koji pokušava uz vašu dobru volju»dio drugog dijela-istog zapisanog koda» očitati se i osvijetliti nešto što nezasluženo stoji dugo u «mraku» bez da ostali dio ovog «carstva» da svoj sud, o «očekivanoj –ISTINI «

Da li je dotični arhitekta(St.R.) igrom slučajnostui ili sudbine postao «sanjač» iz naizgled prevelike ljubavi prema svojoj C.Gori-Zeti-Duklji –Troji-Atlantidi?!

----------------------



(Moram se i ja zapitati da li mi je «sudbinom « nametnuto da budem "geolog".Doista,ne znam)?!



Odista, ranije nikada nisam mislio, kao što nisam mislio da će me ta geologija natjerati da se vežem i za arheologiju.



Svojevremno sam imao drugi "san".


Uostalom, u čemu to uopšte (ne)postoji koninuitet ?



Ali, što to bješe "san"?!



Snovi k' o snovi, odgovaraju(nam) ili - ne odgovaraju (nam) !?!

Na kraju, svi snovi se rasprse nasim svakodnevnim budjenjem nama ivdljivog svijeta,sem «pramena» koji nas golica i kojeg želimo slijediti i provjeriti.



(Moje spominjanje pok.don B.Sbutege(prethodni post) je imalo i jednu neobičnu storiju susreta sa Njime,prije nekoliko godina.

Tako.., proisteklo iz "živopisnog sna",zamolih ga za tumačenje,te uz kafu,nadomak «Crkve S.Tripuna» i «Zavoda za zaštitu spomenika «.., posveti mi svoje dragocjeno vrijeme :



«Dogadjaj ili poruka u jednom objektu (crkva ?),gdje na sredini prostorije mnoštvo(kup) obuće , odjeće,uglavnom djeci namijenjeno kao pomoć(?).



Tišina ,respektabilan ali otužna dok očekuješ «nešto» radi čega stojiš u podužem redu...;

Pokoran pogled,, spušten dok ne podigoh oči prema svrsishodnom kupu s kojeg mi pažnju privuče - pobodeni,nalijevo nagnuti nagnuti- zlatožuti krst,ili križ-što bi neko rekao.



Primičem(o) se lagano stolu, za kojim sjedi, sada pok.don B.S.,odjeven poput nas, kakos e ne bi razlikovao od nas-(ne)sretnika iz podužeg reda.



Na stolu, ispred njega-sveska/bilježnica!



Da li je to ta «SUDNJA KNJIGA» u kojoj je zabilježeno svo naše bivstvovanje dato Božjom voljom arhitekte ove naše «univerzalne jednote»,barem za nas –ovozemaljske (be)smrtnike ?



Da li se nalazim pred «SUDIJOM» od kojeg mi zavisi ono radi čega sam stajao u redu i d(o)ček(iv)ao ?



Nisam znao, kao niti sada- svrhu moje prisutnosti , sem ako nisam došao i ja po neku vrstu pomoći ili oprosta?

Tako zamišljne, u datom trenutku nepoznata ženska osoba ,stojeći iza mene, stavlja svoju ruku na moje lijevo rame i obrati se donu(B.S). –komentarom :

"ON JE DOBAR "!

Znajući sebe ne bih izmnenadjen tim riječima, većr bi prekinutajedna divna , savršena tišina koja je vladala u tom prostoru;na šta don(B.S). podiže pogled prema meni,potom spusti i bez ijedne riječi- nešto «zašvrlja» u bilježnici (knjizi),kao što i ja u desnom polukrugu zaobidjoh preostali dio tog "humanitarnog kupa"kojim je dominirao taj zlatožuti krst.



U sred priče,trgnu me zvonjava sa obližnje crkve «S,Tripuna», očekujući reakciju tihog svjedoka-a sada živog u pravoj veličini, don B.sbutege.

On, kao On bijaše miran s nešto diskretnog kulturnog osmjehom na licu,izusti:



«Ostavimo vremenu da Ti da odgovor.Do tada cemo se povremeno družiti»".



Tako i bi, do jednog od naših ponovnih susreta.



Povod:

Pomocija jedne knjige u muz.školi»Sv.Duh»



Ovog puta, moj stariji sin (sada student) poželje biti prisutan na spomenutoj promociji i upoznati «uživo» one za koje smatraše da imaju njegov respekt.(rano je bio počeo selekciju ljudi, za razliku od mene.Očito, mudriji).



Nakon predstavljanja, don (B.S.) se osmjehnu i reče(njemu na radost):



"Da, uočio sam veliki naslov u «Pobjedi» kako si proglašen "Djakom generacije"!



Malo rumenilo na sinovljevom licu ukaza na zadovoljstvo jednim takvim susretom,za njega –velikim priznanjem i ponosom.



Kao i svaki roditelj, ne htjedoh samostalno» određivaiti» sudbinu momčiću , tj. njegovo buduće zanimanje,ali pribjegoh lukavstvu( da li baš?)te ga priupitah,kao što su se uvijek pitali oni-mudriji od nas:



"Don Branko,što bi mogao upisati ovaj mali ?"



Ponovo, meni neočekivan, ali očito jedini ispravan odgovor:



"Dan-danas ne znam: da li mi biramo poziv, ili-poziv bira nas !?!"



Upisa mali gimnaziju i opet ,izvanredan uspjeh tokom cijelog školovanja!



Vrijeme nase svakdašnje, znano svima nama ne odaginje moju zabrinutost ,što se vremenom pokaza, neosnovanom :



«- Koja li je njegova slijedeća životna stanica ?! »



On(sin), veoma ravnodusan ( hladan)-nastavlja sa ljetnjim odmorom,očito s donešenom odlukom.



Ljetnje poslipodne, došavši s posla, zatvorim malo oči i usnijem -"odgovor".



Bio sam sasvim miran, predavši se Njegovoj volji i sudbini!!

U djelić sekunde,izlazi on(sin) iz sobe,vidjevši me «probudjenog» te za divno čudo,upita me:



"Da li sam razmisljao o tome koji će njegov slijedeći poziv biti a time i sudbina-nasušna tokom odrađivanja svoje misije ?"



Odgovorih:

«Svakodnevno sam razmišljao , ali da tek sada - znam odgovor ! !! «


Bi' iznenadjen, jer mi nije ništa govorio o svojem tajanstvenom naumu!??



Takvog iznendjenog,po prvi put ga gledam na smiren način,dok mi i glavi dojmljivi(«živi») dogadjaj –san,u slici i riječi podsjeća na «skrivanu istinu»:



"NEMOJ DA BRINEŠ ! ON JE NAŠ-izgovori jedan od dvojice ozbiljnih ljudi u bijelim mantilima( s nekim amblemom na džepu ,kojeg se naprežem prisjetiti).



Lijevo od od njih,u» istom»timu» lik (samo desna strana)mojeg starijeg sina,koji gledaše prema meni,kao i oni ali ne izgovori niti jednu riječ barem od njega očekajući istinitost tih riječi..



Da li je i ovo primjer kada je moj UM "osvježavao" uspavane impresije nekih prijašnjih iskustava,ili pak-osvješćivanje podsvjesnog dijela uma ?



Kako bi prekinuo svoju nedoumicu zbog moje mirnoce, momčić izgovori :


"Psihologiju..a istovremeno hoću da se posvetim pomaganju ljudi(ma)".



Bio je to jedan od onih izuzetnih trenutaka koji se znaju pojaviti u vremenu i našem prostoru,tokom sadašnjeg bivstvovanja,koji mi odagna svaku brigu o njegovoj budućnosti.







Stevo Ratković ,dipl. arhitekta , ali sa svojim DUHOM- zaljubljenik u istoriju i arheologiju rodne mu C.Gore-Zete-Duklje-Troade...

.



Da li je i on birao poziv ili je poziv (nagon, impuls)izabrao njega da bude tumač Njihov postojanje bi prepoznato kao» kod» ili šifru»,što u svojoj knjizi iskaza i jedan crnogorski pisac (M.M.- "SNOVI U DOKLEI:)":



Ljubav(»Religija»), koja se desila u Doklei preselila se u legendu, legenda je nastavila



hod kroz vjekove. Ponavljala se, gubila obličja, u nekim vremenima bi potpuno iščezla, da

bi se pojavila ponovo, u sudbonosnim trenucima po ...grad i/ili zemlju.



Doklea ili Duklja je posljednjih godina sinonim za dijametralno suprotna određenja.



Šta je Duklja - civilizacijska činjenica ili predrasuda?



(Što su «Bosanske piramide»-civilizacijska činjenica ili predrasuda?

Jedan od autora smatra da je grad Visoki bio nekadašnji-megapolis?!)



Zašto aotor priloženog članka (S.R.),ili knige «Snovi u Doklei»(M.M.) ne bi smatralu Duklju nečim neprevazidjenim ?!



- Grad Duklja je važna, jedna od najvažnijih civilizacijskih činjenica na prostoru Crne Gore. A sve što postoji i baštini tlo jedne zemlje, čini njegovu kulturu. U ovom slučaju to je crnogorska kultura i Duklja u njoj.

- Ona je najljepše civilizacijsko pismo ispisano na licu ove zemlje(M.M.)

-

Neznanje rađa predrasude!



A predrasude, namjerne ili nenamjerne, rađaju krive interpretacije.

Zato u dijelu nekih koji Duklju posmatraju sa takvom sviješću, ona živi kao posprdna činjenica, s epitetima; Duklja, dukljansko, Dukljanine....kao prizemne, prazne floskule.



Koliko je samo «spdnje « bilo kada je gosp.Jevrem Brković osnovao DANU,pandam CANU-koja je bila sve, a najmanje crnogorska.(Primj.I.R.).



Vremenom, iz dana u dan, Duklju sve više doživljavaju(-mo) kao najljepši epitet i oreol.

Kroz baštinu se profiliše istorijska i nacionalna svijest. Mi zaboravljamo na nju. I otuda dileme!



Zašto se onda čuditi jednoj novoj činjenici da je Osnivač Fondacije AP:BPS-a , razvio arheološku svijest na prostoru BiH, pa i šire, radi čega u budućnosti možemo očekivati još senzacionalnih otkrica o otkopanoj veličini-nas samih,kako primjeti uvažena g.V.Krmpotić.

.

Pišući o trenutmom impulsu na prostoru C.Gore,( nesretno odabran termin jer smo svi dio jednog procesa),da li sam sebe prepoznajem kao nepotpun dio tog dinamičkog procesa, ili pak- samo tzv."instrument-spiralne svijesti"?

Tražeći "sebe" kroz životno iskustvo i ono pohranjeno od ranije,zanemarih unosan trend zvani- "religija (za društvene i političke strukture ,kroz manipulisanje umova -naše svakdašnjek čovjeka,kontaminirajući ga zlom).



Ali, ko sam ja da odredjume moralnost nekoga od nas, vas,bilo koga ?



Možda niste navikli na jezik Crnogoraca kojim je pisan članak, a odnedavno i –crnogorski(potiskivan «plimama» ovih i onih» dušebrižnika),koji nije niti uvezen,već «predstavlja prirodnu pojavu i prirodno stanje duha (M.M.)»



Dakle,ovaj jezik je prirodno stanje koje nastaje iz naroda i zemlje na kojoj taj narod živi.

Crnogorski jezik je upravo tako nastajao, tako se oblikovao, od iskoni, iz dubina crnogorskog naroda, iz zemlje na kojoj taj narod živi. Iz života samog.



Samo iz tako prirodno, u narodu i zemlji rođenog jezika, mogla su se roditi djela, koja su taj jezik i sačuvala,koja ste čitali a neka vam predočavam(o).



Obično djela ostaju u sjećanje i validnija su od riječi, ali reći da je ovo što težim i radim -dobro, a da je to tamo njihovo-zlo, ne mogu jer učenja govore da su jedno i drugo" vječno fiksirani i ne egzistiraju posebno".



Zato, poštovani i dragi prijatelji,



kao sto sam vam najavio pred vama je još jedan osvrt na istorijska zbivanja sa ovih prostora , temeljena na našem sadašnjem nivou poimanja.



Koji su to naši / vaši prostori ako su nam poznata stvaranja(nastajanja) kopna,mora i samog svemira?



Sada Dukljanska zemlja sada definisana kao dio JI-e Evrope(zapadni Balkan);zemlja najjužnijeg Dinarskog planinskog sustava(sistema), s obalom na JI-om dijelu Jadranskog mora.



Kao što je većini poznato, barem za sada, prvi po imenu poznati stanovovnici na teritoriji današnje C.Gore bili su Iliri.(pripadnici plemena Enhelaja i Labeata )živjeli su u primorskim krajevima i Skadarskoj zavali,a pripadnici plemena Dokleata u području oko rijeke Zete sa centrom u Dokleji,na ušću Zete u Moraču.

(Tako kažu autori koji pišu enciklopediju ove države).



U sadašnjim okvirima,izrečeno rječnikom geografa,ona je definisana sa tri glavne geografske regije:



1.-Primorska ili mediteranska C.Gora(Crnogorsko primorje)

2.-Submediteranska C.Gora

3.-Planinsko-kotlinska C.Gora.



(Mi, geolozi imamo drugu vrstu kategorizacije ili zoniranja, što nije predmet ovog članka)..



Istorijski, ima nekih tajni koje će možda zauvijek biti tajne-za nas !?



Ali, u budućnosti,poslije nas-možda ni to više neće biti tajne; mada,kada se dokazi jednom "izgube" ili unište,otežan je način obnavljanja,sem maštovitom rekonstrukcijom u glavi ono nešto malo-sačuvanih pokazatelja-poput» rasutog,ali prepoznatljivog kamena iz kojeg zrači» kod/šifra»



( Podsjećanje da su» nekadaživjeli u nama- na prostoru Duklje »,tražeći od nas «da budemo tumači , artikulišći to njihovo,naše , naizgled nevidljivo, ali evidentno, opipljivo biće,tokom našeg egzistiranjem na predjelima i prostorima ;gradovima gdje iz svakog rasutog kamena zrači a «koji su ne kada zivjeli u nama» (M.M.-« "SNOVI U DOKLEI»):



Koliko puta smo čitali u dnevnoj štampi, nedjeljnim magazinima, knjigama ili pak pogledali reportaže na našim TV-ma o tajanstvenoj Atlantidi, Troji i drugim "izgubljenim /nestalim -svjetovima/civilizacijama !?



Sada smo svjedoci informacijama ,da na Marsu pada snijeg!!?



Da li je to ikome do sada bilo pojmljivo?



Zapisani «kod» odradjuje svoju svrhu-kroz odabrane ,tj.-spremne za prihavtanje istine i promjenu mentalnog sklopa kroz nove ,dokumentovane informacije- s terena.



-Sada smo svjedoci informacijama ,da na Marsu pada snijeg!!?

-Da li je to ikome do sada bilo pojmljivo?



Zato, sva nametnuta pitanja(piramide ili ne ;Troja ili Atlantida, na našim prostiorima,da ili ne i sl.) na kraju dobiju svoj odgovor-koji ih vodi u jos vece i teze nepoznanice,prepušteni narednim istraživačima,kao i u ovom slučaju autora članaka ( u prilogu).,kojem ne treba zamjeriti što prostor na kojem je nastao i egzistira -smatra»pupkom svijeta» te sebe /mene i ostale s ovih prostora ,potomcima Atlantida(Atlantidjana)-Trojanaca-Dukljana-Zećana do Crnogoraca.





Svaka tajna golica ,pa i ove najveće.



Iz tog razloga,svako od nas bi htio da smo potomci inteligentnih i bogatih(pogotovu)Atlantidjana, a da ne govorimo da smo "djeca Troje".



Šlliman, Prajs,...,meni dragi prijatelj Mirza Avdicević, vrijedno sakupljahu "dokaze" o Troji..;

Cas je u Turskij, cas u nama bliskoj Hercegovini, a evo primjera gdje zaljubljenika istorije i arheologije smatra da je Troja na prostoru C.Gore i malo sire....;



A, zasto da ne?

Evo zapisa « Iz mojeg dnevnika,tada mladjanog «Djetića»:



(Prije nekih 35-40-tak godina,niti se ja vise sjeca),djeca i omladina tadasnjeg Titograda je s uzbudjenjem pricala o početku snimanja filma -"TROJANSKI RAT"-nadomak grada.



Zaljubljenici u sedmu umjetnost, pristali smo statirati u pomenutom istorijskom spektaklu, osobito što smo bili u mogućnosti vidjeti (h)istorijskog ondašnjeg vremenajunaka super zvijezdu tog vremena-Herkula,oslikanog u . super zvijezdu tog vremena,Stiva Rivsa,radi čega smo svi počeli «bildovati».



Ali, zašto je jedan takav spektakl sniman u C.Gori, nedaleko od Titograda(Podgorice)?



«Slučajnost» ili skrivana «istina» koja je realizovano na svom-zapisanom i prepoznatljivom prostoru.



Zar trebamo sumnjati u one koji su prije pisanja scenarija i samog redateljskog poduhvata tek tako odlučili doći u tada "Danteovu" C.Goru?



Nešto više ćemo saznati iz priloženog objavljenog rada ,objavljenog u casopisu "Lucindan" 1994.god., a osobito u drugom dijelu-nazvanim "OSTRVO BLAZENIH-TROADA-CRNA GORA".





Ibrahim-Ibrica Repisti,dipl.ing.geol.



Kotor-Montenegro

Oktobar,.2008.



---------------------------------------------------------






--- On Mon, 10/13/08, Ibrica wrote:


From: Ibrica
Subject: IZ MOJEG DNEVNIKA-2.dio
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Monday, October 13, 2008, 3:25 PM


Dragi Borivoj,

molio bih za pogledati, pregledati i ukazati mi,-da li se radi o preobimnom materijalu(formatu) za objaviti na Tvojem blogu?

Radi se o materijalu, kojeg sam nagovijestio u prethodnom osvrt.

Kasnije, bila bi jos dva osvrta, koj predstavljaju jedan kontinuitet ovakvog "ciklusa"(ako ga možemo tako nazvati).
Naravno, slijedeća dva ne bi imala uvod ovolikog sadržaja(formata), već samo kratki osvrt na tekst (temu) koji će biti priložen.
Lijep pozdrav,
Ibrica R.
Kotor-MNE
okt.2008.
(P.S.
Sada idem doma, a slijedeća adresa je :
ibricar@yahoo.com


---------------------------------------------------------

hvala ti ibrica na tekstu, učinit ćemo kako
bi to najbolje išlo. nadam se da ćeš biti
zadovoljan.

lijepi pozdrav, boro


U Rijeci, 13.10.2008. godine Borivoj Bukva

ZABORAVLJENI SUGRAĐANI O MILANU ZALOKARU, RIJEČKOM SLIKARU I PORTRETISTU GOVORI NJEGOV SIN JADRAN ZALOKAR

Jedan od posljednjih riječkih boema

Početkom 1950-ih godina napustio je dobro plaćeni posao i počeo zarađivati kao slikar. Za boemsku dušu to je bilo oslobođenje. Kao slobodan umjetnik rekao je zauvijek zbogom profesiji koju mu je nametnuo otac i životu »visoke« građanštine, na čemu mu je uvijek cijela porodica zamjerala. Od početka pedesetih godina pa sve do smrti 1983. živio je i radio kao slikar-portretist

Razgovarala Kim CUCULIĆ



U sjećanjima starih Riječana i stranaca ostao je neizbrisiv njegov lik, nježno produhovljeno lice s naočalama sa zlatnim okvirom i velikim osmijehom, i s francuskom kapom na glavi. Uvijek je nosio sako preko leđa, nikad kravatu, a ispod ruke veliki kožnati blok s crtaćim papirom. Rijetki su bili oni koji bi odbijali njegov nagovor za portretiranjem.
Bio je jedan od simbola stare Rijeke – ovako o svome ocu, Milanu Zalokaru, govori Jadran Zalokar – doktor filozofskih znanosti, haiku pjesnik i slikar, duhovni učitelj zena i tantre, zaposlen kao viši knjižničar u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka.


Erudit i poliglot

– Svoga oca pamtim po plemenitosti i dobroti, ali i po znanju. Bio je erudit i poznavao je nekoliko jezika. Bavio se i glazbom, a pisao je i pjesme koje nikad nije objavio. Bio je jedan od posljednjih boema na riječko-opatijskom području. On je doista živio svoju boemštinu, za razliku od mnogih kvaziboema. Najradije je portretirao djecu, ali je tvrdio da je nju najteže »pogoditi«. Portretirao je pripadnike svih rasa, narodnosti i kultura, čak i Eskime. S tim se ponosio. Išli su ti portreti u gotovo sve zemlje svijeta; vjerojatno i danas postoje na nekom zidu, u nekom muzeju ili galeriji. I tako preko trideset godina, tiho, nezamjetno u kulturnom životu Rijeke. Sjećam se tih trenutaka, tih lica svih profesija i dobi – mnoga su ostala »zabilježena« na papiru, u srcima i sjećanju onog vremena. Bio je i neka vrsta kroničara u maniri poništavanja prolaznosti svega – kaže Jadran Zalokar.
Njegov otac Milan rođen je u Trstu 1914. godine, uoči Prvog svjetskog rata. Otac Felix bio je visoki vojni oficir u austrougarskoj vojsci, a majka Gemma iz dobrostojeće talijanske građanske obitelji. Bio je najmlađe dijete u obitelji, a djeca su odgajana u strogom duhu i pod »vojnom disciplinom«. Već u mladosti Milan Zalokar zavolio je slikarstvo i glazbu, pisao je pjesme i komponirao, ali je prema volji oca morao završiti vojnu školu i studij strojarstva. S tim se nasiljem nad svojim bićem nikad nije pomirio.


Vrsni portretist

Slikao je i bavio se glazbom kao hobijima, a kako j Radost portretiranja

– Portret je smatarao svojim darom, želio je osjetiti radost onoga koga je portretirao. Kad bi prilazio nekom stolu u želji za portretiranjem, iz njega kao da je zračio posebni magnetizam. Rijetki su bili oni koji bi odbijali njegov nagovor za portretiranjem. Na poziv je odlazio i u kuće i privatno portretirao ljude. Preko ljeta otac bi odlazio na Rab i tamo portretirao turiste. U to vrijeme još nije bilo uličnih portretista niti su se na ulici prodavale slike. Nije želio hladan odnos prema »mušteriji«. Svako je portretiranje za njega bio trenutak ljudskog zajedništva i prijateljevanja. Volio je biti među ljudima. I kada je obolio, zadnje je ljeto proveo na tom dragom otoku gdje su ga smatrali svojim otočaninom. Slikao je praktički do zadnjeg trenutka. Otišao je tiho, bezimeno, iz života. Čini mi se da je nakon njega portretiranje prestalo biti plemenita, profinjena vještina. Došla je fotografija i akademsko portretiranje, hladno, bez duše...

Austrougarski odgoj

– Iako je moj otac imao književnog dara nikad nije ništa objavio, a i svirao je vrlo rijetko, uvijek uz note, nikad nije improvizirao. Bavio se u mladosti i sportom, mnogo planinario po Julijskim Alpama i Triglavu. O svojim ljubavima nikad mi nije pričao, niti o svojim putovanjima. Kozmopolit i nemirna duša, kretao se u krugovima intelektualaca toga vremena zadojenih revolucionarnim idejama. Sve je to bilo suprotno duhu starinske austrougarske porodice. Sjećam se da je moj djed u stanu imao kabinet u kojem je boravio u točno određeno doba kada ga nitko nije smio smetati. Po vojnoj satnici sve je u danu bilo strogo određeno – buđenje, vrijeme ručka, primanje prijatelja, popodnevni odmor i tako dalje. Djeda sam se pomalo i plašio zbog njegove strogoće – kaže Jadran Zalokar.
e bio izvrstan pijanist održavao je koncerte u Ljubljani i drugdje. Početkom 1950-ih godina napustio je dobro plaćeni posao i počeo zarađivati kao slikar. U Ljubljani je već bio poznat po svom portretiranju i slikarstvu u ulju i pastelu, a od tada traje i njegovo prijateljstvo s Božidarom Jakcem i drugima.
– Za boemsku dušu moga oca to je bilo oslobođenje. Kao slobodan umjetnik rekao je zauvijek zbogom profesiji koju mu je nametnuo otac i životu »visoke« građanštine, na čemu mu je uvijek cijela porodica zamjerala. Od početka pedesetih godina pa sve do smrti 1983. živio je i radio kao slikar-portretist. Vrlo je mnogo starih Riječana koje je on portretirao, kao i turista koji su prolazili ovim krajevima. Radio je po narudžbi, u ulju, olovci i drugim tehnikama. Mnogi su dolazili u našu kuću, u Carima, da ih portretira. Radio je mnogo i primorske pejsaže, ali najviše je bio prepoznat i cijenjen po portretiranju brzim potezima kojima je bilježio karakteristične crte nekog lica. Tu je bio perfekcionist. Zbog tog majstorstva mnogi su mu se slikari divili, na primjer Vladimir Udatny, njegov bliski prijatelj. Drugi je bio Otto Reisinger koji je i neke »tajne« krokija naučio od njega. Zatim Vladimir Potočnjak i toliki drugi. Volio je crtati lica u profilu, često i više osoba zajedno. Bio je poznat po tim skupnim i porodičnim portretima. Često su to bile i neke šaljive poze bliske karikaturi. Bio je i vrsni karikaturist. Međutim, budući da nije završio likovnu akademiju nije bio priznat u cehu i nikad nije priredio samostalnu izložbu. U početku je portretirao u olovci, ne akademski sterilno već suptilno i snažno. Kasnije je prešao na »karbon« i izmislio posebnu tehniku sjenčanja crteža. Nikome nije odao tu tajnu, znam je samo ja – osvrnuo se Zalokar.


Kavane kao životni prostor

Milan Zalokar govorio je mnogo jezika, najbolje materinji talijanski i njemački, a znao je i francuski. No, kad su ga pozvali da predaje njemački u školi u Crikvenici, odbio je. Odbio je biti i glavni inženjer u »Titovom brodogradilištu«. Njemu su sloboda i boemsko dostojanstvo bili najdragocjeniji. U tom je duhu odgojio i sina Jadrana.
– Boemski način života uključivao je i kavane, koje su bile životni prostor moga oca. Njegova omiljena kavana bio je nekadašnji riječki »Central«. Tamo je susretao mornare iz cijelog svijeta i živio noćnim životom Rijeke onoga vremena. Ništa mu nije bilo strano, svemu je prilazio prijateljski otvorena srca. Grlio je život, sve ljude i sva bića. Već tada borio se za prava životinja. Kretao se u svim slojevima društva. Moj otac nije ni pušio ni pio, ponekad samo čašicu gorkog pelinkovca za želudac. S njim sam u ranoj mladosti upoznao i noćni život Rijeke. Vodio me na brod »Barba Rude« i u »Plavi Jadran«. Zahvaljujući njemu upoznao sam mnoge ljude i umjetnike. Bio je presretan kad mi je priređivao samostalne izložbe. Često je govorio da sam bolji slikar od njega, a ja bih se ljutio. Nikad se nije hvalio svojim, već samo mojim slikama i nije volio da previše hvale njegove radove. Bio je vrlo samokritičan i podložan perfekcionizmu. Neke crteže ostavljao je nedovršenim, a ja sam ih s radošću dovršavao – prisjetio se Jadran Zalokar.


Pozdrav haiku, zen i tantra učitelju, našem prijatelju Jadranu Zalokaru, koji mi je u više navrata pričao o svom djetinjstvu i ocu Milanu Zalokaru. Lijepo je nanovo pročitati i prisjetiti se na Jadranova oca Marka, hvala Jadranu i poštovanoj Kim Cuculić na objavi ovog intervjua u Novom Listu.

http://www.novilist.hr/

KOŠULJA SRETNOGA

ČOVJEKA





Razbolio se silan neki kralj od čamotinje i nuja, i nije više znao što bi na tom svijetu zavolio, što poželio. Stao venuti silni kralj, i doglavnici i dvorski savjetnici dadoše se u brigu, i počeše se domišljati kako da ga ozdrave o dove boljke, koja spopada site i bogate.

Nakon duga vjećanja liječnika i zvezdočitača, bude propisan lijek: kralj će ozdraviti onoga časa kad odjene na se košulju sretna čovjeka.

Krenuše svijetom mnoge poslaničke družbe, u potragu za sretnim čovjekom. Propješačili poslanici sela i gradove, obišli imanja i kolibe, i svuda gdje bi zatekli čovjeka, koji nije izgledao upašen, namrgođen, ili sjetan, pitali su ga je li on sretan čovjek. No vazda bi dobivali niječan odgovor – svakoga je na ovom svijetu snašlo ponešto, zbog čega se osjećao nesretnim – bilo to što nije imao poroda, ili to, što mu je porod pokosila bolest, bilo to što je bio siromašan, ili to, što je strepio nad svojim bogatstvom, ili to, što je bio osamljen, ili to što je živovao s ljudima koje nije volio, ili to, što je volio ljude, koji nisu šivjeli s njim.

Kad su već sve pretražili poslanici, i kad su se umorni i zdvojni vraćali u prijestolnicu, dopre im do uha nečije veselo pjevanje. Vidješe pred nekom pozemljušom čovjeka, gdje sedi na suncu i pjeva. Upiaše ga za razlog njegova veselja.

“Nemam nikakva razloga,” odgovori čovjek, “ja pjevam naprosto zato, što sam sretan.”

Kad su to čuli kraljevi poslanici, kliknuše u slavodobiću, i jurnuše put čovjeka da mu brže-bolje skinu lošulju. Ali, da! Na sretnomu čovjeku nije bilo košulje.





(Neutvrđeno podrijetlo, prepričala V.K.) preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna


---------------------------

HATŠEPSUT



Jedini ženski faraon Staroga Egipta bila je kraljica Hatšepsut. Legenda kaže da su ju bogovi poslali na zemlju s darovima mudrosti i nadahnuća, i da ju je otac, uočivši zarana njezine sposobnosti, javno imenovao nasljednicom prijestolja. Hatšepsut je doista sprovodila u djelo mnoge svoje zamisli, od kojih su najznamenitija ostvarenja u arhitekturi. Zahvaljujući svojemu prijatelju i povjereniku, arhitektu Senmutu, podignuta su dva grandiozna obeliska i potom jedan hram-grobnica, koji spada u najljepša ostvarenja egipatske kulture i znanosti.

Čim je kraljica priopćila svoju želju Senmutu, ovaj je smjesta odaslao vojske kamenorezaca u kamenolome Asuana, da na licu mjesta obrade kamen po već zadanim mjerama, i da ga onda na naročitim klizačima utovare na splavi i lađe, koje će ga prevesti uzvodno Nilom do grada Tebe. Iako je to bio posao koliko golem, toliko i istančan, posao koji je tražio koliko snagu i rad, toliko znanje i vještinu, on je trajao nevjerojatno kratko. Naime, od početka pothvata pa do uspravljanja dva obeliska u hramu, prošlo je samo sedam mjeseci.

O tim dvama div-obeliscima, i o svojoj želji da ih podigne, Hatšepsut je izdala proglas, koji se dijelom sačuvao, i koji glasi:

"Oni će biti vidljivi iz nedoglednih daljina... i obasjat će našu zemlju zrakama svjetla, i sunce će između njih uzlaziti jutrom, čim odskoči od obzora nebeskoga... Dok sam sjedila u palači, sjetila sam se Boga koji me stvorio, i srce se u meni ganulo od želje da podignem u Njegovu čast dva obeliska s pokrovom od bakra i zlata na vrhu, dva obeliska koji će nadvisiti sve druge u prostoru. Učinih to Njemu, a i svojemu imenu za ljubav - da zauvijek boravi u hramu"...

Njezin je nasljednik, međutim, učinio sve da izbriše njezino ime iz povijesti zemlje, brišući čak i njezin lik s fresaka i reljefa. No uspomena na Hatšepsut ostala je živa u pamćenju pokoljenja, u legendama o istraživačkim pohodima koje je kraljica slala u daleke predjele, te na kraju u neizbrisivim tragovima graditeljstva.



(Iz staroegipatske povijesti, prijevod V. K.)

Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena

VITAMIN LJ - POKUS S LJUBAVLJU



Profesor Art-Ong Jumsai sa sveučilišta u Bangkoku, i kasniji thailadski ministar prosvjete i školstva, izveo je sa studntima vrlo zanimljiv pokus. A evo kako ga je i zašto izveo.

Kad je bio imenovan predavačem fizike na sveučilištu, on je već u svojim prvim predavanjima spominjao dva bitna pojma za razumijevanje fizike: Boga i ljubav. Studenti su to dočekali neprijateljski. Rekli su mu:

"Bolje biste učinili da promijenite katedru, i da odete na teologiju. Mi smo studenti znanosti, i došli smo da nešto naučimo o zakonima fizike".

Art-Ong im je odgovorio:

"U redu. Ali bih prije toga volio zajedno s vama izvesti jedan pokus. Pokus bi trebao pokazati i dokazati tko je od nas u pravu. Ispadne li da vi imate pravo, ja ću dati ostavku na mjesto predavača fizike; ako pak ispadne da sam ja u pravu, od vas tražim samo da me s pozornošću slušate".

"Kakav je to pokus"? htjeli su znati studenti.

"Pokus, koji pokazuje da je ljubav stvarna i djelotvorna energija. Obaviut ćemo ga pod strogim znastvenim uvjetima".

Studenti su se zagrijali za taj izazov. Zajedno s predavačem zasadili su dvije gredice nevena - istim sjemenom, u isto vrijeme, u istu zemlju - a na mjestima koja su primala jednaku količinu sunca i vlage. Svaka se gredica jednako plijevila i zalijevala.

No svi sudionici su se morali strogo pridržavati jednoga bitnog uvjeta: jednoj se od dvije gredice "davala" ljubav, šaptale su joj se riječi od milja i ohrabrenja, dok se druga gredica u tomu pogledu zaobilazila - nije joj se poklanjala nikakva druga pažnja osim uobičajene.

Kad su izbile mladice, politika slanja ljubavi nastavila se prema prvoj gredici, dok su drugu i dalje mimoilazile pošiljke takve vrsti. Zamišljalo se da izdanci prve gredice brže i raskošnije rastu. S izdancima se "pričalo", tepalo, pred njima se često sjedilo i zadivljeno ih se gledalo.

Poslije 24 dana, prosječna visina eksperimentalnih nevena bila je za 49,2% veća od kontrolnih! Kontrolne biljke još nisu ni procvjetale, dok je 78% eksperimentalnih imalo cvjetove! Kontrolna skupina imala je samo 25% pupoljaka, dok je eksperimentalna skupina imala 88% pupoljaka!

Na taj se način nedvoumno dokazalo da je ljubav energija rasta i napretka, koju, eto, osjećaju i biljke. Kako je tek ne bi osjećala bića poput ljudi? Vitamin LJ pokazao se stvarnijim od ikakva drugog sintetičnog vitamina rasta.

Kasnije je izveden još jedan pokus - ovaj put sa sjemenjem kukuruza. Svi su fizički uvjeti bili isti za dvije skupine zasada - a svaka je skupina brojila 35 biljaka. Ti isti uvjeti bili su zemlja, položaj, sjeme, sunce, voda. Razlika se sastojala opet u tomu, što je jedna, eksperimentalna skupina, primala izljeve ljubavi, dok je drugoj to bilo uskraćeno. Poslije dvadeset dana utvrdilo se da je prosječna visina eksperimentalne skupine za 49% veća od prosječne visine kontrolne skupine.



(Iz predavanja prof. Art-Ong Jumsaia, prijevod V.K.)

Vesna Krmpotić, ANEGDOTE I ZGODOPISI, zbornik priča iz opusa MEĐU NAJLJEPŠIMA NAJLJEPŠE širom svijeta i diljem vremena






----------------------------

BOSANSKA DOLINA PIRAMIDA, SEMIR OSMANAGIĆ, don BRANKO SBUTEGA, i IBRAHIM REPIŠTI

--------------------------------------





www.piramidasunca.ba



I.Repišti, čovjek,a potom i geolog

Kotor-Montenegro



IZ MOJEG DNEVNIKA:



Kao sto svake noci(večeri )prije spavanja prebiram po glavi, da li sam koga tokom dana uvrijedio/povrijedio, tako mi se se kristalno jasno ističu i realizovani zadaci i oni koji nisu,koji –cekaju drugu «šansu»



Povremeno, prelisatm stranice prohujalog zivota i zadrzim se na «slučajno» odabranim(a).



Hm, sada bi Semir Osmanagic rekao:



«Ibrice,nema slucajnosti!»



I ,doista,treba to znati prepoznati.

O «slučajnosti» ili pak-«sudbini» obično razmišljam kada mi se nešto dogodi lijepo ili ruzno.

A, ko bi vise znao, sto je to lijepo a sto ruzno, ako vec kažu:

»nije svako zlo-za zlo».

Kažem sebi:


»Hajde ,budi –profajler- i reci sebi, sto mislis o Semiru Osmanagicu, osnivacu Fondacije APBPS-a»?



Tražeći istinu o sebi, nekada izvan sebe, a malo teže -u sebi,podsjetih se riječi mudraca koji upozoravahu, učeći nas:

«MOJ ŽIVOT JE MOJA PORUKA».



U životu nisam nikoga držao do idola.

Porodica i njena harmonija je bila moj idol!

Nažalost,nijesu mis e ispunile želje,kao niti onim-generaciju prije mene, a budućnost ne mogu sagledati.



Slučajnost ili sudbina?

Saznat ću kada budem napuštao ovaj svijet.....;



Divio sam se nekada «revolucionarima i oslobodiocima od okupatora».

Ali, i na njih počeše pljuvati, da ostadoh zbunjen u mojoj zalutaloj putanji ove ikarnacije,na prostoru Balkana.



Tako, nije mi niti dotični gospodin Semir Osmanagić ,nije idol!

Stariji jesam sam od njega ,ali sam svjestan da nisam postigao ono što je on svojom postojanošću ostvario,na putu ka «samospoznaji».
Znači, godine nisu relevantan faktor za tako nešto.

Ali....,zanimljivo...., njegov lik i život me podsjeća na divnu poruku Maharišija:



«Iz generacije u generaciju rađa se novi čovjek.

Svaka generacija dovodi do novih stremljenja u životu i donosi novo traganje za ispunjenjem»

Svakom čovjeku su potrebni dobro tjelesno i mentalno zdravlje,veće sposobnosti u djelovanju,povećana efikasnost u radu kao i odnosi sa drugima prožeti ljubavlju i zadovoljstvom.

Čovjeku je potrebno dovoljno životne snage i inteligencije kako bi ispunio želje svoga uma i unio zadovoljstvo u život...»



Sva ova svojstva sam prepoznao u Semiru Osmanagiću,koja su sve izrazenija,od prvog kontakta prije tri i po godine, pa sve do prije mjesec dana –na Konferenciji u Sarajevu.



Da li je On(S.O.) njegov dosljedan učenik dostigavši trenutačno potreban-impresivan nivo, ili je oduvijek bio takvim?



Na moju žalost ,nemam ta svojstva, a rado volio da ih imam-u budućnosti.

Hm, spomenuh-budućnos!

Odmah asocijacija na riječi mojeg i vašeg prijatelja,sugradjanina,sada pok.don Branka Sbutege koji kaza:



«Budućnost postoji samo ako u nju vjerujemo»



Semir Osmanagić vjeruje upravo u takvu budućnost-neodvojivu od Visočke doline piramida i rodjenu mu Bosnu.



Otkuda sada relacija: don Branko Sbutega –Semir Osmanagić?



Sajam knjiga u Podgorici, a prijatelji-posjetioci Sajma me obavjetavaju da je na jednom štandu veliki plakat i najava knjige ,autora S.Osmanagica :»BOSANSKA DOLINA PIRAMIDA».

Mnoštvo naroda, zaljubljenika knjige...ko bi rekao,da su knjige jos aktuelne!?

Ali, kako da ne budu –kada nailazim na «crnilo od standa(crni omot knjige) i poredane knjige prvog izdanja autora, meni dragog prijatelja(a,svakome je htio biti prijatelja)

don Branka Sbutege:

»KUROSAVIN NEMIRNI SVIJET «



Ne volim nikakvo «crnilo» ali... je ovo bilo neko posebno,meni nepozanto do tada!? Iz nje je izbijala jedna svjetlost u liku dragog ,plemenitog i rijetko rađanog čovjeka.

Kroz glavu mi scena Njegovog odra u crkvi «Sv.Tripuna» u Kotoru,zahvalivši mu se za druženja,šale, kafe..., savjete.



Dok gledam njegov lik iz kojeg izbija prodoran ispitivački i prijekorni pogled,otvaram knjigu i nasumice otvaram str. 36.Gle,zanimljivost: (3+6 =9)!

Čitam:



«Svi imaju mogućnost da da misle-a misle samo neki»,

«Svi imaju oči-a samo neki vide».(Gledaju pojavu a ne vide suštinu)



Zapitam se, da li mi je to poruka da shvatim razliku izmedju onoga što vidi i govori autor knjige (S.O.) «Bosanska piramida sunca» u odnosu na mene,nas...?!

A, ko sam ja?

Ko su to,neki ...od nas?

Opet «nasumice «predjem prstima preko knjige pok.don Branka Sbutege...;

Čitam(str.152.153)



«Čovjek ulazi u život već sa nekim gotovim šemama koje ti negdje nametnu vaspitanje roditelji, kuća,škola,...;



Dakle, čovjeku treba puno vremena da nauči što je svijet a onda mu treba puno vremena da zaboravi to što je naučio i da zaista otkriva svijet ,a u tom smislu i da razbije šeme koje mu prethode».



Zaboga, kazem i preispitujem sebe:



«Da li je to razlog (naš mentalni sklop)zašto mi –ostali ne vidimo onakvima piramide u Bosni na način- na koji ih vidi Semir Osmanagić?»



Puno pitanja traži i odgovore?!



Zar je moguće da jučer(24.09.2008.),u Cavtatu, predstavnici dvije drzave ,C.Gore i Hrvatske potpisuju «Sporazum o readmisiji» ; a već danas u Budvi gostuje( u nezavisnoj C.Gori )-pop legenda-MADONA,dok je nedavno- tokom nesretnih '90-tih godina

(što na koncertu u «Zetri» rečesa sjetom i gorčinom, legenda sevdaha ,rahm. S.Isović:» godina- posnih i zlih),kao jednom vrhunskom humanisti, intelektualcu i ,gle ironije-katoličkom svešteniku-don BRANKU SBUTEGI ,njegova «braća» iz Dubrovnika (kako mi reče a i objavi), ne dozvoliše da preko «Debelog brijega»(zvaničnog granič.prelaza) ode na otvaranje izložbe njegovog prijatelja, ak.slikara Ede Murtića.



(Žalosne ironije od svakdašnjeg čovjeka- nedoraslog da se smatraju najsavrsenijim božjim stvorenjem-čovjekom).

Borio se don Branko Sbutega na njegov svojstven ,nama još dalek način...,razumijevajući njihovu zabludu,te ostavljajući vremenu da odradi –što se treba odraditi.Teška srca je morao otiči i do Amerike, jer je bio-nepoželjan;

Do kada jedna takva –nepoželjnost na ovim našim prostorima i uopšete –Balkanu?



«Borili» su se časni Crnogorci da se to malo preostalog čistog obraza C.Gore ne okalja do kraja,što je najzad rezultirano Referendumom i vraćanjem države nakon skoro 100 godina.



Opet-«slučajnost» ?



-Svečanost u Kotoru!

Otvaranje CPC(Crnogorske Pravoslavne Crkve) u St.gradu,nakon mnogo,mnogo godina!!!



Hm, ne vjerujete da je nije bilo toliko decenija?



Pa, nije niti bilo prave Crne Gore, isto puno decenija-do istorijskog Referenduma ,21.maja 2006.



Gle slučajnosti», taj katolčki sveštenik-don Branko Sbutega ostavlja u amanet poklon-crkvena zvona Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi !!



Koja ljudska veličina !!!!

Okupila se sveštenstvo nekoliko konfesija te ,bog; me i crnogorskih intelektualaca (Jevrem.Brković,Zuvdija Hodžić,Rajko Cerović, Milan .Perović,Mihailo Radojičić ,Zarija Franović, iz Helsinš.komiteta i dr.),većinom proganjanih i izgnanih u onim zlim godinama jednoumlja i pomame.



Upoznajem se sa doajenom crnogorskog glumišta, Batom Dedivanovićem(Joksim iz serijala «Đekna nije još umrla»).Traži da negdje sjednemo zajedno, jer mu prijatelj Srevo Ratković,arhitekta iz Podgorice kaže da sam bio u Visokom na istraživanju Bosan.piramida.



«Joksimu» jeste bio nešto načuo,te moli da mu pričam...;

Gledam ga... ,počnem da pričam... moje impresije iz Visčke doline piramida.Njegove spuštene naočari i pronicljive oči me «probadaju i rendgenski snimaju».Naučio čovjek,ko laže a ko ne laže». Izvadi vizit-kartu(sa privat.tel, brojem) i kaže:



«Hoću da posjetim piramide u Visokom».



Pomislim, Joksim-k'o Joksim se šegači sa mnom, te malo... taktiziram.

Skupili se oko nas još neki intelektualci-prijatelji i slušaju besjedu o piramidama u Bosni te traže dodatni pisani ili dokumentovani materijal.

Joksim im kaže:

»Može, ako vam ja dozvolim».

Shvatio sam to kao jednu njegovu veliku podršku i realnu želju da posjeti Visoko.

(Tokom moje naredne radne posjete Viskom, nazvao sam ga telefonom ,da mu prenesem impresije dr.Aly Barakata,lamije i drugih.Uto, Alen Jazić zatraži da se čuje sa njime i pozva ga-sa zadovoljstvom da dđe u posjetu).

«Eh, kada već pričamo o tome,kaže Joksim,znaš li da i naš prijatelj Stevo Ratković istrazuje na prostoru C.Gore,te će ti dostaviti njegove impresije».



U to se skromni prijatelj Stevo,nadoveza:



»Taj Semir Osmanagić je veoma pametan i ja sam siguran u to što on zbori i najavljuje».



Započinjemo priču o Duklji, Troadi i dr.

Nažalost, njegovi zapisi sa arheol.lokaliteta te mišljenje nakon mnogo pročitanih starih knjiga nisu mogli ugledati svjetlost dana.

Nisu bili dobredosli,jer nije bilo vrijeme u drustvu za tako nesto, a svi znamo što je to značilo kod nas.



Ne mogu shvatiti, da neko moze imati neprijatnosti od vlasti radi toga.

Pokazuje mi rad (biće dostavljen Fondaciji APBPS-a, za objaviti na web-stranici), napisan još 1994.godine,koji nije niko htio objaviti ,dok se nije oglasila CPC-a,te u svojem časopisu»LUČINDAN» nadje prostora za objaviti.



Obećam mu da ću ga upoznati i povezati sa S.Osmanagićem,prvom prilikom.



Tako je i bilo,nakon prve zvanične prezentacije u Podgorici.

S obzirom da je web-stranica piramidasunca.ba otvorena za sve one koji gledau «Iz svojeg ugla» nezavisno od zvanicne nauke,prihvatio sam da prethodna iznijeta «slučajnost»

(S.Osmanagić-don Branko Sbutega-Sajam knjiga-Otvaranje CPC-izolacija-Stevo Ratković ,moja malenkost i dr.)-ne bude slučajnost –već očekivana ISTINA.





--------------------



Napomena: --- On Tue, 10/7/08, Ibrica. Kotor, Crna Gora............wrote:


From: Ibrica
Subject: Re: attach
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Tuesday, October 7, 2008, 8:30 AM

------------------------

Dozvoljavam,ali sam se ja davno "posvadjao "gramatikom, te ispravi sto treba.Naravno, ako smatras da se nesto treba korigovati, uradimo to zajedno.Pisao sam u "jednom dahu" nasuprot svega sto nam rade politicari, jer kada bismo njih slusali,jos 50 godina ti,ja i ostali ne bismo imali kontakta.Kao i u Tebi, tako i umeni ima taj nagon za nekom istinom, pravdom, postovanjem ljubavlju medju ljudima.Ocito nam to uzimaju za zlo, ali.., sto jetu je. Isto tako, tamo sam greskom ukucao.KUROSAVIN NEMIRNI SAN " a trebalo je ,umjesto SAN napisati-SVIJET(KUROSAVIN NEMIRNI SVIJET).Srdacno,Tvoj prijatelj,Ibrica.

--------------------------

--- On Tue, 10/7/08, Ibrica , Kotor, Crna Gora........ wrote:

From: Ibrica
Subject: Re: Fw: Odgovor sa dozvolom i pozdravom
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Tuesday, October 7, 2008, 9:41 AM
-------------

Pozdrav i havala Tebi.radovalo bi me da se negdje vidimo i druzimo.Lijep pozdrav iz danas suncanog, mada svjezeg-Kotora.Ibrica.
vrag će ga znati? možda sei to jednoga dana desi u GOZDU,ili gdje u prolazu. pozdrav, boro i kako ti poštovani ivica napisa gore u tekstu, u životu nemaslučajnosti, ako je potreba dase sretnemo to će se i desiti.

-------------------------------------

VIDOVNJAKINJA I PROROČNICA: VANGELIA GUSHTEROVA
VANGA

----------------------


Vangelia Gushterova Vanga - sva prorocanstva

Kada je imala 12 godina jak vetar ju je podigao u vazduh, a potom vukao po =emlji i oslepela je. Posle te nesreće otkrila je dar proricanja: pored =stalog, predvidela je dolazak na vlast u Rusiji Borisa Jeljcina... Tekst sa Trista cuda koji je pred vama =anas su preneli brojni Internet portali i forumi (Forum.hr, Cosmopolitan.si, Forum =arajevo-x, Forum.sto-posto-zabava, Index.hr...) na kompletnim ex-yu prostorima (mnogi, na zalost, bez navodjenja izvoras!) = imao je na hiljade citanja

Ko je =anga, bugarska =idovnjakinja i isceliteljka koja je postala poznata po predviđanjima svetskih =atastrofa koja su se ostvarila?
Pogledajmo nekoliko detalja iz njene biografije.

Vangelija Dimitrova (devojačko =andeva, muževljevo Gušterova, a posle smrti Dimitrova; 3. oktobar 1911. - =1. avgust 1996).
Rođena je u Strumici 1911.
U prevodu sa grčkog njeno =me znači nosilac radosnih =esti.
Oslepela je u 12. godini, a u Domu za slepe u Zemunu provela 3 godine.
Posle udaje nastanila se u bugarskom =radu Petriču. Predvidela je brojne događaje počev od bombardovanja =eograda 6. aprila 1941. godine, predskazanje smrti bugarskog cara Borisa koji ju je =osetio godinu dana pre smrti, zemljotres u Skoplju, sudbinu italijanskog premijera =lda Mora, tačan datum smrti svoga muža.
Smatra se da je oko milion ljudi od =je tražilo pomoć.
Umrla je 1996. godine i sahranjena u crkvi sv. Petke uz =risustvo i predsednika Bugarske.
Njena sestra Ljupka odbila je da da =aučnicima njen mozak na ispitivanje.

Sva prorocanstva vidovite =ange
Predvidela je Vanga mnogo toga: Drugi =vetski rat, tacan datum smrti bugarskog cara Borisa, ali i Staljina, ulazak Rusa u Cehoslovacku 1968, pobedu Jeljcina na izborima, terotisticki napad na =meriku i rusenje kula bliznakinja, cunamije i uragane koji su odneli stotine =iljada zivota 2005. i 2006, smrt Ledi Dajane...
>>> Trista cuda

A u jednim ruskim novinama u maju ove godine =abrana su neka od prorocanstava Vangelie Gushterove, poznatije kao Vanga, koja je =ao isecak preneo i Serbiandownload.

2010. - Pocetak III svetskog =ata. Rat ce poceti u novembru 2010. i zavrsice se oktobra 2014. godine. Pocece kao =bican rat, zatim ce biti upotrebljeno prvo atomsko, a zatim i
hemijsko oruzje
2011. - Kao rezultat radioaktivnih padavina, na severnoj =olulopti ne ostaje ni zivotinja ni biljaka. Zatim muslimani pocinju hemijski rat =rotiv preostalih Evropljana.
2014. - Vecina ljudi patice od cireva, raka =oze i drugih koznih bolesti (kao posledica hemijskog rata)
2016. - Evropa =e skoro bez ljudi
2018. - Kina postaje nova svetska sila. Zemlje u razvoju =restaju da budu eksploatisane i postaju eksploatatori
2023. - Orbita Zemlje =e neznatno menja
2025. - Evropa je i dalje jaso slabo =aseljena
2028. - Stvaranje novog vida energije (verovatno kontrolisana termonuklearna =eakcija). Glad postepeno dobija na snazi. Kosmicki brod sa ljudskom posadom polece =a Veneri.
2033. - Polarni led se topi. Nivo okeana raste
2043. - =rocvat svetske ekonomije. Evropom vladaju muslimani.
2046. - Svi ljudski =rgani mogu da se uzgajaju. Zamena organa postaje jedno od najboljih metoda =ecenja
2066. - Za vreme napada na muslimanski Rim, S.A.D. koriste novi oblik oruzja - =klimatsko. Naglo zahladjenje
2076. - Bezklasno drustvo =komunizam)
2084. - Oporavak prirode
2088. - Nova bolest - starenje za nekoliko sekundi
2097. - Brzo starenje pobedjeno
2100. - Vestacko sunce =svetljava tamnu stranu Zemlje (ovo nije sasvim objasnjeno - da li ce se vestacko =unce okretati sa Zemljom, ili ce Zemlja biti sve vreme okrenuta Suncu, kao =to je Mesec okrenut prema Zemlji)
2111. - Ljudi postaju kiborzi (zivi roboti)
2123. - Rat medju malim drzavama. Velike sile se ne =esaju
2125. - U Madjarskoj dobijaju signale iz kosmosa (i svi ce se opet setiti Vange)
2130. - Podvodne kolonije (uz pomoc saveta =anzemaljaca)
2164. - Zivotinje pretvaraju u poluljude
2167. - Nova religija
2170. - =elika susha
2183. - Kolonija na Marsu postaje nuklearna sila i zahteva =ezavisnost od Zemlje (kao nekad S.A.D od Engleske)
2187. - Uspesno prekinute =rupcije 2 velika vulkana
2195. - Morske kolonije (podvodne) potpuno su =bezbedjene hranom i energijom
2196. - Potpuno mesanje Azijata i =vropljana
2201. - Na Suncu se gase termonuklearni procesi. Postaje hladnije
2221. - U =otrazi za vanzemaljskim zivotom, ljudi stupaju u kontakt sa necim uzasnim
2256. = Kosmicki brod donosi na Zemlju novu strasnu bolest
2262. - Postepeno =e menjaju orbite planeta. Marsu preti kometa
2271. - Ponovo se =zracunavaju fizicke konstante koje su se izmenile
2273. - Potpuno mesanje zute, =ele i crne rase. Pojavljivanje novih rasa ljudi.
2279. - Energija ni iz =ega (pretpostavka - iz vakuuma ili crnih rupa)
2288. - Putovanje kroz =reme. Novi kontakti sa vanzemaljcima
2291. - Sunce se hladi. Pocinju pokusaji da =e ono ponovo aktivira
2296. - Mocne eksplozije na Suncu (verovatno kao =osledica pokusaja njegovog reaktiviranja). Menja se sila gravitacije. Stare =vemirske stanice i sateliti pocinju da padaju
2299. - U Francuskoj se =ojavljuje pokret otpora Islamu
2302. - Otkrice novih vaznih zakona i tajni Svemira
2304. - Otkrice tajne Meseca
2341. - Nesto strasno se =riblizava Zemlji iz Svemira
2354. - Kvar na jednom od vestackih Sunaca dovodi =o sushe
2371. - Velika glad
2378. - Nova brzo rastuca rasa =judi
2480. - Sudar dva vestacka Sunca. Zemlja u polumraku.
3005. - Rat na Marsu. Narusavaju se trajektorije planeta
3010. - Kometa razara Mesec. Oko =emlje se stvara pojas kamenja i pepela
3797. - Kao posledica oblaka oko =emlje, na njoj izumire zivot. Ljudi uspevaju da se presele u nove zvezdane sisteme.
(Na slici: Korice =njige o Vangi Katrin Mileve)
>>> Trista =uda

Uznemirila i =Hitlera!

Iako su proročanske reči "Treći =vetski rat će započeti 2010. godine" izašle iz usta slepe starice iz Bugarske, =nogi su se zbog njih zabrinuli.

Ove reči izrekla je =angelia Gušterova koja je za života prorekla brojne katastrofe, među =ojima su i početak Drugog svetskog rata, potop ruske nuklearne podmornice Kursk i napad na =vetski trgovački centar. Gušterova je navela kako će Treći svetski rat =apočeti nakon pokušaja atentata na četiri državnika i nakon sukoba u Hindustanu, =010. godine. Vanga je predvidela i sukobe u Gruziji pa su se mnogi zabrinuli zbog =eć zaboravljenog proročanstva.

Naime, Vanga je umrla =oš 11. avgusta 1996. godine. Predvidjela je čak i tačan datum svoje smrti, = rekla je i kako je njena "nasljednica" 10-godišnja slepa djevojčica iz =rancuske, za koju će se uskoro pročuti. Kad je 1980. godine, Vanga izrekla ove =iječi: "Krajem veka, i 1999. ili 2000. godine, =ursk će prekriti voda i celi svet će plakati nad tim", svi su njeno =roročanstvo smatrali ludim, jer su mislili da se odnosi na grad. Kad je u avgustu =000. godine, podmornica Kursk potonula, Vangine reči su itekako imale smisla.

Godine 1989. slepa =tarica je rekla: "Strava, strava. Američki =lizanci će pasti nakon što ih napadnu čelične ptice. Vukovi će zavijati u =rmlju, nevina krv će biti prolivena". Kao što je Vanga i predvidela, 11. =eptembra 2001. godine, tornjevi WTC-a, popularni "blizanci", sravnjeni su sa =emljom u terorističkom napadu. Američki predsednik je u vreme napada bio =zordž Buš, što objašnjava grmlje (eng. bush) u proročanstvu.

Vanga je za života =redvidela i perestrojku u SSSR-u, kao i smrt princeze Dajane. Kruže priče o tome =ako ju je u vreme Drugog svetskog rata posetio Hitler, kao i kako je iz njene =uće izašao vidno uznemiren, pa se nagađa da mu je prorekla njegov neslavni kraj.

Vanga je tvrdila da =jene paranormalne sposobnosti imaju veze s nevidljivim bićima, koja joj =B9alju informacije o prostoru i vremenu. Prorekla je i kako će ljudi, tek za =tprilike 200 godina, uspostaviti vezu s vanzemaljcima, iako mnogi od njih već =odinama žive na Zemlji. Dolaze s planete koji se zove Vamfim i "treća planeta je od Zemlje".


A mi?

"Jugoslavija ce se rasparcati, jer su Srbi =sovali Boga", govorila je Vanga.
Vidovita Bugarka je devedesetih godina rekla predvidela i dugorocniju buducnost =a ovim prostorima: "Sada je na Balkanu =emirno, no doci ce dan kada ce sve balkanske prestonice pruziti ruku pomoci i =rijateljstva. Vodje Sofije, Beograda, Bukuresta, Atine i Ankare sastace se vodjeni =eljom za mirom i razumevanjem".
Na pitanje da li ce Makedonija i bugarska biti jedna drzava, odgovorila je: "Tamo gde je teklo, opet ce teci"!

Knjiga - =asprodata
Knjigu Kostadinove Ženi Vangina proročanstva objavio je novosadski Prometej 2001. godine. U =edjuvremenu, ceo njen tiraz je rasprodat.

Vangini recepti za =ug zivot

Za dug i zdrav zivot Vanga je =onudila sledeci recept:
Leti sto =ise treba da se hoda bez obuce: dodir sa zemljom veoma je vazan. Deci dozvoljavajte =a se u prasini igraju, da imaju sto cesce neposredan dodir sa =rirodom.Treba se cesto kupati u vodi u kojoj su =uvane livdske trave, cajevi. tako se neposredno kroz kozu najbolje unose lekoviti sastojci.
Raz je veoma =nacajan u zdravoj ishrani. Treba jesti razeni hleb.
Jednom nedeljno =edite kuvano zito i pijte njegovu vodu.
Tecna hrana, sa sto =ise vode i prirdonih sastojaka, najbolja je. Mlecni proizvodi posebno su =dravi.
Ne treba unositi =revise hrane: da je organizam stvoren za to, imali bismo dva stomaka, a ne =edan.
Sto manje mesa i =asnoca!
Ne treba =usiti!
Moze se popiti jedna =o dve casice rakije dnevno pre jela, radi dezinfekcije i bolje =irkulacije.
Smanjite potrosnju secera!
Cuvajte se stresova. =adite posao koji volite.Tezite srecnom porodicnom zivotu.
www.tristacuda.blogspot.com
------------------------------------------



Napomena: Pismo je dobiveno attachem ovih dana na moju adresu. Veliko hvala poštovanoj Tei iz Rijeke.

U Rijeci, 08.10.2008. godine Borivoj Bukva

SLOBODNA DRŽAVA RIJEKA



GALERIJA SA SLIKAMA:

Fotografije na kojima sam i ja usnimljen:

- 100 godina nogometa: Bora Kostić - ispod dalje prati fotografije:
- Reprenzetacija VSDR, ja čućim u sredini, do mene lopta,
- Reprenzetacija VSDR 2, krajnje lijevo čućim,
- Glasnogovornik Udruge najavljuje haiku pjesnika Borivoja Bukvu.


FOTOGRAFIJE

-----------------------

SDR


Virtualna SDR je projekt oživljavanja riječkog identiteta. Slobodna država Rijeka postojala je de iure od 1920-1924 kao nastavak Corpusa Separatuma. Bila je međunarodno priznata i članica Lige naroda. Nakon državnog udara protjerana je na izborima legalno izabrana vlast, a godine 1924. okupirala ju je fašistička Italija uz pristanak Kraljevine SHS. Nakon 80 tužnih godina došlo je vrijeme za uskrsnuće SDR-SLF!

• 1868. Rijeka je kao corpus separatum - izdvojeno tijelo stavljena pod ugarsku upravu
• 1920. Rijeka je proglašena talijanskom regencijom Kvarnera pod vodstvom Gabriela D’ Annunzija.
• 1920. 12.studeni, potpisan Rapallski ugovor između Italije i Kraljevine SHS kojim obje strane priznaju 'potpunu slobodu nezavisnost Države Rijeka (Fiume) i obavezuju se da će to vječno poštivati'.
• 1920. 24-30.prosinac, 'Krvavi Božić'. D' Annunzio vojnom akcijom istjeran iz grada
• 1921. Na izborima Autonomna stranka (uz podršku i većine glasova riječkih Hrvata) dobija 6558, a nacionalni blok (fašistička, liberalna i demokratska stranka) 3443 glasova. Predsjednik Vlade postaje šef Autonomne stranke Ricardo Zanella
• 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristaje na priključenje Rijeke Italiji



------------------------


Virtualna SDR nastala je kao reakcija na dugogodišnje nepriznavanje riječkog identiteta. Danas o Rijeci više ne odlučuju Riječani, a grad je ekonomski uništen nezabilježenom centralizacijom. Osnivanjem novih općina oduzeto joj je prirodno zaleđe i onemogućen svaki dalji razvoj. Našeg grada nema ni u hrvatskom grbu iako povijesno ne pripada ni Istri ni Slavoniji ni Dalmaciji. 10 godina je trajala borba da nam se vrati stari grb, a pravo na povijesnu zastavu nemamo ni danas.

-----------------------

još nešto:

ove godine trebala bi izaći knjiga u kojoj ću i ja biti jedan od autora knjige:


--- On Tue, 9/30/08, Danko Svorinic , Rijeka...........wrote:

From: Danko Svorinic

Subject: fijumanologija 2

Date: Tuesday, September 30, 2008, 4:02 PM



Zadnja verzija odabranih tekstova za fijumanologiju II:


"Rijeka za radoznale, fijumanologija 2"

- Rijeka prije 100 godina i danas (osvrt na tekst iz Novog lista 1906.) -Švorinić
-Tri zadnja autonomaša - R.Fućak
-Carpathia, Titanik i Rijeka - Novković
-Povijest riječkog sporta i Scudetto - Moranjak
-Fijumanske pjesme na prijelazu 19. u 20. stoljeće - D.Vrbljanac
-Riječke poštanske marke - I.Martinaš
-Riječke metamorfoze - Borivoj Bukva

-Rijecke publikacije s pocetka 20. st. - Dolores Miskulin Cubric
-Trsatski zmaj - Boris Peric i Tomislav Pletenica
-(ne znam naslov teme, ali esej se radi) - Theodor de Canziani Jaksic
-(ne znam naslov teme, ali esej se radi) - Martina Blecic
-Nino Host Venturi (ili esej o Silvinu Giganteu) - Ernie Gigante Deskovic
__________________

Dogovor je da se autori u pravilu ograniče na 12-13 kartica teksta. Rok za dovršetak tesktova još nismo odredili - što prije to bolje...

pozdrav!

Danko


------------------



U Rijeci, 03.10.2008. godine Borivoj Bukva

http://budan.blog.hr/

INFORMACIJE I NATJEČAJI
------------------------------------

NAJNOVIJE:

Poziv na Mutvoransko zvono ’08. - ex tempore slikarstva



U namjeri da se probudi interes za drevni srednjovjekovni urbani prostor od posebnog povijesnog značenja danas pomalo usnulog u zavjetrini glavnih prometnica Susreti na dragom kamenu pokreću likovnu manifestaciju koja će zasigurno otkriti svu ljepotu Mutvorana i njegovog čudesnog krajolika.

Domaćin manifestacije je Općina Marčana koja je posljednjih godina uz potporu Ministarstva kulture RH uložila trud i sredstva u konzervatorske radove i uređenje te urbane cjeline.

Stoga je prvo izdanje ex tempore Mutvoransko zvono ’08. okvirno posvećeno temi slikarskog doživljaja Mutvorana i njegove prirode.



Mutvoransko zvono se održava u subotu, 11. listopada 2008. godine.

Prijava slikarskih podloga se vrši na dan natjecanja od 9 do 10 sati u Mutvoranskoj lođi koja se nalazi na ulazu u grad.

Mutvoransko zvono ne postavlja dobne, profesionalne, nacionalne ni druge društvene granice, a autor se slobodno opredjeljuje za likovnu tehniku izraza.

Svaki autor može prijaviti najviše dvije podloge ne veće od 50 x 70 cm.

Prijem radova je u Lođi najkasnije do 15 sati.

U službenu selekciju autor predaje jedan rad po osobnom izboru dok drugi rad može izložiti u slobodnom prostoru.

Zajednički ručak sudionika je u 16 sati.

Svečano otvorenje galerije s izložbom radova Mutvoransko zvono ’08. i podjela nagrada je u 18 sati.

Nagrade: Mutvoransko Zlatno, Srebrno i Brončano zvono, uz simboličnu skulpturu idu i novčane nagrade od 5000, 3000 i 2000 kn. Ostali radovi, u dogovoru s organizatorom, ostaju u galeriji na prodaju po cijeni koju utvrdi autor.



Organiziran je besplatni prijevoz autobusom Pula-Mutvoran-Pula s polaskom s Karoline u 8,30 sati te povratkom nakon otvorenja izložbe.



-------------------------------------






--- On Mon, 10/6/08, Tanja wrote:


From: Tanja
Subject: "ZA NATJEČAJ" Pozdrav,Tatjana
To: boris.nazansky@zrenik.hr, borivojbukva@yahoo.com, "Jadran"
Cc: boris.nazansky@zrenik.hr, borivojbukva@yahoo.com, "Jadran"
Date: Monday, October 6, 2008, 8:57 PM


Društvo Lazar Komarčić raspisalo je mini konkurs za kratku priču o zombijima. Priče koje ne bi trebalo da budu duže od 10.000 slovnih mesta, možete slati na adresu: lazarkomarcic@yahoo.com. Najkvalitetniji radovi biće objavljeni u specijalu Emitora koji bi trebalo da iz štampe iziđe uoči Noći veštica (31. oktobar).
Konkurs je otvoren do 20. oktobra 2008. godine.

Drugi novosarajevski književni susreti- 2008
Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo
JAVNI POZIV
DRUGI NOVOSARAJEVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI - 2008


Udruženje za kulturu - Novo Sarajevo (KNS) od 11-15. novembra 2008. godine oranizuje književnu manifestaciju pod nazivom "Drugi novosarajevski književni susreti- 2008".


Ciljevi manifestacije su usmjereni ka više pravaca, i to:

- popularizacija pisane riječi u najširem smislu;

- afirmacija književnog stvaralaštva nove generacije pisaca;

- prezentacija književnog stvaralaštva afirmisanih pisaca;

- podrška i afirmacija rada i angažmana književne omladine na lokalnom nivou;

- prezentacija književnog stvaralaštva bh-dijaspore;

- promocija književnosti za djecu;

- promocija vrijednih i značajnih djela i angažmana na polju pisane riječi.



Organizacioni odbor manifestacije "Drugih novosarajevskih književnih susreta-2008" raspisuje:


Javni poziv za prijavu radova iz domena pisane riječi i učešće u programu manifestacije:

Uvjeti za prijavu:

I) opšti uvjeti:

1. Da je rad autorsko djelo

2. Da tekst nije uvredljivog sadržaja

3. Uz radove navesti podatke o autoru:

- ime i prezime;

- godina rođenje;

- kontakt adresa i telefon;

- dosadašnji angažman na polju pisane riječi (kraća biografija)



II) kategorije

a) lokalitet

1. književnost Općine Novo sarajevo

2. književnost BiH

3. književnost bosanskohercegovačke dijaspore

4. međunarodna književnost



b) starosna dob

1. književna omladina

2. mladi autori

3. slobodna kategorija



c) mjesto boravka

1. književnost BiH:

- da je autor teksta iz BiH;

- da je tekst napisan na jednom od jezika govornog područja BiH.

2. Književnost iz dijaspore:

- da je autor teksta porijeklom iz BiH;

- da je tekst napisan na jednom od jezika govornog područja BiH.

3. Međunarodna književnost:

- da je tekst preveden na jednom od jezika govornog područja BiH.



d) izražajne forme

- poezija (pjesme, poeme)

- proza (pripovjetke, kratke priče i roman)

- drama



e) književnost za djecu

- sve izražajne forme



III) radove slati:

- poštom na adresu: Hamdije Čemerlića 49; 71 000 Sarajevo, BiH

- putem e-maila: kns_sarajevo@yahoo.comOva email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript

- putem web-stranice udruženja: www.kns.ba

- lično dostaviti uz konsultacije na telefon: 061/524-505




Javni poziv je otvoren do 10.10.2008. godine. Radovi autora koji ne zadovoljavaju uvjete Javnog poziva neće biti razmotreni. Za uspješne radove predviđena su priznanja i uvrštavanje u program manifestacije.



NATJEČAJ ZA BLOG-PRIČE
Izdavačka kuća Stella i literarni agent Zvonko Horvat objavljuju NATJEČAJ za blog-priče na temu prijevare

PROPOZICIJE:

• Natječaj je otvoren od 1. 10. – 31. 12. 2008.
• Tema natječaja je PRIJEVARA
• Pravo natjecanja imaju blogeri iz RH i inozemstva koji pišu hrvatskim jezikom, a prijaviti se mogu priče objavljene isključivo na blogu, i to tijekom 2008. godine (najkasnije do trenutka prijave)
• Svaki autor može sudjelovati s najviše dvije priče
• Autor uz priču treba navesti svoje blogersko ime i adresu bloga, a po želji može navesti i svoje puno ime i prezime te kratku biobibliografiju
• Priča može imati najviše tri kartice, odnosno 5400 znakova s prazninama.
• Priče će ocjenjivati komisija u sastavu: Sabina Koželj Horvat – spisateljica i prevoditeljica, Zvonko Horvat – literarni agent, Bernarda Lusch - blogerica
• Rezultati natječaja bit će objavljeni 1. ožujka 2009.
• Sto najboljih priča bit će objavljeno u knjizi do 1. lipnja 2009.
• Tri najbolje priče bit će simbolično nagrađene – prva s 500,00 kn, a preostale dvije knjižnim nagradama. Uz to dobivaju i besplatni primjerak knjige. Preostale priče neće se honorirati.
• Priče se šalju na e-adresu blog.price@gmail.com s naznakom „ZA NATJEČAJ“



Natječaj na temu "Tragovima bosanskog kraljevstva"
Natječaj za fantastičnu priču na temu “Tragovima bosanskog kraljevstva” raspisao je Muzej grada Zenice, javlja ART-Anima …
Na natječaj se primaju djela pisana na bosanskom, srpskom i hrvatskom jeziku dužine od 6 do 16 kartica. Priče u elektronskoj formi treba poslati do 6. veljače 2009. godine.
Natječaj nije anoniman i nema nikakvih nagrada. Najuspjeliji radovi bit će objavljeni u godišnjoj zbirci, a većina autora biće pozvana i ugošćena u okviru programa 3. Festivala fantastične književnosti - Fantastikona, koji bi se trebao održati u Zenici na proljeće 2009. godine.
U duhu natječaja, promocija zbirke priča bit će održana u srednjevjekovnoj tvrđavi Vranduk.




http://www.diwanmag.com.ba/

http://www.fusnota.com/

http://nbkg.co.yu/steps/korind.htm

http://www.art-natron.com/

http://www.bgb.org.yu/nbc/

http://www.omnibus.ba/

http://pobocza.pl/

http://www.eniaroyah.com/

http://www.eniaroyah.com/



-------------------------------------------------







WHA - haiga contest
Oktober 2nd, 2008

------

Golub i pauk,
razapeta paucina -
zrak treperi.



A pidgeon and a spider,
a tense web -
the air is quivering.

traslation: Slobodan Milošević

--------


Judge’s comment: The drawing is good. Haiku seems like a list of words, rather than a poetry.


——————–




WHA - 59th HAIGA CONTEST



HAIGA

preostale haige pogledaj na linku:

http://www.worldhaiku.net/


klikni pod “haiga”




------------------

Malvina Mileta
CRNI SNIH

----------

Čast mi je pozvati Vas
na promociju prvog romana
na labinskoj cakavici

"CRNI SNIH"

11. listopada 2008. u 19 sati
u konobi Restorana Dubrava
kraj Labina

Malvina Mileta

-------------------



KOREJSKI TJEDAN U HRVATSKOJ

izložba slika i skulptura
Društva korejskih suvremenih likovnih umjetnika

u Državani arhiv u Rijeci
Park Nikole Hosta 2

Svečano otvorenje 14.listopada 2008. godine u 19,00 sati

---------------------

Prisustvovao sam glazbeno-scenskoj priredbi:

KOREJSKA
TRADICIONALNA
GLAZBA I PLES

u izvedbi Pokrajnskog zavoda
za korejsku tradicionalnu izvedbenu umjetnost JeollaNamdo

i oduševili su me.

-----------------------


>=:C@A 70 =03@04C 8;CB8= #A:>:>28[ C 2008. 3>48=8
03@040 8;CB8= #A:>:>28[ 4>45YCX5 A5 70 =0X1>YC
=5>1X02Y5=C A02@5<5=C ?@8?>25B:C =0 A@?A:>< X578:C

#A;>28 :>=:C@A0:
"5:AB ?@8?>25B:5 (4> ?5B=05AB :CF0=8E AB@0=0) ?>A;0B8
C B@8 HB04 H8D@>< =0 04@5AC:

0@>4=0 181;8>B5:0 #68F5,
"@3 ?0@B870=0 12, 31000 #68F5,

A0 =07=0:>< – 70 >=:C@A 8;CB8= #A:>:>28[.

@8?>25B:5 ?>A;0B8 ?>HB>< =0X:0A=8X5 4> 31.12.2008. 3>48=5.
#7 @04>25 ?@8;>68B8 @5H5Z5 H8D@5 8 B> C ?>A51=>X, 70?5G0[5=>X :>25@B8.
540= 0CB>@ <>65 CG5AB2>20B8 =0X28H5 A0 B@8 ?@8?>25B:5.
C:>?8A8 A5 =5 2@0[0XC, 0 0CB>@8 A2>X8< CG5H[5< ?@8AB0XC =0 HB02540:0 :>X5 1C4C 8701@0=5 C 45A5B =0X1>Y8E.
1X02Y820Z5 ?@8?>25B:8 A5 ?>A51=> =5 E>=>@0@8H5.
57C;B0B8 :>=:C@A0 18[5 A0>?HB5=8 ?>G5B:>< <0@B0 2009.
!B@CG=8 68@8 [5 >4 ?@8A?5;8E @04>20 =0X?@5 8701@0B8 =0X1>YC ?@8?>25B:C, 70B8< X>H 425 ?@8?>25B:5 :>X5 [5, C7 ?@2>=03@0R5=C, 18B8 =>2G0=> =03@0R5=5 8 X>H A540< ?@8?>25B:8 :>X5 [5, C7 =03@0R5=5, 18B8 HB0A51=>< 71>@=8:C G0A>?8A0 5R0X :>X8 A5 >1X02YCX5 =0 :@0XC 3>48=5.

#@CG5Z5 =03@040 >1028[5 A5 C #68FC, <0@B0 2009. 3>48=5.
Saradnik,Tatjana Debeljački



---------------------------



--- On Sat, 10/4/08, Tanja wrote:


Date: Saturday, October 4, 2008, 9:46 AM


Fanzin Void raspisao je natječaj za horror priču, pjesmu ili strip pod temom: "Natprirodna strava". Rok - 15.10.2008.

Pravila natječaja su sljedeća:

- duljina teksta nije ograničena
- radovi moraju biti pisani na hrvatskom jeziku
- u radovima treba biti natprirodnih i stravičnih elemenata
- uz radove potrebno je poslati i neki kratki životopis kao i kontakt autora
- sve priče kao i svoju kratku biografiju potrebno je poslati u obliku word dokumenta (.doc ili .rft, iako može i .txt ako nemate drugog izbora)
- likovne (strip) radove potrebno je sve zajedno poslati zapakirane u .rar ili .zip datoteci
- dopušteno je slanje i više radova, njihov broj također nije ograničen, možete poslati radova koliko vas je volja :)

Sve radove i kratku biografiju potrebno je poslati na mail: max.scorpius@gmail.com pod naslovom 'za horror natječaj'. Rok za slanje radova istječe 15. listopada 2008.
The Void - besplatni elektronički fanzin sf, fantasy i horror tematike

Hvala Tatjani na informaciji. Pozdrav, boro


---------------------



--- On Fri, 10/3/08, valerio orlić wrote:

From: valerio orlić
Subject: Re: sdr-reklama
To: borivojbukva@yahoo.com
Date: Friday, October 3, 2008, 10:31 AM

---------------------------

boro, javi svima

***************************

02.10 2008. g u 18 sati na godišnjoj skupštini jednoglasno je usvojeno
da Hrvatsko književno društvo - Osvit, mijenja naziv u
HRVATSKO KNJIŽEVNO DRUŠTVO.

SRETNO, I ČESTITKE NA GODIŠNJICI ŽELIMO SVIM ČLANOVIMA
HRVATSKOG KNJIŽEVNOG DRUŠTVA.

****************************



----------------------

U Rijeci, 04.10.2008. godine Borivoj Bukva

Intrigantna i nepoznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 5.dio)

---------------------------------




8
D'Annunzijanski svijet


Sve do nedavno, razdoblje od kraja prosinca 1919. do studenog 1920. i potpisivanja Rapalskog ugovora, smatrano je periodom relativne neaktivnosti D'Annunzija i njegovih pristaša. Taj period od deset, jedanaest mjeseci, period je postepene erozije comandanteovog položaja u Rijeci, i ujedno period s relativno malo tako dramatičnih zbivanja, koja su obilježila prva četiri mjeseca pothvata. Kako su se sve zalihe postepeno bližile kraju, a borba za opstanak još više zaoštravala, to je podrška stanovništva (ali i brojnih oficira i vojnika) bila sve slabija. I dok je početni period bio obilježen skoro stalnim prilivom novih dobrovoljaca, 1920. je bila godina značajnog odljeva snaga iz Rijeke. Prva četiri mjeseca bila su karakteristična po visokom stupnju entuzijazma od strane samih Riječana, ali se u novoj godini, D'Annunzio morao suočiti s demonstracijama protiv svoje vladavine, formalnim razlazom s Nacionalnim vijećem, živom kampanjom Zanelle i autonomaša da ga izbace iz grada, te protestima radničkih grupa. U takvom okruženju, mnogo istraživača je D'Annunzijevu prividnu neaktivnost smatralo pokazateljem okretanja sebi, te pomanjkanjem političke sposobnosti kroćenja kaosa u Rijeci, 1920. godine.
Zahvaljujući istraživanjima Renzo De Felicea,259 ovo viđenje d'annunzijevske Rijeke u prvih deset mjeseci 1920. znatno je revidirano, i to u toj mjeri, da sada možemo kazati kako spomenuto razdoblje predstavlja ključ za razumijevanje Riječkog pothvata. Daleko od toga da bude period mirovanja D'Annunzija, 1920. je bila prepuna aktivnosti: ali nije dovela do rezultata, koje je comandante priželjkivao. Ne samo to, Rijeka tih mjeseci je mikrokozmos strasti, strepnji i snova, koji obilježavaju i ovaj naš svijet. Samim time, to nam vrijeme pomaže shvatiti ne samo D'Annunziov značaj, nego nam i pomaže razmrsiti mnoštvo niti, od kojih je satkana politička mreža našeg vremena. No, to je ujedno i najteži period za rekonstruirati, i to uglavnom zato jer je dokumentacija, koju posjedujemo, u znatnoj mjeri nepotpuna. Zbog same prirode svjedočanstava, rekonstrukciju tog «trenutka» - u ovom i idućem poglavlju – pokušat ćemo izvesti pogledom na različite aspekte tog perioda, ne pridržavajući se narativnog toka.


«PETO DOBA»: SVIJET GUIDA KELLERA

Kada je raskid s Rimom oko modus vivendi postao očit, D'Annunzio je, kao što smo vidjeli, u Rijeku pozvao Alceste De Ambrisa. To je bila odluka od ne male važnosti, pokazujući u kojoj se je mjeri, tokom četiri mjeseca svoje vladavine Rijekom, okrenuo ljevici. De Ambrisova politika bila je vrlo dobro poznata: jedan od vođa talijanskog revolucionarnog sindikalizma, od početka odan intervenciji u Velikom ratu, svoje je socijalističke poticaje pronašao u sindikalističkim borbama dva kontinenta (provevši dvije godine u Brazilu), postavši jedan od najvažnijih glasnogovornika sindikalnog pokreta (krajem rata putujući u Sjedinjene države i održavši niz govora i press konferencija), kao i tajnik Unione Italiana del Lavoro. De Ambris je bio Mussolinijev prijatelj, dok je krajem studenog, odnijevši Mussolinijevo pismo u Rijeku (kao i obično sugerirajući, da pjesnik ne poduzima nikakve akcije u Italiji).260
De Ambris je u Rijeku stigao u trenutku, kada je D'Annunzio bio pod najvećim pritiskom. Kao što smo vidjeli, dvojnost vlade, unutarnji sukobi u gradu, te mogućnost da možda bude prisiljen napustiti Rijeku, kod D'Annunzija su urodili pomiješanim osjećajem gnjeva i frustracije, tako da ga je susret s robusnim i odlučnim De Ambrisom uvjerio u potrebu buduće suradnje. Kada su pregovori s vladom propali, comandante je odmah pisao De Ambrisu: «Vjerujem, da su tvoje prisustvo i tvoja pomoć neophodni. Ti ćeš znati kako najviše uraditi za našu stvar».261 Kada je par dana kasnije, Giuriati dao ostavku, D'Annunziju je bio otvoren put da socijalistu-revolucionara postavi za šefa svog Kabineta.
Poziv De Ambrisu treba promatrati u svijetlu brojnih sila, koje su djelovale na D'Annunzija. No, on je prije svega bio odraz dubokog razočaranja, kojeg je comandante osjetio za one nacionalističke snage, koje su sve do tada igrale tako važnu ulogu u Riječkom pothvatu. Četiri mjeseca on je igrao igru Sinigaglije-Giuriatija (uz nekoliko značajnih izuzetaka), u nadi da će Nitti pasti, a nova vlada u Rimu anektirati Rijeku. Kada je krajem prosinca bio posve jasan neuspjeh takve strategije, prilike su comandantea natjerale odrediti novi pravac Pothvata. To, međutim, ne znači, da je morao improvizirati novu strategiju, jer je već prije toga počeo mijenjati kurs Riječke avanture prema idejama ljudi poput kapetana Giuliettija. I premda je temelj ove odluke velikim svojim dijelom bio emotivan, comandante je i dobar dio razloga za nju crpio iz iskustva, kojeg je ranije imao s dvjema grupama. Dok su ljudi desnice preporučali oprez i strpljenje, oni s ljevice (u liku lidera Gente del mare) su Rijeci pribavili oružje i brod, pokrenuli u Italiji program propagande u korist Rijeke, i preporučali comandanteu savezništvo s revolucionarnim snagama u zemlji. Početkom siječnja, D'Annunzio se odlučio za nagli i potpuno zaokret, te udruživanje s revolucionarnim snagama.
5. siječnja, u odgovoru na poziv od D'Annunzija, Giulietti je u Rijeku poslao svog brata, s prijedlogom sastavljenim od pet točaka.262 Plan je predviđao marš na Rim - vojske sastavljene od comandanteovih snaga, Gente del mare i socijalista (zajedno s ljudima poput Errica Malateste). Cilj akcije bio je dvostruk, jer je Giulietti želio uvođenje novog društvenog poretka («osiguravajući svakome uživanje u plodovima njegovog rada») i razrješenje jadranske krize, uključivši aneksiju Rijeke. Da bi u tome uspio, Giuliettiju je bila potrebna D'Annunziova formalna izjava podrške, kako bi mogao pristupiti vođama revolucionarnih snaga. D'Annunziov odgovor slijedećeg dana nedvosmisleno je ukazivao na njegovo stanje duha, istovremeno otkrivajući opseg aktivnosti izvan Rijeke, koje onima, izvan najužih savjetničkih krugova Komande, nisu bile poznate:

Smisao mog pothvata i mog nesmiljenog otpora svakim je danom sve očitiji… Sva žudnja… za pobunom – diljem svijeta – pogled je uprla rasplamsajima Rijeke, koja nadaleko razastire svoje ognjene iskre…
Od prošlog listopada, direktno sam se upleo u Egipatski pokret protiv «proždiratelja živog mesa»… i Hrvati su se okrenuli k meni, želeć sa sebe zbacit srpski jaram… Revolucija «separatista» je spremna. Pred erupcijom je… prije petnaestog ožujka…
Imamo i oružje: imam granate s Persije, milione njih. Nemam samo ono, što Machiavelli naziva «kičmom Rata»…263

D'Annunzio je bio spreman za pothvat (u nastavku pisma, uvjeravat će Giuliettija da nitko nije spremniji od njega za «veliku akciju»), ali je htjeo biti siguran da će novčana sredstva (Machiavellijeva «kičma») biti osigurana, kako za marš na Rim, tako i za šire akcije, koje je planirao poduzeti diljem svijeta. O ovom «velikom planu» detaljnije ćemo u slijedećem poglavlju, ali treba naglasiti, da je svoje pristajanje na prijedlog savezništva s revolucionarnim snagama Italije, comandante vidio kao dio obuhvatnijeg plana djelovanja. Što više, bio je odlučan Rijeku učiniti revolucionarnim središtem:

Svaki napor prema oslobođenju, mora danas započeti u Rijeci. Opsežniji socijalni preokret moram započeti ovdje. Za svaki dalji skok, a naročito skok na drugu obalu, moj duh ima uporište na ovim obalama… Ovdje su ne samo zamišljeni, nego i ostvareni novi oblici života…
Ja sam se vratio narodu, koji me je proizveo. Ja sam pomiješan s njegovim tkivom…
Moram biti u stanju oduprijeti se i vladati ovdje, do dana kojeg vi odredite…

D'Annunziovo isticanje je značajno: revolucija, da, ali samo ako je Riječki pothvat apsolutno siguran. Jednako tako, naglasak na njegovoj tijesnoj povezanosti s «narodom» i njegovoj strasnoj odanosti «ovoj obali», gdje bi se trebali ostvariti «novi oblici života», upućuju na pothvat, kojeg je comandante smatrao od vrhunske važnosti za svoje buduće planove: stvaranje novog institucionalnog sistema za Rijeku, koji bi, pak, osigurao model za novi svijet «slobodnih duhova».
Plan marša na Rim sa socijalistima propao je, iako su mnogi od onih, kojima se Giulietti obratio, bili voljni pokušati ga. Imao je niz susreta i osigurao potporu Erica Malateste i Nicole Bombaccija. Međutim, maksimalist Giacinto Menotti Serrati je odbio pridružiti se planovima za državni udar. Direktor Avanti! nije se mogao prisiliti na pridruživanje D'Annunziju, a kako je vrijeme prolazilo, nemogućnost savezništva Riječana i socijalista, uza sve izjave D'Annunzija i njegovih pristaša o želji za takovim savezom, bila je sve očitija. Ako je početkom siječnja socijalistima i bilo teško razmišljati o zajedničkim akcijama, još je teže to bilo kada je De Ambris postao šef D'Annunziovog Kabineta. Savez vodećih intervencionista (heretičnih socijalističkih nazora) i stranke, koja se je protivila ratu, bilo je 1920. previše za tražiti.264
No, i pored neuspjelog Giuliettijevog pokušaja organiziranja vojnog puča, revolucionarni smjer nesumnjivo je bio bliži D'Annunziovom srcu, nego dugi program pregovora i parlamentarnog taktiziranja. Konačno, D'Annunziova politika se je temeljila na njegovim instinktima, a on je bio oduševljen svojom ulogom u Rijeci, i uzbuđen pri pomisli – točnije, nužnosti – preobražavanja pothvata u nešto «uzvišenijeg» značenja. Krajem 1919., tema «Italija i život» našla je ponovo svoje mjesto u pjesnikovim govorima, a njegov je govor u zadnjim danima godine odaslao poruku, koja će u 1920. postati dominantnom. «Položili smo temelje grada života, potpuno novog grada», kazao je svojim slušateljima, upotrijebivši metaforu, potpuno novu njegovoj retorici: «On živi i širi sjaj. Ima snagu i raskoš svitanja petog /godišnjeg/ doba svijeta. On je potpuno novo, latinsko doba, nikad čuta latinska harmonija».265
Do tada je comandante govorio o Rijeci kao mučenici, ili kao živom vrelu otpora, ili kao vatri, koja će progutati sva zla pokvarenog svijeta. Krajem godine on je, međutim, počeo govoriti o Rijeci kao jedinstvenom vrelu stvaralaštva, jedinstvenoj sferi, gdje je život poprimio novo značenje i gdje je budućnost ležala na dohvat ruke. Na neki način, neuspjeh postizanja kompromisa s Nittijem, ostavio je pjesniku tabulu rasa, na kojoj je mogao iscrtavati svoju vlastitu sliku poratnog svijeta. D'Annunziovo oduševljenje ovakvom mogućnošću uglavnom je izmicalo pažnji drugih (bivajuć u ono vrijeme uglavnom pogrešno protumačeno), dok je De Ambris bio jedan od rijetkih, koji su to uviđali: «Najdublji i najistinskiji smisao ovog pothvata izmicao je skoro svakom… Tek je nekolicina mlađih, naivnih likova, shvaćala D'Annunzija i njegov rad, oni, kojima je rat otvorio oči za onaj heroizam, što se bori za neokaljanu Ideju, za žrtvovanje koje ne razmišlja o dobitku…».266
Od svih ljudi u Rijeci, ovaj opis najviše pristaje Guidu Kelleru, dok je najveći dio poleta za novi svijet, kojeg je comandante (i De Ambris) 1920. nastojao stvoriti, crpio svoju snagu iz stalnog kontakta Komande i ljudi poput Kellera. Kao što smo vidjeli, takovi su ljudi imali značajnu ulogu u uvjeravanju D'Annunzija da u prosincu odbaci modus vivendi, nastavivši vršiti znatan utjecaj na comandantea. D'Annunzio je bio u stalnom kontaktu s legionarima (za razliku od njegove, skoro potpune izolacije od građanstva), svakodnevno s različitim društvom idući na izlete u unutrašnjost, jedući sa svojim oficirima i uglavnom učestvujući u općoj atmosferi ponesenosti. I kako je vrijeme odmicalo, sastav legionara trpio je sve značajnije promjene: uklanjanjem umjerenih snaga, poput Giuriatija i Reine početkom godine, te postepenim odlivom tradicionalnijih elemenata iz njihovih redova (od kojih je najvažniji bio svibanjski odlazak karabinjerskog kapetana Rocco Vadale), u gradu su prevladali pustolovniji elementi.267 Prva četiri mjeseca sopćući pod teretom neželjene discipline, 1920. eksplodirali su na više načina. Keller je svojom karakterističnom točnošću uspio u svojem časopisu Yoga, krajem 1920. odslikati njihov duh: «Kada je iscjeljujuća misija holokausta /mučeničke žrtve/ uspjela, nešto se je očekivalo od njih. Pod pepelom njihove nevoljne fizičke neaktivnosti, plemeniti plam obasjao im je srca, i… polako su shvatili… da je život rođen iz borbe, baš kao što se harmonija rađa iz mnogozvučja».268
Ove «ponosne, vatrene duhove», Keller je pokušao organizirati u svojoj Yoga grupi, koju je nazvao «jedinstvom slobodnih duhova, koji streme savršenstvu»,269 ali to nije bilo posebno veliko ili impresivno društvo. Pa ipak, Kellerova želja da u Rijeci pokrene nešto novo, a naročito nakon perioda «pepela», koji je potrajao sve do neuspjeha modus vivendi, našla je svoj puni izraz u comandanteovim planovima u novoj godini, kao i planovima velikog broja legionara. U tome su se naročito arditi slagali i s Kellerovim ustrajavanjem na stvaranju nečeg novog i trajnog u Rijeci, i s njegovim uvjerenjem, da je dugi period fizičkog mirovanja među legionarima proizveo stvaralački poriv. Tek su u svibnju, članci u La Testa di Ferro branili prividnu stagnaciju u Rijeci, ukazujući na pretpostavljeni unutarnji dinamizam. Tako je, na primjer, Mario Carli ukazivao svojim čitateljima, da se «čovjek ne kreče samo nogama», i da čovječanstvo napreduje drukčijim metodama, a ne pokretanjem nogu: «Prividno statičko stanje legionarskog pothvata skriva dinamizam, nevidljiv svačijem oku… Ali, kakav žar, kakve stvaralačke energije, kakvo razbuktavanje umova…!».270
U samoj je prirodi njihovog svijeta bilo, da se legionari klone tradicionalnih institucija, tako da su Keller i njegovi prijatelji običavali spavati van grada, kako bi simbolizirali slobodu od fizičkih ograničenja. Pa ipak, Kelleru je njegova izuzetna sposobnost poticanja ljudi oko sebe na akciju omogućila eksperimentiranje s novim oblicima organizacije koji su, pak, nadahnuli D'Annunzija, a u De Ambrisovom radikalnom sindikalizmu otkrili srodnu dušu. Carli je bio u pravu kada je tvrdio, da ispod naizgled uspavane površine d'annunzijevske Rijeke, leži pravo rasadnik kreativnosti, te da je kvaliteta stvaranja, koje se pomalja iz tog svijeta, vrlo visoka. Puno je od Kellerovog stvaralačkog duha prisutno u Carta del Carnaro, briljantnom Ustavu Rijeke, kojeg je u prva dva i pol mjeseca nove godine sastavio De Ambris, a zatim, tokom ljeta (uz neke važne dodatke) pretočen u D'Annunziov jezik. Što više, potpuno je nemoguće iščitavati projekt novog demokratskog ustrojstva oružanih snaga (u listopadu napisali kapetan Giuseppe Piffer, D'Annunziov osobni tajnik, i comandante271), a ne prepoznati utjecaj Guida Kellera i silovitih pripadnika La Disperate. Keller je bio pravi suvremenik dadaista koje su, ne treba zaboraviti, za svoju tradiciju švicarske vlasti smatrale opasnijima od Vladimira Ilića Lenjina.272
Kellerov najdublji utjecaj na život u Rijeci dolazio je iz njegove spremnosti da improvizira drastične mjere, u cilju zaštite grada od onog, što je smatrao “nezdravim” utjecajima. Baš kao što je i Odbor javne sigurnosti nastao iz potrebe trenutka, tako su i Keller i njegova družina enragés (obzirom na njihovu naviku da Rijekom hodaju goli do pasa, mogli bi ih nazvati sans-chemises riječke revolucije) djelovali i kao vigilanti, spremni djelovati protiv sveg i svakog, pa čak i D’Annunzija samog. Najduhovitiji primjer takovih akcija bio je zamisao o ljubavnoj otmici iz Kule zaljubljenih.
Keller i Giovanni Comisso, njegov ratni drug, zazvonili su na uzbunu doznavši za utjecaj, koji je na D’Annunzija imala njegova ljubavnica, pijanistkinja Luisa Baccara. Jer, dok je comandante bio sklon upustiti se u svaku moguću avanturu, Baccara ga je, bojeći se da bi mogao biti ubijen na moru, stalno preklinjala da se ne upušta u takve ekspedicije. Keller nije mogao trpiti takav utjecaj na Komandu, tako da je sa sebi srodnim dušama smišljao plan uklanjanja te žene iz Rijeke. Želeći to izvesti na “fantastičan način”, Keller i Comisso zamislili su takav plan uklanjanja Baccarove s pozornice, kakav, po svojoj inventivnosti, te godine skoro da nije imao premca. Doznali su za srednjovjekovni festival, nazvan Kula zaljubljenih, održavan u Trevisu. Svečanost je bila vrlo jednostavna: najljepše djevojke u gradu smještane su u drveni zamak, što je zatim bio pod “opsadom” muškaraca iz okolnih krajeva, koji su žene katapultirali hranom, novcem, cvijećem i drugim darovima. Comisso i Keller predložili su uprizorenje iste svetkovine, gdje bi kupališna zgrada na plaži poslužila kao kula, a Baccara bila Madonna Castellana. Usred opsade, arditi La Disperate bi je oteli i prokrijumčarili iz grada, kako bi je “strpali u kavez poput kokoši, i iskrcali je na nekom pustom otoku”. A Baccara nije bila jedina meta družine: kao što će se Keller prisjećati nekoliko mjeseci kasnije, tokom svečanosti nadali su se riješiti svih svojih neprijatelja: “Na kraju proslave, usred plesa i opće razigranosti, ljudi prošlosti… kao i oni, koji su prijetnja slavi i veličini… pothvata, bili bi zarobljeni, vezani, potrpani na brod i odvezeni”.273
Zamisao je propala kada je, za divno čudo, D’Annunzio odbio održavanje festivala, obrazlažući to time, da bi svijet pomislio kako je u to umiješana ona dekadentna pojava, koju inače poistovjećuju sa samim comandanteom. “Previše je d’annunzijevska”,274 kazao je, i tako je Luisa Baccara ostala u gradu (ostavši pjesnikova stalna pratilja u godinama koje će doći).
Keller i uski krug njegovih prijatelja bili su naprosto ekstremi u svijetu legionara, svijetu koje je vrlo teško uhvatiti jezikom povijesne analize ili političke znanosti.
Osbert Sitwell, engleski pisac, dobro je primijetio u jesen 1920:

Sveopća živost i bučna vitalnost kao da su nagoviještali novu zemlju, novi sistem. U čudu smo gledali i slušali. Činilo se kao da svatko nosi uniformu koju je sam osmislio: neki su imali bradu i bili potpuno ćelavi, kako bi podsjećali na samog Zapovjednika… drugima su, pak, s ramena padali petnaestak centimetara dugi, valoviti pramenovi kose, dok im je točno posred tjemena bio nasađen crni fes. Ogrtači, perjanice i duge, tanke kravate, bili su sveprisutni, i svaki je muškarac – malo se žena moglo vidjeti – za pojasom imao «rimski bodež».275

No, i pored ovakove atmosfere obilja individualizma, gdje je svatko vjerovao da ima glavnu ulogu u stvaranju novog svijeta, nivo nasilja i nereda bio je začuđujuće nizak. Izuzevši dvoboje i pesničenja, karakteristično ozračje vojničkog okruženja, život u Rijeci nastavljao se je neometano (iako pod teškim ekonomskim uslovima). Povremeno djelovanje legionara protiv talijanskih građana Rijeke nerijetko je imalo prizvuk bizarnog, kao kad je, na primjer, u svibnju Komanda morala izdati upozorenje stanovništvu, da ne predaje imovinu ljudima koji se izdaju za pripadnike tajne policijske službe. U dokumentu s potpisom Sanija i Coselschija, građanstvo je obaviješteno da su neki prevaranti u vojnim ili legionarskim uniformama i s lažnim papirima, pretraživali i otimali Riječanima imovinu i stanove.276 Za divno čudo, takvi su incidenti bili zapravo rijetki.
To, međutim, nije važilo i kada je riječ o slavenskom stanovništvu Rijeke, tako da je i uz svu proklamiranu simpatiju prema Hrvatima, koju se moglo čuti iz Palače, bilo više okršaja njih i legionara. U trenucima najtežih ekonomskih iskušenja grada, trupe bi istresle svoj žuč na hrvatskim trgovcima i svemu, što je smrdilo na «strano» prisustvo. Najsilovitiji antihrvatski pohod dogodio se 14-15. srpnja, kada su legionari i građani skoro dva dana pustošili hrvatske stanove i radnje (uništivši i nekoliko fiumanskih dućana).277
Od svih nasilnih zbivanja u 1920. godini, niti jedan nije bio toliko potencijalno eksplozivan kao onaj, koji je bio usmjeren protiv grupe vojnika, koji su početkom svibnja napuštali grad. Obzirom na atmosferu koja je 1920. vladala u Rijeci, tradicionalni predstavnici reda počeli su se osjećati krajnje neugodno, tako da je egzodus ovih ljudi uzeo maha krajem proljeća i početkom ljeta. Najčuveniji takav primjer bio je odlazak karabinjerskog kapetana Vadale koji je 6. svibnja uvečer, uz D'Annunziov pristanak iz grada poveo grupu od nekoliko stotina karabinjera. Čini se, da je Vadala bio uznemiren dramatičnim promjenama u politici Komande (o novom se ustavu uvelike govorkalo od njegova dovršenja sredinom ožujka), kao i nediscipliniranim ponašanjem, koje je sve više karakteriziralo legionare. Dok je kapetan marširao iz Rijeke, legionari, a naročito arditi, odlučili su uzeti stvar u svoje ruke i na Kantridi, duž crte primirja, napasti Vadalu i njegovu pratnju. Rezultat je bio tri mrtva (jedan karabinjer, jedan pomoćnik zapovjednika brigade i jedan civil) i puno ranjenih. Zahvaljujući intervenciji generala Ceccherinija i drugih zvaničnika, izbjegnuto je veliko krvoproliće,278 ali incident nam pomaže predočiti si svu silinu osjećaja, s kojom su legionari bili pripravni braniti svoju «stvar». Njihovi najnasilniji postupci bili su rezervirani za one iz njihovih vlastitih redova, koji su napustili grad, baš kao što se u svakoj grupi «istinskih vjernika», s heretikom postupa nemilosrdnije nego s nevjernikom. Arditske novine La Testa di Ferro, cijelu su svoju naslovnu stranu posvetile okršaju od devetog, nabrajajući «izdajnike» i slaveći one ardite, koji su u napadu bili povrijeđeni, «prolivajući neustrašivu krv za mučenički grad, krv koja nije mogla biti prolivena slavnije». No, odliv ljudi je ipak bio velik. U tjednu Valadina odlaska, grad je sveukupno napustilo 705 vojnika,279 i Komanda je bila prisiljena pokrenuti u Italiji kampanju regrutiranja novih dobrovoljaca, kako bi se nadomjestio sve veći manjak ljudi.
Izuzmemo li primjere ove vrste, treba reći da su se legionari zadivljujuće dobro vladali i bili začuđujuće disciplinirani (na njihov vlastiti način, naravno). Potvrđuju to brojni izvori, ali možda najsjajnija potvrda dobrog ponašanja legionara dolazi od izvještaja novinarke Times-a, koja je početkom rujna posjetila Rijeku (jedan od najstresnijih perioda godine). Premda naglašavajući, da legionari nisu organizirani ni na engleski, ni na njemački način, ipak je izvijestila, da se «disciplina u vojničkim redovima (uglavnom ardita, odjevenih u svakojake moguće uniforme) čini izuzetnom… ovi riječki legionari nisu raspojasana gomila avanturista: baš kao i njihov vođa, oni su idealisti, zanesenjaci…».280
Disciplina legionara je bila zadovoljavajuća, ali nije postignuta tradicionalnim izdavanjem zapovijedi odozgo. Ljudi poput generala Ceccherinija, navikli na uobičajenu vojničku disciplinu, nosili su se s ozbiljnim poteškoćama u nastojanju održavanja nadzora nad svojim ljudima. Kao što će i sam general tri godine kasnije primijetiti, «bilo je nemoguće uvesti režim željezne discipline i vojne hijerarhije tamo, gdje je izvjesna slijepa širokogrudnost D'Annunzija, dopuštala sve moguće vrste prekršaja».281 General je ostao u gradu u prvom redu zato, jer nije mogao otići i u gradu ostaviti svog sina, i taj neznatan generacijski sukob u velikoj mjeri ocrtava pravu sliku Kellerovog svijeta u Rijeci. Mladalačka energija onih, koji su odlučili ostati, uvelike je bila okrenuta protiv simbola i metoda svijeta njihovih roditelja i ostalih utjerivača reda. Kao što to njihovo prihvaćanje bizarnih stilova odijevanja i njihovo eksperimentiranje s drogama govori, ovi su ljudi bili zainteresirani za nove modele svog ponašanja, tako da su neminovno bile potrebne i nove tehnike, koje će pružiti okvir njihovom djelovanju. Paralelno s tim tehnikama, razvijene su nove ideje – u stvari, sasvim novi pogled na svijet – kako bi se živom održala posvećenost legionara Rijeci i njihovom comandanteu.
Ranije smo već spomenuli, da je D'Annunzio radio na stvaranju novog oblika liturgije u Rijeci, liturgije koja će imati tako važnu ulogu u stvaranju i razrađivanju gradskih svečanosti, te razvoju mas-politike suvremenog svijeta. No, same po sebi, forme (svakodnevni marševi u unutrašnjost, govori s balkona, dijalozi sa svjetinom, razrada novih, «građanskih» praznika) nisu bile dostatne, da legionare održe u stanju stalnog zanosa, tako tipičnog za ono, što smo nazvali Kellerov svijet. Tokom 1920., D'Annunzio je stvorio novi kvazi-religijski svjetonazor, koji je postao i «službenim» govorom Rijeke, i kojeg su prihvatili ne samo politički vođe Komande, nego i brojne vjerske ličnosti grada. Najrječitije svjedočanstvo ovoga, nalazimo u riječima don Celso Constantinija, u svibnju imenovanog za apostolskog administratora Rijeke. Upućujući na nastanak Carta del Carnaro /Ustava Kvarnera/, napisati će: «Život u Rijeci, uzburkan, silovit, rastrgan brojnim političkim strujanjima, pravom mješavinom idealizma i materijalizma, već je sam po sebi bio dovoljno poganski, bez potrebe da se javno obznani humanističku kult».282
U slijedećem pismu comandanteu, don Celso se žalio, da je D'Annunzio doprinijeo ponovnom oživljavanju paganskog kulta, u kojem su hedonizam i estetika prevladali nad etikom, «a Orfej nad Kristom»,283 Možda bi i mogli dovesti u pitanje Constantinijev izbor riječi, ali, činjenica je da je njegov protest imao dosta osnova, što nam, uostalom, jasno potvrđuje ponašanje nekih riječkih svećenika. Pred kraj ožujka, pažnju riječkih vlasti privukao je jedan broj kapucinskih svećenika, i to kao rezultat njihovog napora radikaliziranja crkve iznutra. Izvjesno vrijeme, neki su kapucini propagirali pokret za dopuštanje braka svećenicima, bez oklijevanja, međutim, optuženi za boljševizam. Pogođeni tim optužbama, u ožujku su objavili «Javnu ispovijed»,284 objašnjavajući svoju poziciju, i tražeći od Riječana podršku. Ukratko, zahtijevali su tri temeljne promjene u politici i strukturi njihovog reda. Tražili su pravo na ženidbu, htjeli su lokalnu kontrolu financija reda, i tražili su demokratizaciju hijerarhije. Tako su, recimo, «modernisti» tražili da njihov provincijski nadređeni bude izabran iz baze, a ne imenovan odozgo. Po pitanju braka, promjene, koja je između tri spomenute bila najčešće spominjana, pozivali su se na uporište u božanskom: «Za nas je muškarac koji se oženi, časniji od onog koji živi, ne s jednom, nego više žena, ali ga usprkos tome skandalizira ponašanje drugih. Mi nikog nećemo sprečavati u ženidbi… jer je to zakon Božji, potvrđen i posvećen Kristom».285
Do sredine travnja, «modernisti» su se susreli s takvim otporom unutar svog reda, da su bili spremni razrediti se i pristupiti D'Annunziju. Njihov pretpostavljeni otišao je u riječku Questuru (sjedište policije) i optužio ih za «pobunu», tražeći od vlasti protjerivanje odmetnutih svećenika. Suočeni s prijetnjom protjerivanja, «modernisti» su se uputili comandanteu, tražeći njegovu podršku u naporu da reformiraju svoj red. U tom trenutku, D'Annunzio nije vidio veliku prijetnju za javni red (i teško da je želio napraviti presedan, istjerujući ljude iz Rijeke zbog čina pobune), te je tako naredio Questuri da se drži podalje cijelog tog pitanja, ostavljajući crkvi da se nosi s pobunom.
Crkva je iz Rima u Rijeku poslala oca Paternianija, s ciljem izlaženja na kraj s ovom mini-krizom. Prema pobunjenicima je zauzeo čvrst stav, zahtijevajući od njih javno pokajanje ili će se suočiti s protjerivanjem iz Rijeke. Plan je bio razbiti grupu, a njene članove pojedinačno raštrkati po udaljenim biskupijama. U skladu sa svojim uvjerenjima «modernisti» su, međutim, odbili zanijekati svoju «Javnu ispovijed», poduhvativši se zadatka pružanja otpora svojim nadređenima po uzoru na onaj Riječana Nittiju. Sredinom travnja, sa samostanskog prozora zavijorila se velika zastava, na kojoj je pisalo: Hic manebimus optime, «U slavi ćemo ostat ovdje». Bio je to slogan, kojeg je prethodnu jesen D'Annunzio dobacio Nittiju, isti slogan koji se je te slijedeće jeseni, nakon proglašenja neovisnosti Rijeke, pojavio na njenim poštanskim markama. Kapucini su, baš kao i legionari, postali sastavnim dijelom Kellerovog svijeta.
Nadahnuti tom mješavinom materijalizma i idealizma, koja je toliko uzbudila don Celsa, sedam «modernista» su na kraju napustili red. Sedmorica su od reda zahtijevali građansku odjeću i «odštetu za raskinuće», ili, ako ne to, onda hranu i boravak u samostanu.286
I dok je prodiranje D'Annunziovih ideala u oblast religije bilo od nemalog značaja, dotle je preobražaj religijskih simbola u retoriku riječke revolucije bilo je daleko većeg značaj, te je tako u svom rukovođenju gradskim svetkovinama u novoj godini, comandante uspio doseći izvjestan spoj svetog i profanog. Jedan od spektakularnih primjera postignutog snažnog učinka, bio je proslava dana sv. Sebastijana, dvadesetog siječnja. San Sebastian je bio D'Annunziov omiljeni svetac (D'Annunzio i Claude Debussy su kantatom opjevali smrt ovog mučenika), a proslava je izvedena s krajnjom pažnjom. U kasnijim satima jutra, u crkvi St. Vito /sv. Vid/, gradske su žene comandanteu uručile zlatom i srebrom optočen bajonet, a dar je dalje predat ocu Reginaldu Giulianiju, svećeniku ardita. Giuliani je posvetio bajonet, kojeg je D'Annunziju zatim predala grupa žena: «Vama… od Boga izabranog da svijetom širite svjetlost ponovne slobode, žene Rijeke i Italije… pobožno prinose ovo sveto oružje, ovaj posvećeni bajonet, u kojem su naše duše i naša srca stopljeni s ovim našim oskudnim zlatom i srebrom, kako bi njime mogao u tijelima naših neprijatelja urezati riječ pobjeda».287
D'Annunzio je uzvratio prizivanjem mučeništva sv. Sebastijana. Podsjetio je okupljene da je, nakon što je svetac ubijen neprijateljskim strelama, prišla žena i pobrinula se za njegovo mrtvo tijelo, jednu po jednu odstranjujući kobne oštrice. «Želim vjerovati, sestre moje, da je sječivo ovog prinešenog bajoneta iskovano od čelika prve i posljednje /strijele/.»
Ovu sliku D'Annunzio je upotrijebio, kako bi ceremoniju u Rijeci stopio s mitom o svecu mučeniku:

Strijelac života u samrtnom je grču uskliknuo: «Umirem da ne bih umro».
Krvareći, uskliknuo je: «Nije dosta! Nije dosta! Ponovo!».
Uskliknuo je: «Ponovo ću živjeti. Ali, da bih ponovo živio, umrijeti moram».
Besmrtnost ljubavi! Vječnost žrtve!
Putevi žrtvovanja najsigurniji su: a krv heroja i heroine nepresušna je.
Ta znate to, sestre u Kristu, braćo u Bogu živome. To je smisao ovog tajanstva. To je značenje ovog dara.288

Nakon obreda u crkvi, D'Annunzio je kročio na pjacu, gdje su legionari u mimohodu koračali pred njim. Antonio Grossich, gradonačelnik, toliko je bio dirnut prizorom, da je izustio, «on je svetac!».289
Već smo rekli, da u D'Annunziovom viđenju svijeta, vjerska iskustva nisu ograničena na crkvene funkcije, te da je nekoliko mjeseci comandante pokušavao sjediniti simbole crkve s civilnom ulogom Komande. Na taj je način uspio ostvariti entuzijazam građana, temeljen ne samo na njegovoj karizmi, te lojalnosti i predanosti njegovih sljedbenika, već i na simbolima i osobama katoličke vjere. Ovo religijsko obilježje D'Annunziove «političke misli» ključno je za razumijevanje efikasnosti njegovog vodstva 1920. Njegov apel Riječanima 1919. u suštini je bio poklič, da se čvrsto drže svoje želje sjedinjenja s maticom zemljom, u nadi da će herojska gesta Marša iz Ronchija, kao i brojni pritisci na Nitija, na kraju uroditi plodom. Pa ipak, uza svu D'Annunziovu veliku karizmu, te neupitnu odanost ogromnog dijela stanovništva cilju aneksije, taj je program bio u suštini pasivan: za svoj konačni uspjeh, ovisio je o djelovanju drugih (a u ovom slučaju, nikog drugog nego omraženog Cagoia). Kao što smo vidjeli, već je sama priroda D'Annunziovog režima zahtijevala, da cjelokupno građanstvo bude okupljeno u emotivnom jedinstvu kojem je, pak, dat simbolički značaj. Kao što je to Leon Kochnitzky kazao, «Rijeka je tužni simbol svih nepravdi jednog odvratnog vremena» i kao takva je tražila i akciju, kojom bi se oslobodila svoje patnje. Oni, koji su dovedeni u emotivno «zajedništvo», koje je D'Annunzio stvorio svojom političkom dramom, zacijelo su u pogledu uspjeha svoje stvari, bili frustrirani svojom ovisnošću o drugima. Sukob iz prosinca 1919. možemo promatrati i kao sukob između onih, koji su učestvovali u D'Annunziovom zajedništvu, i onih koji su ostali izvan, naprosto pokušavajući Rijeku uvesti u svijet normalnog talijanskog «sve po starom».
Pasivnost prva četiri mjeseca Pothvata narušena je trzavicama u prosincu, a nova godina je trebala biti i godina djelovanja. Da se još jednom poslužimo metaforom sv. Sebastijana, Rijeka je možda i trpila četiri mjeseca, ali će u novoj godini uskrsnuti iz pepela. Rijeka je možda i mučenički stradavala, ali će kasnijim trijumfom mučeništvo pročistiti grad. Osim toga, vođa grada naoružan je svetim oružjem, kako bi u tijelima svojih protivnika urezao pobjedu. Ova transformacija raspoloženja Rijeke iz iščekivanja u odlučnu inicijativu, imala je u 1920. važan utjecaj na duh Riječana. D'Annunzijevski festivali u novoj godini bili su, kao što smo vidjeli, festivali kreativne raskoši, uistinu učinivši od Rijeke «grad života». Ni u jednom drugom dokumentu nije taj duh toliko opipljiv, kao u Kochnitzkijevom opisu festivala San Vita /sv. Vida/, sveca zaštitnika Rijeke, u ljeto 1920., te zaslužuje da ga ovdje poduže citiramo:

Osvijetljene pjace, barjaci, veliki, ispisani transparenti, barke s lanternama, iskićenim cvijećem (čak je i more imalo svoju ulogu u festivalu) i ples… Plesali su posvuda: na pjacama, po ulicama, na dokovima; danju, noću, plesali su i pjevali, ne senzualnom mekoćom venecijanskih barkarola, već, mogli bi reći, bjehu to ničim sputane bakanalije. Uz ritam vojne muzike promicali su vojnici, mornari, žene, građani, slobodno zagrljeni, kao odbljesak nevjerojatne šarolikosti Aristofanovih primitivnih parova. Gdje god bi pogledali, vidjeli ste ples: lanterni, iskri, zvijezda: izgladnjeli, upropašteni, strepeći, možda na rubu smrti u plamenu ili pod kišom granata, mašući bakljom Rijeka je plesala uz more.
U osiromašenim domovima staroga grada, žene su sklonile svete slike. Sićušna su svjetla osvjetljavala lik Gabriele D'Annunzija.
Netko će to možda nazvati histerijom. To je Bal des Ardents.
Pod pogledom neprijateljskog i kukavičkog svijeta… Rijeka pleše pred smrću.290

No, i uz sve ovakve burne proslave (kojima, kao tipično riječku pojavu, treba pridodati tradiciju colpi di mano), događanja u Rijeci u 1920. sastojala su se uglavnom od one bjesomučne intelektualne aktivnosti, koju je Mario Carli s pravom nazvao istinskom dinamikom D'Annunziove politike. U prvoj polovici godine, comandante i njegovi sljedbenici osmislili su niz projekata koji bi, da je došlo do njihova ostvarenja, imale dalekosežne posljedice i na Italiju, i na cijelu Europu. Kao što ćemo vidjeti u idućem poglavlju, Komanda je izradila veliki broj detaljnih skica novog poretka – novi ustav, međunarodna revolucionarna organizacija za borbu protiv kolonijalizma i imperijalizma, serija napora da se uništi jedinstvo nove jugoslavenske nacije, radikalna reorganizacija vojske, te više pokušaja pokretanja revolucionarnog osvajanja vlasti u Italiji. Neuspjeh preobražaja svijeta plod je više činilaca, od kojih je najvažniji nemoć samog D'Annunzija da u pravom trenutku jasno izrazi «političku» viziju nužnosti konkretnog djelovanja. Kako bilo, nema toga tko bi mogao savladati beskonačan niz problema, a praktičnim zaprekama stvaranju «novog svijeta», zamišljenog u riječkoj radionici, kao da doslovno nije bilo kraja.


SMETNJE U OSTVARENJU

Ekonomska drama Rijeke nastavila se i u 1920., i o njoj bi se mogla napisati cijela jedna knjiga: ovdje možemo dati samo grubi okvir krize. Zahvaljujući nepostojanju bilo kakve pouzdanije «bilance» grada, prisiljeni smo nagađati o pravom stanju stvari, ali, nema sumnje da je grad nerijetko balansirao na samom rubu katastrofe.291 Kaos u Rijeci bio je velik, i to uglavnom zahvaljujući neuspjehu Komande da dođe do rješenja monetarne krize. Sredinom siječnja, La Vedetta d'Italia je izvijestila da su mnogi trgovci prestali primati manje novčanice (od jedne i dvije krune) koje je emitirala Komanda, i to zbog njihovog notornog krivotvorenja, tako da se puno građana našlo u situaciji da ne mogu potrošiti svoj «novac».292 Narednih tjedana, Komanda (i Nacionalno vijeće) pokušali su uvjeriti građanstvo, da su manje novčanice autentične, ali sa slabim uspjehom. Početkom veljače, Nacionalno vijeće je usvojilo zakon, kojim se od trgovaca zahtijevalo prihvaćanje manjih novčanica, ali je pri tom moralo utvrditi i maksimalan iznos, do kojeg su trgovci morali prihvatiti novac. Ovaj monetarni kaos nastavio se, neometano, cijele godine.
Kao što smo već vidjeli, privreda grada svedena je praktički na nulu, čak i nakon što je, u veljači, grupa talijanskih industrijalaca kupila brodogradilište.293 I dok je Vedetta slavodobitno objavila, da «to znači, da je Rijeka talijanska, a da je Italija definitivno u Rijeci», u gradu je i dalje nezaposlenih bilo oko osam do deset tisuća, dok na dokovima nije bilo doslovno nikakve aktivnosti. Do studenog nije bilo nikakve stvarne trgovine, dok su se brodogradilišta i pogoni torpeda vukli s jednom trećinom kapaciteta. I iako su skoro sve osnovne potrepštine bile racionalizirane, čini se da gradu nije ni jednom istinski zaprijetila glad.294 Zaista, u jednom trenutku D'Annunzio se požalio, da je Palača trošila previše novca na hranu, a Sanijev odgovor imamo u ovom sjajnom dokumentu: «Što se cijena tiče, uvjeravam vas da sve poskupljuje, i da se tu ništa ne može poduzeti. Htjeo sam vam obratiti pažnju… na činjenicu, da svi članovi vašeg osobnog personala hranu naručuju u takvim količinama, koje očito premašuju vaše mogućnosti konzumacije. Bilo bi dobro, kada bi kuhinja primala naloge samo od jedne osobe, koja ima vaše povjerenje».295
Hrane je, dakle, u Rijeci bilo, a njeno se je obilje, naručeno za comandanteov stol, očito prelijevalo u krilo njegove posluge. Problem prekomjernog trošenja Komande, bio je još jedan lajtmotiv riječkog života, takav, koji je jadnom Saniju oduzimao velik dio vremena. 16. listopada 1920., u dokumentu koji nam daje pravi sinopsis u financijske prilike Komande, Sani je comandanteu iznio podužu listu najčešćih zloupotreba. Njome je zorno prikazao rastrošnost, koja je bila tako tipična za potrošačke navike trupa pod D'Annunziovom komandom. Na primjer, (1) dok je budžet dopuštao plaću od deset tisuća lira dnevno, stvarni troškovi zapravo su bili trostruko veći; (2) određeni broj izdataka bio je nemoguć, kao, na primjer, zubarski računi (u Rijeci su bila dva zubara, i nisu naplaćivali usluge); (3) brojni zvaničnici, nemajući drugog posla, i «ozloglašeni po sklonosti nemoralnim i neshvatljivo skupim sadržajima života», za sebe i svoje prijatelje osmislili su posebne «misije». Na tim «misijama» (po Italiji), putovali su isključivo prvim razredom, boravili u najfinijim hotelima i hranili se u najskupljim restoranima; (4) mornari su primali istu plaću kao da su na pučini; (5) dva kapetana su se preselila u najbolji riječki hotel, a račune su ispostavljali Komandi; (6) iako su riječki službeni predstavnici u Rimu imali slobodan smještaj kod prijatelja Komande, Komandi su ipak ispostavljali račune za rentu.296
Da ne bude sumnje, legionari nisu uvijek bili u poziciji takovom bahatom rastrošnošću raspolagati novcem, i D'Annunzija ćemo često zateći u situaciji, da mora poduzimati dodatne mjere kako bi osigurao sredstva za njihove potrebe. Pošto je gradska administracija bila podijeljena na Komandu i Nacionalno vijeće (Komanda je plaćala legionare, a Vijeće gradske izdatke), često se vodila žučna polemika oko toga, tko plaća što. Tako je, na primjer, 18. svibnja D'Annunzio napisao Grossichu ljutito pismo, optužujući Vijeće da oteže s obećanim mu zajmom, srdito primjećujući da zbog odugovlačenja Vijeća, ne može isplatiti svoje vojnike.297
Gradske su prilike bile podložne nenadanim kolebanjima (ovisno o velikodušnosti talijanske vlade, dostupnosti kredita od strane industrijalaca simpatizera, uspjehu colpi di mano, te strogosti, s kojom je provođena blokada), a brzinu tih promjenu najbolje možemo vidjeti iz dva De Ambrisova govora, prvi krajem veljače, a drugi idućeg mjeseca. U onom iz veljače, Riječanima je kazao da je hrana osigurana i da, premda je ekonomska situacija teška, stanje nije očajno. Nadao se da će razmrsiti monetarnu krizu i naznačio je da bi, ako se «ne-Riječane» odstrani iz gradskih tvornica, došlo do znatnog povećanja broja radnih mjesta.298 Da bi se skoro točno mjesec dana kasnije, situacija drastično izmijenila: «Ekonomske rezerve su potrošene, ili skoro potrošene. Ne treba zaboraviti da je do sada, zalihe hrane i ogrijeva Rijeka financirala kreditima. U ovom trenu, naši kreditori nisu nam više voljni pomagati i zapravo zahtijevaju da bude plaćeno… Dok su istovremeno javna i privatna skladišta… danas skoro sasvim prazna, a nema mogućnosti osiguravanja novih zaliha…».299
Ovakva drastična razlika u tonu De Ambrisovih poruka, mogla bi se politički objasniti. Dok je u veljači nastojao podići moral stanovništva, krajem ožujka htjeo je uvjeriti ljude, da će na kraju morati proglasiti neovisnost grada (kao što je zajamčeno novim ustavom) i sâmi morati oživjeti svoju ekonomiju. Kako bilo, mršave zalihe ogrijeva bile su ozbiljan problem u uvjetima oštre jadranske zime, kao, uostalom, i velika stopa nezaposlenosti. Uza sve to, napori Komande da se izbore s ekonomskim problemima Rijeke, samo su istakli već postojeće napetosti između nje i dviju grupa: Nacionalnog vijeća i ne-talijanskog stanovništva.
Pitanje ne-Talijana, na koje je De Ambris ukazao u svom govoru koncem veljače, u tom je periodu bez oklijevanja došlo u prvi plan, a zatim i u travnju, kada je štrajk Sedi Riunite, najveće radničke organizacije, natjerao Komandu da se umiješa u ekonomski život grada. 26. veljače, iz grada je zbog političke djelatnosti, koja je uključivala i pokušaje ometanja rada onih nekoliko tvornica, koje su još uvijek funkcionirale.300 Radnici su odreda bili Slaveni, a Sedi Riunite je protestirala zbog tog djelovanja protiv njenih članova. De Ambris je uzvratio oštrom porukom, navodeći da se Rijeka mora braniti od «stranih elemenata, koji su riječke radnike osudili na nezaposlenost». Nastavio je sa statističkom analizom radne snage Danubiusovog brodogradilišta. Od 877 radnika, kazao je, samo su 200 bili Riječani. Ostale su, otprilike, sačinjavali 200 Talijana s novostečenih teritorija, skoro 300 Slavena iz istog područja, nekih 100 Slavena sa zvanično jugoslavenskog teritorija (Sušak), 51 Mađar, 15 Austrijanaca, 4 Dalmatinca i 1 Puljanin. Isti omjeri važili su manje-više i u administrativnoj oblasti, dokazujući da Talijani i Riječani zapravo čine manje od polovice radne snage. I tako, nastavljao je De Ambris, dok je Rijeka vrvila od nezaposlenih građana, stranci su i dalje zadržavali svoja mjesta u gradskim firmama i pogonima. I premda to De Ambris nije izgovorio, on je znao uzrok takve situacije: riječkim tvorničarima bilo je jeftinije uposliti Slavene, a njih je isto tako bilo i lakše otpustiti, nego Riječane, koji su imali veću političku težinu. De Ambris je istakao, da se njegovo stajalište nije temeljilo ni na kakvoj netrpeljivosti prema radničkoj klasi kao takvoj, tako da je, recimo, Komanda dopustila radničkim organizacijama raspačavanje svoje literature i održavanje javnih skupova, na kojima je politika Komande otvoreno kritizirana.
Na sličan je način De Ambris inzistirao, da se Komanda ne namjerava upuštati u čišćenje stranih elemenata, prema kojima se odnosila, kako je to nazvao, «jednako prijateljski». (U stvari, a o tome su građani ponajmanje znali, novi je ustav ne-talijanskom stanovništvu dopustio otvaranje javnih škola, što je, kada je na kraju i javno obznanjeno, izazvalo žučne proteste Talijana.301 Pa ipak, «čišćenje» se ipak desilo. Dvadesetosmog, Komanda je izvijestila da će svi ne-stanovnici Rijeke, koji su došli nakon 30. listopada 1918., u roku od deset dana morati napustiti grad.302 Bio je to, čini se, uglavnom politički potez, jer je ukaz o protjerivanju napravio toliko iznimaka (oni, npr., čiji se rad smatrao nezamjenjivim, pa oni preko šezdeset godina starosti, pa bolesni, pa oni u legiji), da je, zapravo, svega par ljudi moralo napustiti Rijeku. Učinak ove mjere najvjerojatnije je bio više psihološke, nego ekonomske naravi.
Sukob s Nacionalnim vijećem bio je dublji, priskrbivši Komandi puno više problema, nego napetosti između Talijana i Slavena.303 Velika većina je u Nacionalnom vijeću glasala za modus vivendi, malo su je, ili nimalo, zanimale grandiozne zamisli, koje su 1920. stizale iz Palače (i užasavala ju je mogućnost republikanske vlade), duboku su bili zabrinuti mogućnošću potpunog ekonomskog kolapsa grada, i odbijali su uzurpaciju tradicionalne vlasti od strane Komande. Uznemirivali su je svaki novi colpi di mano, uvjereni (ne bez razloga) da će nastavak takve prakse neizbježno dovesti do direktnog sukoba s redovnim trupama, no, iznad svega je uznemirivalo prisustvo Alceste De Ambrisa, kao desne ruke D'Annunzija. Početkom ožujka, Izvršni odbor Vijeća već je natjerao Grossicha (čija su lojalnost i predanost D'Annunziju bili neupitni) da potakne comandantea na promjenu svoje vanjske politike, «ili snosi posljedice».304 Naročito su zahtijevali okončanje colpi di mano, te jasno definiranje ovlasti Vijeća. Situacija je 15. ožujka uzeta do te mjere ozbiljnom, da je Izvršni odbor pozvao De Ambrisa na sastanak idućeg dana, kako bi im razjasnio svoje postupke.305
De Ambrisov odgovor na ovaj brzi poziv na sastanak vrlo je rječit.306 Odbivši se pred njima pojaviti, dao je D'Annunziju na raspolaganje svoj položaj. Nakon tog poteza, De Ambris je izveo oštar napad na Vijeće, sugerirajući da profiterstvo i ekonomska neodgovornost nisu isključivo na strani legionara. Suština De Ambrisovog napada bila je, Nacionalno vijeće ga se boji, jer njegovi članovi nisu ispunili svoje obaveze prema stanovništvu. Mnogo Riječana sumnjalo je, da su neki od bogatijih građana – od kojih neki i članovi Vijeća – gomilali robe, nadajući se većoj dobiti, pošto se situacija smiri. A roba je zaista gomilana, jer je De Ambris izvijestio, da je u stražnjem dijelu jednog dućana otkriveno skoro stotinu vreća riže, dok je u nekom drugom skladištu, otkrivena određena količina krzna. Zbog toga je naredio popisivanje cjelokupnog inventara: Nacionalno vijeće tome se je, međutim, usprotivilo, smatrajući da jedino oni mogu poduzimati slične akcije. De Ambrisov odgovor bio je vrlo kritičan: «Je li moguće ništa ne poduzimati, dok se potrepštine, gradu neophodne za život, na taj način ne pušta u promet…?».
De Ambris je naglasio da je, zato što to Vijeće nije učinilo, Komanda bila prisiljena nešto poduzeti, ustvrdivši da bi, da je grad čekao da Vijeće poduzme krajnje potrebne mjere, «tjedne i mjesece uzalud čekali». Završivši ultimatumom: «I ja se slažem, da treba odrediti granice ovlaštenja Nacionalnog vijeća: ali odmah izjavljujem da bi, što se mene tiče, ako bi to značilo Komandu staviti u položaj pukog promatrača nedjelotvornosti i nestručnosti Nacionalnog vijeća, smatrao potpuno izlišnim ostali na položaju, na kojeg ste me tako velikodušno postavili».
Ova razmjena jasno nam govori o antagonizmu De Ambrisa i vođa Nacionalnog vijeća. Ovim stalnim sukobom detaljnije ćemo se pozabaviti u raspravi o reakciji na Carta del Carnaro /Riječki Ustav/, no, treba istaći, da se je tokom godine ova napetost još povećala. Ako je i bilo neke nade premošćivanja ovog jaza, otvorenog krizom iz prosinca 1919., ona je potpuno nestala s imenovanjem De Ambrisa na Giuriatijevo mjesto, te nacrtom Ustava u ožujku: od tog se trena moglo govoriti jedino o žestini sukoba i imenu pobjednika.





COLPI DI MANO I POHOD BEBA

Tradicija colpi di mano živahno se nastavila i tokom 1920., i kao način popunjavanja zaliha blokiranog grada, i – rjeđe – osiguravanja financija za neke od comandanteovih avantura u svijetu. Ovaj potonji oblik pothvata, najjasnije je vidljiv iz primjera Cogne, u jesen, o čemu ćemo raspraviti u kontekstu Lige Rijeke. Uobičajeniji je bio onaj prvi oblik udara, pa su uskoci, odgovorni za aktivnosti na moru, te godine postali u Rijeci skoro legendarne figure. Kao rezultat njihove djelatnosti, sredinom svibnja u luci je bilo usidreno pet brodova, opskrbivši legionare širokim spektrom potrepština, od oružja do hrane. Zona djelovanja riječkih gusara bila je iznenađujuće velika, te su tako predmetom iznenadnih napada ovih domišljatih «poduzetnika», bili brodovi na području od Trsta do Messinskog tjesnaca.
Najvažniji colpi di mano zbivali su se, ipak, na kopnu: bili su, naime, usmjereni protiv talijanskog vojnog osoblja i imovine, izazivajući samim time i najburnije reakcije od strane /talijanske/ vlade. Dva incidenta, koji najbolje ilustriraju ovakvu vrst djelovanja, desila su se negdje početkom 1920. godine: uhićenje generala Nigre krajem siječnja, i tzv. travanjska avantura Konja Apokalipse.
General Arturo Nigra bio je jedan od talijanskih oficira, najglasnijih protivnika D'Annunziovog pothvata, zbog tog svog nepopustljivog neprijateljskog stava navukavši na sebe bijes legionara. Kako bi ga naučili «lekciji», saznavši (zahvaljujući prisluškivanju telefonskih veza) da će u noći 26. siječnja, general iz Sušaka otputovati za Trst, legionari su iz zasjede zaskočili njegov auto na cesti za Trst i sproveli ga u Rijeku. U datim okolnostima, Nigrino ponašanje teško da začuđuje: ustrajao je, da je oduvijek bio revni pristaša d'annunzijevske Rijeke, prosvjedujući da je bio žrtvom ozbiljnog nesporazuma. Smjestivši ga u Palaču, Komanda se prema Nigri ponašala kao prema počasnom gostu, u javnim prilikama odajući mu valjanu vojnu počast, te ga nakon niza prijetnji od strane Nittija i Caviglie oslobodivši 9. veljače. Bollettino Ufficiale od 10. veljače, objasniti će ovaj colpo za njih netipičnim, uvrnutim humorom. General nas je, pisalo je, «iskazujući punu vjeru u svetost Riječke stvari, te svoje duboko poštovanje prema braniteljima ugroženog grada, naprosto podsjetio da je on samo dobar Talijan, dobar vojnik i lojalan čovjek. Pošto su okolnosti, koje su dovele do ove krajnje mjere /njegovog zarobljenja, na taj način otklonjene, jučer je general Nigra oslobođen…».307
Ne treba ni reći, da je zadržavanje talijanskog generala u Rijeci više od mjesec dana, ne samo do ruba dovelo strpljenje vlade, nego je i izazvalo pravu uzbunu među članovima Nacionalnog vijeća. Pa ipak, ovo je bilo ništa, u usporedbi s pravom bujicom protesta, izazvanih slučajem «Konj Apokalipse», u proljeće. 18. travnja kasno popodne, grupa uskoka iskrala se s četrdesetšest konja iz vojnih štala kraj Opatije i morem ih dopremila u Rijeku. Cijela je stvar izvedena kao protest zbog načina, kojim se postupalo s nekoliko bivših legionara, u Trstu uhapšenih čim su se pokušali vratiti u Italiju, na što je, pak, odmah reagirao Caviglia. Devetnaestog je Nacionalno vijeće primilo ultimatum generala Ferrare, zapovjednika Pedesetpete divizije talijanske Armije: ako konji ne budu vraćeni u roku od tri dana, Rijeka više neće dobiti žita. Slijedećeg dana ultimatum je još zaoštren: ako konji ne budu vraćeni, sav željeznički promet Rijekom i oko Rijeke bit će obustavljen. Gradu je zaprijetila potpuna blokada.
D'Annunzio je uzvratio gnjevnom porukom, odbijajući pokoriti se ucjeni talijanskih vlasti, i optužujući ih za izgladnjivanje žena i djece, sve pod izlikom obrane Italije. U roku od nekoliko dana problem je, ipak, riješen, a Komanda se pobrinula za povrat konjâ regularnim trupama s druge strane crte razgraničenja. Komanda se, međutim, zadnja smijala: umjesto da vrate četrdesetšest dobro uhranjenih konja (kakve su uskoci oteli), legionari su iz grada izveli i do talijanske granice doveli četrdesetšest istrošenih raga. Cijela je epizoda dala comandanteu priliku, da objavi jedan od svojih najupečatljivijih proglasa, prepun humora i veselja:

Kako može /Caviglia/, dični Talijan, biti uvrijeđen našom potrebom, da njegove moćne životinje zamijenimo našim izgladnjelim kosturima, i ponudimo im našu ozdravljujuću pažnju, umjesto… dosade štala?
Jučer smo ih četrnaest pojeli, mršavijih od krava egipatskih… Poslat ćemo mu sedam i još sedam lubanja trofejnih, da mu gnjev ublažimo…
Oružjem smo napali lojalne trupe.
Oteli smo četrdesetšest četveronožaca.
Uvrijedili smo Italiju.
Mi ne znamo misliti «talijanski».
Mi nismo Talijani.
Treba nas izgladniti, u okove strpati i pobiti.
Odreć' ćemo se samih sebe.
No, priznat i to moram, sinoć, ukrao sam Konja Apokalipse,
ne bih li ga onim' četrdesetšest na lopovskoj barci, dod'o.
U gizdavoj je, sjajnoj generalskoj ormi, a božanska mu munja u oba toka.
Cum timore.308

Colpi di mano imali su važnu ulogu u gradskim svečanostima Rijeke. Tokom dugog perioda, započetog neuspjehom modus vivendi, oni su bili protuteža osjećaju mrtvila, što je visio nad glavama legionara, pomogavši stanovnicima grada stvoriti osjećaj snage. Skupa s ideološkim novinama tokom godine, colpi di mano su odslikavali hrabrost i kreativnost d'annunzijevske Rijeke. Comandante se je jednako tako nadao, da će ove akcije naići na pozitivan odjek u Italiji, no, ta se želja najvećim dijelom nije ispunila te je, da bi potaknula javnost reagirati na njene nevolje, Komanda bila prisiljena poduzeti druge akcije. Najčuvenija je bila, projekt slanja stotina riječke djece iz blokiranog grada u talijanske domove, tobože da ih se spasi od gladi u Rijeci, a zapravo s ciljem populariziranja «stvari» diljem zemlje.
«Pohod beba» organiziran je u suradnji s grupama u Italiji,309 među kojima su se isticali Fasci di Combattimento i rodoljubne ženske grupe. Prva grupa djece, njih skoro dvjestopedeset, krajem veljače napustila je Rijeku. D'Annunzio je iskoristio priliku da usporedi moralno stanje Italije s fizičkim stanjem svijeta prošlosti, izloženog gubi. Baš kao što su stari vjerovali, da jedino krv dojenčadi može izliječiti gubu, jednako se tako on nadao da bi transfuzija, primljena od riječkih mališana, mogla Italiju izliječiti od «gube bezvjerja i moralne mizerije, u koju je zapala».
Iznenađuje ipak da je, upavši u propagandnu zamku koju mu je comandante postavio, Nitti izdao naređenje o zabrani svakog dalje primanje skupina djece izvana. Samim time D'Annunzio je dobio priliku pravednim gnjevom optužiti vladu: «Ako zabrana ne bude ukinuta, ukrcat ću ove moje nevine na jedan od mojih brodova i iskrcati ih u jadranskim lukama. I ne dvojeći ni časa otvoriti ću vatru na svakog, tko se usudi ometati im put, ili zabraniti im iskrcavanje».310
Ishod ove epizode bilo je lako predvidiv: na kratko, talijansko javno mnijenje stalo je u obranu Riječke stvari, dok su širom zemlje održavane demonstracije u korist riječke djece. Zabrana novih ekspedicija tiho je ukinuta, i do kraja ljeta u Italiji je utočište našlo skoro četiri tisuće riječke djece. Ali, takve mjere nisu mogle razriješiti riječku krizu, uspjevši jedino produbiti netrpeljivost Komande, s jedne strane, i Nacionalnog vijeća i talijanske vlade, s druge. D'Annunzio se je na kraju morao suočiti s temeljnim pitanjima, koja je pred njega postavljala njegova vladavina u Rijeci: hoće li on postati središtem međunarodnog pokreta, ili će svu svoju energiju usredotočiti na aneksiju? Osim toga, odluči li se povesti novi rat u obranu potlačenih naroda svijeta, zar nije nužno da Rijeci budu dodijeljeni sklad i cjelovitost, koji su joj nedostajali? Ova dva problema, comandante je nastojao razriješiti najdomišljatijim pothvatima tokom šesnaest mjeseci d'annunzijevske Rijeke: Carta del Carnaro /Ustav Kvarnera/ i Lega di Fiume /Liga Rijeke/.




9
Pohod ka budućnosti


13. travnja 1920., Komandin Bollettino Ufficiale objavio je intervju, kojeg je za Neue Freie Presse i «više mađarskih časopisa», doktor Brajer imao s D'Annunziom.311 Comandante je svom sugovorniku kazao, da Riječku avanturu treba promatrati u kontekstu nepravednog mira, kojim su druge zemlje i narodi prisiljeni pognuti glavu nakon «manje-više verbalnog i neuvjerljivog» protesta. To, međutim, ne važi i za Rijeku, kazao je, gdje je došlo do pobune «protiv svakog mogućeg oblika odmazde i prijetnje, protiv zloupotrebe vlasti u Italiji, protiv najbogatijih i najsnažnijih nacija svijeta».
Podrobnije je razložio svoj projekt Lige Rijeke, koja bi se trebala suprotstaviti Lizi naroda («toj uroti povlaštenih lopova i kradljivaca»). Lega di Fiume bi, tako, trebala okupiti potlačene narode i nacije svijeta, od Iraca i Egipćana, do Indijaca, Austrijanaca i Mađara, koje odreda stradavaju pod šapom nacija, koje su smislile Versajski ugovor. Do tog se trena u Rijeci već, uglavnom, znalo o toj temi, i Brajer je od comandantea svakako želio doznati nove pojedinosti o onome, o čemu se u gradu šuškalo: mogućnosti novog oblika vlasti za «grad života». D'Annunziov odgovor je u početku bio donekle oprezan i zaobilazan:

Znam da se posljednjih dana dosta govorilo o stvaranju nezavisne države, ali, o tome se često pričalo ne poznavajući činjenice… Komanda je zaista razmišljala o novom političkom ustrojstvu Rijeke, lišenom, međutim, svih partizanskih ciljeva, s jedinim ciljem osiguravanja… principa, kojim smo se rukovodili od pothvata iz Ronchija…

Trebalo je, dakle, osigurati temeljno načelo aneksije, i D'Annunzio je nastavio primijetivši, da je ekonomska situacija grada izuzetno teška, i da se njegove rezerve bliže kraju. Samim time, Komanda je bila prisiljena pronaći neki način ponovnog oživljavanja gradske privrede, nekako stabilizirati monetu i smiriti postojeću situaciju, kako bi se Rijeci omogućio otpor, do trenutka aneksije.
Ovakav uopćeni odgovor nije zadovoljio Brajera, koji je od comandantea zatražio nešto konkretnije o predviđenom novom organizacijskom ustrojstvu Rijeke. D'Annunziov odgovor dao je naslutiti, da se s planovima o novoj državi zaista odmaklo. «Ako moramo sastaviti novi ustav, stvorit ćemo ustav sloboda, posve različit od starih zakona… Pa čak i kad bi, vrlo brzo (što svim srcem priželjkujemo) aneksija učinila nepotrebnim primijeniti ustav u bilo kom njegovom detalju, on bi, ipak, cijelom svijetu mogao poslužiti kao primjer težnji naroda i jedne grupe duša. Takovim ustavom moći ćemo ponovo ujediniti građanske slobode… s najnovijim institucijama, koje pokreću svijet današnjice».
I vrijeme i ton comandanteovog odgovora puno nam govore. Kao što ćemo vidjeti, krajem ožujka i početkom travnja, Komanda je bila zaokupljena ogorčenom borbom s Nacionalnim vijećem, čijim se vođama dizala kosa na glasi od pomisli na novi, libertarijanski ustav. Što više, u svom opisu mogućeg izgleda novog ustava, D'Annunzio je oživio prizore «Kellerovog svijeta», naročito pozivanjem na «grupu duša» i ponavljanjem nade, da će Rijeka poslužiti kao model za cijeli svijet.
Najznačajniji element D'Annunziovog odgovora Brajeru bio je, međutim, gramatička promjena u zadnjoj rečenici – iz kondicionala u futur – kada je govorio o libertarijanskom postignuću, koji je očekivao od nove povelje. Možda se to omaklo comandanteu, jer mu je sadržaj novog ustava tada bio vrlo dobro znan. Dokument, Carta del Carnaro /Ustav Kvarnera/, sastavio je De Ambris, a njegov je sadržaj uvelike nadmašio i najturobnija predviđanja vodstva Nacionalnog vijeća. Šef comandanteovog Kabineta na tome je radio od siječnja, od svog dolaska u Rijeku, da bi 18. ožujka, D'Annunzio dobio na uvid njegov konačni prijedlog.312 Njegov sadržaj bio je revolucionaran, kao što se vidi iz drugog paragrafa: «Republika Kvarnera neposredna je demokracija, koja počiva na proizvodnji svojih radnika, i rukovodi se najširom mogućom funkcionalnom i lokalnom autonomijom. Ona, dakle, svim svojim građanima jamči punu slobodu, bez razlikovanja spola, boje kože, jezika, staleža ili religije: ona, međutim, najveća prava određuje proizvođačima, i u najvećoj mogućoj mjeri decentralizira vlast države, kako bi osigurala skladno stapanje elemenata od kojih je sastavljena».313
Republikanski duh zamišljene države upućivao je na to, da je comandante bio spreman potpuno raskinuti s prošlošću (čak i nakon što je, u konačnom tekstu, novu državu iz republike preimenovao u regenciju).314 Rijeka će osam mjeseci provesti u stanju suspregnutog iščekivanja, nadajući se da će na kraju doći do aneksije s Italijom: ovo dugo čekanje bilo je, međutim, uzrokom ozbiljnijih kriza u gradu. Kao što smo vidjeli, privreda je potpuno stala, dok je mogućnost talijanske vlade da po volji otvara ili zatvara dotok hrane, natjerala Komandu (kao i Nacionalno vijeće) da prema Rimu okreće svoj vedriji obraz. Paralelno s borbom za aneksiju, poželjno je bilo oživjeti privredu grada na samostalnim osnovama.
Osim strateških, i ideološki su razlozi imali ulogu u proglašavanju nove riječke države, zauzimajući središnje mjesto i u D'Annunziovim, i De Ambrisovim planovima. Obojica su vjerovali, da bi Rijeka mogla postati nešto daleko važnije od pukog privjeska pobjedonosnoj Italiji, i obojica su bili odlučni stvoriti u Rijeci novu institucionalnu strukturu, takovu koja će poslužiti kao uzor novom svijetu, što se pomaljao sa zgarišta Velikog Rata. Kao što smo u više navrata kazali, zajednica, koju je D'Annunzio stvorio u Rijeci, bila je takove prirode, da je zahtijevala krajnje dramatične akcije, a vođama pothvata nametala potrebu novog pogleda na budućnost. I D'Annunzio i De Ambris bili su prikladni za tu ulogu, te je njihovo surađivanje na novom ustavu bili krajnje plodotvorno. I premda se ovo dvoje nisu uvijek slagali oko strategije, po pitanju nove države sjajno su se nadopunjavali, te usprkos tome što je u kolovozu D'Annunzio nanovo prepisao cijeli dokument, nije napravio ni jednu jedinu bitniju promjenu u strukturi, koju je De Ambris odredio u prva tri mjeseca godine. Bilo je nadopuna – važnih – no, osnovno tijelo teksta ostalo je onakvim, kakvim ga je radikalni sindikalist zamislio i u ožujku ga podastro comandanteu. U svom konačnom obliku, Carta del Carnaro sjedinjavala je De Ambrisovu revolucionarnu viziju s D'Annunziovim pjesničkim uvidima u suštinu politike masa. I dok je, s jedne strane, Ustav često balansirao na rubu utopizma, temeljnost, koju je D'Annunzio iskazao u svom poznavanju rada s masama, javnih svečanosti i političko-vjerskih simbola u civilnom životu ljudi, čini ga veoma suvremenom dokumentom. Zaista, čovjek je u iskušenju kazati da je Ustav Kvarnera, i uz sav svoj karakteristično arhaični jezik, kojeg je pjesnik često koristio, dokument koji je bio daleko ispred svog vremena, jer, ne samo da je u osnovi imao autentično sindikalističku strukturu, nego je i predvidio zahtjeve mas-politike. Današnjem proučavaocu političke misli on nudi provokativnu originalnost, takvu kakvu je vrlo teško pronaći u statutima današnjeg doba.


CARTA DEL CARNARO

I premda je u konačnom tekstu, comandante nazvao novu državu regencijom (iz više taktičkih razloga), bila je to decentralizirana parlamentarna republika. U normalnim okolnostima nije trebalo biti snažne, središnje izvršne vlasti, dok je provođenje zakona povjereno sedmorici rektora (vanjskih poslova, financija i trezora, javnog obrazovanja, unutarnjih poslova i pravosuđa, nacionalne obrane, gospodarstva, i rada). Svakog rektora biralo je na godinu dana, jedno od tri zakonodavna tijela. Imao je pravo na jedan reizbor, ali je nakon toga morao pauzirati godinu dana, prije nego što bi ponovo mogao stupiti na dužnost. Rektor vanjskih poslova imao je ujedno i ulogu predsjednika – po svemu sudeći samo počasna funkcija.
Postojala su dva izborna parlamentarna tijela, koji su se jednom godišnje sastajali, kako bi činili treće tijelo, tzv. Arengo del Carnaro. D'Annunzio je dva doma nazvao Consiglio dei Provvisori i Consiglio degli Ottimi (De Ambris ih je nazvao Ekonomske vijeće i Predstavnički dom). Prvi se je trebao sastojati od šezdeset članova, izabranih glasovima svih (svi građani preko dvadeset godina starosti, imali su pravo glasa), prema slijedećoj proporcionalnoj šemi:

1.Deset članova iz redova industrijskih i poljoprivrednih
radnika
2.Deset iz redova gente del mare
3.Deset iz redova poslodavaca
4.Pet iz redova poljoprivrednih i industrijskih tehničara
5.Pet iz redova namještenika i službenika privatnih agencija
6.Pet iz redova učitelja, studenata škola višeg obrazovanja i
drugih članova Šeste korporacije*
7.Pet iz redova «slobodnih profesija» (medicine, prava, itd.)
8.Pet iz redova državnih službenika
9.Pet iz redova zadruga

Ovih devet grupa bilo je isto što i devet «korporacija» Sindikalističke države, koju je zamislio De Ambris.
Consiglio degli Ottimi sastojao se od po jednog predstavnika na tisuću stanovnika, neposredno izabranog glasanjem svih s pravom glasa. Za Ottimi, period obavljanja dužnosti bio je tri, a za Provvisori dvije godine.
Podjela ovlasti ova dva doma jasna je iz sastava njihovih pojedinih tijela. Ottimi je bio zadužen za civilne i kaznene zakone, policiju, obranu, srednju školu, lijepe umjetnosti i odnose između centralne vlasti i općina. Provvisori je, pak, bio zadužen za domen poslovnog: trgovačko i pomorsko pravo, sva pitanja vezana uz rad, prijevoz, javne radove, tarife, carine i trgovinu, tehničku i stručnu poduku, industriju i bankarstvo, te obavljanje slobodnih zanimanja.
Arerngo, koji je u jednom tijelu okupljao sve Ottimi i Provvisori, bio je zadužen za donošenje zakona iz oblasti vanjske politike, financija, višeg obrazovanja i svih eventualnih promjena Ustava.
Carta del Carnaro je bio krajnje optimistični ustav, predviđajući samo jedan godišnji saziv za Ottimi («u mjesecu listopadu, krajnje jezgrovit i kratak»), a dva za Provvisori («u svibnju i studenom, upravljajući se pri svojim odlukama stilom lakonskim»). Jako je puno toga ostavljeno nedefinirano, jer su tvorci ustava željeli općinama, lokalnim tijelima vlasti, ostaviti maksimalnu moguću inicijativu. Uz «punu autonomiju», one su

* Šesta korporacija, kasnije opisana, u sebi je sadržavala sve, koji su imali udjela u obrazovanju i umjetničkom stvaralaštvu.
bile ustrojene po uzoru na istoimena srednjovjekovna i renesansna tijela: «One po sebi i za sebe iskazuju sve ovlasti, koje ustav ne odredi zakonodavnim, izvršnim i sudbenim službenicima regencije».
Demokratski oblik regencije trebao se je protegnuti i na općine, čije su zakone morali odobriti njeni članovi (ali i središnja vlast), a izmijenjen je mogao biti prostom većinom glasova stanovništva.
Općine su nalikovale američkim državama iz perioda konfederalnog Statuta: od njih se očekivalo međusobno ugovorno dogovaranje i zajednički sporazumi oko uzajamne legislative i uprave. Središnja vlast je, ipak, imala pravo utjecaja na stanje stvari u općinama: mogla je dovesti u pitanje općinske zakone, ako je sumnjala u neustavnost (dovodeći ih pred Vrhovni sud, tzv. Corte della Regione), a ako bi to zatražile općinske vlasti, ili jedna trećina birača općine, mogla je intervenirati u cilju ponovnog uspostavljanja reda. Na taj je način ne samo dana garancija redu unutar općina, nego je i regencija mogla zaštititi općine jednu od druge. Ova posljednja opcija bila je od posebne važnosti, jer je iz drugih dijelova Carta del Carnaro jasno (a naročito onih, koji se tiču javnog obrazovanja), da su D'Annunzio i De Ambris unutar regencije očekivali i hrvatske općine, i pobrinuli su se da središnja vlast može zagarantirati miran suživot talijanskih i slavenskih elemenata.
Na vrhu cijele građevine nalazila se funkcija comandantea, funkcija koja je aktivirana jedino u slučaju krajnje opasnosti po regenciju. Jezik teksta govori sam za sebe: kada je regencija tražila od jednog čovjeka da «okupi, obodri i povede sve snage naroda u borbu i pobjedu», comandante je mogao biti imenovan u Arengo, na period koji bi to tijelo odredilo. Ustav je podsjećao, da je u danima Rimskog imperija, Republika povremeno birala diktatora na šest mjeseci, i upravo je taj period (kojeg je u svom izvornom nacrtu, De Ambris predložio kao maksimalan period aktiviranja funkcije comandantea) trebao Arengu poslužiti kao nit vodilja.
Pravosuđe je bilo obilježeno određenim inovacijama, dijelom zahvaljujući De Ambrisovoj predanosti stvari radničke klase. Predviđeno je pet odvojenih sudbenih tijela: općinsko pravosuđe (Buoni Uomini), sud rada (Giudici del Lavoro), redovno civilno sudstvo (Giudici togati), sud za teške prekršaje (Giudici del Maleficio) i Corte della Ragione. Buoni Uomini su birale općine, na način koji je prepušten njima samima, dok su Giudici del Lavoro birale Korporacije, na način sličan izboru Provvisori: dva suca birali su industrijski i poljoprivredni radnici; dva su birali gente del mare; jednog poljoprivredni i industrijski tehničari; i tako dalje, kroz sve Korporacije.
Temeljna sudbena organizacije, Giudici togati, trebala se sastojati od pravnika, koje su birali članovi Corte della Ragione. Zanimljivo je, da je to bilo jedino peteročlano tijelo, za koje je bila potrebna diploma o svršenom pravu (iako je tri od pet članova Corte della Ragione moralo imati diplomu prava), te je tako Giudici togati saslušavao sve slučajeve, obuhvaćene građanskim, trgovačkim i kaznenim zakonom, a koji nisu bili u nadležnosti Buoni Uomini ili Giudici del Maleficio. Ovo potonje tijelo, koje je bilo nadležno za sve postupke što su uključivali kaznu od tri ili više godina zatvora, trebalo se sastojati od «sedam građana pod zakletvom», a rukovođeno jednim članom Giudici togati.
I konačno, na vrhu pravosudne piramide stajao je Corte della Regione, koji je rješavao sve sporove između zakonodavnih i izvršnih tijela. Uz to, Corte se je bavio svim ustavnim pitanjima, pitanjima veleizdaje, zloupotrebe moći, kao i kršenjem «građanskih prava». I na kraju, Corte je služio i kao vrhovni apelacioni sud, vršio je izbor za Giudici togati i rješavao je pitanja nadležnosti među ostalim sudovima.
Ovime dolazimo do jedne od najznačajnijih novosti u Ustavu Kvarnera, a možda i njegovog najkontroverznijeg dijela: «korporacije». Ustavna odredba koja se bavi Korporacijama, počinje polemičnim tonom: «Samo se oni, koji svojim marljivim radom doprinose općem blagostanju i snazi, mogu u potpunosti smatrati građanima Regencije, čineći s njom jedinstveno biće rada, jedinstvenu punoću uzdizanja».
Da bi podstakli ovu marljivost, od svakog građana se tražilo da bude članom jedne od devet Korporacija (deseta je, kao što ćemo vidjeti, pripadala višim, nebeskim sferama). Članstvo u Korporaciji ovako je definirano:

1.Svi radnici koji primaju plaću, obrtnici i sitni zemljoposjednici
2.Tehničko osoblje u privatnim firmama (ali ne i suvlasnici)
3.Fizički radnici u privatnim firmama, ni «radnici» ni vlasnici
4.Poslodavci, vlasnici i «uprava»
5.Državni službenici
6.«Intelektualni cvijet naroda», točnije, učitelji, studenti u višem obrazovanju, svi koji se bave lijepom umjetnošću, skupa s dekoraterima i t.d.
7.«Slobodna zvanja»
8.Upravitelji zadruga
9. Gente del mare

Svaka Korporacija imala je pravni status građanske osobe: mogla je oporezivati svoje članove, kako bi osigurala svoje financijske potrebe, mogla je organizirati svoje članove (u skladu s njihovim željama) i mogla je djelovati u njihovo ime. Kao i u slučaju općina, tvorci ustava nisu se silno trudili do u tančinu odrediti djelatnosti Korporacija, nadajući se da će nove organizacije spontano nastajati. U dužem osvrtu na Ustav, De Ambris je vrlo jednostavno ilustrirao funkcioniranje Korporacija. Izvršna vlast bi obavila popis stanovništva, i svaki bi stanovnik dobio iskaznicu, kojom bi bio uključen u Korporaciju. Kada je taj proces dovršen, članovi svake Korporacije izabrali bi svoje Provvisori, koji bi, pak, činili privremene lidere Korporacije. Od tog bi se trena Korporacija razvijala u skladu s potrebama i zamislima njenih članova i u skladu s njenim vlastitim potencijalom:

Ako su joj članovi nesposobni i lijeni… Korporacija će zasigurno ostati u zametku, živjeti primitivnim životom, ograničivši se samo na izbor njenih predstavnika… i skoro ništa više. Ali, ako će joj umjesto toga članovi biti obdareni budnom, snažnom, odlučnom klasnom sviješću… Korporacija će moći sama po sebi stvoriti organe za potpuniji, složeniji život, organizirajući zadruge, socijalno osiguranje, škole, banke…
…Skoro da nema granica razvoju Korporacije…315

Zanimljivo je da su, u De Ambrisovom prijedlogu ustava opisane tek u kraćem paragrafu, u konačnoj, D'Annunziovoj verziji, Korporacije dobile puno veći prostor i elokventniju razradu. Opisavši «funkcionalne» aspekte novih institucija, on se okrenuo onim aspektima građanskog života, o kojima nema ni spomena kod De Ambrisa: svaka Korporacija «osmišljuje svoje oznake, svoje ambleme, svoju muziku, svoje napjeve, svoje molitve; utvrđuje svoje svečanosti i svoje rituale; sudjeluje koliko god sjajno može, u zajedničkom veselju, svečanim obljetnicama, kao i igrama na moru i kopnu; štuje svoje mrtve, cijeni svoje vođe, slavi svoje heroje».
Ta priča o festivalima d'annunzijevske Rijeke, skoro je uvijek citirana kao dokaz D'Annunziove težnje da političke stvari pretvori u operetne geste, te kao dokaz njegovog pomanjkanja političkog realizma. Kao što smo, međutim, pokušali pokazati, čini se opravdanijim kazati, da je te elemente D'Annunzio unio u ustav zbog svijesti o pravoj prirodi suvremenih političkih procesa, kao i da je Carta del Carnaro jedan od onih rijetkih dokumenata koji uistinu odražava ne samo institucionalne potrebe modernog svijeta, nego jednako tako i njegove emotivne potrebe. Ovo će nam odmah biti jasnije, ako pažljivije pogledamo neke od dodataka, koje je D'Annunzio napravio De Ambrisovom izvornom nacrtu.
Libertarijansko obilježje Ustava već je istaknuto, i ono je bilo temeljito. Osim potpune jednakosti spolova, Ustav je jamčio slobodu tiska, govora i vjere. Zanimljivo je, da se Ustav bavio i mogućim povredama ovih sloboda:

Svaki vjerski kult je dopušten, poštovan, i može podići svoj hram:
Ali, ni jedan se građanin ne može pozivati na svoju vjeru i svoje rituale, kako bi izbjegao ispunjavanje zakonom propisanih obaveza.
Zloupotreba ustavnih sloboda, kada ide za nedozvoljenim ciljevima ili narušava ravnotežu građanskog društva, kažnjiva je odgovarajućim zakonima:
Time, ipak, ni na koji način nije povrijeđeno jedinstveno načelo ovih sloboda.

Religija je bila veoma važna za D'Annunzija, i on je izložio tri religiozna uvjerenja koja se, po njegovom uvjerenju, nalaze u samom srcu nove države:

Život je lijep i zaslužuje da ga čovjek, slobodom ponovo učinjen cjelovitim, snažno i sjajno živi;
Cjelovit je onaj čovjek, koji zna kako svakog dana oživjeti svoju ljubav za umjetnost, kako bi svakog dana mogao svojoj brači ponuditi novi dar;
Rad, makar i najskromniji, makar i najneuočljiviji, ako je dobro izveden, teži ljepoti i ukrašava svijet.

Ironija je u tome, da je ove riječi u Ustav Slobodne države Rijeka unio D'Annunzio, a ne De Ambris, jer u njima (na čudo onih, koji su comandantea smatrali «Ivanom Krstiteljem» fašizma) leži bit europskog radikalnog socijalizma. Doista, ove tri rečenice uskrsavaju 1844. i Karl Marxove Ekonomske i filozofske spise. Baš kao i mnogi drugi nasljednici hegelijanizma, i mladi je Marx bio zaokupljen traganjem za načinom dokončanja čovjekove «otuđenosti», a D'Annunzio je u strukturi Carte vidio mogućnost organiziranja društva, u kojem bi ljudska kreativnost procvjetala na način, do tada skoro nezabilježen u povijesti čovječanstva. Nikako nije slučajno da je u njegovom novom ustavu upotrijebio jezik Komuna /općina/, jer je Regencijom Fiume želio iznova oživjeti kvasac živosti, koji je porodio Renesansu. Nadao se, da bi ovaj ustav mogao stvoriti novog, neotuđenog čovjeka.
I dok je, jednim dijelom, jezik koji je D'Annunzio koristio u opisivanju očekivanog preobražaja u Rijeci, mističan, ideja sama po sebi pripada tradiciji racionalizma. Činjenica, da se odlučio za stvaranje nove države, a ne nove religije, upućuje na to da je D'Annunzio sebe vidio u domeni čovjekovog usavršavanja, a ne ulozi vođe nove duhovnosti. Istovremeno, međutim, prisustvo «religijske» tematike u Ustavu Kvarnera ukazuje na to, u kojoj je mjeri nova država (poput drugih u naše doba) uklopila religijske motive u svoj vlastiti, sekularni katekizam. Već smo se osvjedočili kako je Don Celso Constantini bio alarmiran presizanjem novog ustava na religijski teritorij, dok preciznost njegove ocjene samo potvrđuje reakcija Guida Kellera na Ustav. U podužem osvrtu316 (za njegova života nikad objavljenom), otkrivamo jednog drugog Kellera, posve drukčijeg od «slobodnih duša» Yoge ili nezaustavljivog avanturiste colpi di mano. «Čovječanstvo je u stalnom napredovanju», dok je «zadivljujući misterij života tek sveukupnost najvećih problema, koje čovjekov um postavlja pred sebe, čije razrješenje jedino religija ili filozofija mogu pomoći». Keller nastavlja analizom razvoja čovjekovog duha, zaključujući da je cilj suvremene države učiniti rad smislenim, iščupati ga iz mračne atmosfere industrijskog doba, i omogućiti ljudima da radom ispune sebe. «Rad će biti zadovoljstvo, jedna od nasušnih čovjekovih potreba. A… pošto rad teži proširiti život za veće spoznaje, on je, sam po sebi, poput molitve: šireći horizonte poznatog i spoznatljivog, on otvara nove puteve čovjekovom djelovanju i duhovno uznosi ideju nespoznatljivog, božanskog».
Kellerove riječi pomažu nam shvatiti jedan od donekle zbunjujućih dijelova novog ustava, čuvenu Desetu korporaciju:
Deseta je… rezervirana za tajanstvene sile ljudi u mukama rada i uzdizanja. Ona kao da predstavlja molitveni dar neznanom geniju, pojavi novog čovjeka, idealnoj preobrazbi rada i vremena, oslobođenju duha...
U građanskom je svetištu predstavljena upaljenom svjetiljkom, na kojoj su urezane drevne toskanske riječi iz doba Komuna, čudesna aluzija na produhovljeni oblik ljudskog rada:
Fatica senza fatica.

“Fatica senza fatica” – rad bez iscrpljivanja, rad kao ispunjenje čovjekovih kreativnih snaga, bio je cilj regencije. Korporativna struktura, koju je De Ambris predvidio za novu državu, bila je tako zamišljena, da svakom čovjeku omogući maksimalno moguće sudjelovanje u svijetu njegovog vlastitog rada, dok je decentralizacija vlasti imala za cilj otklanjanje osjećaja “distance”, karakteristične za tolike moderne nacije, između države i građana. Osim toga, Carta je osiguravala širok raspon obveza i prava, kako bi život učinila dostojnim čovjeka: osnovno obrazovanje, fizički odgoj, “nagradu za rad, čiji minimalni iznos dostaje za dobar život”; socijalnu zaštitu u slučaju bolesti, povrede, nemogućnosti zaposlenja i starosti; pravo na privatno vlasništvo ako je “legitimno stečeno”, nepovredivost domicila, habeas corpusa i kompenzacije “u slučaju sudske greške ili zloupotrebe vlasti”.
Tvorci su jednako tako unaprijedili modernu koncepciju građanskih prava i potrebu osiguravanja mogućnosti sudjelovanja u, i nadzora nad institucijama, koje oblikuju njihove živote. Nadalje, regencija je tako zamišljena, da podstiče razvoj kvaliteta njenih građana, jer je rađanje “novog čovjeka” uvelike bilo središnja tema D’Annunziovih razmišljanja. Dio o općoj izobrazbi pruža nam dobar uvid u proces, za koji je comandante vjerovao da bi mogao stvoriti novog čovjeka. Govoreći o javnom školstvu, napisao je: “Ovdje se formira novi čovjek. A tu se priprema i vladavina duha... Regenza... stavlja kulturu naroda na čelo svih svojih zakona...”.
Obrazovanje je tema od središnje važnosti svim ljudima koji su vjerovali, kako im je suđeno biti vjesnicima novog doba u ljudskoj povijesti, a naročito onima koji su željeli izazvati veliku promjenu u čovjeku. I premda je D’Annunzio vjerovao kako je i jedno i drugo moguće ostvariti u kontekstu njegove nove države, on je naročito pazio da osigura slobodan razvoj građanstva. Ne samo da nije dao prijedlog nekog određenog sadržaja obrazovnog sistema: predvidio je /Ustavom/ da škole budu “slobodne”, i da se neće tolerirati nikakav oblik vjerske ili političke indoktrinacije. Predviđena je neka vrst građanske indoktrinacije, ali posebne, “d’annunzijevske” vrste: indoktrinacije ljepotom i muzikom. I ovdje mu je, ponovo, njegovo poznavanje mehanizama funkcioniranja politike masa omogućilo pomnu razradu detalja tehnika, nužnih za održavanje entuzijazma u sudjelovanju masa. Predvidio je osnivanje Visoke škole edileja, čija bi briga bila održavanje dostojanstva građanskog života. Dužnost edileja bila je održavati grad lijepim, organizirati građanske svečanosti, te kod građana pobuđivati osjećaj ljepote i otmjenosti. Od edileja se očekivalo da osiguraju skoro pobožnu vjeru u otmjenost ljudskih tvorevina. Dužnost škole bila bi “uvjeriti radnike, da je ukrašavanje i najskromnijeg čovjekovog obitavališta nekim izrazom narodne umjetnosti, skoro pobožan čin, a da i u najjednostavnijem od tih izraza, živi pobožni osjećaj ljudskog tajanstva i uzvišenosti, prenošen s koljena na koljeno...”.
Ovo nije bio naprosto način političke manipulacije, jer je predstavljao jedno od D’Annunziovih vlastitih uvjerenja. 1935. će kazati, da je “narodna pjesma skoro muzičko Otkrivenje svijeta. U svakoj narodnoj pjesmi (istinskoj, ponikloj iz tla, rođenoj u narodu) nalazimo sliku sna koji tumači Pojavu. Praiskonska melodija, koja se manifestira u narodnim pjesmama... meni se čini najdubljim iskazom o suštini svijeta”.317
To je razlog, zašto je D’Annunzio u Ustavu objavio, da je “muzika religijska i društvena institucija”, dodavši da “velik nije samo onaj narod, koji svog Boga stvara na svoju sliku, nego i onaj koji svoju himnu stvara na sliku svog Boga”. Kako bi u Regenciji institucionalizirao muziku, zadnji paragraf Ustava pozivao je na stvaranje korskih i instrumentalnih grupa (financiranih državom) u svakoj Komuni /općini/. Nadalje, trebalo je sagraditi ogromno kazalište, koje bi primilo i do deset tisuća gledalaca, gdje bi ljudi mogli pohađati koncerte “potpuno gratis, onako kako su crkveni oci označili milost Božju”.
Tipično, jedna od zadnjih velikih svetkovina u posljednjim danima Riječkog pothvata, bio je koncert Artura Toscaninija i njegovog orkestra, koje je comandante pozvao da udahnu «najzvonkiji zrak na svijetu».318 Igra riječi uvjerljivo nam govori o D'Annunziovoj strasnoj predanosti Rijeci i novom svijetu, kojeg je tamo želio stvoriti.


POLITIČKA KRIZA

Sredinom ožujka De Ambris je sastavio prijedlog novog Ustava, Ustav je javnosti predočen krajem kolovoza, da bi početkom rujna užurbano bio i proglašen. Dugo čekanje između njegove pripreme i njegovog pojavljivanja u javnosti, zahvaljuje se političkoj situaciji u Rijeci i Italiji. De Ambris je požurivao comandantea da krajem ožujka obznani nacrt nove države, a D'Annunzio je odgovorio dvadesetog rujna, izražavajući uvjerenje da bi javna diskusija o tom pitanju bila «korisna». Diskusija, međutim, nije održana, a ni ustav nije obznanjen. Najočitiji razlog zadržavanja ustava unutar zidova comandanteove palače bio je, da je stvorio jak i širok otpor čak i prije nego što se saznalo o određenim detaljima njegovog teksta. Prema generalu Cavigli,319 već je 21. ožujka bilo jasno, da je u Rijeci bilo prisutno značajno monarhističko raspoloženje, suprotstavljeno ideji republikanskog ustava, kao i da su «najbolji oficiri, svjesni revolucionarnih stavova Komande i grozeći ih se… otvoreno pokazivali namjeru izvući se iz tog pogubnog razvoja situacije». Caviglia je vjerovao da su, bude li proglašena republika, ovi oficiri bili spremni izvesti svoje trupe iz grada.
Caviglijini riječki doušnici nisu uvijek bili pouzdani (stječe se dojam da je on svakodnevno, i tako sedam mjeseci, očekivao propast pothvata), ali, u ovom su slučaju točno izvijestili o alarmantnom stanju u gradu. Nigdje to nije tako rječito prikazano, kao u De Ambrisovom govoru (kojeg smo već spomenuli u jednom drugom kontekstu) od 30. ožujka. Započeo je pozivom na uznemirenost, prisutnu tokom prethodna dva tjedna, tvrdeći da je zabrinutost građana i legionara proizlazila iz temeljnog nesporazuma oko ciljeva Komande: «Mislilo se: republika, a time i izričito odbijanje ideje aneksije… Republika, dakle pozitivno djelovanje, otvorena borba protiv političkog oblika kojeg podupire Italija…».320
De Ambris je odgovorio na svaku primjedbu, obećavši stanovništvu da, bez podrške naroda, Komanda sigurno neće donijeti ni jednu jedinu presudnu odluku o budućnosti Rijeke, kao i to, da je apsolutno nemoguće da se comandante odrekne cilja aneksije. Istakao je, međutim, da ima dobrih razloga, koji bi Komandu mogli prisiliti pred građane izići s prijedlogom o autonomiji; da na pomolu nije skora aneksija («u Italiji nema ni jednog jedinog političara, pa čak ni među najiskrenijim prijateljima Rijeke, koji bi se usudio progovoriti u ime aneksije…»); da je ekonomska situacija sve teža, tako da bi osamostaljenje grada moglo pomoći oživljavanju ekonomije; i na kraju, da ima znakova da najveće sile («onaj kapitalistički 'trust', koji se izdaje pod imenom Lige naroda») planiraju stvoriti ili «slobodnu državu» Fiume, ili «jastuk državu» između Italije i Jugoslavije, u kojoj bi Rijeka izgubila svoj identitet. U takovim okolnostima, nastavio je De Ambris, bilo bi bolje predvidjeti poteze velikih sila i nezavisnošću Rijeke suprotstaviti im se kao gotovim činom, umjesto pasivnog iščekivanja njihovih odluka.
Zatim se je okrenuo pitanju mogućeg oblika nove riječke države. Izjavivši da je prerano o tome govoriti, progovorio je o odbojnosti, koju su mnogi izrazili protiv ideje republike: «Čudno je da u Rijeci, u kojoj nema straha od ničega, postoji strah od riječi… što je država bez princa? Nazovite je slobodnom državom, poput Konga, ili slobodnim gradom… Država, koja na svojem čelu nema kralja, je republika; a kako ja ne vjerujem da u Rijeci ima pretendenta na kraljevski tron, dopustit ćete mi da ostanem imun na fobiju onih, koji se ustručavaju pred latinskom riječju koja naprosto znači - javna stvar”.
Ovaj pokušaj izbjegavanja fundamentalnog pitanja, ukazuje na silinu anti-republikanskog osjećaja u Rijeci, te zapravo suženi prostor za tumačenje mogućih akcija Komande. Opozicija novoj republici u Rijeci nije se ograničavala samo na konzervativne članove Nacionalnog vijeća, nego se je protezala i na redove legionara, a D’Annunzio nije mogao riskirati odbijanje najmoćnijeg segmenta njegove političke baze.
I dok je anti-republikanski osjećaj u Rijeci prisiljavao Komandu na povlačenje u njenom pohodu ka budućnosti, slično je povlačenje zabilježeno i u istovremenom pokušaju osiguravanja podrške talijanske i europske ljevice Riječkom pothvatu. D’Annunziova potraga za saveznicima u redovima snaga radikalnog socijalizma izvan Rijeke nije se završila siječanjskim odbijanjem, te je početkom ožujka comandante uredio susret Leona Kochnitzkog i Giovannija Bormartinija, iz Ministarstva vanjskih poslova Komande /Ufficio Relazioni Esteriori/, s izvjesnim inženjerom Vodovosoffom, “službenim kurirom” novog SSSR-a”.321 D’Annunzio se nadao da će biti moguće uspostaviti formalne odnose između Rijeke i nove Rusije, uspjeh koji bi uvelike olakšao kasnije napredovanje prema organiziranom europskom socijalizmu. Kako bilo, Vodovosoff je minirao plan, izjavivši da ne samo da Rusi ne vjeruju D’Annunziju, nego da ni on sam, susretom s comandanteom, nije spreman dovesti u pitanje odnose s talijanskom vladom. Riječki predstavnici su protestirali, primijetivši da Rijeka samo što nije usvojila novu institucionalnu strukturu koja, premda različita od one moskovske, ipak namjerava stvoriti “nove društvene oblike”. Ovo je čini se zaintrigiralo ruskog glasnika, koji je Kochnitzkom i Bonmartiniju kazao da su Rusi spremni odreći se svoje, unaprijed stvorene slike o D’Annunziju, uvjeri li ih Komanda svojim postupcima u suprotno.
Ruski odgovor na D’Annunziov probni balon bio je puno otvoreniji od reakcije socijalista, koji su ostali hladni čak i nakon što je Komanda pokazala istinsko razumijevanje za radničku klasu i poduzela konkretne korake u pomaganju riječkom proletarijatu. Nepomirljiva odbojnost socijalista prema bilo kom obliku saveza s pokretom, predvođenim De Ambrisom i D’Annunziom, konačno je u potpunosti pokazana serijom događaja početkom travnja, nakon prve značajnije epizode klasnog sukoba u d’annunzijevskoj Rijeci.
Stalna inflacija poratnog perioda ostavila je traga na radničkoj klasi, dok je teška ekonomska situacija dodatno otežana nizom uredbi, kojima je život u “Žrtvovanom gradu” učinjen turobnim i depresivnim. S oskudnim zalihama lož ulja i struje, grad je bio hladan i mračan, dok je uredba od 31. ožujka, dokončala proizvodnju i prodaju onih čuvenih kolača i slatkiša, sastavnog dijela riječkog života od vremena Austro-Ugarskog carstva.322 U gradu su zabranjeni kolači, pite, biskviti, čokolade ili karamele, pa iako to Riječanima i nije predstavljalo neku veću ekonomsku žrtvu, oslikavalo je depresivnu atmosferu, koja je zavladala gradom. Distribucija hrane je racionirana, no, zbog monetarne krize, puno radnika nije ni nakon toga moglo osigurati svoje potrepštine, a Nacionalno vijeće nije reagiralo na primjedbe, da nešto treba poduzeti. 6. travnja, Sedi Riunite i Camera del Lavoro, dvije najveće radničke organizacije, uputile su Vijeću poseban zahtjev, tražeći za radnika obilnije porcije (po nižoj cijeni), te utvrđivanje minimalne nadnice na petnaest lira dnevno (i to u talijanskoj valuti).323 Nacionalno vijeće je na ove zahtjeve odgovorilo uopćenim, neodređenim dokumentom, pristajući na određeno smanjenje cijene i veći broj porcija hrane, na plaće u lirama, ili ekvivalent tome (usklađivano svakog tjedna) i načelno obećavši povišicu plaća.
Radnici se nisu htjeli složiti s “načelnim” dogovorom, pa su šestog uvečer najavili četrdesetosmo satni generalni štrajk (s izuzetkom gradskih službi), istakavši da se radi isključivo o ekonomskom potezu, bez političkih motiva. Obznanili su i to (u naporu da Vijeću pokažu svoju dobru volju), da će odlučno raskinuti sa svakim, tko štrajku pokuša dati političke konotacije. Uz takvu opomenu, štrajk je otpočeo u utorak, šestog travnja u devet navečer, a idućeg su dana radnici nadgledali dijeljenje hrane i drugih ograničenih roba stanovništvu, čekajući reakciju Nacionalnog vijeća i Udruženja poslodavaca. Ubrzo je postalo jasno, da se poslodavcima ne žuri s pregovorima: njihovi predstavnici nisu čak našli za shodno održati sastanak. U skladu s tim, D’Annunzio je iduće jutro u palaču pozvao vođe suprotstavljenih strana (skupa s predstavnicima Nacionalnog vijeća) da otpočnu s pregovorima. Comandante je u potpunosti bio na strani radnika, nezadovoljan odugovlačenjem, gradu nametanim od strane predstavnika poslodavaca. Predsjednik Udruženja poslodavaca predočio je dugu listu primjedbi na radničke zahtjeve, prekinut, međutim, D’Annunziom, koji mu je naznačio da su, po njegovom sudu, želje radnika bile potpuno opravdane. Kada su predstavnici poslodavaca odgovorili, da ni u kom slučaju nisu ovlašteni pregovarati o minimalnoj nadnici, comandante je bijesno zatvorio sastanak, naredivši objema grupama (kao i predstavnicima Vijeća), da se isto popodne vrate s odobrenjem o utvrđivanju visine nadnice.
Osmog popodne u pet, poslodavci su se vratiti s protuprijedlogom: pristaju na minimalnu nadnicu od 100 kruna. Radnici su, očekivano, odlučno odbili taj prijedlog, i sastanak je dospio u slijepu ulicu. Obje su strane pristale na arbitražu, a D’Annunzio je imao ulogu arbitra. Kada je comandante predložio minimalnu nadnicu od 13 lira dnevno, obje su strane pristale na taj iznos.324
D’Annunzijeva odlučna intervencija u prilog riječkih radnika (kao i njegov slavni govor “Questo basta e non basta”,325 odmah nakon ove epizode), nije motivirana samo pravednim zahtjevima radničkih predstavnika, nego i njegovim bijesom zbog nemilosrdne odmazde nad proleterskim organizacijama, poduzete od strane vođa poslovne zajednice tog vremena. Priroda tih akcija da se naslutiti iz gnjevnog pisma Grossichu, samo nekoliko sati nakon početka štrajka: “Utvrdivši cijene u lirama, Vijeće je stalo na stranu vlasnika dućana, ne učinivši, međutim, isto i u prilog radnika. Prijetnja upućena Sedi Riuniti došla je u najnepovoljnijem mogućem trenutku... Komanda nije čak ni obaviještena o politički motiviranim izgonima, dok je teret njihove odgovornosti upravo ona prisiljena snositi...”.326
Nacionalno vijeće je povelo kampanju protiv radničkih organizacija upravo u trenutku, kada su De Ambris i D’Annunzio pokušavali u Rijeci stvoriti novu sindikalističku državu. Postupci protiv radikala u Rijeci (bilo prijetnjama, bilo izgonom), moraju biti promatrani u svijetlu unutarnjih sukoba, izazvanih De Ambrisovim dolaskom, i još više pojačanih sastavljanjem novog Ustava. I uz svu D’Annunziovu nepodijeljenu podršku radnicima tokom generalnog štrajka, Vijeće se je izuzetnom odlučnošću nastavilo obračunavati s vođama štrajka. Kada su se više od tjedan dana kasnije, radnici požalili na otezanje u ispunjavanju dogovorenog, Vijeće je iskoristilo priliku i uhapsilo skoro petsto osoba, i uz pomoć Vadale i njegovih karabinjera opustošilo prostorije Sedi Riunite, a organizaciju izbacilo na ulicu. Ne samo to, iz grada su istjerani mnogi “nepoželjni”, dok su se svi pokušaji zaustavljanja tog kontinuiranog nasilja, pokazali bezuspješnim.327
Vrlo je malo vjerojatno, da je D’Annunzio aktivno sudjelovao u nasilju nad istom onom skupinom, koju je s toliko napora samo tjedan dana ranije podupirao, te je moguće da su se mnoge ove stvari desile bez njegovog znanja. No, ipak je vjerojatnije da se je, bez nade u savezništvo sa socijalistima, comandante naprosto prepustio neugodnom suživotu s Nacionalnim vijećem. To se može zaključiti na osnovu izvještaja anarhiste Randolfa Velle, u ljeto napisanog za časopis Umanita Nova,328 nakon puta u Rijeku. Iz ovog se izvještaja vidi, da je nekoliko dana pred generalni štrajk, Sedi Riunite tražila od comandantea da raspusti omraženo Nacionalno vijeće i tako pokaže svoju predanost radnicima. D'Annunzio je izrazio svoju podršku (bez dvojbe žarko podržan De Ambrisom) zahtijevajući, međutim, formalnu obvezivanje socijalističkih organizacija. Riječki socijalisti su odgovorili, da za takvu političku odluku trebaju pristanak svoje nacionalne stranke, pa su u tom cilju odmah nakon štrajka, u Trstu uspotavljeni kontakti. Cilj je bio dobiti podršku talijanske socijalističke stranke za oštri «zaokret ulijevo» u unutarnjoj politici Rijeke, i Komanda je na pregovore poslala Leona Kochnitzkog (u pratnji Samuela Maylandera, riječkog socijaliste).329 Kochnitzky je bio zaprepašten potpuno negativnim stavom Giuseppea Passiglie, urednika Il Lavoratore. Možemo pretpostaviti, da je Passiglijin odgovor odražavao stav nacionalne stranke, dok je oštri natpis, 13. travnja objavljen u Il Lavoratore («D'Annunzio vuol proclamare la republica. . . sociale»)330 ostavio malo sumnji u vezi odluka socijalista: «Radnici Rijeke ne smiju nikome vjerovati, osim socijalističkoj stranci… moraju biti oprezni… Radnici moraju vjerovati samo svojoj snazi i svojoj solidarnosti… sa socijalistima. I ni s kim drugim».
U svojim sjećanjima na dane u Rijeci, Kochnitzky je zapisao da «socijalistička stranka mora snositi veliku odgovornost» za neuspjeh D'Annunziovih zamisli.331 Kada je riječ o programima Ustava Kvarnerske države, nema sumnje, bio je u pravu. U trenutku kada su socijalisti odbili comandanteov poziv da ga podrže, D'Annunzio je bio lišen svake realne mogućnosti zasnivanja svojih poteza na političkim programima ljevice. Da je nastavio podržavati radnike, učinio bi to protivno željama onih, koji su bili temelj njegovog režima u Rijeci (što je već idućeg mjeseca i potvrdio odlazak Vadale i trupa koje su dijelile njegovo mišljenje). Bez podrške radničkih organizacija u Rijeci (a time i talijanske ljevice), takvo što nije bilo moguće. U takvim okolnostima čini se opravdanim zaključiti, da su okolnosti prisilile comandantea da Nacionalnom vijeću ostavi prostor za djelovanje, te se tako sav bijes konzervativaca obrušio na Sedi Riunite i Camera del Lavoro. Čak ni D'Annunziovi napori da ublaži situaciju (desetinama pomilovanja uhapšenih) nisu puno pomogli (policija, pod nadzorom Vijeća, naprosto je ignorirala pomilovanja),332 i ravnoteža snage je prevagnula na stranu gradskog vodstva.
To je okvir, unutar kojeg treba promatrati neuspjeh Komande na proglašavanju novog ustava. Daleko od toga da bi predstavljala manjak odlučnosti,333 dugo čekanje na proglašavanje Ustava Kvarnera upućuje prije na određeni politički realizam D'Annunzia. Mogao je izabrati proglasiti Riječku republiku i naprosto pustiti da stvari idu svojim tokom, no, bilo je jasno da nije mogao pobijediti u toj igri, i radije je čekao povoljniji trenutak. U međuvremenu je, silno nastojeći osigurati čvršću podršku izvan Rijeke, otposlao De Ambrisa u Italiju,334 nadajući se da će moći pribaviti dovoljno moćnih saveznika (i dovoljno novca) kako bi vlastitim snagama mogao pokrenuti svoje programe. To je značilo ne samo odgađanje projekta Ustava, nego i privremeno obustavljanje planova za Ligu Rijeke.



LEGA DI FIUME

Projekt stvaranja Lige potlačenih naroda imao je duboke korijene u D'Annunziovoj svijesti, jer je skoro od samog početka sagledavao svoj Riječki pothvat u «univerzalnim» okvirima. Comandante nije bio zadovoljan time, da opseg njegovog djelovanja bude ograničen na grad Rijeku, tako da je vrlo rano uspostavio kontakte s drugim stranim pokretima. Cijela priča o Lizi Rijeke tek treba biti ispričana, i mi se ovdje nećemo njome detaljnije baviti. Pa ipak, sada možemo dati bar grube obrise projekta, koji se posve logično dijeli u dvije šire skupine: stvaranje same Lige, i tzv. balkanske spletke, što je na kraju postalo i osnovnim programom «vanjskih poslova» Komande.
Spiritus movens Lega di Fiume bio je Leon Kochnitzky, belgijski pjesnik, koji je u Rijeku stigao u jesen 1919., grad napustio tokom prosinačke krize, a zatim se u siječnju vratio na mjesto šefa Ufficio Relazioni Esteriori.335 Ovo riječko «ministarstvo vanjskih poslova», djelujući s minimalnim budžetom i tek šačicom ljudi, pokušalo je pribaviti podršku stranih pokreta – i stranih sila – za riječku «stvar». U početku se Kochnitzky (uz pomoć Eugenia Coselschia, Ludovica Toeplitza, Giovannia Bonmartinia, Henria Fursta i drugih) zadovoljavao prikupljanjem izjava podrške od strane predstavnika pokreta naklonjenih D'Annunziju. Do početka proljeća bilo je više n'o dovoljno dokaza, da bi «anti-Liga naroda» mogla računati na široku podršku, i Kochnitzky je odlučio zatražiti i formalno osnivanje organizacije.
Bilo je dobrih razloga da se bude optimističan u pogledu lige, što saznajemo iz brojnih memoranduma, koje je krajem ožujka i do prve polovine travnja,336 Kochnitzky pripremio za D'Annunzija, nabrajajući nacije i pokrete koji su ili već bili predani projektu, ili samo što se nisu pridružili stvari. Tako je 27. ožujka, na primjer, šef Ufficio Relazioni Esteriori izvijestio D'Annunzija o pravoj poplavi podrška pothvatu:

Radovi na pripremi skupštine «Lige Rijeke» za sad dobro napreduju: Mohammed Salem /beg/ obećao je za nekoliko dana dovesti u Rijeku indijske i irske delegate, koji će se s našim egipatskim prijateljima i riječkim i dalmatinskim predstavnicima, moći zajedno u Rijeci okupiti i prije Uskrsa…
Uvodni sastanak tekao bi otprilike ovako:
Sigurna podrška: Riječani, Dalmatinci, otočni predstavnici, Egipćani, Indijci i Irci.
Vjerojatna podrška: Hrvati, Crnogorci, Albanci, Mađari.
Moguća podrška: Flamanci, Turci.

U proljeće 1920., širom Italije putovali su brojni predstavnici najrazličitijih grupa, paralelno s napredovanjem planova za Ligu. I dok su se mnogi od tih sastanaka održavali u Rijeci, drugi su se održavali širom zemlje i često su bili prismotrom doušnika Ministarstva unutarnjih poslova. Dosjei tog Ministarstva otkrivaju nam, da je slavni avijatičar Tommaso Cartosio djelovao kao «čovjek za vezu» između Komande i arapskih predstavnika u Italiji.337 Agentima je očito bilo vrlo teško dokučiti što se u stvari zbivalo, a zbrka, karakteristična za mnoge od tih izvještaja, nije bila lišena ni određenog komičnog prizvuka. Nenavikli na arapska imena, i uopće ne dovodeći u pitanje autentičnost svih pisanih dokumenata, moglo se desiti da jedan jedini čovjek (na primjer, Abdul Said) nekoliko puta pojavi izvještajima agenata, prerastavši tako u pravu malu arapsku armiju (tako ćete naići na Abdul Saida, točka. Said beya, Abdul Hamed Fuad Elui di Saida, Abdul Saisa /sic/, točka. Saisa, i tako dalje). I dalje, u ožujku se je pojavio izvještaj o izvjesnom odvjetniku po imenu Costa, zapravo tajniku “Lige potlačenih naroda”, čiji je predsjednik bio, pak, Said beg. A zapravo je Said, po svemu sudeći, bio jedan od Egipćana u kontaktu s Kochnitzkim, i premda Liga nije nikada materijalizirana u onom obliku, za koji se je Kochnitzky zalagao, Said je bar imao to zadovoljstvo tri mjeseca provesti u nizu luksuznih hotela u Rimu, a zatim napustiti zemlju (za sobom ostavivši dug od nekih deset tisuća lira).
Pokušavajući dešifrirati mrežu stranih predstavnika koji su krstarili Italijom i Rijekom, agenti Ministarstva unutarnjih poslova otkrili su da su bar neki od planova, proizišlih iz Komande, bili sasvim ozbiljni. Tako su, na primjer, 3. lipnja saznali od Ministarstva pomorstva, da su Egipćani preuzeli 250.000 pušaka (iz Španjolske brodom dopremljenih preko Libije), kao rezultat njihove suradnje s D’Annunziom. Ovo oružje kupljeno je od Komande (možda je to bilo isto ono oružje s Persie), posao, koji je krajem ožujka ugovorio Kochnitzky. 338
Kochnitzky je u Lizi vidio sredstvo kojim bi se uzdrmao stari poredak i utemeljio svijet, vođen načelima izloženim u “Italija i život”. Bio je to, dakle, dio oštrog zaokreta ulijevo, koji je obilježavao politiku Komande u tom periodu, a Kochnitzky je karakteristično podsjećao, da je Lizi neophodno osigurati podršku Sovjetskog saveza. On je to smatrao imperativom, tvrdeći da “poput svih, duhovno vitalnih elemenata našeg vremena”, komunistička Rusija neće moći ne prepoznati vrijednost nove “internacionale”. Nadalje, Kochnitzky je nagovarao D’Annunzija da podrži mađarske komuniste i proglasom napadne Hortijev režim.339 Takav stav bi jasno ukazao na principe “fiumanizma”, na kojima bi nova liga trebala počivati. Potvrdu u prilog ovakvom Kochnitzkovom shvaćanju Lige, nalazimo u tekstu note, 29. ožujka upućene comandanteu: “I dok bi se, iz više razloga, za prisustvo članova Crnogorskog dvora u Rijeci teško moglo kazati da je poželjno, daleko bi bila korisnija nazočnost jednog, ili više vođa crnogorskog ustanka protiv Srbije”. Na kratko ćemo se pozabaviti svrhom prisustva monarhističkih predstavnika u Rijeci, kao i time, u kojoj mjeri Kochnitzky nije uspijevao shvatiti njihovu važnost za politiku Komande. Svakako, međutim, treba istaći, da se je Kochnitzkova zamisao Lige Rijeke uklapala u planove za Republiku Kvarnera. Oba plana su tražila od Komande savezništvo s radikalnim socijalističkim snagama, i oba su plana demonstrirala D’Annunziovu spremnost prihvaćanja temeljnih načela europske ljevice. Samim time su i planovi za ligu bili izloženi istom pritisku, kao i planovi Carta del Carnaro: kako je unutarnja pozicija Komande bila oslabljena nasrtajima Nacionalnog vijeća, i kad su napori udruživanja sa socijalistima propali (bilo u Italiji, bilo na europskoj razini, kao u slučaju razgovorâ s Vodovosoffom), projekt se našao u opasnosti. Kochnitzky je bio svjestan ovih problema, i izričito je povezao sudbinu lige s političkom situacijom u Rijeci: “Znam vrlo dobro”, 29. ožujka će kazati comandanteu, “da, obzirom na unutarnju situaciju u Rijeci, te brojna protjerivanja dijelova radničke klase, možemo zapasti u velike poteškoće... “.
Događajima s početka travnja Liga je dovedena u kritičnu situaciju, a s dolaskom Uskrsa, poruke Kochnitzkog D’Annunziju imale su prizvuk očaja. Na Uskrs je pisao: “Nadam se da Liga Rijeke neće svijetu pružiti groteskan spektakl ‘Lige naroda’: nemoć-neodlučnost”. Grandiozni plan belgijskog poete nije, međutim, mogao preživjeti i šok prve polovice travnja, i Liga Rijeke je polako iščezavala, ili bar u obliku kakav je Kochnitzky zamislio. Da ne bude sumnje, bilo je i drugih faktora, koji su doprinijeli D’Anunziovoj odluci o napuštanju projekta lige: prije svih, nije bilo dovoljno sredstava za pothvat tako velikih razmjera, a nije bilo nikakve naznake da bi ona mogla i stići. Osim toga, jedna od temeljnih postavki riječke politike – suprotstavljanje širenju američkog utjecaja – nije ni u kom slučaju bila sveopće prihvaćena, pa čak ni među najgorljivijim zagovornicima planova za ligu. Giuriati je otkrio, da Egipćani340 nisu voljni pridružiti se anti-američkoj kampanji, te je bio primoran izvijestiti comandantea, da egipatski nacionalisti misle da im je Amerika potrebna. I, konačno, unutar same Komande je postojao značajan otpor stvaranju višenacionalne organizacije, posebno one koja bi uključila Arape. Kochnitzky je rekao D’Annunziju, da je pukovnik Sani “otvoreno izrazio odbojnost prema svim zakonskim slobodama za Arape, držeći da se ni jednom Arapinu ne može vjerovati”.
S istekom trećeg tjedna travnja, bilo je jasno da su dani lige odbrojani. Kochnitzky je osamnaestog pisao, da Komanda nije ispunila svoja obećanja Arapima («časnim orijentalcima»), predviđajući «vrlo brzo povlačenje» arapskog svijeta, ako vrlo brzo ne dođe do akcije. Gubitak muslimana bi, vjerovao je, značio i propast pothvata, te je pisao D'Annunziju da se «Liga Rijeke pretvara u balkansko oruđe koje će, nema sumnje, moći odaslati signale do Consulte i grada Rijeke. Neće više biti blistava, treperava zvijezda, kakova jedino i priliči Gabriele D'Annunziju».
Ironija je, da je do formalnog obraćanja Lige narodu Rijeke došlo deset dana, nakon što je ovo pismo napisano. 28. travnja, Bolettino Ufficiale je objavio, da je Liga «već osigurala čvrsti pristanak Irske, Egipta, cijelog Islama, i svih naroda, koji vode pravednu borbu protiv barbarske dominacije Srba: Hrvata, Crnogoraca, Albanaca, Bugaro-Makedonaca».
Na istoj strani, na kojoj je izišao ovaj proglas, bila je i D'Annunziova poruka Konferenciji u San Remu, koja je upućivala na to, da se približava trenutak akcije. «Treba se boriti do kraja, i prihvatiti rizik izazivanja požara nevjerojatnih razmjera». Comandante je naglasio, da ovo nije prazna prijetnja: «Nisam minirao samo luku. Moji mineri su posvuda». D'Annunzio je govorio istinu. Riječka luka je bila doslovno načičkana minama, a on je obećao dići je u zrak pokuša li itko pokrenuti protiv njega vojnu akciju. Što više, bio je siguran da bi vrlo brzo došlo i do eksplozije na Balkanu.
Kao što je De Felice nedavno primijetio,341 nije bilo ničeg novog u ideji izazivanja nereda u Jugoslaviji. U redovima nacionalista i talijanskim vojnim krugovima, ta je mogućnost već dugo postojala, a ima dokaza i da su dijelovi talijanske vlade tome bili skloni (posebno je Badoglio, izgleda, podržavao plan).342 I D'Annunziju je ova ideja bila neko vrijeme privlačna. U svojim memoarima, Giuriati se kleo kako je D'Annunzio «gajio nade u okupljanje svih nezadovoljnika» iz prvih tjedana Riječkog pothvata,343 a tko je to mogao bolje znati od šefa Kabineta? Krajem studenog, Giuriati je stupio u kontakt s pukovnikom Pettorelliem Lallatom (poznatijim pod ratnim imenom puk. Finzi), čovjekom koji je radio na vezama s Hrvatima, Slovencima i Crnogorcima, kako bi podstakli na ustanak protiv Srba. Giuriati je vjerovao, kako bi situacija u Rijeci mogla pomoći naporima Pettorellia Lalatte, te je 27. studenog kapetana Trombettia, jednog od svojih ljudi, doveo u kontakt s «Finzijem»: «Vjerujem da je nužno da uskladite svoje akcije s Dalmacijom. Mi ćemo se pobrinuti za Zadar: kao i za Milloa. Trombetti nam može biti od koristi u Splitu».344
Ništa više nije poznato o Giuriatievim aktivnostima tokom zime 1919-20. – Giuriati ih ni riječju ne spominje u svojim memoarima – no, nema sumnje da je postigao znatan napredak, jer je u svom čuvenom pismu Giuliettiu od 6. siječnja, D'Annunzio mogao garantirati seriju balkanskih ustanaka u naredna tri mjeseca: «Dao sam sve od sebe ne bih li Jadranskom pitanju dao novi lik. Okreću mi se čak i Hrvati, željni zbacivanja srpskog jarma… Revolucija 'separatista' je spremna. Mora buknuti prije n'o što proljeće ponovo usmjeri težačke, seljačke ruke zemlji i plugu, dakle, prije 15. ožujka… Mogu predvoditi pokret. Mogu ući u Zagreb kao osloboditelj. Sve je za to spremno».345
Kao što nam ovo pismo i govori, D'Annunzio je djelovao u suradnji s admiralom Millom, još jednim Talijanom, koji je aktivno radio na izazivanju nemira na Jadranu. 21. veljače, Giuriati i dva hrvatska separatista (pristaše Stjepana Radića) otputovali su u Zadar, pobrinuvši se da tamo bude pokrenut pro-separatistički časopis (na hrvatskom).346 Cijelu zimu i početak proljeća, D'Annunzio i Millo su zajedno radili na «balkanskim spletkama», a comandanteu su od admirala često pristizali novac i razne potrepštine (naročito benzin za njegove brodove i avione).347
No, i pored sveg Giuriatievog angažmana (u čemu je i Sinigaglia sudjelovao),348 u proljeće nije došlo do ustanka. Osnovni razlog neuspjeha ostvarenja bilo kakvog pokreta bio je, izgleda, nedostatak financija, jer sa strane Komande aktivnosti nije nedostajalo. Početak proljeća 1920. vrvio je od sastanaka, tajnih zadataka i pokušaja da se dođe do oružja i novca. Ni ovdje, baš kao ni u slučaju Lega di Fiume, nije nedostajalo komičnog. Jedna od ključnih figura u kontaktima Komande i hrvatskih separatista, bio je doktor Ivo Frank koji je, skupa s doktorom Vladimirom Petrovićem-Saxom, u veljači najvjerojatnije otputovao iz Rijeke u Zadar. Frank se predstavljao kao predstavnik separatističkog pokreta i, zaista, Sforza je vjerovao da je Frank lik od velike važnosti, što se vidi iz njegovog brzojava Nittiju od 2. ožujka: «Doktor Framk /sic/ u Rijeci je već neko vrijeme… Čini mi se da iz Rijeke ide nekoliko tragova… Framk je na sve pripravan… ne treba mu oružje, nego dvanaest miliona lira, odmah… Pod tim okolnostima, vjeruje, uspjeh zagarantiran… Što se mene tiče, moram dodati… u novije vrijeme su se u Hrvatskoj desile neke stvari, koje govore da je Framkova stranka sve jača…».349
Nittijeve su informacije, međutim, govorile posve suprotno, što se i vidi iz njegovog telegrama Cavigli, 16. travnja odaslanog iz San Rema: «Imamo posla s avanturistom koji, vjerujem, igra dvostruku igru, i radi na ponovnom vraćanju Habsburga. Naredio sam da bude uhvaćen, uhapšen i protjeran».350
Mnogo toga ostaje nejasnim po pitanju tajanstvenog doktora Franka (s kojim se, baš kao i u slučaju arapskih delegata u Lizi Rijeke, u dokumentima susrećemo u brojnim varijantama njegovog imena i prezimena), ali, činjenica ostaje da je, skupa sa Saxom, bio u samom središtu makinacija Komande. Ovakav manevar jasno nam predočuje model «balkanskih spletki» Komande, koje su skoro u potpunosti definirale «vanjsku politiku» Komande u drugoj polovici godine.
Bez obzira na Frankovu pravu ulogu, on je imao glavnu ulogu u onom, za što je Giuriati vjerovao da predstavlja najznačajnije postignuće Komandinih «ambasadora»:351 u ljeto 1920. seriji ugovora između Komande i predstavnika raznih balkanskih nacija i nacionalnosti. U svojim memoarima, Giuriati je objavio dva od pet spomenutih dokumenata (iako bez imena balkanskih potpisnika), dok su u zadnjih nekoliko godina, kao rezultat istraživanja Federica Gerre,352 svjetlost dan ugledali i drugi dokumenti.
I jedan, i drugi dokument, koje je Giuriati predočio u svojim memoarima, potpisani su 5. srpnja 1920. u Veneciji. Giuriati i Host-Venturi su predstavljali Komandu, a Hrvatsku Frank i Saxe (ili Sachs, kako je potpisao ugovore). Osim toga, jedan ugovor nosio je potpise dvojice Albanaca i Njegove Ekselencije Jovana Plamenca, predsjednika Ministarskog vijeća i ministra vanjskih poslova u ime kralja Crne Gore. Ugovori su predstavljali garanciju Rijeke, da će naoružati i naoružavati pobunjeničku vojsku u Jugoslaviji i financirati je milionima lira, nužnim za vođenje građanskog rata. Broj pušaka, količina novca i municije, bili su zaista impresivni: 9.000 pušaka, 7 miliona metaka i 1 milion lira Albaniji; 9.000 pušaka, 6 miliona metaka i 7 miliona lira Hrvatima; 9.000 pušaka i 7 miliona metaka, plus 3 miliona lira Crnogorcima (iako je, kao što ćemo vidjeti, comandante već obavio svoje, tajne dogovore s Plamencom). Najveći dio svega ovog trebao je biti isporučen u roku nekoliko tjedana, pošto je sporazumom bilo predviđeno da ustanci započnu, prvog kolovoza u Crnoj Gori, devetog u Albaniji, a dvadesetčetvrtog u Hrvatskoj.
U zamjenu za ovo naoružanje i novčana sredstva, balkanske su se strane obvezale poduzeti sve u njihovoj moći, ne bi li uništile Jugoslaviju. Nadalje, ugovor, koji je obećao puške i novac Albancima, Crnogorcima i Hrvatima, utvrđuje D'Annunzija kao legitimnog predstavnika Italije! «/Balkanski potpisnici/ izjavljuju, da zapovjednika grada Rijeke priznaju za lojalnog i legitimnog predstavnika pobjedničke Italije, tako da svu pomoć, primljenu od gore spomenutog komandanta, treba smatrati kao primljenu od Italije, a sve obveze, ugovorom predviđene prema gore spomenutom komandantu, treba smatrati obvezama prema Italiji…».
Naravno, balkanski predstavnici se nisu imali na puno što žaliti u ovom ugovoru, dok je jezik, koji se čini kao da ih ugovornim odnosom veže uz Italiju, zapravo puka jezična figura: jedina obveza na strani balkanskih potpisnika bila je, voditi rat protiv Jugoslavije. S pravom se, ipak, možemo pitati, kakve je koristi Rijeka očekivala od tog posla? Odgovor nam je jasan čim zavirimo u drugi ugovor, 5. srpnja potpisan između Rijeke, Hrvatske i Slovenije. Tim paktom utanačene su buduće granice između ovih zemalja i Italije, nakon «oslobođenja» Hrvata i Slovenaca. Osim toga, njime se pozivalo na stvaranje Republike Dalmacije, u kojoj bi na kraju bio održan i plebiscit, da se odluči hoće li ona biti samostalna, ili dijelom Republike Hrvatske. Gradovi Zadar, Šibenik, Split, Trogir i Dubrovnik trebali su ostati «trajno samostalni», na kraju tvoreći neku neku vrst labave federacije ili pomorskog saveza.
Neki elementi ovog ugovora svojim su odredbama podsjećali na Ustav Kvarnera, posebno u delikatnoj oblasti javnog školstva. Tako je, na primjer, član 17. osigurao da potpisnici osnivaju osnovne škole svuda, gdje ima 100 učenika nacionalnosti različite od većinskog stanovništva, kako bi manjinski učenici mogli pohađati vlastitu nastavu. Isto su tako potpisnici bili dužni osnovati srednju školu gdje god živi petsto učenika manjinskog stanovništva. Nadalje, gdje god bi se jedna trećina stanovništva nacionalno razlikovala od dominantne skupine, manjini bi bilo dopušteno u zakonskim i političkim aktima koristiti se svojim vlastitim jezikom.
Ovaj ugovor imao je i nešto neobično: premda je tekst zacrtao buduće slovenske granice, nije bilo slovenskog potpisa. Ovaj propust Giuriati je «objasnio» činjenicom da, premda je bilo nekoliko Slovenaca koji bi mogli potpisati, ni jedan od njih nije bio stvarni predstavnik cijelog naroda. U tekstu je ovaj problem riješen deklaracijom Hrvata, iz koje je proizlazilo da će, kada dođe do oslobođenja Slovenije, Slovenci nesumnjivo naći za shodno potpisati ugovor!
Unatoč nerijetko besmislenim sadržajima tekstova ugovorâ, koje su, u Veneciji, Giuriati i Host-Venturi potpisali u ime Komande (sastavljen je samo jedan primjerak tog dokumenta, ostavši u comandanteovu posjedu), nema nikakve sumnje, da je D'Annunzio bio vrlo popularan među vođama «ugnjetenih nacija» unutar Jugoslavije. Da je comandante bio u stanju osigurati milione, obećane balkanskim revolucionarima, možda je i mogao organizirati seriju ustanaka, kakove su ugovori predviđali. U svakom slučaju, uzajamna obaveza bila je trajnije prirode, jer je 19. listopada sporazum obnovljen, a s njim i novi datumi balkanskih ustanaka, kao i nove isporuke oružja i novca, osiguranih od strane Komande (sada Regencije Kvarnera), dok su listi balkanskih saveznika dodani Makedonija i Vojvodina. Ukupan broj, koji je D'Annunzio garantirao, bio je impresivan: 130.000 pušaka i 20 miliona lira.
Novi ugovori u jesen odražavali su nenadanu promjenu financijske situacije u Regenciji. Cijelo ljeto predstavnici su jurili Italijom, očajnički nastojeći pronaći novac, D'Annunziju potreban za financiranje balkanskih ustanaka. U stvari, toliko su intenzivni bili ti napori, da je De Felice napisao kako je zadnjih šest mjeseci Riječkog pothvata, «D'Annunzio zapravo živio u očekivanju anti-srpske pobune u Jugoslaviji i pravoj noćnoj mori jalove potrage za novčanim izvorima…».353 Na kraju su, u rujnu, u Cataniji uskoci zarobili veliki parobrod Cogne i doplovili s njim u Rijeku.354 D'Annunzio je brod odmah ponudio talijanskoj vladi na prodaju, tražeći za njega 20 miliona lira otkupnine. Taj iznos, točno koliko je comandante trebao za svoje balkanske saveznike, talijanska vlada je bez razmišljanja odbila, tako da je krajem listopada, ne uspjevši iscijediti ni jedne jedine lire od Italije, D'Annunzio počeo prodavati teret Cogne (svilu, pamuk, tekstil, automobile, avione, švicarske satove i mješovitu robu) u manjim partijama. Nije bilo nikakve sumnje, da je ova prodaja direktno bila povezana s nužnošću osiguravanja balkanskog ustanka, jer su 27. listopada, albanski, hrvatski, vojvođanski i crnogorski potpisnici ugovora iz prethodnog tjedna, D'Annunziju napisali pismo, u kojem se je nalazio i ovaj tekst: «Obzirom na vašu velikodušnu ponudu osiguravanja našeg zajedničkog pothvata prodajom Cogne, molimo vas da uzmete u obzir…».355
Balkanski predstavnici smatrali su se lišenim bilo kakve odgovornosti, i premda su se obvezali, u slučaju da D'Annunzio uspije u vrlo kratkom vremenu osigurati novac, ispuniti svoje ranije obveze, iz samog je tona dokumenta bilo jasno, da se igra bližila kraju, ili bar za neko vrijeme. Kao što ćemo vidjeti u završnom poglavlju, comandante je sve do samog kraja njegove Riječke avanture vjerovao, da će u Jugoslaviji doći do revolucije. Ali, kao što je početkom godine napisao Giuliettiu, bez «kičme rata», on nije mogao postati osloboditeljem balkanskih naroda. Čak ni intervencija senatora Borlettia u aferi Cogne (osiguravši od skupine industrijalaca 12 miliona lira otkupnine356) nije bila dovoljna, da zadovolji očajničke potrebe Komande.
U nizu paktova s balkanskim nacionalistima, ima još jedan ugovor, i po mnogo čemu on je ujedno najinteresantniji od svih, jer nas upućuje na onu vrst comandanteovog angažmana, koju mu nisu pripisali u zaslugu. 12. svibnja, D'Annunzio je potpisao tajni sporazum s Jovanom Plamencem, u ime kralja Crne Gore.357 Po svom sadržaju, taj ugovor uvelike odskače svojom «ozbiljnošću»: nema zahtjeva, da Crna Gora prizna D'Annunzija kao legalnog predstavnika Italije, nikakvog zacrtavanja neprovedivih i neodrživih granica, kao ni grandioznih obećanja pomoći. Ugovor s Crnom Gorom bio je vrlo jednostavan: izražavao je uzajamnu želju dviju strana za ponovnim uspostavljanjem crnogorske monarhije, te širenjem anti-srpskog pokreta cijelom Jugoslavijom. U skladu s tim, D'Annunzio se obvezao opskrbiti novu crnogorsku armiju oružjem i drugim potrebama, «u skladu s raspoloživim sredstvima i u krajnjim mogućim granicama». Bio je to jedini sporazum s balkanskim predstavnicima, koji je uključivao vojni quid pro quo. Crnogorski predstavnik je obećao, da će njegova zemlja ući u savez s Italijom, dopustivši joj da na ulazu u Kotor osnuje pomorsku vojnu bazu, za slučaj rata ili «ratne opasnosti».
Ovaj dokument ukazuje na dva važna aspekta aktivnosti Komande u jesen 1920. Kao prvo, dok su Host-Venturi, Giuriati i drugi (kao na primjer Zoli, nakon ljeta), potpisivali ugovore s najrazličitijim grupama, u cilju poticanja ustanakâ gdje god je to moguće u Jugoslaviji, i sam je D'Annunzio bio uključen u seriju diplomatskih kontakata. I premda su njegovi predstavnici potpisivali ugovore, prepune svakojakih obećanja i garancija, sam comandante je – bar koliko nam je do sad poznato – potpisao samo jedan, relativno odmjeren, ugovor s Plamencem. To upućuje na to, da je D'Annunzio koristio svoje «predstavnike» za poticanje balkanskih ustanaka, ali je svoj potpis bio spreman staviti samo na paktove s ljudima poput Plamenca. Što više, ni Giuriati, ni Host-Venturi, nisu znali ništa o tajnom ugovoru s Crnom Gorom,358 što nam govori da je comandante želio da konce njegove vanjske politike povlači uglavnom on sam, tako da je lako moguće, da ni ne znamo sve pojedinosti «balkanskih spletki».
Dakle, ugovori iz ljeta i jeseni 1920. nam pomažu shvatiti svu dubinu očaja, koji je nakon travanjske krize sve više obilježavao Komandu. D'Annunzio (skupa s De Ambrisom) je bio siguran, da svijet samo što nije kročio u novo doba povijesti, a njemu da pripada glavna uloga u tom preobražaju. Jedino je novca nedostajalo, i više od sedam mjeseci D'Annunzio je očajnički tragao za njim, razbacujući se obećanjima lijevo i desno, te garantirajući da će, čim stigne novac, uzeti učešća u predstojećim ustancima balkanskih naroda. Pošto ljetni mjeseci nisu urodili ni jednim jedinim dramatičnim događajem u prilog «stvari», situacija je postajala sve očajnijom.
Skupa s psihološkim srozavanjem Komande, srozavao se i kvalitet D'Annunziovog štaba. Karakteristična za promjene u personalu u ljeto i jesen jeste promjena, do koje je došlo u «Ministarstvu vanjskih poslova»: potišten i donekle gnjevan zbog neuspjeha Lega di Fiume, Leon Kochnitzky 2. srpnja daje ostavku na svoj položaj i napušta Rijeku krajem mjeseca. Njegovo mjesto preuzima Eugenio Coselschi, ranije D'Annunziov osobni tajnik, čovjek stalno optuživan za kranje novca iz Komandine kase, krajnji oportunist i bivši pjesnik. U kolovozu je sastavio nacrt dokumenta, koji je navodno rezimirao doktrinu «fiumanizma».359 Ovim je dokumentom jasno demonstrirana promjena u redovima: došlo je do otvorenog napada na Sovjetski savez, dok je doktrina Lige ograničena isključivo na pomaganje «prijateljskim» nacijama i izazivanje nezadovoljstva na Balkanu.
Mnogo bi toga mogli reći o Eugeniu Coselschiu, no, njega je možda najbolje oslikao D'Annunzio, u jednom pismu Giuseppeu Pifferu, svom osobnom tajniku, koji je pismom obavještavao D'Annunzija o dolasku uzbuđene nacionalistkinje, koja je gorila od potrebe da ga vidi. Što da uradi Piffer? Comandante je odgovorio: «Nek' odleprša Coselschiu, ili nekoj drugoj književnoj figuri koja vremena ima na pretek».360 Promjena od strastveno predanog Kochnitzkog ka oportunističkom i zapravo prosječnom Coselschiu, možda najbolje odslikava situaciju u d'annunzijevskoj Rijeci, s približavanjem prve godišnjice Marša iz Ronchia: kvalitet Pothvata se je srozavao, bez ikakve stvarne nade u preokret u sudbini Komande.





10
Kraj Riječke avanture


I dok je D’Annunziovo dugo otezanje s proglašavanjem novog ustava najvjerojatnije bilo rezultat realne procjene političke situacije i u Rijeci, i u Italiji, period stagnacije imao je poguban utjecaj na raspoloženje njegovih sljedbenika. Potreba djelovanja bila je duboko utkana u utopijsku prirodu D’Annunziove avanture, i što je više odugovlačio s objavom “pohoda ka budućnosti”, to mu je obuzdavanje njegovih nestrpljivih legionara postajalo sve teže. Situacija bi bila delikatna čak i s potpuno zrelom grupom legionara: no, tokom ljeta i početkom jeseni, Riječka legija je doživjela značajnije promjene, tako da je Komanda dočekala rujan s grupom avanturista i profitera, sastavom posve drukčijim od prvobitnog sastava legionara.
Ozbiljnost opadanja kvalitete legionara vidljiva je iz brojnih dokumenata, od kojih je najzanimljivijie možda De Ambrisovo pismo od 24. rujna, odslikavajući sve veće propadanje legija, kao i potencijalno eksplozivno pogoršavanje odnosa s građanstvom.361 De Ambris je izvijestio comandantea, da je došlo do teških sukoba i ubistava u redovima raznih jedinica, čiji su se zapovjednici upustili u oružane sukobe po pitanju upisivanja dobrovoljaca. Ponašanje zapovjednikâ je do te mjere bilo neobuzdano, kazao je De Ambris, da je bilo gore i od “pijanih pljačkaša”, dodavši da bi takvi sukobi mogli prerasti u krvave sukobe širih razmjera, ne budu li poduzeti odlučni koraci: “Vi znate... da ja nisam... paničar; ovdje se, međutim, ne radi o pokoravanju zastarjelom obliku discipline, kao ni histeričnoj generalizaciji, izvedenoj na osnovu nekoliko izdvojenih incidenata. Ovdje je riječ o tendenciji, na koju toliko toga ukazuje, da zapravo već čini sistem, poguban za ono najljepše i najvažnije u našem pothvatu”.362
Očekivati od comandantea nametanje stroge discipline legionarima, bilo je isto što i pišanje u vjetar: doista, naginjanje posve nekontroliranoj raskalašenosti još je više uzelo maha u jesen i zimu 1920. U nekim je slučajevima, nasilje među dobrovoljcima uzdignuto na nivo spektakla, kao kad su Arturu Toscaniniu i njegovom orkestru, koji su krajem studenog posjetili Rijeku, legionari uprizorili scenu bitke. Scena je već sama po sebi bila dovoljno spektakularna, dok je upotreba prave municije još više pojačala osjećaj “drame”, a time i potkrijepila dvojbe De Ambrisa i ostalih, oko efikasnosti oružanih snaga Rijeke. Smrtni udarac u borbi legionara i onih koji su ih nastojali disciplinirati, došao je 27. listopada, objavljivanjem novog “vojnog zakonika”.363 Izišli iz pera D’Annunzija i kapetana Piffera (koji je u lipnju zamijenio Coselschia na mjestu comandanteovog osobnog tajnika), novi Ordinamento dell’Esercito Liberatore pozivao je na revoluciju u organizaciji vojske. U budućnosti je položaj u vojnoj hijerarhiji trebao postati potpuno nevažan: predviđen je samo jedan vrhovni oficir (D’Annunzio), dok bi većinu značajnijih odluka donosilo vojno vijeće. Novo vijeće obuhvaćalo bi sve oficire, uključivši predvodnike odreda, s istim pravom glasa. Osim toga, čelno lice vijeća bilo bi birano glasanjem svih članova vijeća, osiguravajući time novoj vojsci demokratsku bazu i fluidnu strukturu, koji bi točno odražavali stvarne odnose između oficira i vojnika u sastavu riječkih legija.
Novi vojni zakon ponovo nam pokazuje, kakav je učinak imala životna stvarnost Rijeke na comandanteove postupke. Kao što je Corrado Zoli (pomoćnik državnog tajnika Regencije) ispravno primijetio u svojim memoarima, disciplina u redovima vojske “odražavala je upravo onu odvratnu razuzdanost, po kojoj je riječka milicija postala čuvena”.364 Kellerovoj svijet institucionaliziran je u liku Ordinamento dell’Esercito Liberatore.
Ideja demokratizirane armije nije se dopala predstavnicima “starog poretka” i ubrzo po objavljivanju zakonika, i Ceccherini i Sani napuštaju Rijeku.365 Pa ipak, Ordinamento je samo potvrdio De Ambrisova strahovanja, da je D’Annunzio nespreman – ili možda nesposoban – držati svoje vlastite trupe pod kontrolom. Kao što ćemo vidjeti, u trenutku kada je Ordinamento objavljen, De Ambris je bio zaokupljen grčevitom borbom zadržavanja ono malo “radikalnih” elemenata, koji su uspjeli preživjeti ljeto, tako da je u njegovim očima, novi vojni zakonik predstavljao samo još jedan korak natrag u njegovom naporu zadržavanja kakve-takve kontrole nad situacijom u Rijeci. Premda su se ideje, sadržane tim kodeksom, bez sumnje dopale šefu Kabineta, praktični učinak tog dokumenta prijetio je dovođenjem situacije u redovima legija do samog ruba eksplozije. Takva eksplozija značila bi ugrožavanje cjelokupnog Riječkog pothvata.


POLITIČKA KRIZA

Ljeto 1920. označilo je i vrhunac D’Annunziove politike. Osim pokretanja Lige Rijeke i proglašavanja novog Ustava, imao je i to zadovoljstvo, da doživi pad Nittijeve vlasti u Rimu. Pa ipak, uklanjanje njegovog starog neprijatelja pokazalo se pirovom pobjedom, jer je lukavi i neodlučni Nitti zamijenjen Giovanniem Giolittiem, daleko odlučnijim vođom. I dok je Nitti oklijevao odlučno djelovati, Giolitti je bio spreman privesti riječku epizodu brzom kraju. Nakon versajske odluke Saveznika, da Jugoslaviji i Italiji prepuste rješavanje međusobnih sukoba, i sve stabilnije unutarnje situacije u Jugoslaviji, Giolitti više nije trebao D’Annunzijevu Rijeku kao sredstvo pritiska u međunarodnim pregovorima. D’Annunzio je tako potrošen, i od kraja ljeta u Rijeku su počele pristizati glasine, o vrlo skorom sporazumu s Jugoslavijom. D’Annunzio je bio svjestan, da bi takva nagodba značila ujedno kraj svih njegovih nada u uspješne anti-srpske ustanke na Balkanu, jer bi svaki ustanak, lišen bar prešutnog pristanka talijanske vlade, Jugoslaveni najvjerojatnije s lakoćom mogli ugušiti.
Sredinom ljeta, Giolittieva vlada odaslala je Rijeci cijelu seriju protuslovnih signala: izvori Ministarstva vanjskih poslova upućivali su na podršku “balkanskim spletkama”, dok je Bonomi obećao nastaviti s isporučivanjem hrane i lijekova.366 Paralelno s tim, Giolitti je comandanteu jasno dao do znanja, da se neće upuštati u značajnije poboljšanje bolničke njege u gradu u okruženju: neće biti ni bolničkih postelja, ni liječnika.367 Kako bilo, hrana je nastavila pristizati, a Giolitti nije uradio ništa da zaustavi Riječane, koji su širom kraljevstva vrbovali dobrovoljce za svoje legije.
Čak i prije nego što je nova vlada oformljena, De Ambris je otposlat u Rim, u želji da s Giolittiem postigne sporazum oko riječke krize (i istovremeno pokuša osigurati sredstva za balkanske ustanke). Ali, De Ambris otkriva da su se, dok je on vodio osjetljive i važne pregovore s Bonimiem i Sforzom, u Rimu istovremeno nalazili i drugi “službeni predstavnici” Komande, baveći se sličnim stvarima. Naravno, De Ambris je reagirao ljutitim pismom comandanteu, petnaestog lipnja: “činjenica, da se u Rimu nalazi više ljudi, međusobno čak ni usklađenih, koji pregovaraju s vladom, može izazvati probleme koji nisu ni zanemarivi, a ni malobrojni... Neću se žaliti ako izbor padne na nekog drugog: ali, kome god padne takva zadaća u dužnost, mora biti siguran da mu se netko drugi neće plesti među nogama, postrance, ili iza leđa, radeći na svoju ruku... ostavljajući dojam nesigurnosti i nepovezanosti u rukovođenju Komande”.368
De Ambrisov bijes zbog paralelnih aktivnosti čime su, naravno, potkopavane zapravo njegove akcije, bio je opravdan, dok je njegova ocjena situacije u Komandi bila posve točna: ne mogavši se odlučiti za jednu određenu strategiju, comandante je odlučio isprobati sve moguće pristupe. I premda je postojala mogućnost, da će se nova vlada pokazati prijemčivijom za Riječki pothvat (ali i planove za nove pothvate u svijetu) od njene prethodnice, imperativ je bio i pronaći novac za financiranje «balkanskih spletki». Nema sumnje, De Ambris je bio koristan za oboje (u potrazi za novcem, kontaktirao je ljude kao što su bili Torrigiani, Luzzatti, Costa, Lauro i Borletti, kao i predstavnike nekoliko vodećih talijanskih banaka),369 ali, on je bio i glasni zagovornik revolucionarne politike, u čiju se neizvodivost D'Annunzio sve više osvjedočivao. Neuspjeh uspostavljanja plodonosnog kontakta sa socijalistima, uvjerio je comandantea u nemogućnost pokretanja revolucionarnih avantura u Italiji, i zato je, kao što smo već istakli, svoju energiju usredotočio na balkanske ustanke. De Ambris je bio posve suprotnog mišljenja, tako da sukob između ove dvojice možemo opisati i geografskim rječnikom.370 De Ambris je želio talijansku revoluciju, zasnovanu na načelima Ustava /Regencije/ Kvarnera, u sprezi s intervencionističkim snagama. Tako je, na primjer, bio uvjeren, da su utopijski programi Lega di Fiume bili pogubni za ukupnu snagu Riječkog pothvata, te je sa zadovoljstvom primio vijest o ostavci Kochnitzkog, početkom srpnja. «Sretan sam», pisao je D'Annunziju, «da se kriza 'Relazioni Esteriori' razriješila tako 'milostivo'. Pomoći će nam».371 De Ambrisova sreća nije, međutim, bila dugog vijeka, jer je neuspjeh projekta Lige podrazumijevao, da će comandante iznova razmotriti sve «revolucionarne» projekte, uključujući i one, toliko drage De Ambrisu.
De Ambris je došao u Rijeku vjerujući, da je D'Annunzio čovjek, najsposobniji povesti revoluciju u Italiji, dok ga je comandanteova suradnja na Ustavu Kvarnera ohrabrila da ustraje u svojoj vjeri u svjetlu budućnost revolucionarnog «fiumanizma». Da ne bi bilo sumnje, dugo odlaganje proglašavanja ustava sigurno ga je uznemirivalo, kao i D'Annunziova nespremnost da se odupre uplivu Nacionalnog vijeća na Ustav. Pa ipak, De Ambris je dugo vjerovao da će u osnovi revolucionarni duh Ustava na kraju pobijediti, naročito nakon njegovog proglašavanja početkom rujna. 18. rujna, De Ambris je pisao D'Annunziu o svom uvjerenju da je «treći čin fiumanske drame» otpočeo: «Možda griješim, no, sve me ipak uvjerava u neminovnost toga, da 'će Rijeka anektirati Italiju'. Nismo se mi udružili u zavjeri, činjenice su te, koje su se udružile prema tom cilju».372
Iako u obliku povjerljivog predviđanja, De Ambrisovo pismo bilo je zapravo vatreni poziv D'Annunziju. De Ambris je sudbinu Rijeke vezivao uz sudbinu Italije, tvrdeći da će sudbina grada sasvim sigurno biti neizvjesna, ako talijanska vladajuća klasa ne bude zamijenjena novim elementima. Italija je, kazao je, u krizi: svi slojevi duboko su uznemireni, želeći «promjenu, koja će na vlast dovesti novi poredak». Taj novi poredak moguć je jedino iz Rijeke:

U Italiji žele i iščekuju spasitelja, a najprosvjetljeniji ga otkrivaju u Gabriele D'Annunziju, jedinom čovjeku koji je bio u stanju privući sve zdrave slojeve proletarijata, buržoazije i vojske, stvarajući, kako u domovini, tako i van nje, snagom neophodnom i povlaštenom, novi poredak.
Ovo očekivanje i ovo prizivanje ne mogu ostati neuslišani. Neminovno je, dakle, da se vaš predvodnički genij nađe u okolnostima, gdje će najbolje moći djelovati… Vaš se Kabinet mora za to pobrinuti…

Ovaj drugi pasus ukazuje nam na, do sada skoro potpuno zanemareni segment, tako da ćemo se sada morati na kratko njime pozabaviti. Dobar dio pometnje i nedosljednosti Komande duguje se D'Annunziovoj želji da isproba sva moguća rješenja krize u ljeto i jesen 1920. No, isti su dobrim dijelom bili i rezultat oblika comandanteovog ponašanja i njegovog izbora podređenih. S neumoljivim opadanjem kvalitete u redovima legionara, D'Annunzio se sve češće i češće morao baviti rješavanjem beznačajnih problema i svakodnevnih afera, zbog čega «nije efikasno mogao usmjeravati rad svojih ministara; kao ni, osim u zvaničnim okolnostima, predsjedavati sve češćim sastancima rektorâ».373 Ove riječi Corrada Zolia, ukazujući izričito na period od rujna do prosinca, važe jednako tako i za ljetne mjesece, tokom kojeg je u Palači vladala strašna zbrka. Svu silinu kaosa možda najbolje možemo naslutiti iz note, koju je 15. lipnja Piffer uputio pukovniku Dal Pozzu, u kojoj Piffer primjećuje da «Komanda… mora sačekati novine, kako bi saznala što se zbiva u kraljevstvu i dalje».374 Izolacija Komande poprimila je takve razmjere, da nije bilo načina kako brzo provjeriti nebrojene glasine koje su iz sata u sat kolale Rijekom, tako da je, da bi dobio pouzdanu informaciju, Piffer bio prisiljen uspostaviti redovne telefonske linije sa svojim pomoćnicima u Trstu (uz cenzora stalno na vezi, kako bi mogao savjetovati stranama, koja informacija ne bi trebala biti puštena u javnost). Ne začuđuje dakle, da je D'Annunzio našao za shodno u Italiju odaslati brojne emisare, jer je, osim rada na svojim brojnim projektima, očajnički morao znati što se zbiva u svijetu izvan Rijeke.
Sve usamljeniji, očajnički tražeći sredstva za svoje balkanske avanture, nespreman slijediti niti Kochniztkog (na putu Lige potlačenih naroda), niti De Ambrisa (u kreiranju novog «poretka» u Italiji), D'Annunzio se istovremeno susreo i s jakim otporom riječkog Nacionalnog vijeća, koji je novi Ustav vidio kao trijumf De Ambrisovog radikalnog sindikalizma. Ironično je, da se taj jaz produbio u trenutku kada je D'Annunzio ulagao veće napore na pridobivanju konzervativnih vođa (a naročito nacionalista poput Maffea Pantaleonia i Zolia) za svoju Regenciju: jaz je međutim bio tako dubok, da je bio skoro nepremostiv. U pismu Grossichu, pisanom 20. rujna, D'Annunzio će, prkoseći, priznati konačni razlaz:

Kao građanin Rijeke, ja predvodim ono što nazivam la parte franca, ka osvajanju pravde i slobode.
La parte schiava tome se protivi, i odlazi.
Izvrsno.
Borba počinje.
Borit ćemo se.
Ali, Upravni odbor (Nacionalnog vijeća)… ne može – tako mi se čini – surađivati na tom životnom djelu. On je nalik amputiranom udu, iz kojeg život otiće…375

Ako je raskid s Nacionalnim vijećem bio tek završni čin u dugom sukobu interesa i političkih ciljeva, sve veće udaljavanje De Ambrisa, predstavljalo je puno dublju promjenu u samom jezgru Komande. Nakon njegovog poziva D'Annunziu da «anektira Italiju» Rijeci, De Ambris je skoro potpuno isključen iz procesa odlučivanja, iako D'Annunzio nije htio potpuni razlaz sa svojim šefom Kabineta. De Ambris je bio svjestan, da su uzvišeni ciljevi, postavljeni Ustavom Kvarnera, bili u istinskoj opasnosti da budu napušteni, i u rujnu je poduzeo dva važna, međusobno povezana koraka, nastojeći «spasiti što se spasiti da». Prva inicijativa, poduzeta u suradnji s ostalim riječkim sindikalistima, sastojala se u tiskanju raznih članaka u tjedniku La Conquista.376 Suština tih članaka mogla bi se svesti otprilike na to, da «fiumanizam» nije ograničen na, pa čak ni nužno istovjetan s društvenim položajem Gabriele D'Annunzia. Pa ipak, kao što je De Ambris tvrdio u tekstu, napisanom u rujnu, činjenica da je D'Annunzio («slobodan od svih zaokupljenosti klase, kao uostalom i predrasuda svih») usvojio u riječkom Ustavu načela sindikalizma, ukazuje na to, da je sindikalizam «neminovno oblik kojem društvo stremi…».377
Taktika sindikalista bila je očita: pokušati spasiti načela Ustava, istovremeno dokazujući da su D'Annunziovi politički potezi suočeni s određenim problemima («D'Annunzio je odveć jedinstven k'o jedinka, a da bi bio vatreni pristaša neke doktrine, ma kakva ona bila»).378 Na taj su se način, De Ambris i njegovi suradnici pokušavali zaštiti od predstojećeg zaokreta u comandanteovom ideološkom stavu. Predviđajući mogućnost njegovog surađivanja sa snagama desnice, jednako su se tako potrudili istaknuti da ga, iako bi se D'Annunziu vrlo rado pridružili u borbi za slobodu, neće slijediti bude li marširao pod reakcionarnom zastavom.379
Drugi De Ambrisov korak u tom periodu, u pokušaju spašavanja onog što se da (od njegovog tipa «fiumanizma»), bio je puno dramatičniji. Već početkom rujna, on je s Mussolinijem i drugih snagama, za koje se je nadao da će imati razumijevanja za njegove ideje, pokušao uskladiti planove osvajanja vlasti. U svojoj biti, planirana akcija je u potpunosti bila u skladu s načelima, koja je De Ambris već neko vrijeme isticao: Italija je u revolucionarnoj krizi, ni jedno rješenje, ponuđeno od strane političkih stranaka nije bilo zadovoljavajuće, tražilo se radikalno rješenje, a D'Annunzio je – kao tvorac Ustava Kvarnera – bio jedini, koji je mogao u tome uspjeti. De Ambris je s posebnom pažnjom pokušao definirati unutarnje ustrojstvo vlade, za koju se nadao da će je D'Annunzio predvoditi:

D'Annunzija ne treba brkati s generalom Koltchakom. Ne postoji namjera da se radnicima oduzme njihova ekonomska dobit, ograniče političke slobode građana, ili uskrsne prošlost. S druge, pak, strane, postoji snažna želja utemeljenja novog poretka, iako buntovni revolucionari ne znaju kako to izvesti, koji će građanima ponuditi najveće moguće garancije neposredne demokracije… /Ustav Rijeke/ definira naše ciljeve s velikom točnošću. Baš kao što su liberalni ustanci '21. bili popraćeni poklikom «da nam živi španjolski Ustav», i ovaj naš pokret mora imati svoj poklič, «da nam živi riječki Ustav».380

De Ambris je imao razloga biti ohrabren odgovorom fašista, jer je Mussolini postavio uvjet za svoje sudjelovanje: fašistima bi bilo prepušteno organiziranje oružanih snaga pokreta u Italiji, čime bi (riječima De Ambrisovog konačnog nacrta teksta za Mussolinija) kontrolirali «organski /'tjelesni'/ dio pokreta». Pod uvjetom da Mussolini potpuno prihvati ideološki ustroj operacije, De Ambrisu je ovo bilo prihvatljivo: Ustav Rijeke bio bi model za novu talijansku državu, koja bi bila stvorena udruženim snagama narodnog ustanka i marša na Rim.381
De Ambris se nadao jednim jedinim udarcem natjerati D'Annunzija da svoju energiju usmjeri na talijansku krizu (bilo je nezamislivo da bi se comandante mogao oduprijeti takvoj prilici), i još osnažiti podršku načelima Ustava Kvarnera. Pa ipak, nije uspio ostvariti niti jedan od ova dva cilja. Pokazalo se, da je Mussolinijeva podrška bila kratkotrajnog karaktera – svodeći se isključivo na dobivanje na vremenu – a D'Annunzio nije odvraćen od svoje zaluđenosti avanturama na Balkanu. Ovakav razvoja događaja ne treba posebno čuditi: bilo je nezamislivo da Mussolini sudjeluje u planu osvajanja vlasti, na čije bi čelo došao D'Annunzio, čak i ako su mu načela riječkog Ustava bila prihvatljiva. Kako bilo, kao što je dobro poznato, Carta del Carnaro nije bila suviše draga fašističkom vođi, a Mussolini se odlučio primijeniti parlamentarnu strategiju, (pridružujući se većini) privremeno. Konačno, D'Annunzio je predstavljao ozbiljnu prijetnju Mussoliniju, jer je comandante lako mogao organizirati revolucionarni ustanak, koji bi ozbiljno ugrozio šanse samog Mussolinija da dođe na vlast. No, vrijeme je radilo protiv D'Annunzija i na domaćem, i na međunarodnom planu: što je više vremena prolazilo bez nekih dramatičnijih promjena, to je talijanska javnost postajala sve nezainteresiranija za sudbinu Rijeke, i postajalo je lakšim talijanskoj vladi postići sporazum s Jugoslavijom. Otuda i fašistička taktika dobivanja na vremenu: podupiranja (verbalnog) De Ambrisov plana narodnog ustanka, ali nastojeći odgoditi njegov početak (sredinom listopada Mussolini je dao do znanja, da će se za početak takvog pothvata sigurno morati pričekati bar do proljeća 1921.); te davanja podrške Giolittievom razrješenju riječke krize (Rapallski ugovor). Uzete zajedno, ove odluke vodile su jednom jedinom – prepuštanju D'Annunzija njegovoj sudbini.


POVRATAK POČETCIMA

Raskid s De Ambrisom i potonji zaokret u «vanjskoj politici» Regencije, imao je značajnije posljedice za saveznike Komande. D'Annunzio se vračao djelovanju s istim onim snagama s kojima je, godinu dana ranije, surađivao u Maršu iz Ronchia – prije svega nacionalistima (s njihovim saveznicima u vojsci) i onima koji su zagovarali aneksiju Dalmacije. Bili su to ljudi i organizacije od kojih se mogla očekivati podrška balkanskim avanturama i riječju i djelom, koji su koncem ljeta i u jesen stekli prevagu u Komandi. Vođa ovih konzervativaca i imperijalističkih elemenata u Rijeci bio je Corrado Zoli, koji je u zadnjim mjesecima avanture postao D'Annunziova desna ruka. Zoli je u najmanju ruku od veljače bio duboko upleten u «balkanske spletke»,382 ujedno i važan kao veza s nacionalističkim krugovima u Italiji. D'Annunziova sve veća povezanost s nacionalistima dodatno je demonstrirana kada je, 5. studenog, za boravka parlamentarne delegacije u Rijeci i zadnjeg, očajnog pokušaja razrješenja krize, između svih delegata svoje misli povjerio jedino Federzoniu.383 Što više, potraga za financijama za njegove balkanske planove dovela je D'Annunzija u tijesnu vezu s bar dvojicom ključnih likova talijanskog industrijskog svijeta, čija su imena bila povezana s ekspanzionističkom politikom: Salvatore Lauro i Senatore Borletti.384
Ovi ljudi su zaista bili daleko od Kochnitzkove vizije Lige potlačenih, a još dalje od De Ambrisove skice radikalno novog društva. Njihovi su se interesi tješnje vezivali uz one želje za ekspanzijom, koje su igrale tako važnu ulogu u ulasku Italije u Veliki Rat, i koje su bile frustrirane za mirovnim stolom u Francuskoj. Ne začuđuje, dakle, da su se kontakti između Rijeke i Rima donekle pojačali upravo u periodu nakon pada Nittia, ili da su se nerijetko vrtili oko planova za balkanske ustanke.
Riječki ambasadori bili su Host-Venturi, Zoli i Giuriati, skoro neprekidno kružeći između Rijeke, Zadra, Venecije, Trsta i Rima, razgovarajući s balkanskim predstavnicima, talijanskim financijerima i političkim ličnostima, tajnim agentima i vojnim vođama. Na žalost, ključni dokumenti za taj aspekt Riječkog pothvata nedostupni su,385 i moramo se zadovoljiti tek grubim naznakama. Projekt je imao značajnu verbalnu podršku i u redovima talijanskih industrijalaca, i među vođama nacionalističke stranke i vojske (među kojima su se posebno isticali Badoglio i Millo). Naravno, vlada nije mogla otvoreno podržavati projekt (iako je u jednom trenutku Bonomi kazao Host-Venturiu, da postoje izgledi za to), a ni Nitti, ni Giolitti, nisu htjeli da novac iz državne kase ide u tu svrhu. Industrijalci se ne bi ustručavali skupiti novac za Rijeku, ali su do krajnosti oklijevali potrošiti novac za balkanske avanture – oklijevanje, koje je objašnjeno u sjajnom pismu Senatore Borlettia D'Anunziju, 23. listopada.386 Borletti izvještava comandantea, da se predaleko raširio glas o uroti, kao i da je previše ljudi uključeno. Da bi mogli skupiti «milione i milione», potrebne za balkanski pothvat, šačica bogatih Talijana, sposobna osigurati tolike sume novca, morala je biti sigurna da će njihovo sudjelovanje ostati strogom tajnom.
Uzme li se u obzir D'Annunziovo okruženje, nije bilo puno šanse da bi takvi prilozi ostali tajnom, a vlada je bila vrlo dobro upoznata s razgovorima unutar Komande387 (isto vrijedi i za riječka saznanja o tajnim razgovorima u Rimu, kao što ćemo vidjeti u kontekstu Rapallskog ugovora). 21. listopada, očekivani odgovor comandanteu je prenio Host-Venturi: «Razgovarao sam, inzistirao, ali, financijska grupa ne želi ni lire odvojiti za balkansku akciju. Novčana sredstva, Borlettiu na raspolaganju, data su uz jasna ograničenja. Za dva dana… na ime komande grada stići će četristo tisuća lira».388
Neuspjeh osiguravanja novčanih sredstava za ustanak na Balkanu, bio je od presudnog značaja, jer u istom pismu Host-Venturi kaže D'Annunziju da je dogovor s balkanskim predstavnicima izradio Zoli (najvjerojatnije u Beču, na što upućuju drugi dokumenti),389 i da se više ne može čekati na novac. U međuvremenu je Borletti upućen u hitnost situacije, na što je on odgovorio pismom, koje je D'Annunziju zacijelo došlo k'o hladan tuš: «Svjestan sam da je balkanska akcija i nužna, i hitna, ali je nisam u mogućnosti /financirati pothvat/, a niti itko može od mene očekivati da mogu osigurati traženih skoro dvadeset miliona…».390
Borlettiu je rečeno da je, da bi prikupio dvadeset miliona, D'Annunzio bio spreman prodati teret Cogne, no, on je upozorio comandantea da tako što ne bi bilo dobro, jer bi moglo nauditi talijanskom ugledu u svijetu, naročito nakon što je većina velikih sila s neodobravanjem gledala na Riječko pitanje. Osim toga, pošto je Giolitti nastojao odavati dojam čvrstine i nepopustljivosti, Borletti se bojao da bi vlada mogla iskoristiti prodaju robe i kod velikog dijela populacije stvoriti osjećaj gnjeva. «To bi», kazao je Borletti, «sasvim sigurno paraliziralo našu akciju».
D'Annunzio je na kraju naprosto zaprijetio prodajom brodskog tereta, i Borletti je prikupio dvanaest miliona lira brodske otkupnine: dogovor, međutim, nije postignut prije kraja studenog, a novac nije proslijeđen prije početka prosinca. Do tada je balkanska revolucija nepovratno kompromitirana, kako pomanjkanjem novca, tako i Rapallskim ugovorom.
Zadnji, očajnički pokušaji pokretanja balkanskog ustanka, desili su se krajem listopada, a o može se zaključiti iz pisma Zolia, dvadesetsedmog poslanog Vladimiru Petrovichu-Saxu, formalizirajući verbalni dogovor, kojeg je D'Annunzio postigao prethodnog dana.391 Dogovorom je postignuto, da svi prihodi od prodaje tereta Cogne budu direktno proslijeđeni Petrovich-Saxu. No, do prodaje nije došlo, a novac nije proslijeđen grupi «revolucionara».
Ubrzo nakon toga, cijeli je pothvat propao, što je i bilo za očekivati, a Komanda se neminovno suočila s obvezom isplaćivanja raznoraznih kolaboratora, nadajući se povoljnijem trenutku u budućnosti. Balkanski ustanak organiziran je u Beču (najvjerojatnije sa Zoliem u glavnoj ulozi), dok je negdje kasno u listopadu i koncem studenog, Host-Venturi izvijestio comandantea da revoluciju najvjerojatnije neće biti moguće pokrenuti,392 te da su se svi balkanski predstavnici vratili u Beč. Da stvar bude još gora, makedonski izaslanik tražio je u zajam deset tisuća lira (iako je pedeset tisuća već u samom startu potrošeno na organiziranje grupe «revolucionara») da «zadovolji sve te emisare», koji bi zatim ostali u stanju pripravnosti, spremni djelovati kada to Komanda zatraži.
Očito, D'Annunzio je nastavio prosljeđivati novac svojim balkanskim saveznicima, jer već krajem studenog vidimo Host-Venturia koji obavještava Crnogorce u izbjeglištvu u Rimu, da je na njihov račun u Banca di Sconto u prijestolnici, comandante položio dvadesetpet tisuća lira.393


DIPLOMATSKI ŠAH-MAT

Za one koji povijest vole ispisivati s «da je…», moguće je zamisliti skoro nevjerojatnu situaciju po kojoj bi, da u prosincu nije došlo do Rapallskog ugovora, D'Annunzio uspio nastaviti svoju Riječku avanturu. Comandanteov potpuni neuspjeh da se tokom mnogih mjeseci, od početka ljeta do u kasnu jesen, bar imalo približi nečem kao što je dramatični uspjeh, značio je, međutim, da je Rapallski ugovor zapravo stavio točku na i svakoj realnoj mogućnosti «izvoza fiumanizma». Nakon što su se i Talijani, i Jugoslaveni dogovorili – uz vidnu ogradu – o granicama među dvjema zemljama, ni jedna ni druga nacija nisu više dugo mogli tolerirati postojanje Reggenza del Carnaro /Regencije Kvarnera/. Od tog trenutka, pitanje je jedino bilo, kada, i kako će skončati D'Annunziova Rijeka?
O točnom kraju d'annunzijevske Rijeke uvelike se raspravlja kod drugih autora,394 no, potrebno je nešto reći i o D'Annunziovom psihološkom stanju tokom ove turobne epizode, jer je ono bilo neodvojivi dio sveg dotadašnjeg. Osim eksplicitnih, formalnih uvjeta Rapallskog ugovora (definicija granica između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca; prepuštanje Zadra Italiji; utvrđivanje Rijeke kao nezavisnog grada; pravo Talijana, koji žive u Dalmaciji, da se odluče za talijansko državljanstvo, čak i ako ostanu živjeti u Jugoslaviji), između Sforze i Trumbića postojao je i tajni dogovor, vezano uz suverenost nad lukom Baross i Deltom /Ennee, Rječine/.395 U svom službenom pojašnjavanju Ugovora, kao i tumačenjima D'Annunziju putem generala Caviglie, Sforza je tvrdio da će pitanje pristaništa Baroš i Delte biti na kraju riješeno zajedničkom, talijansko-jugoslavenskom komisijom. Ako ni nakon toga ne bi došlo do sporazuma, od predsjednika Švicarske konfederacije zatražilo bi se arbitriranje u sporu.396 A u stvari, Sforza je poslao pismo Trumbiću, u kojem jasno naznačuje da je talijanska vlada tekst shvatila tako, kao da bi Porto Baross i Delta pripali Jugoslaviji. Treba reći, naravno, da je u Sforzinom pismu bilo određene zlurade dvosmislenosti, kojom je ostavljen prostor nekoj kasnijoj talijanskoj vladi da može i drugačije iščitavati klauzulu, ali, bar za neko vrijeme, taj je teritorij nesumnjivo trebao preći u posjed Jugoslavije.
Zahvaljujući doušniku koji je prisluškivao razgovore u sobama jugoslavenske delegacije, danas znamo da je D'Annunzio bio izvješten o ovom tajnom dogovoru, kao i da je poludio od bijesa. Područje luke Baroš i Delte sami su po sebi bili od velike ekonomske i trgovačke važnosti za Rijeku, ali je ideja, da ga je talijanska vlada pokušavala prevariti, bila – baš kao u slučaju pregovora o modus vivendi, godinu dana ranije – još od većeg značaja za određivanje D'Annunziovog stava. U vremenu, koje je uslijedilo nakon pregovora o postizanju dogovora, D'Annunzio je zadržao krajnje nepomirljiv stav, tako da je usred uobičajene serije složenih pregovora s Rimom oko rješavanja Riječkog pitanja, još jednom obznanio nužnost da Rijeka bude anektirana!
Da je s Rapallskim ugovorom, Giolitti konačno zadao i šah-mat, jasno je iz brzine, kojom su D'Annunziovi najvjerniji pristaše prigrlili Ugovor: De Ambris, Mussolini, Pantaleoni i Lauro, među ostalima, svi su nagovarali comandantea da ga prihvati. Zapravo, Ugovor i jeste bilo moguće interpretirati kao veliki D'Annunziov trijumf, bez obzira što do aneksije nije došlo. Zar neovisnost Rijeke od Jugoslavije nije bila određena vrst pobjede? I zar sada nije bilo moguće, kao što ga je De Ambris u očaju savjetovao, usmjeriti svu svoju energiju prema Rimu, sada, kada je Jadransko pitanje privremeno riješeno?
D'Annzio je na šah-mat reagirao dvostruko: povukao se u potpunu izolaciju, po pitanjima zvanične politike kontaktirajući skoro isključivo preko Zolia, a zbog Ugovora i talijanske vlade, na momente padajući u prave provale gnjeva. Čini se da je tokom tog razdoblja ponovo iščekivao neki «znak» da su nove avanture još uvijek moguće, da još uvijek nije odigrao sve karte. No, i kad su se mogućnosti ukazale, comandante ih nije umio iskoristiti. Najizglednija prilika došla je od Milloa, koji je je 27. studenog, na tajnom sastanku s Giuriatiem, comandanteovim predstavnikom, pristao osigurati oružje, potrebno za vojnu ekspediciju na Dalmaciju. Giuriati je s oduševljenjem prenio vijesti D'Annunziju, ali, ništa se nije izrodilo.397 Najvjerojatnije je D'Annunzio bio zaokupljen drugim stvarima (u to je vrijeme ovlastio De Ambrisa, da s fašistima ponovo pokrene pitanje pobunjeničkog pokreta – ponuda, koju je Mussolini osorno odbio398), vjerujući da će Millo biti vječno na raspolaganju. Pa ipak, i Millo je prihvatio neminovnost Rapallskog ugovora, 2. prosinca otpočevši s evakuacijom talijanskih trupa iz Dalmacije.
A D'Annunzio, u tom trenu uvjeren da je okružen samim otpadnicima i kukavicama. pun prijezira za vladu koja, bio je siguran, pokušava prevariti njega i njegove pristaše, nespreman vjerovati u ono, što su mu njegovi najbliži suradnici govorili (da je Rapallski ugovor opće prihvaćen, i u Rijeci, i u Italiji, te da je ludost opirati mu se), zanoseći se povremenim prebjezima u njegove redove (naročito mornarice), odlučuje prkositi toku događaja. Odmah po završetku pregovora oko postizanja /Rapallskog/ ugovora, njegovi su legionari zauzeli otoke Krk i Rab, ne udostojivši se čak ni konzultirati članove Reggenze. Zapravo, D'Annunziova izoliranost od ostalih regenata bila je toliko izražena, da nije mogao čak ni u vlastitoj vladi osigurati jednoglasno odbacivanje Rapallskog ugovora – (bar su dva regenta bila za njegovo prihvaćanje) – dok je Reggenza dva puta uputila svoj formalni protest zbog okupacije otokâ.399
Kako su tjedni prolazili, a njegova izolacija bivala sve dubljom, D'Annunzio je prelazio iz jednog ekstrema u drugi – iz prkosnog izazivanja, do očite spremnosti na pregovore s Giolittiem; iz vatrenih objava da je voljan umrijeti za «stvar», do osvetničkih napada na narod i vladu, za koje on ne bi prolio ni kap svoje krvi.
Pa ipak, mit o D'Annunziju i dalje je bio jak, naročito u redovima vojske, i postojale su ozbiljne sumnje u pouzdanost talijanskih redovnih trupa, u slučaju oružanog sukoba s Reggenzom.400 D'Annunzio je do samog kraja vjerovao, da Italija ne bi nikad napala Rijeku, dok je bočna vatra, kojom je u vrijeme «Krvavog Božića» odaslano topovsko zrno kroz zidove njegove Palače – za malo promašivši comandantea – okončala još jednu, u ne malom broju iluzija s obje strane linije bojišnice. Ne samo da D'Annunzio nije uspio ostvariti herojsku smrt, kakvu si je često priželjkivao, nego su ga njegovi pomoćnici držali i podalje poprišta borbe. Mnogi će, kasnije, u ovome prepoznavati jasan znak, kako D'Annunzio nije bio dorastao situaciji (a izgleda da je i sam comandante imao slične osjećaje). I tako, premda se D'Annunzio u Italiju vratio kao veliki heroj i jak politički simbol, njegov je oreol donekle potamnjen posljednjim danima Riječke avanture. No, za razliku od toga, njegove su trupe pokazale sposobnost, koju je malo tko očekivao, i mnogi će u skorijoj budućnosti upirati svoje poglede prema njima, u očekivanju novih djela heroizma. Renzo De Felice je odlično sažeo cijelu tu situaciju, kada je rekao, da je D'Annunziov «osobni prestiž» uvelike okrnjen, dok su legionari «iz svega toga izišli doslovno netaknuti, psihološki i politički».401


RIJEČKO NASLIJEĐE

Od svih elemenata političkog i kulturnog vrtloga, koji je karakterizirao Italiju u poslijeratnom periodu, d'annunzijevska Rijeka nesumnjivo je bila onaj najbizarniji i najfascinantniji. Puno je toga napisano o ovoj avanturi, i još puno toga, kao što je naznačeno u ovoj knjizi, čeka da bude napisano. Pa ipak, sada već dovoljno znamo, da bi mogli izvesti nekoliko općih zaključaka, kako bi bolje osvijetlili cijeli Riječki pothvat.
Kao prvo, Rijeka pod D'Annunziom posjeduje bogatstvo, koje joj je malo tko priznao. Grubo je pojednostavljenje kada se Avanturu tretira kao da je riječ o nametanju plodova D'Annunziove raspaljene mašte, tromom, mlitavom populusu. Između vođe i vođenih postojao je zamjetan međusobni odnos, dok se uspješnu sintezu kroz veći dio šesnaest mjeseci, duguje vitalnosti Rijeke i comandanteovoj kreativnosti. Bez te vitalnosti, d'annunzijevska Rijeka bila bi samo još jedna kolonijalna avantura. Zapravo, ona je na određeni način predstavljala neku vrst pogleda unaprijed, vjesnika dvadesetog stoljeća.
Svakako treba odbaciti jedno od općih mjesta, redovito ponavljanih u osvrtima na Avanturu: da je D'Annunzio u Rijeci utro put fašizmu, da je D'Annunziova politika u suštini bila fašistička. Tu pretpostavku treba sasvim odbaciti, tako da u tom smislu ohrabruje, što su noviji radovi o izvorima fašističke ideologije zaista vrlo dobro postavili stvar:

Mussolinijeva realistička ideologija… bila je apsolutno strana moralnom žaru, kao i libertarijanskom i autonomističkom duhu, koji je pokretao De Ambrisov rad, a isto tako i zbrkanom, ali iskrenom uzavrelom loncu revolucionarnih ideja riječkog okruženja. Fašisti su od fiumanizma preuzeli izvanjski aparat, to će reći, način kako voditi politiku…402

Ovo je opažanje od presudne važnosti, jer je odveć lako pobrkati stil d'annunzijevske politike, sa samom suštinom i «fiumanizma», i fašizma, koji će nakon njega nastupiti. Kao što smo već kazali, ritual fašizma u velikoj mjeri ima korijene u Rijeci, tako da je samim time comandante nesumnjivo poslužio kao model budućem Duceu. Mussolini je jednako tako «skinuo» mnoge, koji su podržavali Riječku avanturu, bilo da se pridružio D'Annunziju u Rijeci, ili mu izvana organizirao i okupljao podršku. Pa ipak, uza sve to, značajne razlike između Mussolinija i Pjesnika čine nam nemogućim tvrditi, da je postojao važan ideološki kontinuitet između d'annunzijevske Rijeke i Mussolinijeve Italije. Nemoguće je i pomisliti, da bi D'Annunzio predvodio stvaranje tako reakcionarnog i opresivnog režima, kakav je bio onaj fašističke Italije: ličnost comandantea naprosto nije dopuštala da bude upotrijebljena u cilju stvaranja totalitarne države.
Mnogi su vidjeli neizbježan proces na djelu, koji je od trenutka, kada je D'Annunzio počeo «orkestrirati» riječke pjace, direktno vodio «oceanskim» zborovima pod Mussolinijevim balkonom na Piazza Venezia u Rimu. I to je, međutim, obično pojednostavljivanje. Ne treba zaboraviti, da je sam D'Annunzio eksperimentirao s nekoliko «političkih» pozicija u Rijeci, od hipernacionalizma, obojenog militarizmom i imperijalizmom (u prvim i posljednjim danima), do «Pohoda Trećeg svijeta», radikalnog sindikalizma Lega di Fiume i Carta del Carnaro. Možemo se ili ne moramo složiti sa svim D'Annunziovim stavovima, ali, ono što je za nas važno je, da ni jedna jedina pozicija, ni jedna jedina ideologija, nisu izišli iz D'Annunziovog stila: metod se nije mijenjao, mijenjala se samo određena tema.
Ono, što D'Annunziovu Rijeku čini zanimljivom našem svijetu, prije nego u običnoj povijesnoj radoznalosti, pronaći ćemo upravo u tom stilu, tom melodramatskom i pjesničkom modeliranju mnoštva, koje je postalo «instrumentom» D'Annunziove govorničke vještine. Comandanteova je uvjerljivost bila takva, da je mogao voditi riječke mase kroz grčeve i muke njegovih političkih kolebanja, bez gubljenja njihove podrške. Takva je bila snaga rituala i simbola, korištenih u njegovoj političkoj vještini, da je mogao probuditi strasti stanovništva i usmjeriti ih podršci, ovisno, aneksiji Rijeke Italiji, savezništvu neovisne Rijeke i drugih «pogaženih» naroda, kao i stvaranju slobodne Regencije Rijeke. D'Annunziov politički stil – politika manipulacije masama, politika mita i simbola – postao je u ovom našem, suvremenom svijetu, standardom. Prečesto gubimo iz vida izvorišta našeg političkog ponašanja, sada uvjereni kako je ovaj naš politički univerzum nešto sasvim normalno, i da je manipuliranje masama naprosto ključni sastojak političkog procesa.
I konačno, D'Annunzio nam nudi mogućnosti da prisustvujemo spajanju «religijskih» i «političkih» tema, u momentu kada još uvijek s određenom jasnoćom možemo vidjeti oba elementa. Radikalizacija masa u dvadesetom stoljeću – ono, što je George L. Mosse nazvao «novom politikom»403 ne bi bila moguća bez stapanja «svetog» s «profanim». Ako su moderni politički vođe željeli postići izuzetnu kontrolu nad emocijama svojih sljedbenika (što su i uspjeli), svakako je trebalo bezvremene simbole, koji su oduvijek nadahnjivali muškarce i žene da riskiraju svoje živote za uzvišene ideale, prevesti iz religijskog konteksta u sekularnu liturgiju. U tom procesu, d'annuzijevska Rijeka kao da je predstavljala neku vrst stjecišta brojnih tokova, i to je možda i objašnjenje čudesne simbioze u temama «desnice» i «ljevice» u comandanteovoj retorici. Vrlo je važno, međutim, podsjetiti se, kako su D'Annunziove političke sklonosti varirale od krajnje desnice do krajnje ljevice, od vođa ruske revolucije, do kvazi-reakcionara.404 Da li bi to bilo moguće, da pjesnik-ratnik nije imao ključ za tokove moderne politike per se, bez obzira na njihov smjer? A možda su umjesto toga, radikali i desnice i ljevice otkrili zajedničko polazište u D'Annunziju, kvazi-mitskoj pojavi, koja je utjelovljivala herojska obilježja onih, koji su se borili u Velikom Ratu, ali i miroljubiva stremljenja dobrom životu, u kojem bi svako ljudsko biće moglo ostvariti sebe kroz svoj vlastiti rad, pri tom ipak zadržavši sposobnost da svojim genijem visoko zasja nad svojim bližnjima.




O arhivskim izvorima


U Italiji se nalazi šest arhiva, koji su se u istraživanjima, vezanim uz ovu knjigu, pokazali nezamjenjivim, a koje će morati posjećivati svi oni, koji će i u budućnosti htjeti dalje istraživati ovu tematiku: Archivio Centrale dello Stato (Rim); Archivio della Fondazione del Vittoriale degli Italiani (Gardone Riviera); Archivio-Museo Fiumano (Romte); Archivio Centrale del Risorgimento (Rim), koji je i odobrio reproduciranje slika na stranicama 42, 70, 94 i 199; Archivio Ciraolo (Rim); i Archivio di Palazzo Giustiniana (Sjedište masonerije, Rim).




Prvi Duce
D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen


Gabriele D'Annunzio bio je jedna od najvatrenijih, najstrastvenijih ličnosti u političkoj povijesti suvremene Europe. Pjesnik bajronovskog formata i popularni junak Prvog svjetskog rata, D'Annunzio je vjerovao da bi žrtve i stradanja rata trebali biti uvod u novi društvenii poredak. Njegovo zauzimanje grada /Rijeke/ 1919. godine, kojeg je Italija smatrala sastavnim dijelom dogovora nakon Pariške mirovne konferencije, otada je stalno iznova popularizirano i romantizirano. Malo je, međutim, učinjeno da bi se proučilo D'Annunzia čovjeka i njegove ideje. Na osnovu novih uvida, stečenih iz talijanskih i američkih arhiva i brojnih intervjua, Michael A. Ledeen proučava šesnaest mjeseci D'Annunziova vladanja Rijekokm /Fiume/, prepoznavajući u njemu preteču uspješnih masovnih pokreta dvadesetog stoljeća.

Okosnicu Ledeenove priče čini veza između D'Annunzia i fašizma, jer je pjesnik često bio opisivan kao Ivan Krstitelj talijanskog fašizma. Skoro cijeli ritual fašističke politike, poznat nam od Mussolinija – obraćanja s balkona, rimski pozdrav, dramatski dijalozi s mnoštvom, korištenje vjerskih simbola u novom, svjetovnom okruženju – preuzet je iz «Slobodne Države Fiume». I D'Annunzio, i Mussolini, bili su majstori političkog stila, zasnovanog na osobnoj karizmi, toliko uspješnog nakon traume Velikog rata. Oboje su se zalagali za «novu» Italiju i konačno i novi svijet. Oboje su etikom nasilja i grandioznosti namjeravali preobraziti svoje zemljake u herojskije ličnosti.

A ipak, kao što to Ledeen snažno naglašava, postojala je duboka razlika između D'Annunziove vizije novog svijeta i one, ponuđene fašizmom, dok je Rijeka pod D'Annunziom bila nešto posve drugo, nego Italija pod Mussolinijem. Značajno je to, da je D'Annunzio bio sposoban osigurati potporu najraznorodnijih elemenata društva – političara i poslovnih ljudi, ali i predstavnika radikalnih sindikata, anarhističkih grupa, kao i oružanih snaga. Rijeka je tako, tvrdi Ledeen, bila jedna od prvih vlada, koja je došla do novog oblika «politike konsenzusa». D'Annunziova Rijeka bila je za Zapad revolucionarna pojava, baš kao i pjesnikov angažman na organiziranju antimperijalističke Lige potlačenih naroda. 1919. D'Annunzio već progovara o savezu između Arapa, Iraca i Palestinaca, kako bi se kolonijalnim silama suprotsavilo «novim svijetom», koji je on pokušavao okupiti oko svojih ideja.

Rijeka je veličana kao Grad holokaust /Mučenički grad/. Često proglašavama pretečom stila šezdesetih, stila «dolce vita», D'Annunziova Rijeka u sebi je odražavala mnoge pojave, danas smatrane novim ili uznemirujućim: seksualni promiskuitet, rasprostranjeno eksperimentiranje drogama, zahtjeve svećenstva za ženidbom, borbu žena za jednaka prava, mlade koji traže uklanjanje starog, korumpiranog vodstva, vojnike koji inzistiraju na demokratskokj vojci, pjesnike koji čeznu za ljepšim, a ne čisto utilitarnim svijetom, manjine sa zahtjevom za ravnopravnim udjelom u političkoj vlasti. S distance od pedeset godina, pogleda lišenog suvišnih strasti, Ledeen promatra Rijeku kao mikrokozam mnogo šireg, obuhvatnijeg kaosa naše moderne scene.

Šesnaest burnih mjeseci, Rijeka je cvjetala usprkoks skoro jednoglasnom otporu saveznika Prvog svjetskog rata. Premda uklonjen nakon prave bitke na kopnu i moru, D'Annunzio je ostao utjecajna pojava u talijanskoj politici. Ledeen ga predstavlja kao «jednog od velikih pokretača promjena i novih puteva u suvremenom svijetu».

Autoritet po pitanju talijanskokg fašizma i suvremene Italije, Michael A. Ledeen član je tima Centra za strateške i međunarodne studije pri Sveučilištu Georgetown. Osim što često piše za The New Republic, The Spectator i Il Giornale (Milano), on je i autor više knjiga o suvremenoj povijesti.



/Prijevod engleskog teksta s ovitka knjige The First Duce, D'Annunzio at Fiume, autora Michael A. Ledeena./


----------------------------------------------

Intrigantna i tajnovita povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 4.dio)

---------------------------------



6
Iza kulisa


Riječani su bili dobro pripremljeni za teške i zbunjujuće situacije, što je jasno vidljivo iz prethodnih pola stoljeća borbe za vlast nad gradom. Oni su ovladali delikatnom vještinom – nezamjenjivom u prostoru, oko kojeg se nadmeću razne kolonijalne sile – manevriranja između raznih kultura i političkih snaga. Pa ipak, D'Annunziova okupacija grada postavila ih je pred jedinstveni problem. Najveći dio kaosa prvih mjeseci comandanteove vladavine, izvirao je iz samih okolnosti sudbine Rijeke, dok je život poprimao onakve oblike, koji su bili određeni podjednako tradicijama i idejama Riječana i potezima komande.
Dileme, vezane uz zakonodavni sistem, jasno su odražavale cijelu situaciju. Tradicionalni zakonik bio je zakonik pokojne Dvojne monarhije, i premda se činilo posve normalnim odbaciti mađarske zakone, nije bilo jasno čime ih zamijeniti, niti kojim autoritetom izvršiti takovu transformaciju. U više navrata, Vedetta d'Italia je pozivala na uvođenje talijanskih zakona, ali nije bilo čvrstog osnova za takovo što (krajnje provokativno za Saveznike i skoro nemoguće Nittiju za progutati). Na kraju je komandi prepušteno izdvojiti i izabrati među talijanskim i mađarskim ranijim primjerima. Nekoliko godina kasnije, Giuriati je ustvrdio da je komanda djelovala kao neka vrst izvršitelja Talijanske krune: «D'Annunziova vlast izvirala je iz vlasti koja je pripadala kralju Italije. U skladu s time, pravda je provođena u ime kralja».174
Ovo, krajnje upitno načelo, dovoljno je dobro funkcioniralo u velikom dijelu civilnih radnji, dopustivši Komandi poduzimanje više pravičnih poteza na strani građana, kao i legionara. Tako se, na primjer, Giuriati našao u prilično nezgodnoj situaciji kada je jedan oficir zatražio dozvolu da oženi Riječanku budući je, prema vojnom zakonu Italije, za brak vojniku trebalo kraljevo odobrenje. A pošto je trupe pod D'Annunziovom komandom talijanska vlada smatrala izdajicama, bilo je malo vjerojatno da će takvo odobrenje i biti dano. Giuriati je dilemu razriješio tako, što je D'Annunzio potpisao kraljevsku uredbu,175 pretpostavljajući da će odobrenje biti potvrđeno čim riječka kriza bude razriješena. Pokazao se je dobrim sucem, jer je ovaj, kao i mnogi slični brakovi, kasnije dobio pun legalni status.
Giuriatijeva tvrdnja da su D'Annunziove ovlasti izvirale iz ovlasti monarhije, imala je svoju primjenu i u drugim sferama aktivnosti, i comandante se nije libio dati oprost ili amnestiju, kada bi osjetio da su okolnosti tako što zahtijevale. Bilo bi, ipak, pogrešno prihvatiti ovakvo Giuriatijevo objašnjenje jer, premda mnoge poteze komande zaogrće ruhom talijanske legalnosti, ne ide u prilog velikog broja D'Annunziovih mjera, kao ni uostalom Giuriatijev vlastiti prikaz comandanteovog stava prema zakonu. D'Annunzio je za sebe smatrao da je iznad svih zakona, i u Rijeci je vladao po načelima apsolutnog monarha, bez ikakvog institucionalnog ili formalnog provjeravanja svojih poteza, izuzev svog vlastitog «osjećaja pravičnosti». Puno prije proglašenja novog ustava grada (krajem zime, i u proljeće), bilo je jasno da je D'Annunzio definirao pravosuđe ne obazirući se na talijansku tradiciju ili iskustvo. Giuriati to iznosi u svojim memoarima: «D'Annunzio se je smatrao većim od pravde, i u teoriji, i u praksi. Nebrojeno puta me je ispitivao o zakonskim stvarima, uvijek s određenim podrugljivim tonom… smatrao je to nečim nižim, u odnosu na mjesto koje mu je priroda dodijelila».176
I dok je ovakav «sistem» bio krajnje poguban u teoriji, građanima Rijeke bio je sasvim dobar jer, ako je comandante i griješio u primjeni zakona, bilo je to bez sumnje u prilog blagosti. Giuriatija je do očaja dovodila navika D'Annunzija da kriminalcima oprašta, a ozbiljna kršenja discipline zanemaruje. Čak je i izdaja tretirana sa začuđujućom popustljivošću. Comisso nam govori o ponašanju D'Annunzija, kada je među legionarima otkrivena grupa Nittijevih agenata.177 Comandante ih je odlučio protjerati iz grada, poželjevši ih, ipak, prije toga ispitati pred njihovim bivšim drugovima. Jedan po jedan ispitivani su, svaki nudeći raznorazna objašnjenja za svoje ponašanje. Doznavši za nevjerojatna obećanja agentima (uspiju li potkopati Komandu), D'Annunzio je uz smijeh kazao, da mu je vlada obećala trijumfalnu paradu duž Via Sacra i ostataka Foruma, samo ako napusti Rijeku. D'Annunzio je napustio dvoranu usred općeg veselja, da bi se skoro odmah vratio kada je uvreda jednog od agenata toliko izazvala legionare, da su ga skoro pokušali ubiti. Comandante ih je sve stišao: «Što se zbiva? Smirite se, bez uzbuđenja, sudbina patrie još jednom je u rukama njenog Nebeskog zaštitnika». Ova epizoda karakteristična je za blagost pravde u D'Annunzijevoj Rijeci, kao i osobni pečat njene primjene.
Direktni utjecaj D'Annunziove ličnosti od izuzetne je važnosti za moral njegovih vojnika, kao i spremnost građana da prihvate žrtve, neugodnosti i povremena stradanja, koje se od njih zahtijevalo tokom okupacije grada. Značajno je da skoro svako pojedinačno sjećanje na Rijeku iz tog perioda, pripovijeda bar jednu priču o osobnom dodiru onoga koji se prisjeća i comandantea, ukazujući ne samo na D'Annunziov intenzivan napor da njegova vladavina ima duboko osoban pečat, već i značaj njegove ličnosti u stvaranju odanosti njegovih sljedbenika. Comandanteova karizma nepogrešivo je ostavila traga na ljudima Rijeke, jer su ga sudionici u njegovoj političkoj melodrami počeli oponašati u svim aspektima svog života. Jezik grada možda je najupečatljiviji znak ove mimeze. Od najobrazovanijeg intelektualca do najobičnijeg dobrovoljca, svi su postali majstori govorništva, tako da su se čak i najobičniji razgovori nerijetko pretvarali u posve istančane govore. Leon Kochnitzky se prisjeća kako je jednog dana rekao,178 «stotinu i dvadeset dana i stotinu i dvadeset noći», tamo gdje bi inače rekao «četiri mjeseca». I dok su takova pretjerivanja, normalno, bila najuočljivija u neposrednom okruženju Komande, ona su se proširila i gradom. «Oficiri su nosili bijele rukavice, jako se parfimirali, jeli slatkiše… i uživali u ženskim čarima».179
Vjerojatno je nemoguće naknadno rekonstruirati intenzitet seksualnih aktivnosti u bilo kom vremenu ili prostoru, dok su u slučaju d'annunzijevske Rijeke problemi stostruko veći. Pa ipak, i nakon što uzmemo u obzir i moguća, neizbježna preuveličavanja, ne čini nam se pretjeranim kazati da je Rijeka sasvim sigurno bila čudesno mjesto. Paolo Santarcangeli, prilično ujednačen promatrač, pisao je da je to «bilo vrijeme ludosti i bakanalija, odjekujući zveckanjem oružja i onim, prigušenijim zvucima, zvucima vođenja ljubavi».180 Da ne bi bilo sumnje, u tim stvarima Rijeka je bila vrlo «liberalna» puno prije dolaska legionara, ali riječi koje je u listopadu ili početkom studenog, D'Annunzio navodno uputio svojim oficirima, vrlo jasno govore o dimenzijama ove pojave:

Moram vam nešto reći, vama, mladima, i neobično je da vam to upravo ja kažem, ja, koji sam tako silovito proživio mladenačke prohtjeve. No, smijem to reći, jer sam od trenutka kada sam stigao u Rijeku, održavao franjevačku čistoću, dok vi – vi ste prešli sve granice. Opkoljeni smo, sukob je možda već tu, i potrebno je vaše mišiće održavati krepkim, zato pokušajte bar ne zalaziti u bordele dok su vojnici prisutni…».181

Predodžba comandantea koji se podvrgava čulnom suzdržavanju, teško se uklapa u sliku njegovog karaktera, i zapravo teško da odgovara istini. Tako Comisso, na primjer,182 upućuje na izvjesnu Lily de Montressor, pjevačicu u lučkom noćnom klubu koja je, krišom, kasno uvečer često propuštana u Palaču kroz stražnji ulaz, napuštajući je u zoru, bogatija za petsto lira. Osim toga, najveći dio tog perioda, D'Annunzio je uglavnom bio u društvu čuvene pijanistkinje Luise Baccare, koji mu je ostala družica do kraja njegovog života.
Kako bilo, aktivnost oko njega bila je toliko intenzivna, da je comandante bio prisiljen zahtijevati umjerenost od strane svojih ljudi. Nije nam teško povjerovati Comissovom dojmu, da je «ljubav bila bez granica».183 Pišući svojoj zaručnici prvo pismo iz Rijeke, mladi Giuseppe Maranini napisati će, «ovdje svi uživaju… i vode ljubav s Riječankama, čuvenim po svojoj ljepoti i neopterećenosti».184
Ovaj aspekt života u Rijeci postao je na kraju skoro legendaran, postavši njenim, vjerojatno najprepoznatljivijim obilježjem, pripisivanim joj od strane onih izvan Mučeničkog grada. Na primjer, Turati će u proljeće 1920. pisati Anni Kuliscioff, da se «Rijeka pretvorila u kupleraj, utočište lopovima i kurvama, manje-više željnim 'života na visokoj nozi'»,185 što je bilo još i blago, u usporedbi s primjedbama drugih, koji su često govorili da je većina D'Annunziovih sljedbenika ostala u Rijeci naprosto zbog razvratnog života .186
U Rijeci je bilo i eksperimentiranja s drogama, premda je razmjere istog nemoguće odrediti. Nema sumnje da su mnogi koristili kokain, naviku stečenu tokom Velikog rata. Kokain su koristili neki piloti, kako bi tokom svojih letova, nerijetko trajući i po nekoliko sati i pod ekstremnim klimatskim uvjetima, ostali budni. Na taj je način droga bila postepeno povezivana s hrabrim pothvatima, a u Rijeku su je očito prvo unijeli piloti. Comisso daje naslutiti, da je korištenje kokaina bilo dosta rašireno među mlađim oficirima,187 što i Giuriati potvrđuje u svojim memoarima.188 Osim toga, Giuriati izvještava o uspješnom potiskivanju kokainskog «lanca» u jesen 1919., kada su u obližnjoj ljekarni karabinjeri pronašli skrivenu drogu. Ljekarnik je uhapšen, a kokain zaplijenjen: to, međutim, ne znači i kraj zloupotrebe droga u Rijeci. U Il Tappo, tzv. organu oficirskog zbora (i jednom od najboljih primjera duhovitosti, kojom je Rijeka obilovala), početkom prosinca objavljen je podrugljivi oglas: «Slikar futurista izvodi svaki rad. Fantastične impresije 'morfinog stila'. Apsolutno novo».189
Nema sumnje, dakle, Rijeka je bila zahvaćena poslijeratnom histerijom, općom erupcijom zanosa i razuzdanosti, nakon godina rovovskog ratovanja i neprijateljske okupacije. Treba kazati da je ovakvu eksploziju i trebalo očekivati u gradu, koji je vjerovao da samo što nije ostvario dugo sanjani san, i ne može ju se u cijelosti pripisati dolasku «d'annunzijevskih» snaga. Ono što, ipak, nije bilo posve uobičajeno, jeste uporno trajanje ove pomame, jer je, prema svim izvještajima, trajala sve do samog kraja D’Annunziove vladavine. Kao što Santarcangeli piše, “činilo se kao da slavljenju nema kraja”,190 unatoč sve težem ekonomskom položaju grada i brojnim novim preprekama aneksiji grada. Stalno je bio prisutan osjećaj, da će ti dani biti zapamćeni kao erupcija patriotskih i romantičnih osjećaja, i svatko je želio sudjelovati u tom osjećaju. Bakanalije su, shodno tome, bile izraz patriotizma, tako da su podjednako građani i legionari svojevoljno sudjelovali u svetkovinama. Tipično za to vrijeme, na ulaznim kapijama grada bile su filmske kamere, da snime “sveti ulazak”, i bar je jednom comandanteu ponuđena ogromna suma novca za sudjelovanje u dokumentarnom filmu (na žalost, prvi film nije moguće pronaći, dok drugi nije nikada napravljen). Nije, međutim, neophodno vidjeti takove filmove, da bi se uočila teatralnost života u D’Anunziovoj Rijeci, ili shvatila važnost ovog neprekidnog festivala, za mobiliziranje legionara i građana u cilju podrške projektima komande. Efikasnost mobilizacije riječkih masa lakše ćemo shvatiti u kontekstu teških ekonomskih i socijalnih prilika, kroz koje je Rijeka morala proći u jesen i zimu 1919. godine.


EKONOMSKA KRIZA

I dok je grad ozbiljno trpio tokom rata, financijska situacija Rijeke bila je daleko od očajne. 6. rujna, manje od tjedan dana prije D’Annunziova dolaska, u uvodniku La Vedetta d’Italia objavljeno je da je usprkos pozamašnom dugu građana, Rijeka u prilično dobrom stanju stajala pred svojim obvezama, da gradu nisu nedostajala sredstva: “Monetarno blago njenih stanovnika značajno je…”.191 To ne znači da nije bilo ozbiljnih problema, ali su se ljudi uglavnom nadali i vjerovali, da će najozbiljnije ekonomske nedaće grada nestati čim dođe do aneksije.
Državna određenost Rijeke urodila je određenim poteškoćama, na primjer, kod povraćaja novca, pohranjenog u stranim bankama. Jedan građanin ustanovio je da je njegova ušteđevina završila u rukama austrijske vlade, s obrazloženjem da su to sada “jugoslavenska sredstva”. Rijeka nije bila usamljena u iskazivanju želje za opredjeljivanjem grada njegovoj omiljenoj naciji, i kao što je gore spomenuti nesretni trgovac iznio u ogorčenom pismu Vedetti,192 takove je probleme moguće riješiti tek nakon razrješenja pitanja suverenosti Rijeke. Značajno je, da su novine primijetile da je aneksija predstavljala ključ za rješavanje ekonomskih problema grada uopće, jer bi pored oslobađanja određenih blokiranih sredstava u stranim bankama, omogućila Riječanima postizanje povoljnog deviznog tečaja s Italijom.
Ovo pitanje promjene deviza bilo je izvor stalnih glavobolja, jer je svakodnevno fluktuiranje kursa (a i tu različito od banke do banke) bilo zapanjujuće. Očekivalo se da bi se kurs mogao učvrstiti na dvije i pol krune za jednu talijansku liru, ali su Riječani strahovali da bi, ne dođe li do aneksije, kruna mogla pasti znatno ispod petnaest stotinki lire (što se na kraju i ostvarilo). Špekuliranja su, naravno, bila uobičajena, tako da je krajem rujna, D’Annunzio morao pregovarati oko preuzimanja mjesne podružnice Austro-Ugarske banke od strane Nacionalnog vijeća, u naporu da se osigura stabilan devizni tečaj, a liru zaštiti od mešetara.
Pokušajem da se osigura kakva-takva stabilnost valute rukovodilo je više osoba – Giuriati, Oscar Sinigaglia, više članova Nacionalnog vijeća i Ettore Rosboch, činovnik riječke podružnice Banke Italije. Osim stvaranja Kreditnog zavoda pod pokroviteljstvom Nacionalnog vijeća, nastojali su se s talijanskom vladom izboriti za konverziju strane valute u Rijeci u liru. Ove je pregovore najvećim dijelom obavio Sinigaglia u Rimu.193 Jasno, vlada nije mogla otvoreno pristati na konverziju, no, pošto je Banca Italiana di Sconto (privatna institucija) bila spremna na to, sve što je bilo potrebno je, po riječima Giuriatija, “da vlada da svoj pristanak i, premda potajno, svoju garanciju”.194
Nitti nikako nije mogao pristati na ovu operaciju – ona bi dala njegovim neprijateljima jako oružje protiv njega, potkrijepila bi optužbe o njegovom tajnom savezu s D’Annunziom, i ozbiljno bi ugrozila njegovu pregovaračku poziciju sa Saveznicima – tako da je s dolaskom jeseni, novčani kaos u Rijeci bio sve veći.195 U isto vrijeme kada je osnovan Kreditni zavod, Komanda je odlučila tiskati nove riječke krune, točnije, stare mađarske novčanice, s otisnutim novim žigom Citta di Fiume. Bila je to želja Komande da ove novčanice postanu službeni novac grada, i da vremenom zamijene mađarske i jugoslavenske novčanice.
Ovakva strategija iziskivala je niz paralelnih mjera: od svih banaka zatraženo je da vode odvojenu evidenciju, jednu riječkih kruna, drugu jugoslavenskih kruna. Cilj je bio osigurati, da riječki novac ne postane metom špekulacija. Gradski vođe su mislili da će, odbiju li mijenjati jugoslavensku valutu u riječki novac, jugoslavenska moneta na kraju izići iz opticaja. Pa ipak, kao što često biva slučaj, ove mjere imale su sasvim suprotan efekt: čim je novi novac ušao u opticaj, trgovci su digli cijene u riječkoj valuti (čak i do trideset posto), mešetari su počeli stvarati zalihe riječkih novčanica (tridesetpet riječkih kruna moglo se je prodati za sto jugoslavenskih kruna), dok je prava poplava krivotvorenog riječkog novca zaprijetila skoro potpunim strmoglavljenjem svih ekonomskih transakcija.
Pored reakcije građana na novu valutu, tiskanje riječkog novca iz potpuno je nepredvidivih razloga dovelo do niza ekonomskih poteškoća. Cijena vina tipičan je primjer: Komanda je propisala dvadesetpet posto poreza na prodaju pića, inzistirajući da porez bude plaćen u riječkoj valuti. Mnogi prodavači našli su se tako u neobičnoj i neveseloj situaciji, primorani platiti porez (u riječkoj valuti) na osnovu cijena plaćenih u drugom novcu. Trgovac, koji je bocu vina kupio za dvadeset jugoslavenskih kruna, morao je platiti pet riječkih kruna poreza, ali, pošto je, krajem listopada, u Kreditnom zavodu jedna riječka kruna vrijedila tri jugoslavenske krune, učinak poreza na promet bio je skoro udvostručivanje cijene vina na malo: nesretni trgovac platio je ekvivalent od petnaest jugoslavenskih kruna poreza, na bocu koju je kupio po cijeni od dvadeset.
Da bude još gore, uredba da jedino riječka valuta bude važeća u transakcijama s Komandom, mnogim je građanima skoro potpuno onemogućila kupovinu hrane (jer se je hrana dijelila putem Ureda za snabdijevanje), tako da su krajem studenog, fiskalne mjere morale biti modificirane. Trgovci su svoj porez morali platiti istom valutom, kojom su i obavili kupovinu, i Ured za snabdijevanje je od građana primao jugoslavenske krune.
Mogli bi do u nedogled nastaviti s opisom monetarnog kaosa, no, početkom prosinca cijelu je stvar vrlo dobro sažeo Il Tapppo:

Novac koji slobodno cirkulira Rijekom je onaj s novim žigom, Citta` di Fiume, otisnut na novčanicama koje su imale stari žig s istim tekstom. Kako bilo, ove novčanice – jer je tako svima zgodnije – rijetko se nalaze u opticaju. Ova mjera ima za cilj olakšati probleme ljudima. I zato je novac, koji je zapravo u opticaju, jugoslavenski. Ovdje, međutim, treba napraviti razliku /vrlo prostu, ipak/: neke od tih novčanica prave su, neke lažne. Da bi ste ih razlikovali, morate ih samo pogledati. Novčanice bez žiga na njima, nisu valjane, ali ih je ipak moguće koristiti. One od tisuću kruna dobre su, ali ih nitko ne želi. One s mađarskim žigom ponekad će prihvatiti, ponekad ne. Neke s hrvatskim žigom su dobre, neke su lažne, a neke pak skoro lažne. Zatim imamo čehoslovačke novčanice, zatim one nove Jugoslavije – koje su skoro pa zvanične, i veoma dobro idu – zatim stirsko-korintske, zatim one s crvenim austro-njemačkim žigom. Sve ovisi o danu u tjednu.
Još je lakše promijeniti talijanski novac u krune: treba samo pročitati kursnu listu koja, na primjer, kaže, 7,50. Mjenjač će vam dati 7,10, kafić 6,50, šeširdžija 6, uredski pribor 5, pizzerija 4, i tako redom. Sve to učinjeno je s plemenitom namjerom omogućavanja mladima Rijeke da savladaju matematiku, bez da idu u školu... .196

Sve neophodne stvari, uključujući hranu, racionalizirane su, ali je inflacija nastavila divljati: krajem rujna, u svega dvadesetčetiri sata, cijena mesa skočila je s tridesetšest na pedesetšest kruna za kilogram. La Vedetta d’Italia dodaje, da su mlijeko i jaja skoro doslovno nestali iz grada. Komanda je problem nestašica riješila bez nekih ozbiljnijih poteškoća, iako je u šesnaest mjeseci D’Annunziove vladavine. Dostupnost hrane i drugih osnovnih potrepština ovisila je o strogosti, s kojom je blokada bila nametnuta.
Tek su nedavno postale dostupne pojedinosti blokade,197 i zanimljivo je da se, premda nije imao namjeru hraniti D’Annunziove trupe, Nitti jednako tako suprotstavljao tome, da se stanovništvu Rijeke dopusti umrijeti od gladi. Od prvog dana D’Annunziove okupacije grada, Nitti je bio u stalnom kontaktu s Giovanni Ciraolom, predsjednikom talijanskog Crvenog križa, kako bi se omogućili dostava hrane i lijekova Rijeci. Prvi pisani trag ovih kontakata je Nittijevo pismo Ciraoli, 17. prosinca, u kojem traži od čelnika Crvenog križa preduzimanje mjera, nužnih za osiguravanje pošiljki hrane. Nadalje, pošto su se pojavili određeni financijski i birokratski problemi, predsjedavajući Vijeća ministara aktivirao je cijelu operaciju, stavljajući Ciraoli na raspolaganje 700.000 lira Banke Italije, da plati hranu i troškove transporta. Nitti je, dakle, zapravo i snabdijevao Rijeku, i omogućavao gradu kredit da to plati.
Popodne 25. listopada, u Rijeku je željeznicom dopremljena prva pošiljka Crvenog križa, sastavljena od dvadesetpet vozila i više od 900 kvintala tjestenine, 850 kvintala riže, skoro 800 kvintala brašna, više od 400 kvintala ječma, 100 kvintala mesa, 500 kutija mlijeka i 40.000 jaja. Uza sve to, Ciraolo je brodom iz Venecije i Ancone dopremao krumpir, plin i lijekove.
Ove velike pošiljke predstavljale su krajem listopada skoro pola onog što je, u cilju zadovoljenja mjesečnih potreba, Nacionalnog vijeće zahtijevalo od Crvenog križa. 29. rujna, Grossich je obavijestio Ciraolu da je gradu mjesečno potrebno 4.000 kvintala bijelog brašna za kruh, 1.200 kvintala riže, 600 kvintala bijelog brašna za tjesteninu, i 600 kvintala ječma, i uz to 1.000 kutija mlijeka u prahu, tapioke, kave i drugih namirnica. Ali, Grossichevo pismo temeljilo se je zapravo na čudesnoj brojci – brojci od 60.000 osoba – čime bi njegov zahtjev bio dovoljan za sve stanovnike Rijeke i duplo sljedovanje legionara. Ciraolo se nije uhvatio na taj trik – kada bi Rijeka bila previše snabdjevena, Nitti bi ga kaznio bez milosti, i zaista, Nitti je već naložio Ciraoli da se pobrine da hrana ne bude podijeljena legionarima – i ovaj je zato slao puno manje, nego što je Grossich tražio.
Zahvaljujući dobroj organizaciji talijanskog Crvenog križa, tokom D’Annunzijeve okupacije Rijeke u grad je dopremljena ogromna količina pomoći: približno 60.000 kvintala žita, više od 400.000 jaja, 2.500 kutija mlijeka u prahu, i tako dalje, sveukupno koštavši 13 miliona lira. No, i uz takovu pomoć, mnogi u Rijeci su i dalje vjerovali da nametanjem blokade, Nitti želi “oboriti grad na koljena”. Ciraolo je bio ljut zbog takvih primjedbi, i 18. prosinca je napisao pismo Riccardu Giganteu, gradonačelniku Rijeke, ističući Nittijevu ulogu u humanitarnim naporima Crvenog križa. Ciraolo je primijetio, da je snabdijevanje Rijeke bila najveća, ikada izvedena logistička operacija snabdijevanja cjelokupnog stanovništva od strane Crvenog križa, u nastavku izražavajući svoje veliko divljenje prema Nittiju: “U Njegovoj Ekselenciji imao sam tihog, čvrstog, ali i predanog suradnika, koji mi je iz dana u dan pomagao razriješiti brojne tehničke i financijske probleme... Bez podrške šefa vlade, sam po sebi /Crveni križ/ ne bi mogao izvesti tako opsežan pothvat. Uvijek mi je branio... obznaniti, koliko je toga učinio. A vi ste valjda već i sami svjesni, da čak ni u najtežim danima, ni u najogorčenijim raspravama, nije ni slovom spomenuto... Moja obveza da šutim vrijedi i dalje, ali mi je moja savjest... nalagala, da vam sve to saopćim”.198
Kao što ćemo vidjeti, trenutak u kojem je ovo pismo napisano, neobično je važan, jer se je podudarao s krajnje teškim razdobljem u pregovorima između Komande, Nacionalnog vijeća i talijanske vlade. Kako bilo, očito je da je Ciraolo kazao istinu, kada je rekao da pomoć, koju su Riječani primili, ne bi bila moguća bez Nittijeve inicijative. Dobra volja, iskazana od strane predsjedavajućeg Vijeća ministara, u otklanjanju poteškoća grada ukazuje na to, da je predsjednik na relativno duži rok bio spreman tolerirati D’Annunziovo prisustvo u Rijeci. Zanimljivo je da je Giovanni Giolitti (koji je idućeg ljeta naslijedio Nittija) odbio, kada su ga to gradski zvaničnici zatražili, u Rijeku poslati bolničke krevete, liječnike i gaze. Nitti je uglavnom pozitivno odgovarao na takve molbe.
No, i uz svu ozbiljnost ekonomske krize, svi oni, koji su tih mjeseci posjetili Rijeku, govorili su o elegantnosti dućana, izobilju slastica (koje će se proizvoditi sve do sredine idućeg ožujka), te kavi s šlagom, po čemu možemo zaključiti da ipak nije bilo ozbiljne nestašice hrane. Kao što ćemo vidjeti, šaljući stotine riječke djece u Italiju, D’Annunzio je iskorištavao sveopće uvjerenje da je Rijeka na rubu gladi, no, to je bio više politički manevar, nego mjera spašavanja izgladnjele djece.
Postojala je jedna oblast, u kojoj je kriza bila skoro potpuna, i gdje naprosto nije bilo spremnog rješenja: zapošljavanje. Situacija u luci – žili kucavici gradske privrede – bila je katastrofalna. Rafinerija nafte, inače zapošljavajući petsto radnika, bila je zatvorena, jer sirova nafta, naručena iz Rumunjske, nije prolazila kroz blokadu. Pogoni za proizvodnju torpeda, nekoć najveći u cijelom Austro-Ugarskom carstvu, mirovali su, dok su lokalni poduzetnici predlagali da njihova oprema bude iskorištena za popravak željezničkih tračnica. Bez uvezenog čelika nije se moglo nastaviti s proizvodnjom u tvornici torpeda. Brodogradilište Danubius nije imalo ugovorenih poslova, dok je njegova radna snaga svedena na trećinu one prijeratne. To je bilo posebno pogubno za gradsku privredu, jer je poslovanje brojnih manjih poduzeća ovisilo o funkcioniranju Danubiusa. Mlinovi za rižu su mirovali, čekajući kraj zime i dolazak riže iz Indije, dok je uljara zatvorena, jer, premda su skladišta u Genovi bila prepuna sjemenja, vlada ne bi dopustila njihovu otpremanje kroz blokadu. Ukratko, primjedba generala Scipionija od 23. studenog, da je trgovački život Rijeke “ravan nuli”,199 čini se vrlo uvjerljivom.
Ne treba međutim zaboraviti da bi, čak i da nije bilo blokade, bilo skoro nemoguće privredu grada vratiti čak i približno prijeratnom opsegu. Pogoni za proizvodnju torpeda i brodogradilište najbolji su nam primjeri problema, s kojima su se Riječani suočavali. Radionicu torpeda Whitehead talijanske zračne snage bombardirale su već u prvim danima po ulasku Italije u rat, a Austrijanci su svu važniju opremu iz Rijeke premjestili u St. Pölen, pokraj Beča. Tako da je, stigavši u Rijeku, D’Annunzio ustanovio da su jedini strojevi, preostali u pogonima torpeda, bili oni za testiranje torpeda: ništa za njihovu izgradnju. Obzirom na potrebu talijanske vlade za efikasnim pogonima za proizvodnju torpeda, ministar talijanske trgovačke mornarice pregovarao je 1920. o transferu neophodnih strojeva iz St. Pölena u Rijeku, tako da je te godine Whitehead proizveo deset parnih kompresora (za talijanske kompanije). To jedva da je bilo dovoljno za najznačajniju tvornicu, i dok sporna pitanja između D’Annunzija i talijanske vlade nisu bila riješena, nije se moglo očekivati nikakve daljnje korake. Ovaj je primjer ipak poučan, jer nam pokazuje da se je i pored formalne opsade, suradnja Italije i Rijeke i dalje nastavila.
Slučaj Danubiusa nešto je kompliciraniji,200 i možda više u duhu prevladavajućeg “tona” d’annunzijevske Rijeke. U listopadu 1918., kada su riječki radnici preplavili brodogradilište, mađarski direktor je izbačen i zamijenjen lokalnim činovnikom. U proljeće 1919., američke i francuske grupe pregovarale su s Mađarskom oko kupnje Danubiusa, no, kada je revolucionarna vlada Béle Kuna došla na vlast, odmah je obustavila svako daljnje pregovaranje i uhapsila predsjedavajućeg Ganz društva (korporacije koja je, bar nominalno, posjedovala Danubius). Odnosi Rima i Budimpešte bili su sasvim dobri, pa je tako talijanska vlada, skupa s Banca Italiana di Sconto i Terni društvom, pregovarala o kupnji Danubiusa. Pregovori su bili vrlo teški, jer je bilo kakav transfer morao odobriti predsjedavajući Ganz društva. Ova smetnja je otklonjena njegovim oslobađanjem, a zatim i tajnim prebacivanjem u Rijeku, gdje je zatim potpisao dokumente o prodaji. Ova transakcija dovršena je početkom 1920., ali je postupak pregovaranja trajao cijelu prethodnu jesen i zimu.
Ova dva slučaja pokazuju nam, u kojoj je mjeri ekonomski oporavak Rijeke bio van kontrole Komande. Za funkcioniranje najvažnijih riječkih industrija, D’Annunzio je u potpunosti ovisio o dobroj volji Nittija, dok su vlasništvo nad proizvodnjom torpeda i gradilištima Italiji garantirali ogromnu prevagu u gradskim zbivanjima.


REAKCIJA NA KRIZU

Suočeni s vrlo složenom ekonomskom krizom, građani Rijeke reagirali su uobičajenim pojednostavljenjem: za cijelu situaciju krivili su “dotepence” i ostale anti-d’annunzijevske elemente. Drugom polovicom rujna, grad je bio zahvaćen snažnim valom ksenofobije – vječnim motom d’annunzijevske Rijeke, iako uglavnom ne u toliko zapaljivim tonovima. Već je 17. rujna, Vedetta zatražila protjerivanje stranaca iz grada: “Dosta smo ih trpili. Bili smo prestrpljivi... nalazimo se na odlučnoj prekretnici, skupa s onom našom braćom, koji su nas došli braniti: ali, da bi ostali čvrsti, želimo samo s njima ostati. Ostali, stranci, ne-Riječani, doseljenici iz bivše monarhije, iz Jugoslavije, iz Mađarske, nemaju ovdje što tražiti”.
Dvadesetčetvrtog, novine su objavile vijest o hrvatskim mesarima koji su odbili prodati meso svakome tko bi govorio talijanski, a dva dana kasnije, ovo se već izrodilo u tvrdnju da će Hrvati (Sušaka) prodavati meso jedino onima, koji se zakunu da su građani Jugoslavije. Takve vijesti su se munjevito širile gradom, još više učvršćujući uvjerenje da stranci nastoje sabotirati d’annunzijevsku stvar. Tako je Vedetta bila skoro sigurna, da postoji nekakav tajni kolovođa grupe, koja monopolizira opskrbu mesom: “Ono malo mesa koje stigne na tržnicu, svako jutro pokupuje jedna osoba koja ga, prema izjavama mesara, prodaje francuskim vojnicima”.201
Problem, naravno, nije bio u saboterima, ili francuskim agentima, nego manjku zaliha, i Komanda je uspjela u relativno kratkom vremenu osigurati dodatne zalihe. Krajem mjeseca, na mesarskim se tezgama našlo dovoljno mesa, a bilo je čak i nešto mlijeka za dojenčad i bolesne. Mržnja prema strancima je, međutim, ostala.
Istovremeno kada je optužila neimenovane strane elemente za otimanje mesa po tržnicama i njihovo otpremanje francuskoj vojsci ili sušačkim mesarima, Vedetta je iznijela i dosta uopćenu optužbu, da su za povećanje troškova života krivi “strani mešetari”, Krajem listopada, ovi stranci sve su učestalije obilježavani kao Židovi. Sedamnaestog, su riječke vlasti uhapsile izvjesnog Carla Fishbeina, zbog mešetarenja devizama, dok je opis u Vedetti bio već klasičan: “Bio je ono, što bi nazvali tipičnim Židovom, orlova nosa i pohlepnih kandži, iza stakala izvirivale su žive, nemirne oči, dok mu je sva moždana aktivnost bila usredotočena na grčevitu potragu za obilnim izvorima prihoda...”.
Pretpostavljeno je, da je Fishbein imao pomoćnike u tom svom planu upropaštavanja riječke ekonomije, i od strane Vedette je optužen za sudjelovanje u židovskim spletkama špekuliranja na gradskoj novčanoj burzi. Te su aktivnosti, nastavljale su novine, bile tek vrh ledenog brijega, tako da je već idućeg dana, kada je jedan Mađar uhapšen zbog sličnih aktivnosti, Vedetta primijetila s nemilosrdnim zadovoljstvom, da je on “naravno, mađarski Židov”.
Ove opaske upućuju na to, da je unutar Komande postojalo određeno antisemitsko raspoloženje (Baccich, urednik Vedette, bio je comandanteov bliski prijatelj), a taj dojam potvrđuju i neki drugi događaji iz tog perioda. Najdramatičniji među njima bio je možda izbacivanje letaka – u stilu leta nad Bečom – sredinom mjeseca nad Hrvatskom.202 Taj letak bio je vrlo provokativan jer je, pozivajući Hrvate da podupru d’annunzijevsku Rijeku, istovremeno tvrdio da svi problemi tog podneblja izviru iz makinacija Lige naroda, koju su, pak, “izmislili međunarodni židovski bankari, kao paravan svojih intriga protiv svih naroda svijeta”. Navodeći da su i Hrvati i Riječani iskorištavani od strane istih sila zla, letak je pozvao Hrvate da se ujedine s D’Annunziom u obrani svojih sloboda i tradicija.
U isto su vrijeme predstavnici židovskih zajednica Rijeke i Trsta izvijestili, da su određeni “viši predstavnici” Komande održali govore, u kojima su sugerirali da je otpor aneksiji Rijeke dolazio od strane “židovskih bankara”.203 Stvar je ocijenjena dovoljno ozbiljnom, da bi predsjednik Odbora talijanskih židovskih zajednica 25. listopada napisao pismo D’Annunziju,204 u kojem je pozvao comandantea da osudi anti-semitske izjave, koje su dolazile iz Rijeke i prizna podršku, koju su talijanski Židovi dali i Riječkoj avanturi i Velikom ratu. Što više, skrenuo je pažnju comandanteu i na brojne tvrdnje, da je i sam comandante Židov: “I dok je Komanda objavila svoj ratni poklič protiv Židova nad glavama Hrvata, hrvatski svećenici nisu mogli naći boljeg načina da svoje stanovništvo okrenu protiv Italije i Komande, nego da objave, kako ste vi sin palestinskih Židova, ponavljajući priču tako omiljenu reakcionarnim i antisemitskim listovima stare Austrije i imperijalne Njemačke...”.
Rimske cionističke novine Israel prenijele su ovu epizodu,205 skupa s pismima riječkih Židova, koji su listom tvrdili da comandante nije bio antisemit, i da je letak napisan bez njegovog znanja. Ovo zadnje zacijelo je bilo istina, jer je letak napisao Libero Tancredi, čuveni nacionalistički novinar: D’Annunziov odnos prema Židovima bio je ipak nešto kompleksniji. Očito, Židovska zajednica Rijeke imala je određene sumnje u vezi s ovom situacijom, jer je 23. rujna objavili javno pismo (pisano na pergamenu i odneseno D’Annunziju), iznova potvrđujući njihovu odanost “stvari”: “Mađarski, austrijski i njemački Židovi Rijeke /hrvatski Židovi nisu potpisali dokument/, 30. listopada 1918. godine, na godišnjicu plebiscita... izjavljuju da daju svoj glas i podupiru aneksiju Rijeke Italiji. Na idućim izborima, listu ‘Nacionalnog jedinstva’ podržati će svi koji imaju pravo glasa”.206
Kada je D’Annunzio primio dokument, zanijekao je bilo kakav antisemitizam sa svoje strane, tvrdeći da nikada nije napisao ni jednog antisemitskog retka, te da su među njegovim najboljim prijateljima ima puno Židova. Što više, nakon protesta poručnička Raffaele Cantonija, Baccich je obećao da će Vedetta odustati od daljih napada na Židove. Koliko nam je poznato, ovdje se je sve i završilo, pošto riječki Židovi nisu više smatrali potrebnim izdati bilo kakvo novo izvješće, dok se na stranicama Vedette više nije moglo naići na tragove antisemitizma.
Čini se da nema razloga sumnjati u D’Annunziovo odlučno odbacivanje Tancredijevog letka, premda su se određeni antisemitski stereotipovi s vremena na vrijeme znali pojaviti u pjesnikovim rukopisima.207 Prije bi mogli reči da se korijeni ove kraće provale antisemitizma prvenstveno kriju u lokalnoj tradiciji. Najveći dio židovske zajednice sačinjavali su Aškenazi, sa svojim porijeklom u Istočnoj i Srednjoj Europi, tako da su Židovi činili skoro deset posto stanovništva Rijeke. I premda je jedan dio zajednice bio sastavljen od ortodoksnih Židova, preostali njen dio ne samo da je odbacio strogost židovskog zakona, nego se i odlučio za put asimilacije, aktivno sudjelujući u trgovačkom i kulturnom životu grada.208 Oni su, dakle, bili tipični Židovi Habsburškog carstva, baš kao i stavovi Riječana prema Židovima. Pošto je antisemitizam bio raširen u starom carstvu, čudilo bi ne naći ga bar dijelom i u Rijeci. Ta je tradicija išla na ruku ljudima poput Tancredija, koji su nastojali profitirati na strahu od «svjetske zavjere židovskih bankara». Obzirom na ksenofobiju u Rijeci u jesen 1919. i tradicije carstva, ne začuđuje da su Židove izdvojili. Zapravo je čudesno, da se je cijela stvar skoro trenutačno smirila. Ovo neuspjelo ukorjenjivanje antisemitizma u usijanoj atmosferi d'annunzijevske Rijeke ide u prilog onima koji su tvrdili, da je grad «talijaniziran», jer je, za razliku od Italije, u kojoj je antisemitizam bio skoro potpuno nepoznat, bilo malo vjerojatno da bi antisemitska kampanja bila tako brzo završena u Austriji ili Mađarskoj.


RIJEKA I D’ANNUNZIO

Rijeka i D'Annunzio savršeno su si odgovarali. Problemi Rijeke bili su veliki, ali ne i toliki, da bi gradu zaprijetili umiranjem od gladi ili epidemijom, a comandante je muke Rijeke opisivao kao akt iskupljenja za cijelu Italiju. Slika Mučeničkog grada koji trpi zbog svoje vjere, bila je duboko prisutna u svakodnevnom životu njenih građana, ali patnje nisu ipak bilo tolike, da bi izazvale masovne anti-d'annunzijevske osjećaje.
Stanovništvo Rijeke bilo je nevjerojatno podesno za kampanju pjesnika-ratnika: jedan dio bio je istinski iredentistički: drugi je pak s oduševljenjem prigrlio ideju aneksije, i to iz sebičnih, oportunističkih pobuda, ali s jednakim žarom: dok su skupine mladih i idealistički nastrojenih bile privučene romantizmom D'Annunziove avanture. Što više, Rijeka je zapravo predstavljala neku vrst avangarde u talijanskoj kulturi, jer je u dvije važne oblasti, grad bio daleko ispred «majčice domovine»: riječke žene dobile su pravo glasa još prije Marša iz Ronchija, time institucionalizirajući već tada važnu ulogu, koju su imale u političkom životu grada; dok je već duže vremena među katoličkim klerom tog kraja prisutan bio pokret, koji je zahtijevao drastičnu liberalizaciju svećeničkog života, podrazumijevajući i demokratizaciju klerikalnih institucija, i mogućnost ženidbe svećenika. Svaka od ovih tendencija dobila je na snazi tokom D'Annunziove vladavine Rijekom, i svaka se je na kraju zaogrnula velom «fiumanizma»; međutim, svakako je veoma važno, da su ove predložene promjene unutar Crkve bile prisutne prije dolaska comandantea – nezamislivo je, da bi ih on sam po sebi inicirao. Ovi aspekti života Rijeke bili su rezultat tenzija i tradicija grada sâmog, postavši naprosto dijelom svijeta, kojeg je D'Annunzio učinio svojim.
U narednim poglavljima bavit ćemo se D'Annunziovom vizijom novog svijeta, shvaćanjem koje je sjedinilo neku vrst političkog utopizma i pjesnikove jedinstvene sposobnosti mobiliziranja svojih sljedbenika u skladnu cjelinu. Uobičajena predstava o tom periodu je, da je D'Annunzio nametnuo svoju viziju političke i socijalne realnosti stanovništvu Rijeke, koje se, pak, vuklo na repu comandanteovih aktivnosti. No, iz svega do sada rečenog trebalo bi međutim biti jasno, da dobar dio entuzijazma i utopizma u Rijeci nije dolazio od njenog vođe, već bi prije mogli reći da je gradu bio svojstven, i da bi postojao i bez D'Annunzija. Nema sumnje da je kaos, kakav je vladao u Rijeci, išao na ruku comandanteovim inicijativama, ali treba biti oprezan i ne pripisivati mu veći utjecaj od onog, kakvog je zaista imao. Po svojoj prirodi, D'Annunzio nije bio sistematičan čovjek, tako da je radikalni preobražaj strukture riječke politike – skupa sa sistematskim nastojanjem da se promijene odnosi među gradskim staležima – bio rezultat obostranog utjecaja D'Annunziove karizme i karaktera grada, kojim je upravljao.


--------------------


7
Definicija Avanture


Početkom listopada Giuriati je pisao Sinigagliji, da se je pitanje Rijeke «stabiliziralo», i da su on i njegovi saveznici u Rijeci spremni učiniti sve, kako bi «onemogućili razorno djelovanje unutarnjih, suprotstavljenih snaga». Da bi već u idućem pasusu šef D'Annunziovog kabineta priznao, da bi bilo krajnje teško zajedno očuvati brojne raznorodne elemente u Rijeci. I upravo je zbog toga Giuriati bio prisiljen izmisliti «diverzije» za stanovništvo, «kao na primjer onu, koju upravo pripremam: 16. studenog, izbor Rizzoa za poslanika iz Rijeke».209
Kao i ranije, najveći strah osovine Giuriati-Sinigaglia bio je proširenje comandanteove sfere aktivnosti, tako da je 12. listopada Sinigaglia stigao u Rijeku, da izvidi situaciju. Najprije je razgovarao s Giuriatijem, raspravljajući i o neuspjehu postizanja konačnog rješenja riječke krize, i mogućnosti da D'Annunzio poduzme određene nepromišljene poteze. Giuriati je iznova uvjeravao svoje suradnike, da se čini da je situacija pod kontrolom.
Sinigaglia je isto večer razgovarao s D'Annunziom, pokušavajući mu jasno oslikati političku situaciju unutar Italije, «kako ne bi imao nikakvih iluzija u pogledu preoptimističkih informacija, dobivenih od Mussolinija i Corradinija».210 Izvijestivši D'Annunzija, da izbori u listopadu najvjerojatnije neće predstavljati odlučan trijumf proriječkih snaga, Sinigaglia je bio uznemiren čuvši da je comandante zapravo odlučio «unutarnje pitanje razriješiti prije izbora», riječi koje su jedino mogle upućivati na neku dramatičnu akciju. Sinigaglia je izričito savjetovao nepoduzimanje ishitrenih radnji, tvrdeći da bi svaki nepromišljeni potez najvjerojatnije naudio riječkoj stvari. Pitanje Rijeke, kazao je, važnije je od ishoda izbora, a čak i da (što se činilo vjerojatnim) Nitti iziđe ojačan iz izbora, ako ne bi uspio razriješiti riječku krizu, na kraju bi pao. Bilo je to nerealno (i Sinigaglia je to znao), ali, Sinigaglia je bio uznemiren spoznajom, da su radikalniji elementi unutar Komande očito uspjeli preokrenuti D'Annunzija u korist svog viđenja situacije. Kada ga je D'Annunzio upitao, što misli o planu okupacije Opatije i Voloskog, Sinigaglia mu je kazao da bi okupacija imala ozbiljne unutarnje posljedice, te da je od presudne važnosti uvjeriti svijet da je Komanda, premda krajnje ozbiljna po pitanju sudbine Rijeke, neopozivo odlučila ne napustiti grad.
No, i uz sve ovakve ozbiljne opomene, Sinigaglia je već slijedeće jutro saznao, da se je D'Annunzio odlučio za djelovanje izvan Rijeke. Da bude još ozbiljnije, ni Giuriati, ni Rizzo, dvoje najodlučnijih da odgovore comandantea od takovih avantura, nisu bili savjetovani u vezi s tim. Bilo je jasno da se po pitanju svoje politike, D'Annunzio oslanjao na neka druga razmišljanja. Sinigaglia je zapisao u svom dnevniku, «Čini se da je to uobičajeno, i da svi doznaju novosti prije Giuriatija i Rizzoa».


SLUČAJ PERSIA

Tokom prva četiri tjedna D'Annunziove okupacije Rijeke, bilo je bezbroj glasina o njegovim tobožnjim namjerama da izvodi akcije i izvan granica grada, ali je sa strane Komande bilo vrlo malo konkretnog djelovanja, u prilog ovih priča. Naravno, colpi di mano bili su krajnje neugodni po /talijansku/ vladu, ali oni nisu izveli onako opsežne napade na centre moći, o kakvima se govorilo. Situacija se međutim promijenila 10. listopada, kada je u riječku luku uplovio oteti brod Persia. Persia je predstavljao jedinstveni plijen, jer je bio natovaren vojnim naoružanjem za ruske bjelogardiste i spreman isploviti put Vladivostoka, gdje bi bio iskorišten u borbi protiv boljševika. Nakon bezuspješnih pokušaja uvjeravanja vlade da reakcionarne ruske snage ne snabdijeva talijanskim naoružanjem, članovi Federazione della gente del mare /Sindikata pomorskih radnika/, zauzeli su brod u Messina tijesnacu i s kursa ga preusmjerili put D’Annunziovog Mučeničkog grada. Ni manje ni više nego četrnaest tona vojnog naoružanja našlo je tako svoj put do skladišta Komande, a grad je četrnaestog uvečer slavljem pripremio dobrodošlicu kapetanu Giuseppe Giuliettiju i posadi Persije.
Giulietti je bio vođa gente del mare, i on je zapovijedio otmicu broda i njegovu plovidbu put Rijeke. Za njega, ovaj manevar nije trebao samo pokazati protivljenje njegove organizacije naoružavanju bjelogardista, nego i izvršiti pritisak na vladu da pristane na određene ustupke pomorskim radnicima (Nittijem i zagarantirane, ali još neispunjene). Uplovljavanje Persije označavalo je ujedno i početak dugog saveza Giuliettija i comandantea (suradnje koja je, kao što ćemo vidjeti, iduće godine D’Annunzija skoro dovela i do pokušaja osvajanja vlasti u Italiji.211 Osim toga, prisustvo Persije u Rijeci otvorilo je mogućnost radikalne promjene u potezima D’Annunziovih snaga u Rijeci: Sindikat je bio socijalistički, a Giulietti je bio bliski prijatelj Enrico Malateste, poznatog anarhiste. Snage rata počele su obrazovati saveze s duboko revolucionarnim elementima talijanske politike. Nadalje, D’Annunziova reakcija na Giuliettijevu gestu bila je krajnje interesantna, i jedino je mogla potvrditi strahovanja, da je comandante u budućnosti planirao nove i još dramatičnije poteze. Dokaz u prilog tome nalazimo u sjajnom D’Annunziovom pismu Giuliettiju, 15. listopada, i govoru Riječanima krajem mjeseca. U svom pismu212 comandante primjećuje, da uplovljavanje Persije u Rijeku “nije samo potvrdilo svetost, nego i univerzalnost naše stvari”. Persia i njen tovar oružja dali su gradu “oružje pravde”, kazao je, spriječivši da isto bude upotrijebljeno protiv drugih naroda. “Riječka stvar nije stvar tla, rodne grude, nego duha, stvar besmrtnosti... Od neukrotivog Sinn Feina u Irskoj, pa do crvene zastave koja u Egiptu ujedinjuje polumjesec i križ, sve pobune duha protiv proždiratelja živih ljudi... spremne su svoj plam rasplamsati na ovim iskrama našim, koje daleko uokolo lete...”.
I dok su se mnogi bojali D’Annunziovih poteza u okvirima Italije ili Dalmacije, nitko nije pomišljao na to, da bi se comandante mogao staviti na čelo međunarodnog pokreta. A ipak, gledano unatrag, čini se kao da je sve skoro neizbježno tome vodilo. Vrijednosti, za koje se D’Annunzio kleo da ih brani u Rijeci, bile su uistinu univerzalne, a smjerale su protiv pobjedničkih Saveznika /Antante/. Gnjev Rijeke pred tokom pregovora u Parizu lako se mogao pretvoriti u sveopći vapaj pravedničkog gnjeva, s obrazloženjem da oni, koji su oblikovali poslijeratni svijet, nisu poveli računa o opravdanim zahtjevima potlačenih.
Pismo Giuliettiju bilo je prvo iskazivanje onog, što će postati središnjom temom d’annunzijevske Rijeke, temom koja je svoj institucionalni odraz našla u projektu Lige Rijeke, savezu potlačenih naroda svijeta. Ovaj projekt svoj je konkretni oblik poprimio tek iduće godine, kada su se jasnije nazreli i obrisi D’Annunzijeve ideologije, no, comandante je toj temi dao uvjerljiv izraz u jednom od njegovih najslavnijih govora, prilikom izbora za novo Gradsko vijeće.
Kao što smo vidjeti, Nacionalno vijeće stvorili su sami njegovi članovi, krajem listopada prethodne godine. Mnogi promatrači imale su rezerve u pogledu toga, u kojoj je mjeri Vijeće zaista predstavljalo stvarne želje talijanskih žitelja Rijeke, sumnjajući u legitimnost njihove vlasti. Objašnjavajući razloge, zbog kojih je D’Annunzio za 26. listopad raspisao gradske izbore, Giuriati se poziva upravo na takove sumnje: “Prije svega, /zbog/ potrebe iskazivanja najdubljih osjećanja Riječana, trebalo je održati novi plebiscit, i to točno u trenu, kada je... u Parizu sastavljen nacrt tzv. Riječkog kompromisa. Osim toga, /zbog/ prilike da se brojnim novinarima iz cijelog svijeta, okupljenim u Rijeci (a posebno američkim perima) pruži dokaz... talijanštine Rijeke”.213
Giuriatijevo shvaćanje D’Annunziovih motiva uvijek je bilo ograničeno (i kao što ćemo vidjeti, D’Annunzio je Giuriatija često koristio kao “paravan” za svoje stvarne namjere, osobito u stvarima vanjske politike) i, kao što možemo naslutiti iz Sinigaglijine jetke opaske od trinaestog, mnoge presudne odluke u Rijeci donesene su bez konzultacija s Giuriatijem. Zapravo je razloga za nove gradske izbore bilo nekoliko, i nema sumnje da se je D’Annunzio nadao, da će sastav Vijeća pretrpjeti ozbiljnije promjene (nije!). Kao prvo, k’o što smo već vidjeli, Nacionalne vijeće nije bilo baš previše omiljena organizacija, naročito ne kod nižeg gradskog staleža, a kako je D’Annunzio počeo razmišljati o okupljanju svjetskih snaga “obespravljenih” pod svojom zastavom, njegovi su se osjećaji neizbježno sukobili s osjećajima gradonačelnika Via i ostalih gradskih vođa. Nadalje, stalni kontakti Via i Badoglia otkrivaju nam temeljni sukob interesa Vijeća i Komande,214 naročito nakon što je gradonačelnik Vio poduzeo dodatne korake u uspostavljanju formalnih veza između Nacionalnog vijeća i Nittijevog režima, neovisno o bilo kakvom kontaktu vlade i comandantea. Tako je došlo i do očite razlike između D’Annunziove politike i politike Nacionalnog vijeća, a comandante je bio odlučan potkopati poziciju njemu nenaklonjenih članova Vijeća. De Felice je vrlo pronicljivo razložio ovu složenu situaciju, primjećujući da su izbori “pokazali da je... comandante očito postao duboko svjestan pogreške, počinjene mjesec dana ranije, kada za sebe nije zadržao svu vlast u gradu”.215
Osim sukoba interesa Komande i Nacionalnog vijeća, D’Annunzio je sve više bivao svjestan, da su brojni potezi Nittijeva režima za cilj imali kupnju vremena na njegov račun, a kako su se ekonomski uvjeti u Rijeci pogoršavali, bilo je sve jasnije da si comandante ne može priuštiti beskrajno čekanje poteza iz Rima ili Pariza. Ako je želio umiriti ljude poput Kellera i Cabruna, D’Annunzio je morao djelovati, a cijela je situacija bila u dobroj mjeri određena samom unutarnjom logikom političkih oblika, koje je on priskrbio gradu. Ako se je htjelo da Rijeka uistinu postane izvor novog plamena, koji će obasjati Zapad, nije se smjelo dopustiti da tinja do u nedogled.
Sva ova razmišljanja našla su svoj nedvosmislen izraz u govoru Riječanima, 24. listopada uvečer, neposredno pred izborne skupove. Naslovljen “Italija i život”,216 ovo je jedan od najvažnijih i naushićenijih govora tokom šesnaest mjeseci d’annunzijevske Rijeke, pa ćemo se zato njime detaljnije pozabaviti.
Nakon kraćeg podsjećanja na dotadašnje napore Rijeke da se sama izbori za svoje pripojenje, D’Annunzio je Riječane podsjetio na raznorazne izraze simpatije vlade za sudbinu Rijeke. Svakom tom prigodom, podsjećao je, izgovarane su ljubazne riječi, no, djela su izostajala. Sâm kralj je rekao, da je vapaj Rijeke 1918. naišao na “dubok odjek” u njegovu srcu: ali, nastavio je comandante, “mornari se nisu iskrcali; osloboditelji se nisu pojavili. Gdje je pobjeda zaustavljena? Tko ju je ugušio?”. Sada je, kazao je, nova prijevara na pomolu: stvaranje “slobodne države” ili “slobodnog grada” Rijeke, nedavno predloženi na Pariškoj konferenciji. To, međutim, nije odgovaralo željama Riječana: kada bi Rijeka postala slobodan grad, a “ne grad Slobodne Italije”, omogućila bi ostalom svijetu da u njoj intervenira.
D’Annunzio je zatim produbio svoj govor, okrenuvši se smislu Velikog rata. Da ne bude sumnje, kazao je, rat je vođen zbog teritorija, no, to je bio samo jedan dio značenja borbe. “Velika stvar”, kazao je, “jeste stvar duha, stvar besmrtnosti”. Bile su to iste one riječi, koje je upotrijebio u pismu Giuliettiju, i od tog je trena D’Annunzio govorio o potrebi ujedinjenja talijanskih elemenata, rasutih Rijekom i Dalmacijom, s maticom zemljom. Nabrajao je: Idrija, Postojna, Novigrad, jadranski otoci. Za stanovnike Rijeke od presudne je važnosti nastaviti se boriti, jer je u borbi ležao smisao ovog perioda povijesti: “Svi mi možemo iščeznuti u ruševinama Rijeke: ali, iz tih ruševina duh će oživjeti, budan i jak”.
Borba Rijeke bila je, dakle, dio globalnog sukoba najvećih svjetskih sila i potlačenih naroda, prisiljenih pokoriti se njihovoj moći. I isto onako, kako su se oko konferencijskog stola u Parizu ujedinili interesi ugnjetača, isto se tako moraju ugnjeteni narodi ujediniti u čvrsto tijelo:

I svi će se pobunjeni, svih rasa, okupiti pod našim znakom. I slabi će biti naoružani. I sila će se okrenuti protiv sile. I novi će križarski rat svih siromašnih i obespravljenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi protiv nacija uzurpatora, zgrtatelja sveg blaga, protiv soja grabežljivih i kaste lihvara, koji su se još jučer koristili ratom, kako bi danas zaradili u miru, novi će križarski pohod ponovo vratiti istinsku pravdu, žrtvovanu bešćutnim manijakom s četrnaest tupih čavala, i čekićem, posuđenim od njemačkog kancelara...
Riječani, Talijani... kada ste pred Vrhovnim vijećem izjavili, da povijest, ispisanu najpožrtvovnijom talijanskom krvlju, nije moguće zaustaviti u Parizu... objavili ste kraj starog svijeta.
Naša je stvar, dakle, danas najveća i najljepša stvar, okrenuta protiv zla u svijetu. Ona seže od Irske do Egipta, od Rusije do Sjedinjenih američkih država, od Rumunjske do Indije. Ona okuplja bijelce i obojene, pomiruje Evanđelje i Kuran...
Svaka pobuna je napor da se izrazi, napor stvaranja. Nevažno je ako je u krvi prekinuta, samo ako preživjeli uspiju poriv prenijeti .. u budućnost.
...Svi veterani, nositelji križa, koji ste se četiri godine uspinjali svojom Kalvarijom, vrijeme je da pohrlite u budućnost.

“Pohrlite u budućnost” nedvosmisleno ukazuje, da je u Komandi došlo do neke temeljne promjene. Ranije su sve izjave comandantea i oko njega okupljenih, moguću sferu djelovanja ograničavale na Rijeku, Dalmaciju i Italiju. Sada je, međutim, govor “Italija i život” nedvosmisleno pozivao na međunarodno djelovanje, temeljem pobune “obespravljenih” zemalja protiv velikih sila Zapada. Ovaj poziv onima, koje danas nazivamo Trećim svijetom, više je bio karakterističan za ideje Giuliettija ili Enrica Malateste, nego ideje Sinigaglije, Giuriatija ili Rizzoa.
“Italija i život” bila je poetsko sučeljavanje ideja, ranijih tjedana prisutnih u brojnim D’Annunziovim izjavama, koje je, usprkos tome, predstavljala istinsku prekretnicu u povijesti d’annunzijevske Rijeke. I premda se nova politika neće jasnije kristalizirati još naredna dva mjeseca, obrisi novog smjera već su se mogli nazreti, i uskoro će se otpočeti i s novim akcijama. Rijeka će poslužiti kao model ostalom dijelu svijeta, i kao središte okupljanja i financiranja pokretâ nacionalnih oslobođenja. Uplovljavanje Persije na taj je način kataliziralo brojne procese u Rijeci: napunilo je gradska skladišta i omogućilo D’Annunziju osim njegovih legija, naoružati i neke druge armije; uvjerilo ga, da su radikalni socijalisti bili sposobni i za odlučne, “d’annunzijevske” akcije; i pokazalo mu da su sile, koje su nastojale ušutkati Rijeku, iste one sile koje su bile predane gušenju komunističke revolucije u Rusiji.
Nije slučajno da je listopad razdoblje u kojem se je Sinigaglia počeo žaliti, da comandante širom Italije šalje agente na tajanstvene zadatke i, još značajnije, da su ti agenti dolazili s odobrenjem, potpisanim od strane likova, kojima Sinigaglia nije previše vjerovao (“Ne znam čemu Carlijevo odobrenje, kada si ti tamo).217 Dodamo li ovome Sinigaglijinu spoznaju, da je Giuriati često bio isključivan prilikom donošenja odluka u Komandi, takove su jadikovke zapravo predstavljale pravi poziv na uzbunu. “Smatram da je krajnje opasno, sve te ljude poslati u akciju”, napisao je Giuriatiju, a opasnost, koju je osjetio, implicitno je bila usmjerena protiv njega i njegovih saveznika.
Na osnovu ovoga ne bi, međutim, trebalo zaključiti, kako se D’Annunzio odlučio za otvoren razlaz s likovima poput Sinigaglie, ili da je u prvim danima listopada došlo do neke usklađene, ponovne procjene comandanteove politike. D’Annunzio naprosto nije tako razmišljao, i bila bi teška pogreška prenaglasiti ideološki značaj njegovih riječi iz tog vremena. Prije bi mogli reći da su uplovljavanje Persije i novi kontakti s ljevicom, dodali comandanteu novo oružje u njegovom arsenalu, omogućivši mu da se obrati ljudima i organizacijama koji do tada nisu bili uključeni u Riječku avanturu. Da otklonimo svaku sumnju, na kratko su ovi ljevičarski elementi zauzeli središnju ulogu u pothvatu, te vrhunsku važnost u D’Annunziovim govorima i potezima: comandante, međutim, nije nikada prekinuo svoje veze s nacionalistima, i zapravo je namjeravao proširiti svoje aktivnosti, a ne prebaciti svoje naklonosti s jednog kraja političkog spektra na drugi. I zaista, jedan od najoriginalnijih elemenata D’Annunziove “političke teorije” u Rijeci bio je njegova vještina razrađivanja tema, koje su nadilazile tradicionalne političke podjele. Poetsko razrađivanje teme “fiumanizma” pokazati će se privlačnim i ljevici i desnici, dopustivši D’Annunziju da se predstavi kao vođa svih Talijana (i svih građana “novog” poratnog svijeta). Ovime ćemo se podrobnije pozabaviti u diskusiji o novom Riječkom Ustavu iz 1920. godine, no, ne treba zaboraviti da je D’Annunzio tragao za novom političkom sintezom, a ne najkorisnijim političkim savezom.
Osim doktrinarne podvojenosti njegovih političkih ideja, i D’Annunziov karakter je bio taj, koji je krajnje otežavao život onima, koji su pokušavali proniknuti u njegove buduće planove. U kategoriju njegovih nepredvidivih karakteristika spadala je i njegova odlika, da je bio skoro potpuno nesposoban nešto odbiti svojim suradnicima. Rijeka je privlačila najšarolikiju moguću galeriju likova koje možemo zamisliti, jednim dijelom i zato, što su u njoj mogli naći određenu podršku za svoje vlastite zamisli. D’Annunzio je često predvodio takove očajničke napore, ali je nerijetko i bio ponesen njima. Tako je 14. studenog, Sinigaglia i mogao napisati Giuriatiju, da je “u javnosti sve zrelija svijest o tome da, dok s comandanteom možda i djelujete usuglašeno, sa strane ima previše smušenjaka, koji ugrožavaju vaš položaj i prijete ugrožavanjem cijele zemlje”.218
I dok je Sinigaglijina primjedba o divljim elementima u Rijeci bila ponavljanje već poznatog, pritužba o “ugrožavanju” zemlje (fraza koje se uporno ponavlja u svim Nittijevim pismima Badogliu iz istog perioda219) otkriva nam temeljno nepoznavanje suštine D’Annunziove avanture u Rijeci. Comandante sigurno nije želio “ugroziti” Italiju, ali se Italija, koju je on imao na umu, sasvim razlikovala od Sinigaglijine. D’Annunzio je vjerovao da je, pod pravim vodstvom, talijanski narod sposoban za istinsku veličinu: Sinigaglia nije ni jednom poželio izići sa svojim slučajem pred “narod”. D’Annunziovo ponašanje bilo je posve nepojmljivo ljudima poput Sinigaglije i Nittija, jer je pjesnik eksperimentirao s novim oblikom političkog ponašanja. Tradicionalni političari nisu marili za mas-politiku, dok je D’Annunzio živo nastojao oblikovati mase prema svojoj volji. Razrađujući u Rijeci tehniku političkih festivala, comandante je istovremeno iznosio pred narode svijeta stvar “fiumanizma”: nakon pogreba Binija i Zappegne, D’Annunzio je uputio vatreni poziv “Talijanima Sjedinjenih država”,220 dok je odmah nakon izbora novog Nacionalnog vijeća, krajem listopada, otposlao Kongresu Sjedinjenih država novi apel. Na isti je način poslao Achille Richarda na zadatak u Francusku,221 nadajući se da će francusku vladu uvjeriti u pravednost njegove stvari, upustivši se kasnije u brojne propagandne kampanje, u Italiji, i van nje.
Nerijetko melodramatične teme, koje je D’Annunzio razvijao u Rijeci, bile su od središnje važnosti za novo političko doba, dok je nemoć ljudi poput Sinigaglije i Nittija da prepoznaju značaj comandanteova političkog “stila” pokazivala, da su bili zaslijepljeni zastarjelim idejama, koje su gubile svoju snagu na pjacama Italije i ulicama zapadnog svijeta.




VLADINE SMICALICE

Usprkos radikalnim sadržajima D’Annunziovih govora i njegovoj novostečenoj simpatiji za ljude poput kapetana Giuliettija, vlada je i dalje ustrajala na pristupu, kojim bi se comandantea navelo da napusti Rijeku. Badoglio je predstavljao Nittija u pregovorima, i strategija mu je bila sjajna: shvatio je da bi comandante napustio Rijeku jedino, ako bi bio uvjeren da će njegov odlazak predstavljati čin najvišeg patriotizma. U tom je cilju general nastojao uvjeriti D’Annunzija, da je njegova neprestana nazočnost u Rijeci predstavljala prijetnju stabilnosti Italije, i da bi, ako bi Saveznici prihvatili Tittonijev projekt (pristanak na talijansku vlast nad gradom, ali prepuštanje luke i željeznice kontroli Lige naroda),222 D’Annunzio morao bilo napustiti grad, ili preuzeti odgovornost za potrese, do kojih bi njegovo odbijanje neizbježno dovelo u zemlji. Badoglio je govorio, da bi bez D’Annunziova osvajanja Rijeke, projekt Tittoni bio nezamisliv, ali bi, tvrdio je, nastavak okupacije Rijeke mogao rezultirati guranjem Italije u revoluciju: “Socijalistička stranka oduševljena je, da su sva naša pažnja i energija okrenuti Riječkoj stvari. Ona... izvodi krajnje nasilne diverzantske akcije, kojima se... obzirom na postojeće stanje u zemlji... uspijevamo vrlo slabo i neodlučno suprotstaviti... Nužno je, dakle... sve ujediniti u borbi protiv unutarnjeg neprijatelja...”.223
I dok je Badoglio koristio svu svoju moć uvjeravanja comandantea, u korist grada poduzimane su konkretne akcije: Crvenom križu dopušteno je dopremiti medicinsku opremu i lijekove u Rijeku, a istim je putem gradu poslana i značajnija novčana pozajmica. Dvadesetosmog susret će se D’Annunzio i Badoglio, i comandante će obećati da će, pokaže li se projekt Tittoni prihvatljiv Saveznicima, Rijeka biti prepuštena regularnoj talijanskoj vojsci.
U svojim memoarima, Badoglio je pridao ogroman značaj ovoj garanciji, no, u praksi je to bio samo comandanteov taktički potez, koji nije imao namjeru napustiti Rijeku. D’Annunzio je već znao što Badoglio očito nije224 - da su, dvadesetčetvrtog, Amerikanci odbacili odbacili Tittonijev prijedlog, te da je prijedlog vlade bio tek pokušaj da se D’Annunzija navede da napusti Rijeku, ili bar ostane neaktivan. Dvadesetdevetog su D’Annunzio i Orazio Pedrazzi (Komandin izvještač iz Pariza) zajedno došli na sastanak s Badogliom, kazavši mu da su Amerikanci odbacili Tittonijev projekt, te o Tittonijevom novom, tvrđem stavu prema Amerikancima. Comandante je tvrdio da je aneksija jedino prihvatljivo rješenje krize, poprativši svoje riječi provokativnim akcijama: tokom pregovora nakratko povućeni, colpi di mano ponovo su aktivirani. Tokom listopada, jedan legionar ubijen je u noćnom okršaju s redovnom vojskom.
Usprkos ovim neprilikama, pregovori su išli u prilog obje strane: comandanteu, jer mu je očajnički bilo potrebno snabdijevanje; vladi, zbog potrebe da umiri D'Annunzija, dok čeka rješenje Riječkog pitanja u Parizu. Krajem listopada, Badoglio je Rijeci poslao toliko potreban ugljen, ublažujući kritičnu nestašicu, i dopustio je D'Annunziju da iz aktivne službe otpusti dio redovnih trupa u gradu. Postojala je nada da bi ove usluge mogle D'Annunzija učiniti popustljivijim prema zahtjevima vlade, te je početkom studenog Badoglio bio vrlo optimističan po pitanju šansi za postizanje kompromisa. Pukovnik Domenico Siciliani, posrednik u pregovorima između Badoglia i comandantea, obavijestio je generala o teškim prilikama u Rijeci,225 i Badoglio je izvršio pritisak na pjesnika da pristane na hipotetičnu situaciju od 10. studenog: obećaje li comandante da će, uz vladinu garanciju da je Tittonijev projekt minimum koji je spremna prihvatiti, predati grad Badogliju? Više izvještaja kaže, da je D'Annunzio bio pozitivno raspoložen prema ovom prijedlogu, zatraživši određeno vrijeme da o tome raspravi sa svojim suradnicima u Rijeci. Krajnje optimistički raspoložen, Badoglio je telegrafirao Nittiju da bi, bude li se vlada obvezala na Tittonijev prijedlog, bez obzira na ishod Mirovne konferencije, mogao ubrzo uslijediti i sporazum. U naredna dva dana, Nitti je pristao dati tražene garancije, pod uvjetom da sporazum ostane tajnom. No, kao što su dramatični događaji vrlo brzo pokazali, niti Nitti, niti D'Annunzio, neće biti u prilici provjeriti pouzdanost svojih garancija.


ZADARSKA EKSPEDICIJA

I premda je D'Annunzio obznanio svoju namjeru, da Rijeku učini središtem pohoda Trećeg svijeta, njegov glavni interes i dalje je ipak bio Dalmacija. Krajem listopada, Giuriatija je poslao u Zadar, sa zadatkom da govori s admiralom Enrico Millom, vojnim zapovjednikom Dalmacije pod talijanskom okupacijom, da otkrije namjere Nittijeve vlade i admiralovo viđenje situacije. Iredentisti su bili sigurni da je, u zamjenu za neke druge teritorijalne ustupke od strane Saveznika, Nitti namjeravao skoro cijelu Dalmaciju prepustiti novoj jugoslavenskoj državi. Ovo uvjerenje pokazalo se je u punoj mjeri opravdanim, što uostalom i potvrđuje Nittijev telegram Millou, 20. listopada: «Čim na osnovu sadašnjih pregovora bude postignut dogovor sa Saveznicima i ostalima, najveći dio okupiranog teritorija i dalmatinskih otoka morat će biti napušteni».226
Tako je od Milloa zatraženo, da za vladu sastavi popis talijanskih tvornica i vodećih građana, koje će možda trebati preseliti na /Apeninski/ poluotok, kao i prijedloga za pomoć onim talijanskim zajednicama, koje bi ostale u Jugoslaviji.
Admiral nije bio baš oduševljen Nittijevim planom, i u odgovoru je upozorio na moguće posljedice napuštanja Dalmacije: «U unutrašnjosti /evakuacija/ bi se obavila bez poteškoća, osim ako oni, koji dolaze iza nas, ne bi odmah pokazali sklonost šikaniranju i maltretiranju naklonjenog nam stanovništva… Bliže obali, točnije, u Šibeniku, vjerojatnost mirnog i normalnog povlačenja znatno je manja… Ne govorim o Zadru i predviđam (kad bi nekom strašnom nesrećom, naređenje o povlačenju podrazumijevalo i Zadar) krv, akte očaja i razaranja: akte koje ne isključujem ni u Šibeniku…».227
Millo je također predviđao da, bude li izdano naređenje o evakuaciji Dalmaciji, D'Annunzio ne bi ostao sjediti skrštenih ruku u Rijeci, predvidjevši i riječku ekspediciju, do koje bi najvjerojatnije došlo odmah, čim bi vijest o napuštanju tog područja stigla do comandantea. A ako bi do takove ekspedicije došlo, kazao je Milo, on ne bi bio u stanju obuzdavati svoje trupe.
Sve to zvučalo je nekako isuviše poznato u ušima predsjednika Vijeća ministara, i Nitti je munjevito uzvratio Millou ljutitim telegramom, upozoravajući ga da se ne upušta ni u kakve planove sprečavanja evakuacije. Nitti je sumnjao da je i Millo, baš kao i toliko drugih vojnih zapovjednika, bio na rubu pobune, možda pred samim prelaskom na stranu D'Annunziove stvari. Širok disidentski pokret, protežući se od Rijeke, prema Splitu i Zadru, bio je za Nittija realna mogućnost (premda ne i toliko realna, da bi ga navela da zatraži Millovu ostavku, ili da je, kada mu je ubrzo po tom ponuđena, i prihvati), a niti je i sam Millo bio načisto što učiniti, ako stigne zapovijed o evakuaciji Dalmacije. Kao što je priznao Giuriatiju, «Priznajem, da do danas nisam smogao snage pobuniti se – sviknut, kakav jesam, skoro pedeset godina pokoravajući se naređenjima. Dalmatinci svoje nade polažu u mene: ali, još nisam uspio donijeti odluku».228
I tako je, premda tvrdeći da je uvjerio Giuriatija da D'Annunziju ne preporuča ekspediciju na Dalmaciju («potez koji treba izbjeći… učinilo mi se, da sam ga uspio uvjeriti»),229 Millo i sam zapravo razmišljao o sličnom potezu.
Giuratijev položaj u razgovorima s Millom bio je veoma zanimljiv. Usprkos dotadašnjem otporu dalmatinskoj avanturi, izgleda da je do trenutka, kada je stigao u Zadar, Giuriati promijenio osjećaje. Millo je izvijestio Nittija, da je Giuriati ostavio jasan dojam kako je Komanda (a i on sam) spremna na avanture van Italije, kad god to nađu nužnim, «u cilju oslobađanja potlačenih».230 Ukratko, čini se da je razvoj comandanteovog shvaćanja svjetske uloge Rijeke u cjelini, odgovarao sličnoj promjeni i na Giuriatijevoj strani. Ovog «novog» Giuriatija ponovo ćemo vidjeti, kada tokom formalnih pregovora u studenog, talijanskoj vladi bude prenio ova stanovišta. U ovom trenu nam je važno shvatiti, u kojoj su mjeri ideje «Italija i život» prožele čak i one, koji su se od samog početka Riječke avanture suprotstavljali takovim načelima.
D'Annunzio i krug aktivista oko njega, koji su postajali sve važniji za oblikovanje politike Komande, nisu se zadovoljavali time, da novo shvaćanje «fiumanizma» ostane apstraktno lebdjeti u zraku. Ojačani dolaskom Leona Kochnitzkog krajem listopada, svoju su riješenost odlučili demonstrirati u posebno dramatičnom trenutku u odnosima s Nittijevim režimom. S izborima zakazanim za 16. studenog, radikalni Riječani nadali su se da bi dramatični čin mogao katalizirati potencijalno im naklonjene snage u Italiji. U tom cilju, četrnaestog rano ujutro, D'Annunzio i krema njegovog Glavnog štaba (i, naravno, Guido Keller) otplovili su za Zadar, stigavši u kasnim satima istog tog jutra.
Malo je događaja u prvih nekoliko mjeseci D'Annunziove Rijeke imalo takav međunarodni odjek, kao put u Zadar, bivajući od izuzetne važnosti i za D'Annunzija, i za Nittija. Comandanteu je dočekan kao heroj,231 te se je nakon susreta s Millom, Zadranima obratio jednim od najdojmljivijih govora u svojoj govorničkoj karijeri. Vrijeme je bilo tmurno, a pjaca, na kojoj je govorio, je bila sva od blata i bljuzge. Pa ipak, nakon što je ustvrdio legitimnost talijanskih prava na Zadar i pred okupljenim mnoštvom razvio stijeg Giovannija Randaccija, svi su, pod kišom, klekli na koljena pred njim. Preobražaj zastave od običnog komada platna u religijski simbol, sada je bio potpun.
Najvažniji aspekt Zadarske ekspedicije bio je Millov telegram, tog dana odaslan Nittiju. Izvijestivši šefa vlade o D'Annunziovom prispijeću, Millo je nastavio: «Dao sam svoju riječ, da nećemo evakuirati Dalmaciju iz Londonskog ugovora (stop) trupe i dobrovoljci /koji su stigli s D'Annunziom/ bit će pod mojim nadzorom (stop) vjerujem da sam se ovim činom ponio kao vojnik i Talijan».232
D'Annunzio je u Zadru ostavio tri vojne čete, a Giuriati je ostao u gradu zajedno s Millom, zapovijedajući trupama, kao simbol predanosti Riječana Dalmaciji. Nakon Millova obećanja o obrani teritorija, obećanog Londonskim ugovorom, Nitti se našao suočen s još jednim kritičnim trenutkom u svojem bavljenju oružanim snagama zemlje. Njegov bijesni telegram Millou petnaestog ujutro, govori sam za sebe:

S tugom sam, ali ne i s čuđenjem, primio vašu vijest… vi nemate prava išta izjavljivati o takovim stvarima. Vojska je oduvijek podređena civilnoj vlasti. Osim toga, prijedlozima, predstavljenim vladi u Washingtonu… zapravo je osigurano da, s izuzetkom Zadra i nekoliko otoka, Dalmacija pripadne Jugoslaviji… Samim time vi ste, odlučivši ne napustiti Dalmaciju iz Londonskog ugovora dali obećanje, koje talijanska vlada neće moći ispuniti, a da ne dođe u otvoreni sukob sa Saveznicima.233

Ovaj telegram sadrži dvije, vrlo važne pojedinosti. Kao prvo, prisutan je gnjev zbog svijesti, da je još jednom izdan od strane jednog od svojih vojnih zapovjednika, čime se je ponavljao obrazac Marša iz Ronchija. Ali, premda s teškom mukom podsjećajući Milloa na mjesto u zapovjednom lancu, Nitti ipak nije odstranio admirala s njegovog položaja (kao što mu nije ni naredio da istjera D'Annunzijeve snage, preostale u Zadru), plašeći se možda, da bi otpuštanje Milloa moglo pokrenuti cijelu seriju pobuna u vojnim krugovima. Osim toga, Nittijeve riječi Millou govore o točnosti D'Annunziovih informacija o vladinim planovima o napuštanju Dalmacije. Nitti je zaista namjeravao napustiti to područje, pa je samim time i, s comandanteovog stanovišta, ekspedicija bila u potpunosti opravdana.
Interesantno, ekspedicija na Zadar je bez izuzetka predstavljana kao da se radi o nastupu poetskog ludila dijela Komande, dok je velik broj promatrača i tada, i puno kasnije, ustrajavao na tome, da si je D'Annunzio dopustio od strane neumjerenih elemenata u Rijeci biti nagovoren na tu avanturu. Po riječima senatora Albertinija, bio je to, izgleda, «zvaničan» stav samog Nittija: «Umjesto razgovora s ono malo razumnih /u Rijeci/, D'Annunzio je održao sastanak s četrdesetak čudnih karaktera: neumjereni s zadobili prevlast, i tako je donesena odluka o ekspediciji na Zadar (čini se da je unaprijed dogovorena s 'radikalima' i dijelovima dalmatinskih okupacijskih snaga)… D'Annunzio više ne vlada situacijom, nema više nikog u svojoj vlasti, njime su ovladali luđaci…».234
Ovo tumačenje Zadarske ekspedicije ima malo toga vrijednog, ali nam pomaže shvatiti koliko je Nitti bio uspješan u uvjeravanju Talijana, da D'Annunziova politika počiva na iracionalnim temeljima. Badoglio je dijelio to uvjerenje, iznoseći da su radikalniji elementi u Rijeci mislili da bi i oni, bude li Italija uputila izazov Sjedinjenim državama po pitanju Rijeke (jednostrano prihvativši Tittonijev plan i šaljući regularne trupe u grad), i oni sami mogli zahtijevati cijeli aneksioni paket.235
I premda je D'Annunzio bio podložan jakim emotivnim porivima, on nije ni izdaleka bio lud, koliko je to Albertini natuknuo. Ekspedicija se je zasnivala na pomnoj analizi Nittijevih manevara. Comandante je bio svjestan da je Nitti krao vrijeme, nadajući se da će do izbora u studenog moći Rijeku držati na oku. Ako bi izborni rezultati bili izrazito u njegovu korist, mogao bi u pariškoj igri pokera zaigrati na riječku «kartu». Ojačan preokretom u studenom, Nitti bi jednako tako mogao pred Saveznike istupiti s tvrdnjom, da mu njegova zemlja neće dopustiti napuštanje nikakvih teritorija, obećanih Londonskim ugovorom, dok bi istovremeno mogao D'Annunziovo prisustvo u Rijeci i dalje koristiti za dodatni pritisak na Saveznike. Jedina stvar koju talijanski lider nije želio je, biti prinuđen djelovati prije izbora, čime se objašnjava njegova neodlučnost u poduzimanju bilo kakvih odlučnih koraka u Parizu, Rijeci ili Zadru. U Parizu se je želio naći s najvećom mogućom «košarom» (a želio je i ostati na vlasti u Rimu), i nimalo ga nije zanimalo što će se u njoj naći: Rijeka je bila poželjna, ali isto tako i Albanija, i bio je spreman čekati na najjače karte, prije nego što ih položi na stol. I zato je naložio Badogliu pregovaranje s D'Annunziom, istovremeno beskrajno otežući kad god bi se od njega zatražili neki ustupci. Pokušao je prevariti comandantea, nudeći mu kao mamac Tittonijev prijedlog, čak i kada je znao da u Parizu na njega neće pristati. Vjerovao je da je vrijeme na njegovoj strani (naročito kada se je tokom jeseni pogoršalo fizičko stanje američkog predsjednika).
Jednako tako si nije dopustio da ga isprovocira Zadarska ekspedicija, u kojoj je prepoznao pokušaj D'Annunzija da ga natjera odrediti svoju poziciju. Tako da je vrlo brzo naredio cenzorima potpunu zabranu svih informacija o ekspediciji, sve dok izbori ne prođu. Istovremeno je izbjegao otvaranje krize uklanjanjem Milloa, ili prijetnjom prisustvu D'Annunziovih trupa u Zadru, objašnjavajući svoje nedjelovanje trenutačnom delikatnom političkom situacijom, te obećavajući svojim saveznicima poduzimanje oštrih mjera nakon izbora. I kao što je sedamnaestog, Jay telegrafirao Polku, «ako bi Nitti pobijedio, kažnjavanje odgovornih autoriteta… pokazalo bi, što vlada misli o svemu ovom. /Sforza/ također u povjerenju, mi kaže, kako Millo /sic/ uživa povjerenje čovjeka koji zna zavesti red».236
Nitti se nije štedio pokušavajući u red dovesti kaotičnu riječku situaciju, čak i podržavajući misiju Domizio Torrigianija, Velikog Majstora talijanske masonske lože, da brojne masone među vođama d'annunzijevske Rijeke (uključivši i Ceccherinija) privoli da ostanu pribrani.237 I tako, dok su iskušani skoro svi putevi da se umiri comandantea,238 sredinom studenog u Rimu je započeta serija razgovora s predstavnicima Komande, vezano uz razrješenje financijske krize u gradu. Tokom razgovora, Nittijevi glasnogovornici opetovano su uvjeravali Riječane, da vlada zapravo odobrava okupaciju grada i da će, garantirajući veliki zajam privatnih banaka i konačno stabilizirajući monetu, vrlo brzo poduzeti opsežne mjere za ublažavanje riječke fiskalne katastrofe.239
Prije nego što se okrenemo D'Annunziovom stanju duha nakon Zadarske avanture, potrebno je spomenuti još jedan element u Nittijevom viđenju kompleksne riječke krize: pitanje Jugoslavije. Skoro do zadnjeg, talijanski su vođe vjerovali da je jugoslavenskoj državi suđena propast, najvjerojatnije u vrlo kratkom vremenu. Osim toga, nisu se zadovoljavali time da stoje po strani i mirno promatraju, kako se nova nacija urušava sama od sebe, nego su potajno pomagali pobunjeničke antisrpske snage u zemlji, o čemu nam svjedoči više Sinigaglijinih pisama Giuriatiju.240 Očito je, da bi propast Jugoslavije pomogla razrješenju riječkog pitanja, jer se je najveći dio savezničkog protivljenja talijanskoj kontroli Rijeke temeljio na stavu, da su grad i njegova luka bili od suštinske važnosti za ekonomsku stabilnost nove nacije. Po tom pitanju, D'Annunzio i Nitti bili su još jednom potpuno suglasni, dok je comandante već uspostavio kontakte s Crnogorcima i Hrvatima, koji su se protivili stvaranju Jugoslavije.241 Ako je vjerovati Sinigagliji, Nitti je bio vrlo zadovoljan viješću o tim kontaktima i činjenicom da mu D'Annunzio može poslužiti kao agent provokator u ime talijanskih interesa na Balkanu.


OD ZADRA DO MODUS VIVENDI

D'Annunziova očekivanja nakon njegovog trijumfalnog puta u Zadar, bila su slična onima nakon osvajanja Rijeke: bio je oduševljen dočekom, i skoro k'o svaki političar nakon uspješnog mitinga, pretpostavio je da će i svijet reagirati isto onako kao i njegova publika. Comandante se je vratio u Rijeku, uvjeren da će talijanski narod prihvatiti njegovu dramatičnu gestu i pružiti mu opipljiv dokaz svoje podrške. Izbori su neumoljivom žestinom smrvili ove sretne snove, jer, ne samo da je Nittiju izglasano povjerenje, nego su i socijalisti znatno ojačali u Poslaničkom domu. Što više, vladinom izuzetno uspješnom kontrolom tiska, Zadarska ekspedicija predstavljena je javnosti kao čin krajnje neodgovornosti (ako ne i očitog ludila). Umjesto da pozdravi njegov podvig, talijansko javno mnijenje ga je kritiziralo, a bilo je još i nekih drugih, manje vidljivih znakova, koji su jasno upućivali na promjenu atmosfere u zemlji. Kada je, na primjer, pukovnik Mario Sani iz Četrdesete pješadijske, pokušao u studenom svoju pukovniju nagovoriti da pređe na stranu D'Annunzija, pridružilo mu se svega dva oficira. I inače je, paralelno s prijetnjom generalnih štrajkova i nestašica namirnica, koji su harali većim gradovima, u zemlji nacionalna euforija sve više ustupala pred pitanjima prehrane i zaposlenja.
U takovoj atmosferi, D'Annunziovo raspoloženje stalno se kolebalo između dva suprotna pola. S jedne strane, razmatrao je mogućnost dogovaranja kompromisa s Nittijem, otprilike onakvog, kakvog je predsjednik Ministarskog vijeća predložio prije Zadarske ekspedicije. Ako bi se moglo doći do nekog zadovoljavajućeg rješenja za grad, skupa s određenom formalnom izjavom vlade o tome, kako su D'Annunzio i njegovi legionari služili na čast naciji, comandante je sa svoje strane bio spreman odreći se okupacije Rijeke. Ovakav stav nedvojbeno je iza sebe imao ogroman dio riječke javnosti, uključivši i značajne elemente unutar Komande: Rizzo, Reina, Giuriati i Ceccherini, da navedemo samo neke od najistaknutijih ličnosti. Takova je odluka, između ostalog, govorila i o comandanteovom razočaranju talijanskom javnošću. Konačno, on je poduzeo niz dramatičnih i opasnih poteza, u očekivanju da će javnost trgnuti iz njihove poslijeratne letargije i nadahnuti Talijane, kao što je nadahnula Riječane. Dva puta ne uspjevši postići konsenzus svojih zemljaka, od D'Annunzija se moglo očekivati da će zauzeti stav, tako tipičan za većinu odbačenih lidera – odlučiti da su ljudi nedostojni velikog vodstva i povući se sa zapovjedničke funkcije. Ovaj osjećaj zacijelo je igrao određenu ulogu u njegovom ponašanju neposredno nakon Zadarske ekspedicije, i svoj je odraz imao u tajnoj misiji, koju je krajem studenog obavio Giuriati, kada se je iz Zadra uputio u Rim, na susret s Nittijevim predstavnicima.
Postojala je, ipak, i druga strana D'Annunzijevog post-zadarskog ponašanja, točnije, osjećaj koji je u mjesecima koji su dolazili, obilježavao njegovu politiku. Ne uspjevši ostvariti svoje ciljeve primjerom, D'Annunzio je razmišljao o nasilnim postupcima, nekom spektakularnom pothvatu koji bi potpuno preokrenuo sadašnju nepovoljnu situaciju. Za ideološki pravac kraja 1919. karakteristično je bilo to, da su i D'Annunziovi pobornici i njegovi protivnici razmatrali mogućnost comandanteove ekspedicije izvan Rijeke, i to u boljševičkim okvirima. Badoglio je upozoravao Nittija, da je «boljševički» element u Rijeci zadobivao prevlast,242 dok je Leon Kochnitzky 22. studenog pisao belgijskom ministru vanjskih poslova, predviđajući comandanteovu dramatičnu akciju u cilju spašavanja Italije od komunističke pošasti. Pismo Kochnitzkog pruža nam sjajan uvid u raspoloženje, koje je u studenom vladalo u /Guvernerovoj/ Palači:

Svi /u Rijeci/ gledaju na prijetnju njihovoj zemlji sa strepnjom: il' će je spasit, il' ih neće biti.
Gospodine ministre, dok Vam pišem, comandante je u njegovoj sobi, dva koraka odavde: priprema pismo talijanskom narodu. Pred Rijekom otvaraju se veliki trenuci.
Ili će vlada pristati uz D'Annunziovu tezu, anektirati Rijeku i teritorij prema Londonskom ugovoru i, potpomognuta pjesnikovom vojskom, odlučno provoditi vlast, ne oklijevajući primijeniti i prisilu, da bi osigurala poštivanje zakona i slobode svojih građana;
Ili Nitti neće moći donijeti nužne odluke, u kom će slučaju biti svrgnut i bačen u prašinu.
Puno je razloga, zbog kojih vjerujem da će vojska slijediti D'Annunzija i… marširati na Rim… .243

Svaki takav plan marša na Rim u studenom, ostao je zapečaćen u D'Annunziovoj sobi, jer nema nikakvog dokaza da je takav poduhvat planiran. Kako bilo, pismo Kochnitzkog daje nam uvid u jedan bitan element unutar Komande: one, koji su bili uvjereni da će, u želji da Italiju spasi od njenih vođa i njenih unutarnjih neprijatelja, prije ili kasnije D'Annunzio morati pribjeći oružju. Do početka prosinca, takove će ideje postati prevladavajuće u politici comandanteove palače. U međuvremenu je D'Annunzio bio u dovoljnoj mjeri suglasan s «radikalima», da bi odobrio razne provokativne akte i colpi di mano: alpinci, koji su prolazili riječkim krajem, na kraju su pristali preći na stranu Legije; zalihe, preostale iza francuskih trupa, zaplijenjene su krajem studenog; početkom prosinca, grupa uskoka otela je u tršćanskoj luci brod Bertani.
Provokativne akcije nisu se, međutim, odnosile samo na Riječane, i da je vlada zaista bila zainteresirana za otvorene pregovore s D'Annunziom, druga polovica studenog bila je posebno dobra za tako što. Iz više razloga Nittijevom režimu to ipak nije bilo moguće, tako da je atmosfera uzajamnog nepovjerenja, koja je obilježavala prvi krug razgovora, pogoršana događajima s kraja studenog. Giuriati je otišao u Rim da izvidi mogućnost postizanja kompromisa, odmah otkrivši da je krajnje teško odrediti stav vlade: Sforza ga je uvjeravao u spremnost vlade na postizanje dogovora s D'Annunziom, dok je Salata tvrdio da je takav sporazum moguć tek pošto comandante napusti Rijeku. Razgovor sa Sforzom pokazao je svu razliku u stajalištima Komande i Rima, o čemu nam, uostalom, jasno govori i ovaj razgovor dvoje ljudi:

Giuriati: Moje pouzdanje u ljude temelji se na ishodu rata i onom, što sam vidio u rovovima. Naš vojnik je nadmašio sva očekivanja. On /nas/ je spasio, usprkos zapovjednicima, i usprkos vladi… danas je narod ponovo taj, koji spašava, narod, kojeg je comandante najsretniji i najsvjetliji izraz…
Sforza: …Dok je za vas Italija budućnosti okupana lovorom i cvijećem, za Nittija je okupana milionima /lira/.244

Za Nittija je, dakle, krajnja preokupacija bila ekonomija: Italija još i može bez slave, ali ne može dugo bez novca. Ključ financijske sigurnosti zemlje bila je Amerika, pa je u skladu s tim, ma što god mislio o veličini D'Annunziovog pothvata, Nitti bio odlučan razriješiti riječku krizu i to na način, koji neće dovesti do potpunog razlaza sa Sjedinjenim državama. I tako je, dopuštajući Giuriatiju, kroz razgovore koje je šef D'Annunziovog kabineta vodio sa Sforzom i Salatom, da povjeruje, kako je vlada spremna pregovarati s comandanteom o raznim stvarima, Badoglio istovremeno predstavio comandanteu u Rijeci modus vivendi. Modus vivendi je bio skoro kopija Tittonijevog plana s početka mjeseca, i indikativno je za D'Annunziov način razmišljanja, da je pristao vrlo pomno proučiti taj prijedlog. Dvadesetšestog, nakon razgovora sa Sforzom i Salatijem, Giuriati se je vratio u Rijeku preko Trsta, gdje je razgovarao s Badogliom i po prvi puta saznao za prijedlog, koji je general iznio D'Annunziju (Sforza će kasnije tvrditi, da ni on nije znao za modus vivendi).245
Stigavši u Rijeku, Giuriati i D'Annunzio su izmijenili mišljenja i razmotrili, s kakovim prijedlozima odgovoriti vladi, pošto su Badoglio i Nitti zaprijetili potpunom blokadom grada, ne budu li vladini uvjeti prihvaćeni. Dvadesetdevetog. prijedlozi Komande su dovršeni i predočeni Badogliju. Sadržavali su: (1) izjavu o zahvalnosti vlade za akcije D'Annunzija i njegovih ljudi, u ime prava na samoopredjeljenje Rijeke; (2) obećanje vlade da će okupirati grad i teritorij Rijeke (znatno veći nego što je to bilo traženo Tittonijevim prijedlogom, koji je, ionako, ograničavao Rijeku samo na grad, isključivši luku i željeznicu), do trenutka kada će Italija moći uvažiti želje Riječana; (3) obećanje vlade da će priznati i aktualizirati načelo aneksije Rijeke; (4) formalnu objavu vlade Saveznicima, da Tittonijev prijedlog prestaje važiti kao temelj razrješenja jadranske situacije; (5) obećanje da će Millo i dalje ostati na zapovjednoj funkciji u Dalmaciji, i da će biti snabdijevan s dovoljno trupa za obranu regije od mogućih napada iz Jugoslavije; (6) razne ekonomske poteze u korist grada; (7) priznavanje hrabrosti legionara i dozvolu da mogu nositi trake i medalje, dobivene u Rijeci.
Ovi prijedlozi popraćeni su pismom Nacionalnog vijeća, koje je ovlašćivalo D'Annunzija da na pregovorima u Rimu, djeluje kao isključivi predstavnik Gradske vlade.
Vrlo brzo, vlada je prekinula pregovore s comandanteom, dok su, čak i prije n'o što je formalno odbijanje prijedloga Komande stiglo u Rijeku, stanovnici grada otkrili da je kopija modus vivendi, popraćena zapaljivim pismom Ricarda Zanelle, razdijeljena Rijekom i obješena o gradske zidove. Zanellino pismo upozoravalo je Riječane na mračne posljedice mogućeg odbijanja vladinih prijedloga, optuživalo D'Annunzija i Nacionalno vijeće da su tajili prijedloge, plašeći se općeg konsenzusa u prilog modus vivendi, i poticalo ljude da ne kriju svoje želje.
D'Annunzio je zaključio (vjerojatno ispravno) da je Zanella djelovao u suglasju s Badogliom (i uz prethodno saznanje Nittija),246 i ovaj je krajnje provokativni postupak, skupa s ukupnim rezimeom razgovora s Badogliom i nametanjem jake blokade grada, nagovijestio comandanteu da je vladin isključivi interes bio istjerati ga iz Rijeke, kako bi u pregovorima sa Saveznicima o sudbini cjelokupnog jadranskog regiona, Rim imao potpuno odriješene ruke.247
I pored D'Annunziove analize situacije, pritisci na njega da pristane na prijedloge vlade, bili su ogromni. Kao što su Nitti i Badoglio shvatili, stanovništvo grada (kao uostalom i stanovništvo Italije u cjelini) bilo je umorno od stalnih kriza, i očajnički je željelo normalizaciju situacije. 17. studenog formirana je komisija s Rizzom na čelu, s ciljem uvida u ekonomske prilike u gradu, zaključivši da monetu treba stabilizirati, te da će, samo za minimalno funkcioniranje gradskih službi, svakog mjeseca biti potrebno devet tisuća tona ugljena.248 U pokušaju da se održi donekle normalni ritam života u Rijeci, devetnaestog su otvorene škole, dok su gradski službenici nastavili raditi kao da stabilnost samo što nije tu. Dvadesetpetog je Ricardo Gigante položio zakletvu za novog gradonačelnika, obećavši opsežan program gradske potrošnje, uključivši izgradnju stanova za siromašne; podizanje blokade; oštre mjere protiv tečajnih špekulanata; izgradnju nove bolnice; otvaranje javnih kupatila (u tom trenu nije funkcioniralo ni jedno javno kupatilo); novu hidroelektranu; novi vodovod; i nove knjižnice, kazališta i večernje škole.249 Ali, takvi bi programi bili mogući tek kada bi se u Rijeku slile veće svote novca, i kad bi industrija grada, već dugo vremena skoro nepostojeća, uspjela povratiti svoju prijašnju dinamiku. Sve dok je Italija imala ulogu neprijatelja, Rijeka nije mogla prosperirati. To je bila gruba stvarnost o kojoj je, reagirajući na poziv vlade da napusti Rijeku, D'Annunzio morao voditi računa.
S druge pak strane, bilo je naznaka da bi D'Annunzio mogao prevladati krizu i konačno prisustvovati prevazi svojih ideja. Najvažniji pokazatelji ovakve mogućnosti bili su Wilsonovo pogoršano zdravlje i glasine o američkom predstojećem napuštanju mirovnih pregovora. Protivljenje Sjedinjenih država Ugovoru u Versaillesu nije bilo nikakva tajna i prevladavalo je opće uvjerenje, da bi Italija mogla dobiti puno više ustupaka i Britanaca i Francuza, nego Amerikanaca. U skladu s tim, D'Annunzio je početkom prosinca pristao na novi krug pregovora, nadajući se da bi, dok pregovori traju, neki događaj mogao raščistiti situaciju.
Vlada je 8. prosinca Rizzou i Giuriatiju (sudjelovali su i Sinigaglia i Giovanni Preziosi) u Rimu predočila novu verziju modus vivendi, sadržajno potpuno drukčiju od ranijeg teksta. Italija je pristala Rijeci garantirati pravo na odlučivanje u vlastitoj sudbini, formalno priznavajući opetovane izraze volje grada, da bude anektiran Italiji, i «prihvatljivim će smatrati samo ono rješenje, koje će biti u suglasnosti s proklamiranom željom Rijeke».250 I dok je vlada apsolutno odbijala obznaniti zahvalu D'Annunziju i legionarima, te dati comandanteu obećanja po pitanju zadržavanja admirala Milloa, čini se da su Rizzo i Giuriati smatrali da bi se novi modus vivendi mogao učiniti prihvatljivim njihovom vođi, te su se tako odmah i zaputili u Rijeku.
Grad je skoro doslovno ključao, a sukob između umjerenih i radikala konačno je u javnosti eksplodirao u vidu pokušaja uklanjanja majora Carlo Reine s položaja zapovjednika Glavnog štaba Rijeke. Reina je dugo bio zagovornik «minimalističke» teze: da D'Annunzio i legionari trebaju brinuti samo o razrješenju riječke krize, nastojati je riješiti na najbolji mogući način i zatim napustiti grad. Pitanja koja su se ticala Dalmacije, marš na unutrašnjost, savezi sa stranim revolucionarnim pokretima ili domaćim radikalima, redom su bili tuđi Reinovom shvaćanju smisla Marša iz Ronchija. Naravno, takav ga je stav doveo u sukob s onima koji su, poput Kellera, u comandanteovim akcijama vidjeli temelje novog svijeta. Osim toga, Reina nije ni krio svoje protivljenje takvima, te je otvoreno surađivao s ljudima poput Castellija, Nittijevog doušnika, i imao kontakte s konzervativnijim snagama unutar Nacionalnog vijeća.251
I dok su Giuriati i Rizzo bili u Rimu, radikali su iznijeli niz optužbi protiv Reine koji je, pak, grupu oficira Grenadirskog bataljona optužio za planiranje formiranja «sovjeta», koji bi izabrao svog vlastitog zapovjednika. Nakon dvije istrage, Reini je oduzeto zapovjedništvo, osuđen je na dva mjeseca zatvora i prekomandiran u Zadar. Za optužbe protiv grenadira utvrdilo se da su neosnovane (ponovo, ipak, ukazujući na rašireni strah od svega, što bi mirisalo na boljševizam), no, radikali su bili uvjereni da su u toku bili planovi za potkopavanje cjelovitosti Riječkog pothvata. «Ovi mutni elementi, okupljeni oko D'Annunzija, posvuda prisutni davno prije dolaska Rizzoa i Giuriatrija, sposobni navesti ga uraditi što im god padne na pamet… nakon njihovog /Rizzovog i Giuriatijevog/ dolaska, oformili su Odbor za javnu bezbjednost, zaposjevši bazu oklopnih vozila, držeći ih danonoćno spremnima za pokret, i grupu centuriona nazvanu 'u smrt', kao svoju vlastitu i D'Annunziovu tjelesnu gardu».252
To je informacija koja je, nešto iskrivljena, ali ipak sasvim blizu pravoj slici tih uzburkanih dana, prenesena Badogliju i Nittiju. Grupa «centuriona» (zapravo nazvanih «La disperata»), koju je stvorio Keller, sastojala se od ljudi koji su u Rijeku stigli bez dokumenata, i koje samim time Komanda nije službeno priznavala. Prije nego što će ih Keller pretvoriti u potpuno neregularnu vojnu grupu – ono, što je comandanteov «akcijski sekretar» nazivao novi vojnim rodom – ove izgubljene duše živjele su u brodogradilištu. Njihovo ponašanje daleko je prevazilazilo granice ekscentričnosti: svako večer povukli bi se u napušteno skladište, gdje bi s pravom municijom održavali vojne vježbe!253
Osim Kellera, u Odboru za javnu bezbjednost bili su i Alberto Cais di Pierlas (jedan od D'Annunziovih intendanata) i Beltrami. Njihov utjecaj na comandantea bio je dosta velik, jer su odražavali jedno od dva sukobljena D'Annunziova osjećaja, u periodu pregovora s vladom. Oni su predstavljali želju da Rijeka bude nešto više, od puke igre pokera u igrama za vlast nad teritorijem bivšeg Austro-Ugarskog carstva, duboko odražavajući osjećaje koje je comandante iskazao krajem listopada.
11. i 12. prosinca, D'Annunzio se je susreo s generalom Badogliom i njegovim predstavnikom, pukovnikom Sicilianijem, u nastojanju da se izbori za dodatne ustupke. Zanimljivo je, da je zadnji zahtjev upućen Badogliju bio, da mu se nakon zaposjedanja grada od strane regularnih trupa, dopusti ostati u Rijeci na čelu grupe dobrovoljaca. Badoglio nije htjeo prihvatiti ništa od svega toga, i comandante je najzad kazao generalu, da mu se uvjeti čine prihvatljivim, ali da će, prije potpisivanja dokumenta, morati ishoditi pristanak Nacionalnog vijeća.


DEFINICIJA POTHVATA

Vjerojatno je nemoguće potpuno točno rekonstruirati događaja sredine prosinca, no, veći dio elemenata priče ipak je prilično jasan. Kada je D'Annunzio kazao Badogliju da modus vivendi želi iznijeti pred Nacionalno vijeće, učinio je to s mješavinom rezignacije i bijesa. Nije htjeo napustiti Rijeku, ali, unutarnja situacija je postala skoro neodrživa: blokada je gradu zaprijetila glađu, podjele u redovima legionara postale su sve dublje, dok je Zanellina propaganda ubjedila veliki dio stanovništva, da Komanda djeluje protivno interesima grada. Zato se je D'Annunzio obratio Nacionalnom vijeću, uzalud se nadajući da će odbaciti vladin plan. Kao što je četrnaestog telegrafirao Millou: «Pozvao sam Vijeće da surađuje sa mnom, kako ne bih morao preuzeti odgovornost za odluku, koja ne dolazi iz mog srca».254 Istovremeno nije imao nikakvih iluzija u pogledu odluka Vijeća, te je Millou savjetovao raspuštanje i planiranje povratka riječkih snaga iz Zadra. U međuvremenu je Badoglio užurbano planirao osvajanje Rijeke, te su i on i Nitti izmjenjivali telegrame, odlučujući koje trupe koristiti i kako će legionari biti prebačeni u Italiju.
D'Annunziov telegram Millou završava proročanskim riječima: «Nešto lijepo bliži se svom kraju. Svjetlo se gasi… Okružuje me puno prljavštine, a ja sam, danas, samo duh…». «Duh» će na kraju i prevladati.
Nacionalno vijeće se je sastalo petnaestog popodne, dok su se glasine širile gradom.255 Mnogo građana je bilo uvjereno da je došlo do potpunog sukoba D'Annunzija i Vijeća, jer nitko uglavnom nije imao informaciju, da je comandante pristao pokoriti se odluci Vijeća. U skladu s tim, mnogi su sastanak Nacionalnog vijeća smatrali pokušajem potkopavanja D'Annunziovog autoriteta. To popodne, u Fenice teatru je govorila madame Thérese Ruelle, Belgijanka, D'Annunziov pristaša, i usred njenog govora, pjesnik je iznenada ušao na pozornicu. Emotivno vrlo obojeno, auditoriju je opisao situaciju: Riječko pitanje bit će uskoro riješeno, i legionari će uskoro morati napustiti grad. Bilo je pet popodne, i D'Annunziovi radikalni pristaše počeli su širiti vijest da su, zbog odluke Nacionalnog vijeća, comandante i njegovi sljedbenici prisiljeni napustiti Rijeku.
Bilo je to sve u skladu s željom D'Annunzija, da ga «narod» natjera odbaciti modus vivendi, i kada je u osam navečer, Vijeće obznanilo svoju odluku (velikom većinom od četrdesetosam prema šest) o prihvaćanju vladine odluke, bijesna gomila okupila se pod balkonom Palače. Skoro pet tisuća ljudi, uglavnom legionara i gradskih žena, tražilo je comandantea, a kada se je konačno ukazao s tekstom modus vivendi u ruci, dočekan je burnim aplauzom. Paragraf za paragrafom, okupljenima je čitao vladin prijedlog, pitajući ih, «želite li ovo ili ne?». Do njega su dopirali uzbuđeni glasovi, i na kraju čitanja, mnoštvo je zahtijevalo odbacivanje prijedloga i obnovljeni otpor njihovih vođa. «Ali otpor znači patnju. Da li to želite?»256 Njegove želje kasnije su postale očite, kada je nad balkonom razvio Randacciovu zastavu i pozvao ardite da pjevaju svoje ratne pjesme. S ovim novim upućenim izazovom, D'Annunzio je okupljenima obećao da će organizirati plebiscit za modus vivendi, što su građani burno prihvatili, slaveći do kasno u noć.
Iduće jutro, D'Annunzio je obavijestio Nacionalno vijeće o svojoj odluci da održi referendum za modus vivendi, i glasanje je određeno za osamnaesti. Zapravo, ishod referenduma bio je unaprijed poznat, i comandante je to vrlo dobro znao. Usprkos brojnim nepravilnostima i scenama nasilja na glasačkim mjestima, velika većina je glasala za modus vivendi. Ali, pravdajući to nasiljem na biračkim mjestima, D'Annunzio je osamnaestog popodne poništio referendum, istovremeno stavljajući pred Badoglija nove zahtjeve (uključivši očito neprihvatljiv zahtjev, da vlada obeća D'Annunziju sve njegove riječke izjave propuštati necenzurirane). Idući dan obznanio je da su rezultati plebiscita poništeni, i da će konačnu odluku donijeti sâm – što je već tada svima bilo jasno.
Dva su razloga bila od presudne važnosti za D'Annunziovo odbijanje modus vivendi: jedan je bio emotivan, a drugi «politički». O emotivnom smo već u izvjesnoj mjeri govorili, no, potrebno je naglasiti da D'Annunzio ne bi mogao podnijeti razdvajanje od pothvata kojeg je nazvao «najljepšim od svih». Pa ipak, njegovo konačno odbacivanje vladinog kompromisa nije bilo posve iracionalno. On nije vjerovao Nittiju i imao je dobrih razloga sumnjati u iskrenost prijedloga. Osim toga, a za što comandante vjerojatno nije znao, uručenjem savezničkog Memoranduma talijanskom ministru vanjskih poslova, u Parizu, 9. prosinca, i praktično je demonstrirana nemogućnost prihvaćanja modus vivendi. Objavljen dvadesetprvog, taj Memorandum je pozivao je na stvaranje mješovite «Slobodne države Rijeka», sastavljene od četrdeset tisuća Talijana i dvjesto tisuća Slavena i Slovenaca. Uzme li se u obzir Nittijev čvrsti stav, da Italija ne može riskirati otvoreni sukob sa Saveznicima, taj je Memorandum ukazao na nemogućnost vlade da sprovede modus vivendi. Da ne bi bilo sumnje, u vrijeme održavanja plebiscita, u Rijeci nitko nije znao za Memorandum, ali njegovo postojanje pokazuje da je D'Annunzio imao odlične instinkte, i da je dobro procijenio situaciju kada je četrnaestog kazao Millou: «Što se mene tiče, ne vidim nikakve garancije osim mog prisustva, i prisustva legionara».
Pregovori su brzo okončani. Dvadesetog, Badoglio je dao D'Annunziju dvadesetčetiri sata da potpiše dogovor, a kada je D'Annunzio odgovorio ponovnim iznošenjem od ranije neprihvatljivih zahtjeva, general je objavio kraj pregovora, zapovjedništvo predao generalu Cavigliji i zaputio se u Rim, preuzeti novi položaj šefa Glavnog štaba i zapovjednika Kraljevske vojske.
Nakon ovog naizgled konačnog razlaza, umjerene snage u Komandi pretrpjele su odlučni poraz, i Giuriati je dvadesettrećeg dao ostavku na mjesto Capo del gabinetto /šefa Kabineta/. D'Annunzio je predvidio takav razvoj situacije, pa je dva dana ranije brzojavom pozvao Alceste De Ambrisa, jednog od vodećih talijanskih anarhosindikalista, da dođe u Rijeku. De Ambris je trebao zamijeniti Giuriatija, još više potvrđujući trijumf radikala i predstojeću transformaciju Riječkog pothvata u pokušaj stvaranja novog modela zapadnog svijeta. Potraga za tim «nečim više», koja je bila tako karakteristična za Kellera i Caisa i one, koji su osnovali Odbor za javnu sigurnost, postati će u novoj godini dominantna tema D'Annunziovih riječi i djela.
31. prosinca 1919., D'Annunzio je objasnio značenje njegove odluke da ostane u Rijeci, predočivši svoje viđenje budućih događaja:

Danas se završava čudesna godina: ne godina mira, već godina strasti… ne godina Versaillesa, već godina Ronchija.
Versailles predstavlja onemoćalost, neodlučnost, tupost, bol, prijevaru… Ronchi predstavlja mladost, ljepotu… nešto istinski novo.
Nasuprot Europi koja pati, posrće i stenje; nasuprot Americi koja se tek mora osloboditi cilja bolesnog uma koji još uvijek preživljava bolest osvetničku… nasuprot svima i svemu, nama pripada slava prozivanja ove godine godinom muke i previranja…
Nema mjesta na Zemlji gdje je duh ljudski slobodniji i svježiji, nego na ovim obalama… slavimo to postignuće i očuvajmo tu prednost… .257

D'Annunzio je odlučio dati novo značenje njegovoj jadranskoj avanturi, značenje koje će daleko nadilaziti ciljeve «zaokruženja» pobjedničke Italije i obrane prava naroda Rijeke na samoopredjeljenje. Kao što je Renzo De Felice primijetio, poziv Alceste De Ambrisu (izričito u cilju sastavljanja novog ustava Rijeke) bar je dijelom uslijedio s namjerom polaganja novog temelja tog pothvata, «koji bi se inače vrlo brzo sam od sebe potrošio… i – bez obzira na razvoj događaja – davanja povijesnog opravdanja njegovom odbijanju prihvaćanja modus vivendi».258

(nastavak slijedi...)


------------------------------------------------

Intrigantna i manje poznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 3.dio)




----------------------------------


5
U traganju za definicijom


Osvajanje Rijeke predstavljalo je pravu dramu, ne razriješivši, međutim, postojeće probleme. Da se poslužimo D’Annunzijevom metaforom, vatra, koja je upaljena u Rijeci, nije se rasplamsala. Nitti nije oboren, talijanska populacija Dalmacije nije ustala i proglasila pripojenje matici zemlji, snage Velikog rata nisu preuzele vlast u Rimu, a i uz sve, krasno sročene objave novog comandantea i Nacionalnog vijeća, Rijeka još uvijek nije bila dijelom Italije. Ako se željelo izazvati temeljne, opsežne promjene (kakvima su se D’Annunzio i njegovi saveznici nadali) bilo je, očito, potrebno poduzeti neke nove korake. Te je korake, pak, trebalo definirati, i dok se je o njima odlučivalo, gradom je trebalo upravljati.
Gradska uprava bila je u rukama Talijanskog nacionalnog vijeća, i D’Annunzio je isprva želio vlast Vijeća ostaviti netaknutom. D’Annunzio nije previše žudio za aktivnijom ulogom u unutarnjim poslovima Rijeke – kao što su nam to njegove riječi, upućene Kelleru, nedvosmisleno i pokazale – bio je skloniji tome, da svoju energiju posveti vojnim i vanjskim poslovima. Kako bilo, nakon nekoliko dana, Keller ga je uspio uvjeriti, da nije moguće dopustiti potpuno razdvajanje vlasti, i da je nužno da u određenoj mjeri ima kontrolu nad potezima Nacionalnog vijeća. 20. rujna, D'Annunzio je potvrdio dotadašnja savjetnička mjesta, uvjetujući to, ipak, njegovim pravom veta: sve odluke Vijeća morati će imati comandanteov pristanak, koji je time ujedno postao i vrhovni arbitar svih, za grad značajnih odluka.
Prijenos vlasti s Nacionalnog vijeća na D’Annunzija obavljen je bez bitnijeg osvrtanja na pojedinosti parlamentarne procedure, dok su pitanja, vezana za riječku administraciju, ostavljena otvorenim.118 Pravo D’Annunzija na veto bilo je u suštini čisto političko, ostavljajući administrativne ovlasti Vijeća nedirnutim. U praksi, međutim, ova je nejasnoća otvorila put ozbiljnijem, dugoročnom sukobu između Komande i Vijeća, sukobu koji će s vremenom (i neuspjehom Komande da ostvari pripojenje Rijeke) postati sve dublji. Za sada, međutim, D’Annunziju nije prijetilo nikakvo ugrožavanje njegova autoriteta od strane Nacionalnog vijeća. Očito nitko nije mogao ozbiljnije ugroziti njegovu vlast i skoro su svi vjerovali, da će do razrješenja krize vrlo brzo doći. Pitanja nadzora nad gradom lako će se razriješiti kasnije, kada dođe do aneksije, a D’Annunzio i legionari napuste grad, ostavljajući Nacionalno vijeće kao jedino vladajuće tijelo.
Mogući problemi sa savezničkim snagama u Rijeci brzo su izbjegnuti, jer su i američke i engleske snage četrnaestog napustile grad. Nakon neizravnih garancija Talijana, da će problem razriješiti (i silom, ako treba) u roku od nekoliko dana (nekoliko tjedana u najgorem slučaju),119 potpukovnik Peck, za Englesku, i admiral Andrews, za Sjedinjene Države, zapovjedili su svojim trupama da odmah napuste grad, ostavljajući za sobom značajne vojne zalihe. Francuzi su više oklijevali, možda i zbog znatnijih materijalnih ulaganja koja su imali u Rijeci. Skoro šezdesetodnevne zalihe hrane, za silu od skoro dvije tisuće vojnika, bile su pohranjene u francuskim skladištima u luci, i komandant Gaillard i general Savy nisu bili skloni ostaviti ih. S vremenom je i ova smetnja, ipak, otklonjena, tako da su do dvadesetog i Francuzi napustili grad. Vojni nadzor nad gradom prepušten je talijanskim vojnicima pod zapovjedništvom generala Pietro Badoglia, kojeg je Nitti bez oklijevanja poslao na mjesto događaja.120
Talijanska vlada bila je vrlo dobro svjesna dubine riječke krize, dok su se informacije, koje su pristizale u Rim, bez izuzetka slagale oko jednog: u slučaju bitke protiv D’Annunzija, nije se moglo računati na odanost oružanih snaga. Badoglio, koji je na mjesto događaja stigao odmah nakon Marša na Rijeku, samo je učvrstio ovaj dojam. 15. rujna, on će Rim izvijestiti o svojim dojmovima: “Moram kazati da riječi, koje je Vaša Ekselencija izgovorila u Komori, opisujući, na kraju, čin D’Annunzija kao ludost ili zabavu, nisu naišle na odobravanje od strane vojnika i oficira: baš naprotiv, oni su zaslijepljeni... Ta veličanstvena vojska, na mig spremna krenuti protiv Jugoslavena, ili Saveznika, hoće li krenuti na Rijeku? ... Ne vjerujem u to... “.121
Dan ranije, na zapovijed Nittija, admiral Casanuova je doputovao u grad, u namjeri da osigura isplovljivanje talijanskih ratnih brodova iz luke. Admiralov opis emocionalnog stanja mornara i njihovih oficira, skoro je istovjetan s Badogliovim opisom armije. “Posada (četiri broda) ne samo da bi odbila poslušati zapovijedi, koje bi nalagale represivne akcije protiv trupa, koje su zauzele Rijeku”, izvještava admiral, “nego bi isto tako i teško pristali napustiti luku”.122 Osim toga, ustanovio je da straža i arditi pomno čuvaju brodove, spremni pucati i na najmanji znak uzbune. Casanuova se je našao u strašnoj dilemi: bio je siguran da nije moguće isploviti brodove iz luke, no, imao je zapovijed učiniti to. Samim time bio je suočen s izborom, ili izazvati oružani sukob, ili odbiti poslušnost. Problem je razriješen kada je D’Annunzio “uhapsio” admirala. Casanuovi je naloženo da do dvadesetdrugog ne napušta Rijeku, kada ga je Nitti riješio dužnosti da isplovi talijanske brodove iz Rijeke.
Možda je najtočniju analizu vojne situacije petnaestog dao Badoglio koji, nabrajajući riječke trupe pod zapovjedništvom D’Annunzija, dodaje, “drugih nema, jer ih D’Annunzio nije želio više. Natrag je poslao Sedamdesettreći bataljon... “.123
Groznica, koja se proširila na trupe na granicama Jugoslavije, djelovala je i na mnoge duboko unutar teritorija Italije, kao i na one izvan. U izvještaju direktoru javne bezbjednosti sredinom listopada, promatrač, koji je više tjedana proveo u Romagni, izvještava o vrlo prisutnoj simpatiji za Riječki pothvat. Nekoliko rečenica iz njegovog izvještaja, biti će dovoljni da rezimiraju situaciju: /oficirska kantina u Forli/ «pravi je rasadnik poštovatelja Rijeke i obožavatelja D'Annunzija… Družina mladih oficira… već je pokušala doći do Rijeke… oni su revni čitatelji Popolo d'Italia /Mussolinijeve novine/. U Faenzi je izgleda /oficirski kor/ cijela regimenta stala uz D'Annunzija… U Veroni i okolici… je odbor /uključivši i oficire/… koji prikuplja sredstva i dobrovoljce za Rijeku… /U Libiji/ vojska obožava kralja, a ime Rijeke je jednako tako drago trupama… «.124
U takvim okolnostima, talijanska vlada je teško mogla očekivati da će oružanom intervencijom razriješiti krizu. Talijanske trupe bi naprosto prebjegle D'Annunziju, izazivajući međunarodnu sramotu, koja je već nanesena Maršom na Rijeku, i mogućnost vojne pobune u Italiji. Nittiju je preostala samo jedna strategija, upravo ona koju je i primijenio: igrati na strpljivost, nadajući se da će se d'annunzijevska Rijeka urušiti sama od sebe. U tim je okvirima, Nittiju na raspolaganju stajalo nekoliko taktičkih pristupa: ograničavanjem dotoka hrane i ogrijeva postepeno podgrijavati nezadovoljstvo riječkog stanovništva; u grad ubaciti agente provokatore; zasebnim pregovorima s obje njegove grupe, nastojati Nacionalno vijeće okrenuti protiv D'Annunzija. Sve ove taktike su primijenjene, ali s vrlo ograničenim uspjehom. Svaka od njih davala je D'Annunziju šansu za «prikladan», bogati odgovor, koju bi on objeručke prihvatio. Na blokadu, Rijeka je odgovarala serijom prepada (čuveni colpi di mano) kroz talijanske linije i među talijanskim brodovima, plijeneći hranu i opremu uz, činilo se, pristanak talijanskih i savezničkih sila. Prisustvo agenta provokatora u Rijeci dalo je povoda comandanteovom slanju svojih ljudi u Trst i druga područja, u cilju razbuktavanja anti-nittijevskih osjećaja. Prema riječima gosp. V. Winthrop O'Hare, američkog vicekonzula u Trstu, to je često bio posao žena: «Ured za tisak /Rijeke/ više je propagandni ured, koji upošljava velik broj djevojaka. Svakog dana, djevojke se kamionima prevoze do Opatije, gdje se miješaju s oficirima i vojnicima, još uvijek lojalnim talijanskoj vladi, vršeći propagandu za D'Annunziovu /sic/ stvar. Čim od ovih djevojaka čuju priče o patnjama stanovništva, talijanski vojnici (čuveni po sentimentalnosti) bježe iz regularne vojske…».125
Pokušaj odbijanja Nacionalnog vijeća od comandantea bio je, međutim, uspješniji, jer Vijeće nisu zanimali grandiozni projekti. Njegovi članovi uglavnom su željeli da Rijeka bude pripojena, brojna ekonomska pitanja grada riješena, a mir najzad zagarantiran. U tom cilju došlo je već 21. rujna do susreta majora Via i ostalih vodećih članova Nacionalnog vijeća, s Badogliom, kada su ga obavijestili da bi oni bili zadovoljni da Rijeka naprosto bude pripojena Italiji, ostavljajući po strani pitanje suverenosti nad lukom i teritorijem, sjeverno i istočno od Rijeke.126
Krajem rujna i početkom listopada, članovi Nacionalnog vijeća sastali su se s Badogliom u Opatiji, ne bi li raspravili o određenim kompromisima, ali je protivljenje D'Annunzija svakom drugom rješenju osim potpunog pripojenja grada i njegove luke, pretvaralo svaku ovakvu raspravu u običan akademski razgovor, dovodeći članove Vijeća, kada su se glasovi o pregovorima raširili, u poprilično neugodnu situaciju. Da stvar bude još gora, nitko nije bio u potpunosti siguran u pogledu comandanteovih namjera, dok su glasine o njegovim neposrednim planovima bila krajnje prijeteće, kako za talijansku vladu, tako i za mnoge one, koji su financirali i organizirali osvajanje grada.


D'ANNUNZIOVE VIZIJE

D'Annunziovi planovi nisu bili poznati, a i sam je pjesnik bio nesiguran u pogledu svojih budućih poteza. Tradicionalno shvaćanje strategije njemu je bilo nepoznato, a njegovi su se potezi nerijetko zasnivali na estetskim, prije nego praktičnim razmišljanjima. Osim toga, kao što ćemo kasnije vidjeti, on je bio izložen brojnim pritiscima sukobljenih snaga unutar Rijeke. Jedan od čvrstih oslonaca u njegovom razmišljanju, bio je njegov odnos prema talijanskoj vladi. Kontrast između njega i Nittija bio je velik, dok ga je gađenje, koje je pjesnik osjećao prema figuri potpunog političara iz Rima, navelo da izmisli novu riječ: cagoia.* D'Annunziovi burni osjećaji, vezani uz Nittija, bili su u samom središtu njegovog razmišljanja o budućnosti – njih je pjesnik podrobnije izložio nizom javnih obraćanja legionarima i drugima, tokom njegova prva tri tjedna u Rijeci.
Od prvog trenutka njegovog dolaska, D'Annunzio je sebe
i svoje sljedbenike nastojao opisati kao predstavnika istinske Italije, otjelotvorenje duhovne snage, daleko superiornije onoj



* “Cagoia” je skoro nemoguće prevesti, čak i na talijanski. Ona priziva sliku Nittija kao smrdljivog, govnarskog stvorenja.
na Apeninima. Ova predodžba bila je, kao što smo vidjeli, karakteristična za nacionalističku retoriku početka dvadesetog stoljeća, učinivši da pjesnik definira svoje vojnike kao istinske predstavnike talijanske vojske. 13. rujna ujutro, iz aviona su izbačeni letci s potpisom Badoglia, zahtijevajući od vojnika, koja su prebjegli D'Annunziju, da se vrate svojim jedinicama. Comandante je uzvratio gnjevnim govorom, izjavljujući da su pravi dezerteri one trupe, koje su zaboravile Rijeku i nisu se osvrtale na njenu nesreću. Oni se ne razlikuju od onih koji su, kazao je, pobjegli s poprišta bitke kod Caporetta, da bi ih ukazom o općoj amnestiji, Nittijev režim sada oslobodio.127
Ovakve riječi moglo se i očekivati od čovjeka, koji je tvrdio da predstavlja nacionalne interese uzvišenije od onih, koje vlada zamišlja, no, čak ni one nisu dale naslutiti pravu erupciju onoga, što će ubrzo nakon toga uslijediti. Krajem mjeseca, D'Annunzio je govorio posve drukčijim tonom, koristeći svoj, tek skovani epitet:

Cagoia je ime za nisko, proždrljivo stvorenje bez zemlje… Izvedeno pred sud i ispitano od strane suca, ono poriće svaku vjeru… poriće sebe, poriće da je vikalo “dolje Italija”,… tvrdeći da nije ni znalo, da Italija postoji; kuneć' se da baš ništa ni o čem’ ne zna… osim ića i pića, sve do zadnjeg zalogaja i zadnje kapljice; zaključivši s ovakvom neponovljivom definicijom svojeg iskonskog kukavičluka: “Ja mislim samo na svoj želudac”.128

To je, po D’Annunziju, bilo stvorenje, koje je stajala na čelu talijanske vlade, te je pozivao Riječane da za Nittija održe bogohulno “krštenje”. “Kako krstimo takvo stvorenje?” zazvao je mnoštvo, a oni su mu odgovorili, “Pljunuvši na nj’”. I dok su okupljeni prasnuli u smijeh, comandante je svojim sljedbenicima dao nadimak: teste-di-ferro, “tvrdoglavi”. Svoj je govor završio posprdnim pozdravom Nittiju i vatrenom poštom svojim legionarima, tražeći, kao i uvijek u završnim riječima, učestvovanje okupljenog mnoštva:

Građani, vojnici, arditi Rijeke, arditi Italije, na stup srama s Cagoiom, njegovim robovima i pomoćnicima. Alala! /prvo je uskliknuo D’Annunzio, a zatim svi u jedan glas/ U zdravlje i slavu tvrdoglavih!
Alala!
Za dan, skori, kada će Victor Emanuel III žudjet’ kročit u talijansku Rijeku, da dvostruku primi kraljevsku krunu.
Eia, eia, eia! Alala!

Ove zadnje riječi bile su znak za jednoglasno izgovaranje svečanih riječi, a nakon toga spontano i zakletve otpora ”svemu i svakom”, sve završavajući općom provalom pjesama, smijeha i svetkovine.
U razvoju Rijeke pod D’Annunziom, od jednake su, temeljne važnosti, bili i forma, i sadržaj comandanteovih govora. Govori i građanske svečanosti predstavljali su pjesnikove dramatske tvorevine (a on je bio majstor u kontroli masa i manipuliranju ljudi oko sebe). No, iako je volio svoj vlastiti glas i svoj izražaj, D’Annunzio nije držao govore iz čisto teatralnih ili egzibicionističkih pobuda. Njegovo oslikavanje Nittija kao Cagoia, precizno odražava njegov prijezir prema službenoj Italiji, koja je odbila prihvatiti d’annunzijevsku Rijeku kao herojsku gestu i pravednu pobjedu. Kada je ljudima Rijeke kazao, “domovina je ovdje”, on je, nesumnjivo, koristio pomno odabranu retoričku frazu, svjesno podgrijavajući osjećaje Riječana za njihovog vođu, ali je podjednako tako izražavao i svoje vlastito uvjerenje. Za D’Annunzija, Riječka avantura imala je skoro pobožan značaj. On nije želio da Rijeka bude samo pripojena Italiji: on je ujedno ustrajao na tome, da svi u Italiji priznaju pravičnost i svrhovitost njegove geste. U skladu s tim je i njegovo razmišljanje o budućnosti bilo dvojako: podjednako je želio i pročišćenje Italije, i aneksiju Rijeke. Oboje su bili nužni za izbavljenje nacije i potvrdu ratnog iskustva. U svijesti D’Annunzija, ovo dvoje bili su neraskidivo vezani, jer bi jedino vlada, dostojna ratnog trijumfa, bila spremna proglasiti aneksiju, dok bi dodavanje Rijeke Italiji, pomoglo “upotpunjenju” pobjedničke nacije. Konačan uspjeh njegove jadranske avanture ovisio je, dakle, o uklanjanju Cagoia i trijumfu d’annunzijanskog svjetonazora u Rimu.
Cijela Riječka avantura predstavljala je pokušaj pjesnika-ratnika da stvori moralno pročišćenu i teritorijalno uvećanu Italiju – Italiju, drugim riječima, dostojnu njegovog podviga. D’Annunzio nije zamislio pomno razrađen plan za budućnost, jer je sama suština njegovog svjetonazora bila, da su taktika i strategija uvijek sporedni u odnosu na onu iskonsku viziju. Da ne bude sumnje, načelno je D’Annunzio bio posvećen “talijanizaciji” Dalmacije, ali su, k’o što ćemo vidjeti, njegovi planovi po tom pitanju bili sve, samo ne jasni. Da je Nitti odmah skinut s vlasti, a nova vlada pripojila Rijeku, D’Annunzio bi s puno manje jasnoće znao što mu je činiti, nego u situaciji kada je Nitti i dalje ostajao na vlasti. Najbolji opis D’Annunziove “političke filozofije” dao je Emilio Mariano. Za pjesnika su, objašnjava Mariano,129 snage u Rijeci, zajedno s onima koje su podržavale pothvat, činile neku vrst «nadsvijeta», neku vrst višeg nivoa stvarnosti. Njima suprotne bile su, pak, «podsvijet». D'Annunziova analiza njegove vlastite uloge zasnivala se je upravo na ovoj viziji poratnog svijeta.
Velik broj ostalih prvaka Rijeke imao je daleko suženije i daleko skromnije viđenje značaja pothvata. Uz nekoliko izuzetaka, Nacionalno vijeće bilo je naprosto zainteresirano za pripojenje grada, bez oduševljenja za mijenjanje karaktera talijanske vlade. «Komanda» Rijeke bila je u izvjesnoj mjeri konzervativna: osim Kellera, ostali članovi pjesnikova štaba teško da su bili likovi revolucionara. Eugenio Coselchi, koji će kasnije odigrati ulogu u stvaranje Fašističke internacionale,130 bio je D'Annunziov osobni tajnik. Giuriati je bio šef kabineta, major Carlo Reina je bio na čelu vojske, dok je Orazio Pedrazzi upravljao uredom za tisak. Pedrazzi je bio dopisnik desničarske L'Idea Nazionale, te jedan od najžučnijih protivnika savezničke politike u Rijeci. On je u gradu bio puno prije pjesnikovog pohoda, a u svibnju je engleski general Gordon protestirao zbog njegovih govora protiv Wilsonovih programa.131
D'Annunziov personal predstavljao je, dakle, aktivistički element talijanskog «establišmenta»: ljude koji su jedva čekali da povrate čast Italije i koji su željeli aneksiju Rijeke, ali ne i oni, koji bi bili zainteresirani za temeljnu promjenu prirode talijanskog društva, ili institucionalne strukture talijanske vlade. No, odmah po osvajanju grada, stiglo je u Rijeku nekoliko figura radikalnijeg kova, dajući osnova opće prisutnim bojaznima od novog, revolucionarnog smjera D'Annunziovih akcija.
Prvi, nedvojbeno radikalni elementi, pristigli u Rijeku, bili su dva vodeća futurista, Filippo Tommaso Marinetti, autor slavnog dokumenta koji je obznanio, da je rat «jedina higijena» za suvremeni svijet,132 te Ferruccio Vecchi, jedan od najobrazovanijih ardita, koji se odavno zalagao za potpuno raspuštanje političkih institucija Italije. Osim njihovih, nešto dramatičnijih poziva na «devatikanizaciju» zemlje, Marinetti i Vecchi, istinski predani iskorjenjivanju svih tradicionalnih elemenata, zahtijevali su raspuštanje Senata i njegovu zamjenu tijelom mladih i sjajnih mislilaca. Ti se ljudi nisu zadovoljavali samo time, da funkcioniraju kao izdvojeni intelektualci: sudjelovali su u stvaranju prvih Fasci di combattimento, bili su ratni dobrovoljci, i nastavili su sa svojim ratobornim uličnim aktivnostima i nakon prekida sukoba. 16. rujna, ova dva podstrekaća, te D'Annunzio, Giuriati, vojni vođe Rijeke (Host-Venturi, Rizzo i Reina), kao i više drugih aktivista (Susmel, Miani i Mazzuccato), sastali su se da rasprave o mogućnosti poduzimanja akcija i u samoj Italiji. Raspravljani plan, koji je trebao uključiti i akciju u Trstu, odbačen je kada su Miani i Mazzuccato predočili okupljenima, da zbog veće socijalističke partije u gradu, plan nema šanse za uspjeh.133 Osim toga, iako su futuristi jedva čekali takve akcije, Giuriati, Rizzo i njihovi istomišljenici uporno su odbijali svaku takvu akciju, odnijevši na kraju prevagu.
Vecchi i Marinetti ostali su u Rijeci do kraja mjeseca, održavajući na ulicama zborove, obraćajući se arditima, a dvadesetpetog uvečer s comandanteom i brojnim arditima sudjelujući i u burnoj proslavi. Marinetti je D'Annunzija smatrao «prvom, istinski snažnom i odlučnom pojavom talijanskog ponosa»,134 ukazujući na brojne pjesnikove uspješne pothvate, kao i primjer koji je pružio mladim Talijanima.
Pa ipak, koncem mjeseca, dva futurista su zamoljena da napuste Rijeku. Nesumnjivo, bilo je puno razloga za njihovo izbacivanje, i cijelu tu stvar treba promatrati u širem kontekstu kontakata između comandantea i fašista. Odnosi između D'Annunzija i Mussolinija bili su nategnuti, a uz sve to su dva futuristička-fašistička predvodnika željela na riječkim ulicama i kasarnama poduzeti neke samoinicijativne akcije obraćanja. Carlo Gugliellmino, genoveški legionar, zapisati će u svom dnevniku, da ideja masovnog okupljanja ardita pod vodstvom Marinettija, comandanteu nije bila nimalo privlačna. «Godilo bi mi poslušati riječi 'bitke kod Adrianopolisa', ako bi samo meni čitao», navodno je D'Annunzio rekao Guglielminu, «no, mudro je ne dopustiti arditima da im udari u glavu. Ja pričam previše…».135
Ostavimo li po strani ovo, donekle šaljivo objašnjenje, D'Annunzio nije bio suviše oduševljen idejom još jednog vatrenog govornika na ulicama Rijeke, i Marinetti je shvatio da u njegovom izbacivanju ima političkih pobuda. Situacija je nešto jasnija kada steknemo uvid u pismo koje su Marinetti i Vecchi tridesetog rujna odaslali D'Annunziju: «Glasine o našoj propagandi koje se šire Rijekom, potpuno su lažne… pomno smo izbjegavali svaku raspravu o politici, nimalo lak pothvat, obzirom na to da je tvoj potez van svake sumnje više politički, nego vojni… Potpuno se slažem s tobom oko svega… mi smo, ipak, uvjereni, da je već samo naše prisustvo u Rijeci dovoljno da krotke i glupave uzbudi do živčanog sloma… Odlazimo nastaviti s našom kampanjom… koja će nas dovesti do pobjede…».136
D'Annunzio im je odgovorio suzdržano, zahvaljujući im na njihovoj pomoći i primjećujući da je čuo, da su njihove djelatnosti potrebne «u gradovima Italije, naročito Milanu». U završnim rečenicama zatražio je od njih da predvode «spremne» i udare na «presite».137 Nema nikakva znaka tuge zbog njihovog odlaska, niti išta upućuje na to, da je comandante želio i u budućnosti nastaviti surađivati s njima. Daljnju potvrdu o namjeri futurista i fašista, da neke od D'Annunziovih snaga regrutiraju za svoje vlastite potrebe, nalazimo u drugom, nedatiranom Marinettijevom pismu, napisanom slijedećeg mjeseca. «Preklinjem te», kazao je, «pošalji nam u Milano, što je prije moguće, sve probrane milanske elemente… u pitanju je obrana i konsolidiranje fašizma odlučnim djelovanjem, a to drugim riječima, kao što znaš, znači Vittorio Veneto i talijanska Rijeka».138 D'Annunziov odgovor, ako ga je i bilo, nije poznat. No, nije bilo velikog odliva legionara iz Rijeke u Milano, da podupru fašiste u njihovim uličnim bitkama. I nije bilo pakta između Marinettija i D'Annunzija, dva velika angažirana pjesnika početka dvadesetog stoljeća.
Nisu samo Marinetti i Vecchi, nego je i D'Annunzio razmatrao mogućnost širih akcija s vođom mladog fašističkog pokreta. D'Annunzio i Mussolini bili su u kontaktu i prije Marša na Rijeku. U noći 11. rujna, D'Annunzio je Mussoliniju poslao sada već slavno «kocka je bačena» pismo, obavještavajući ga o Pothvatu, tražeći ga da ponovo tiska članak, koji je D'Annunzio objavio za jedne druge novine, i potičući ga da podrži «stvar».139 «Ti i talijanski narod zapanjujete me». D'Annunzio je sve riskirao, kazao je: zauzeo je grad, on i samo on bio je u stanju zapovijedati oružanim snagama, «a ti se treseš od straha. Dopustio si najgnusnijem prevarantu svih vremena da te prikuje za zemlju svojom svinjskom nogom…».140
Pismo nagovještava da su se ovo dvoje složili da će mu, ako D'Annunzio uspije osvojiti Rijeku, Mussolini odmah priteći u pomoć ljudstvom i financijama. «Gdje su veterani, arditi, dobrovoljci, futuristi?» Kasnije će biti još direktniji: «A tvoja obećanja? Napravi rupu u tom tvom želucu koji te vuče zemlji, i smanji ga. Inače, kada učvrstim svoju vlast ovdje, doći ću!».
Mussolini je, kao što se zna, reagirao pokrenuvši kampanju prikupljanja novca za Rijeku, i u prvom tjednu listopada otputovao je u Rijeku, da uruči određenu sumu novca i s D'Annunziom razgovara o zajedničkim projektima za budućnost. Dva tjedna ranije, comandanteu je poslao kraće pismo,141 u kojem je predložio seriju akcija: marš na Trst; monarhiju proglasiti pokojnom; organizirati upravu nove vlade, koju bi činili comandante, generali Caviglia i Giardino, te komandant Rizzo; objaviti izbore za Ustavotvornu skupštinu; proglasiti aneksiju Rijeke; i izvesti seriju napada, na Ravennu, Anconu i Abruzzi. 7. listopada, Mussolini je odletio u Rijeku i skoro sat i pol raspravljao s D'Annunziom o važnim pitanjima. Postoji više verzija mogućeg sadržaja razgovora ove dvojice.142 Sve u svemu, oni, bliži D'Annunziju, tvrdili su da je Mussolini bio za akciju u Italiji, nesiguran međutim u pogledu najboljeg vremena za puč. Mussolini će kasnije tvrditi, da je odvraćao comandantea od avanture, no, okolnosti, iz kojih izviru ove njegove tvrdnje takve su, da ozbiljno dovode u pitanje njihovu vjerodostojnost. Za nas, ipak, nije od presudne važnosti, da li se je Mussolini šire savjetovao oko mogućeg osvajanja vlasti u Italiji: važan je temeljni odnos dvoje ljudi i zajednička suglasnost oko toga da bi ih, prije ili kasnije, događaji mogli dovesti do pokušaja puča.
Odnos Mussolinija i D'Anunzija u jesen 1919. godine, bio je odnos ambicioznog političara i neupitnog nacionalnog heroja. Mussolini se priključio blistavoj D'Annunzijevoj zvijezdi, prepustio stranice Popolo d'Italia podršci Riječkog pothvata i prikupljao novac za D'Annunzija (iako su mnogi kasnije tvrdili, da je velik njegov dio otišao u džepove fašista). Ovo povezivanje fašizma s D'Annunziovom okupacijom Rijeke, dovelo je do prvog vala podrške tek izniklom fašističkom pokretu, i značajno je kazati da su ovo dvoje ljudi crpili svoju snagu iz sličnih redova: među veteranima, arditima i intelektualcima, koji su talijansku pobjedu u Velikom ratu željeli vidjeti istinski nagrađenom.
Mussolini se je bojao D'Annunzija iz više razloga. Budući diktator u cijelosti je bio posvećen izbornoj strategiji popunjavanja fašističkih redova, i zacijelo nije mogao očekivati da će kampanju voditi u Italiji, i to na čelu D'Annunzijeve vojske. Ako je takav pothvat i bio moguć, predvoditi ga je mogao jedino pjesnik. Obzirom na Mussolinijev karakter i grandiozne ambicije, takova mu šema nije bila baš najbliža srcu. I premda nam nije poznat sadržaj njihovog razgovora, jasno je da si, odluči li se pjesnik za akciju, Mussolini nije mogao priuštiti odvojiti se od pjesnika. Skoro godinu dana kasnije, kada se je priroda odnosa ove dvojice skoro potpuno promijenila, ovo će pitanje ponovo doći u prvi plan.143
Već je samo prisustvo likova kao što su Vecchi, Marinetti i Mussolini u Rijeci bilo dovoljno da uvjerljivijim učini glasine, koje su se na sve strane širile o D'Annunziovim planovima. Tako je, na primjer, 18. rujna, ambasador Jay brzojavio u Pariz: «Kazano je da je Rijeka tek dio njegovih planova djelovanja, i /on/ očekuje da bude pozvan preuzeti Split, Zadar, Šibenik, Glamour /?/, Coahiula /Korčula ?/ i Dalmaciju….».144 Pet dana kasnije, SAD konzul u Bernu brzojavio je Polku, obavještavajući ga o predstojećem puču u cijeloj Dalmaciji, i upozoravajući na ponovno uspostavljanje monarhije u Crnoj Gori, sve pod dirigentskom palicom D'Annunzija.145
Slične glasine širile su se i u talijanskim krugovima. Jednu od spektakularnijih priča Nittiju je prenio Riccardo Zanella, ranije vođa autonomističke stranke, koji je D'Annunziu ponudio svoju podršku. Zanellu nisu zanimali grandiozni planovi, o kojima se raspravljalo u Rijeci, želeći jedino osigurati neovisnost grada od Jugoslavena. Prema njegovoj verziji susreta, Zanella je devetnaestog razgovarao s D'Annunziom i bio uznemiren čuvši od comandantea, da je «Riječki pothvat bio tek polazina točka sveobuhvatnog nacionalno-vojnog pokreta, predvođenog vojvodom od Aoste… pokreta koji je stremio vojnoj okupaciji Rima, raspuštanju Parlamenta, svrgavanju kralja Victora Emmanuela III i njegovoj zamjeni samim vojvodom, skupa s ukidanjem Ustava i uvođenjem vojne diktature».146
Ova «informacija» bila je glavnom temom izvještaja, kojeg je nekoliko dana kasnije Zanella podnio Nittijju, čije varijacije možemo pronaći i u drugim izvorima. Američki vicekonzul O'Hara brzojavio je dvadesetšestog iz Trsta, da je D'Annunzio zaprijetio da će «iz Rijeke nastaviti ka Puli, Trstu i Veneciji, i /ići ka/ potpunom svrgavanju talijanske monarhije i utemeljenju Republike, ne kasnije od studenog…».147
I sami kasniji događaji, i D'Annunziovi govori u Rijeci, daju ovim pričama veliku dozu vjerodostojnosti. Pa, iako je skoro nemoguće da je Zanellin izvještaj točan (ako je Zanella ikada i čuo ovu priču, ona bi, ipak, vjerojatnije dolazila iz nekog drugog izvora u Palači), D'Annunzio je sigurno bio predan «oslobođenju» Dalmacije. Dvadesetprvog obznanio je proglas nazvan «Mojoj dalmatinskoj braći», u kojem je izrazio svoje uvjerenje, da cijela Dalmacija mora postati talijanska. «Nismo vas zaboravili», pisao je, «ne možemo vas zaboraviti».148
Comandante nije bio usamljen. Dvadesetpetog, talijanske snage pod zapovjedništvom grofa Nino De Fanfogne iskrcale su se u Trogir, pokušavši ponoviti D'Annunziov riječki pothvat. Na grofovu žalost, američkim trupama zapovjeđeno je oštro suprotstaviti se svim sličnim avanturama, tako da je ubrzo po tom došlo do iskrcavanje grupe marinaca s torpednog čamca, natjeravši Talijane da se povuku iz grada.149 Prema raspoloživim podacima, grof De Fanfogna nije bio povezan s D'Annunziom, no, pomnijem promatraču dopušteno je vjerovati u vezu ovo dvoje.
Skoro su sve snage oko D'Annunzia bile posvećene konačnoj talijanskoj kontroli Dalmacije, uključivši i one koje su organizirale Riječku legiju i cijeli plan sprovele u djelo. Dvije glavne figure u ovoj grupi bili su Giuriati i Oscar Sinigaglia (koji je aktivno sudjelovao u zakulisnim radnjama u Rimu). Ovim ljudima je Riječka avantura bila samo sredstvo do cilja: uklanjanja Nittija s vlasti, postavljanja nove vlade i ostvarivanja iredentističkih snova nacionalista. D'Annunzio je bio tek jedna od figura na zamršenoj šahovskoj ploči poslijeratnog svijeta, i oboje su bili zaokupljeni mogućnošću, da bi se comandante mogao na svoju vlastitu ruku odlučiti za neki dramatičan potez.
Giuriatijeva prva pisma Sinigagliji iz Rijeke, obilovala su dobrim vijestima:150 disciplina je bila izvrsna, moral vrlo visok, grad nije značajnije trpio nestašicu roba ili financija, i uvjerenje, da će kriza biti prevladana odmah po aneksiji grada. Valja napomenuti, da je ovakvo očekivanje bilo sveprisutno u Rijeci: Badoglio je u svom izvještaju o razgovorima s članovima Nacionalnog vijeća, izvijestio o istom tom osjećaju. Osim toga, i Sinigaglia i Giuriati tvrdili su, da je D'Annunziovo stajalište u pogledu razrješenja krize bilo u osnovi istovjetno njihovom: dok se o nekim drugim pitanjima još i moglo pregovarati, pripojenje Rijeke bilo je nešto nesporno. Nikakva «jastuk-država», tampon-zona, kako su na momente razmišljali Amerikanci,151 nije imala mjesta u razmišljanjima D'Annunzija.
Aneksija i ostvarivanje grandioznijih zamisli iredentista ovisili su o uklanjanju Nittija. To je bilo u toj mjeri važno, da je 25. rujna, Sinigaglia u vrlo važnom pismu napisao Giuriatiju,152 «ako bi bilo apsolutno nužno, po pitanju teritorijalnih rješenja mogli bi se dopustiti određeni sitniji, privremeni kompromisi». Da otkloni svaku sumnju, nagovijestio je da bi s novim ministrom, svi ti ciljevi bili brzo ostvareni, no, već je sam ton takvog isticanja dovoljno govorio o političkoj utemeljenosti Sinigaglijina razmišljanja. Sinigaglia se nadao uvjeriti Tittonija da podnese ostavku, izazivajući time krizu vlade i stvaranje kabineta kakvog je on priželjkivao (premda je sam priznavao, da takav manevar nema baš puno izgleda na uspjeh). Nakon analiziranja brojnih političkih mogućnosti, Sinigaglia se dotakao pitanja koje je nagovijestilo, da bi njegovo gledanje na Riječki pothvat moglo biti još ciničnije, nego što se to iz njegovih ranijih izjava uopće moglo zaključiti: «S druge, pak, strane, pošto potpuno razumijem želju D'Annunzija i Riječana, da Rijeka bude talijanska i u kontaktu s Italijom (što i svi mi ostali zaista želimo), priznajem ti…».
Iz teksta kojeg je sačuvao Sinigaglia, nedostaje kraj pisma. Je li moguće da je pomišljao ostaviti Rijeku u stanju mučne nedovršenosti, čekajući na razrješenje unutarnjih problema Italije? Velik dio njegove prepiske s Giuriatijem upućuje na takovu mogućnost. Sinigaglia zasigurno nije bio spreman staviti sve karte na ulog Rijeke, a naročito je bio užasnut mogućnošću, da bi D'Annunziovi potezi mogli uroditi i drastičnim potezima u Italiji. Prije svega, nikakva «revolucionarna» sredstva s ciljem uklanjanja Nittija, nisu bila prihvatljiva, i Sinigaglia navodi tri razloga za ovakav svoj stav: «Kao prvo, zato što ogromne organizacije, za to potrebne, naprosto nema, čak ni u zamisli; drugo… jer bi se veliki dio stanovništva, sada uz nas… okrenuo protiv nas.. I treće, jer bi naše pokretanje pobune sigurno izazvalo nasilni, i vjerojatno organiziraniji pokret od strane socijalista…».
Čije se je revolucije bojao Sinigaglia? Socijalisti nisu predstavljali najveću prijetnju. U stvari, Sinigaglia je strahovao od istih onih elemenata, od kojih i Nitti: onih pripadnika vojske opijenih D'Annunziom. «Zemlji mora biti vraćen mir, dok se vatreno agitiranje svih naših pristaša mora ublažiti, jer sada su tu cijela armija i cijela mornarica, jednoglasni u podršci Rijeci i D'Annunziju…».153
Nastavljanje akcija nalik onim, koje je D'Annunzio pokrenuo u Rijeci, značilo bi u Italiji otvaranje prave Pandorine kutije. Puč, kako ga je Sinigaglia zamišljao, najbolje je mogao biti izveden u atmosferi reda i mira, i upravo je zbog toga želio zadržati D'Annunzija u Rijeci: «Veličanstvena akcija D'Annunzija mora ostati sjajnom epizodom, koju, međutim, treba završiti što je prije moguće».
Ovakav stav tipičan je za one, koji ne vole, ili nemaju povjerenja u demokratsku politiku, tako da su ljudi poput Sinigaglie i Giuriatija više voljeli zakulisne radnje, nego hazardnu igru izbornih kampanja. Nadali su se da bi Rijeka mogla brzo biti pripojena, ili bar da bi situacija mogla biti «normalizirana», kako bi se mogla otkloniti opasnost masovne akcije na čelu s D'Annunzijem. Giuriatijeva uloga u Rijeci bila je, dakle, uloga promatrača i manipulatora: na prvi znak akcije, on bi poslao znakove upozorenja, istovremeno pokušavajući D'Annunzija i njegove istomišljenike odvratiti od daljnjeg proširivanja njihovih aktivnosti. Kao što će događaji ubrzo i pokazati, uspjeh ovog plana ovisio je o brzom razrješenju krize. Što je duže trajalo «normaliziranje» situacije u Rijeci, veća je bila opasnost comandanteovog samostalnog djelovanja. Kao što su Sinigaglia i Giuriati predobro znali, predstavnici najraznovrsnijih političkih pokreta trudili su se oko D'Annunzija i bili u Palači puno srdačnije dočekivani, nego Marinetti i Vecchi.
Prije nego što se okrenemo neuspješnim pokušajima razrješenja krize u rujnu i listopadu, potrebno je raspraviti o druga dva elementa stava Sinigaglie i Giuriatija, jer su daleko nadilazili okvire samih prvih napora «obuzdavanja» Riječke avanture. Prvi element je ocjena pojave samog D'Annunzija. Kao što smo vidjeli, D'Annunzio je bio i nastavio je biti u samom središtu nacionalističkih zavjera, u širokom krugu ljudi smatran čovjekom koji bi najvjerojatnije trebao predvoditi snage /izišle iz/ rata protiv njihovih unutarnjih neprijatelja. Sinigaglia i Giuriati nisu dijelili ovo mišljenje jer su, premda priznavajući D'Annunziovu karizmu, smatrali da on nije sposoban predvoditi novu nacionalnu vladu. Ovaj stav Giuriati je iznio već početkom listopada,154 kada su Piero Foscari i Enrico Corradini, dva vodeća nacionalista, došli u Rijeku i pokušali D'Annunzija uvjeriti da predvodi vojni upad u regiju Venezia Giulia, a odatle i na Rim. Giuriati se susreo s ovom dvojicom prije nego što su imali priliku razgovarati s comandanteom, preklinjući ih da se odreknu svog nauma. Nakon što je iznio niz «praktičnih» primjedbi na plan, primijetio je da nije dovoljno imati samo vođu revolucije: trebalo je pronaći i budućeg diktatora, čovjeka koji će ustrojiti novi režim. Kada su mu Corradini i Foscari kazali da vjeruju, da je upravo D'Annunzio taj, Giuriati se upustio u dugu diskusiju o D'Annunziovim nedostacima kao mogućeg budućeg diktatora Italije. Pjesnik nije imao osjećaj za administraciju, kazao je Giuriati, i notorno nije imao osjećaj za rukovanje novcem. Bio je krajnje praznovjeran, a važne odluke često su ovisile o slučaju, a ne pomnom razmišljanju. I najzad, D'Annunzio nije posjedovao strogost i neumoljivost, odlike, po Giuriatiju, nezamjenjive, želi li se upravljati zemljom. On je, ukratko, bio previše pjesnik, a premalo comandante. Možda bi kraće vrijeme bio dobar kao vođa sićušne «nacije» od nekih pedesetak tisuća ljudi, kraći period, ali je bio potpuno neadekvatan za zahtjevniju ulogu, kakvu su Foscari i Corradini imali na umu.
Svoje vlastito sudjelovanje u osvajanju Rijeke, Giuriati je opravdao ukazivanjem na /malu/ veličinu grada i prisustvo stabilne upravne vlasti (Nacionalnog vijeća). D'Annuzio se nije morao petljati s administracijom, već je svoje aktivnosti mogao suziti na držanje govora, privlačenje pažnje svijeta na talijansku stvar i, konačno, direktno pregovaranje s Nittijem. Giuriati se je nadao, da će D'Annunziova ogromna moć uvjeravanja biti dovoljna za prevladavanje vladinog otpora aneksiji.
Slijedeća primjedba na račun «revolucionarnog» toka događaja u Rijeci primjedba je, koju su Giuriati i Sinigaglia dijelili s Nittijem. Kao što je Sinigaglia napisao, apsolutno je nemoguće da Italija dobije strane kredite sve dok mir ne bude učvršćen.155 Ako bi D'Annunzio izazvao vojnu krizu, ili bi njegovi potezi produžili mirovne pregovore, Italija bi bila odsječena od očajnički potrebnog novca. A prva među stranim silama koja bi, dok se riječki problem ne riješi, uskratila svoja sredstva, bile bi Sjedinjene Države.





PRVA PREKRETNICA:
KRAJ RUJNA-POČETAK LISTOPADA

Okupacija Rijeke, te potonje jasno iskazivanje nemoći vlade da razriješi krizu, zaprijetili su rušenjem Nittijevog kabineta. U praksi, uzmemo li u obzir talijanski parlamentarni sistem, Nittiju su na raspolaganju bile samo dvije opcije: ili proglasiti aneksiju Rijeke, ili raspustiti Parlament i raspisati nove izbore. Ova potonja bila mu je privlačnija, ali, kada bi se odlučio za nju, činilo bi se to odveć svojevoljnim, a njemu je bila potrebna najšira moguća podrška. U tom cilju poduzeo je dodatne mjere, zatraživši od kralja sazivanje Vijeća Krune, sastavljenog od vodećih političkih figura u zemlji, skupa s bivšim predsjedavajućima Vijeća ministara, vojnim vođama, Nittijem i kraljem: ni jednim jedinim glasom nije zatraženo pripojenje.156 Osiguravši takovu vidnu podršku svojoj politici, Nitti je od Komore zatražio glasanje o povjerenju njegovoj politici nastavka pregovora oko pripojenja Rijeke, izbjegavajući time otvoreni sukob sa saveznicima oko njenog dobivanja. 28. rujna, Komora mu je velikom većinom izglasala povjerenje po tom pitanju, i slijedećeg dana Nitti je raspustio Parlament, zakazavši nove izbore za 16. studeni. U međuvremenu je, usprkos žestini D'Annunziovog Cagoia govora, Nitti pokušao postići sporazum s comandanteom.
Izgledi za postizanje dogovora s D'Annunziom bili su vrlo slabi. Istog dana kada je došlo do zasjedanja Vijeća Krune, Nitti je slanjem admirala Cagnia u Rijeku, pokušao iskoristiti eventualno razmimoilaženje Komande i Nacionalnog vijeća. Cagni je ima odobrenje ponuditi D'Annunziju kompromisno rješenje, obećavajući da talijanska vlada nikada neće prepustiti Rijeku Jugoslavenima, da će Rijeka biti ili talijanska, ili nezavisan grad, ili da će u najmanju ruku biti održavan status corpus separatum. D'Annunzio, međutim, nije bio zainteresiran, hladno uzvrativši da odbija priznati «antitalijansku vladu Francesca Saveria Nittija».157 Bilo kakvo pregovaranje s njenim predstavnicima bilo je, dakle, nemoguće.
D'Annunziovi redovi vrlo su se brzo popunjavali, prisilivši ga uputiti otvoreni poziv talijanskim vojnicima, da prestanu dezertirati na stranu Rijeke,158 jer nije mogao primite sve one koji su mu se namjeravali pridružiti. Krajem jeseni, trupe pod njegovim zapovjedništvom brojale su skoro devet tisuća ljudi i taj je broj, samo da je želio, mogao biti i udvostručen. Osim raznih rodova vojske, svakim je danim bio sve veći i broj zapovjednog osoblja. 19. rujna, u Rijeku je stigao zapovjednik Luigi Rizzo, jedan od D'Annunziovih ratnih drugova i jedan od najodlikovanijih ljudi u Italiji. 6. listopada, samo mjesec dana kasnije, u Rijeku su stigla i dva poznata generala, Sante Ceccherini i Corrado Tamaio. Dezertiranje tako slavnih ličnosti još jednom nam potvrđuje, do koje su mjere D'Annunziove ideje prožele talijanski «establišment», kao i opasnost situacije u kojoj se je Nitti zatekao. Ceccherini je stigao u Rijeku iz dviju pobuda: da se pridruži pjesniku i priključi svome sinu, koji se je tamo već nalazio. General je napisao otvoreno pismo kralju i svojim vojnicima, objašnjavajući svoje dezerterstvo,159 pismo koje bi, kako s pravom ističe Gerra, «trebali poznavati svi, koji… proučavaju taj period, jer ono jasno svjedoči… kako je za mnoge Talijane, Gabriele D'Annunzio postao najviši simbol ljubavi i posvećenosti patriji».160 U svojem pismu, Ceccherini priča kako je primio pisamce od D'Annunzija, «najvećeg duha Italije», u kojem ih je podsjetio na njihova zajednička ratna vremena. Comandante kaže generalu, kako mu je ogromno zadovoljstvo imati njegovom sina u Rijeci, završavajući kratko pismo tantalizirajućim pitanjem: «Da li da kažem našu želju? Neću. No, kazat ću da je moja posvećenost potpuna». Ceccherini je bio istinski dirnut, ostavši, ipak, nekoliko dana u svojoj postaji. Na kraju se, ipak, nije mogao othrvati prikrivenom pozivu: «Tko god se pridruži najčišćem zagovorniku Velike Italije, suprotstavlja se svima onima koji su te izdali… Rijeka danas predstavlja puno više od potvrde svetog prava na talijansko. Rijeka je svjetionik koji obasjava svijet, a svijet, danas u bolnim grčevima, mora je prepoznati kao vrelo i simbol naše voljene zemlje…».
Kao što su događaji i pokazali, polet, koji je D'Annunzio uspijevao pobuditi u onima koji bi čuli njegove riječi, bio je čudesan, dok je u razmaku od svega nekoliko prvih tjedana u Rijeci, uspio već tada zamjetan govornički dar razviti do potpuno novog nivoa efikasnosti. Ceccherini je već puno godina ranije pao pod njegov utjecaj, odazivajući se pozivu čovjeka kojem se je od ranije divio: za mnoge druge, međutim, koji su u Rijeci živjeli ili su tu stigli iz čiste radoznalosti ili osjećaja avanture, D'Annunziove javne svetkovine imale su za cilj pridobiti ih za «stvar» i pružiti im osjećaj učestvovanja u pothvatu. Jedna od najčuvenijih takovih svetkovina, održana je dan nakon dolaska Ceccherinija i Tamaioa, na pogrebima Aldo Biniju i Giovanni Zeppegnou.
Bini i Zeppegno bili su piloti, koji su šestog ujutro poletjeli na izviđački let nad Rijekom i Sušakom. Motor je otkazao, i ovo dvoje su se strmoglavili. Zeppegno je izbačen iz kokpita i nabijen na željezni stup. Kada su prvi ljudi stigli na mjesto nesreće, Bini je još uvijek bio živ, ubrzo nakon toga umrijevši u bolnici. Od trenutka kada je, skoro mjesec dana ranije, D'Annunzio krenuo u pohod na grad, bile su to prve žrtve, a njihova je smrt bila posebno «d'annunzijevska», jer je, u vremenu kada je avion simbolizirao hrabrost i pustolovinu, komandante bio blisko povezan sa zračnim avanturama. Grad je oplakivao, a idućeg dana obavljene su pogrebne svečanosti.
Prema izvještaju u Vedetta d'Italia,161 svatko u gradu je na ovaj ili onaj način sudjelovao u ceremonijama, bilo u procesiji, bilo na groblju. Grad je bio ukrašen cvijećem, a u satima, koji su prethodili samoj ceremoniji, uslijedila je očajnička potraga za ono malo preostalog cvijeća u gradu: pokupovavši sve cvijeće u cvjećarnama, građani su poharali parkove i privatne vrtove. I tako je na kraju bilo, da je duga (“beskonačna”, izvijestile su novine) pogrebna povorka bila vatromet boja, sastavljen od cvijeća, zastava i uniformi. Na čelu mimohoda bila su dva voda strijelaca, a za njima gradska siročad i orkestar. Odmah iza mališana išle su dvije pogrebne kočije, prekrivene vijencima i zastavama. S obje njihove strane stupali su, u ratu ranjeni i odlikovani veterani, odajući poštu svojim palim drugovima. Odmah za pokrovima išao je comandante, u pratnji svog glavnog štaba: Rizzo, Ceccherini, Casagrande (zapovjednik zračnih snaga), Vadala (ispred Kraljevske garde) i druge, manje važne ličnosti. Za njima su išla dva velika kamiona s cvjetnim ukrasima svih vrsta, za postaviti na grobove i oko njih.
Povorka se je nastavila, sastavljena od svih mogućih građanskih grupa: vojnici i željeznički radnici, vatrogasci i muzičari, radnici i gimnastičari, političari i učitelji, i na kraju svega, tisuće građana, koji su naprosto željeli biti dio masovne građanske demonstracije, onog, što je Vedetta nazvala “plebiscitom ljubavi i sućuti”.
Povorka se je zaustavila na Danteovom trgu, ispunivši ga do zadnjeg mjesta, a D’Annunzio se je obratio okupljenima:

Slava letačkom paru, koji je podnio prvu plamenu žrtvu /prvi holokaust/ slobode Mučeničkom gradu!
Poručnik Aldo Bini, zapovjednik brigade Giovanni Zeppegno, Talijani nove Italije... mladi letački i zavjetovani par, naređujem da velika zastava... bude razvijena nad oba pokrova, zastava nad kojom je jednodušna zakletva prisegnuta i obnovljena...
Piloti moji, prekrite oba kovčega. Obavite ritual u znaku križa, kakav ostavlja sjenka zrakoplovnog stroja s njegovim dvostrukim krilima...
Narode Rijeke, gospodo vijećnici, predajemo ove naše prve mrtve svetoj grudi, slobodnoj grudi...
I budite uvjereni da svi, baš k’o ova dva, vatrom žrtvovana ispovjednika vjere, želimo umrijeti za vjeru.162

Danas, skoro šezdeset godina nakon ovih zbivanja, teško nam je oživjeti emocije i ushit tih trenutaka. Fizički podvig, kojeg je D’Annunzio ostvario ovim građanskim svečanostima, skoro je nevjerojatan svijetu, naviklom na elektronski reproducirane i podešene glasove. D’Annunzio nije imao privilegij zvučnika, ali je ipak uspio obraćati se desetinama tisuća ljudi na trgovima, držeći ih u stanju skoro potpune zanesenosti. Oni, koji su prisustvovali takovim svečanostima, još se uvijek prisjećaju djelovanja comandanteova glasa, čak i s udaljenosti od više stotina metara, u svim mogućim vremenskim uvjetima.
Opis Giuseppe Maraninija pomaže nam rekonstruirati dramu svetkovine: “Velikom pjacom pjesnikove riječi odzvanjale su oštro i jasno: i pratila ih je skoro grobna tišina. Činilo se kao da one tisuće i tisuće koji su slušali, ne dišu, ne žive: više su ličili ljudima ožalošćenih sjena. Pjesnik je govorio pod punim, blistavim mjesecom... u dubokoj, neizmjernoj tišini što je po tom uslijedila, moglo se jedino čuti prigušeni jecaj. I uistinu, sve kao da je odisalo beskrajnom, uzvišenom jadikovkom, tužnom mukom Italije”.163
I dok su ovakve svečanosti, poput pogreba ova dva pilota, bile nešto posve izuzetno, Rijeka pod D’Annunziom je bila neka vrst neprekidnog slavljenja, obilježenog govorima, marševima i paradama. Krajem rujna, skoro tri tjedna nakon “svetog ulaska”, vicekonzul O’Hara pisao je u Pariz, da je “grad prekriven zastavama. Sliči gradu u kom ljudi nemaju što drugo činiti zbog stalnih demonstracija...”.164 Jednako tako će i tjedan dana kasnije, John Clayton, dopisnik Chicago Tribune, započeti riječima, “posvuda vatromet boja i svjetla”.165
Rijeka je bila politički teatar, a njeni građani i legionari podjednako slušatelji i izvođači. Ova uloga bila je važna, jer D’Annunzio ne bi mogao održati entuzijazam za njegov režim, ako bi ovisio samo o jednoj ulozi, na uštrb svih drugih. Ljudi naprosto ne bi mogli mirno stajati postrance i dan za danom biti oduševljeni comandanteom, a da vrlo brzo ne izgube interes za spektakl, pa su tako svečanosti imale za cilj uvjeriti ih, da su aktivni sudionici u velikoj stvari. S druge, pak, strane, trebalo ih je stalno podsjećati na značaj njihovih aktivnosti, pa su skoro svakodnevne tirade s balkona služile kao litanije za Rijeku, neprestano naučavanje o značaju sveg što su učinili.
Puno godina nakon Riječke avanture, Giovanni Comisso je primijetio, da je D’Annunzio bio prva osoba koja je shvatila, da je političke probleme moguće riješiti obraćanjem ljudima, “opasan metod, iako možda i jedini moguć u Italiji, u kojoj se još uvijek ne zna, je li moguće izgraditi odgovorno i savjesno građanstvo”.166 Comissov stav karakterističan je za veći dio talijanskih promatrača, ali on ispušta iz vida važan element D’Annunziove dramaturgije. D’Annunzio nije bio toliko govornik, koliko tvorac svetkovina. On skoro nikada nije održao govor koji bar djelomično nije bio dijalog s mnoštvom, a ljudi su skoro više od godinu dana punili trgove u želji da sudjeluju. Bez aktivnog elementa u ovim proslavama, ljudi bi se vrlo brzo zasitili i D’Annunziova melodična glasa.
Kako bilo, sama priroda D’Annunziove političke drame bila je takva, da je nametala potrebu djelovanja po zapovijedi. Ako je, k’o što je comandante kazao svojim sljedbenicima, Rijeka kročila u novu eru veličine, onda mora postojati i neki vidljiv znak zbivanja tih promjena. Kao što su Sinigaglia i Giuriati puno ranije shvatili, psihološki je bilo nemoguće da se status quo duže održi, pa je nakon sastanka Vijeća Krune i neuspjeha talijanskog Parlamenta da djeluje u korist Rijeke, potreba djelovanja postala neodloživa. Značajno je, da Mussolinijevo pismo D’Annunziju nosi oznaku istog dana kada je održan i sastanak Krunskog Vijeća, koji se odvijao dok su Marinetti i Vecchi boravili u Rijeci.
Sasvim sigurno da u potrazi za pustolovnim idejama, nije trebalo gledati daleko van Rijeke: grad je vrvio od domišljatih ljudi. D’Annunzio je morao dati uhapsiti dva legionara, nakon što je saznao da planiraju otputovati u Rim i izvršiti atentat na Nittija. Uz trijeznije pripadnike vojske, bilo je i puno neobuzdanih avanturista – u listopadu će, tako, admiral Nunes Franco (koji je u Rijeci i oko nje, bio od kraja prethodnog mjeseca) odaslati na adresu vlade prilično uvjerljiv prikaz sastava legionara: “Među /elementima neupitnog patriotizma i monarhijske odanosti/, a koristeći se abnormalnošću trenutka, zateći ćemo i one elemente koji se... nadaju, da će pod plaštom Rijeke moći... pokrenuti svoje subverzivne ideje, idući čak toliko daleko, da pomišljaju i na radikalnu promjenu sadašnje monarhije... podrivači vjeruju da njima u prilog ide činjenica, kako u cijeloj Dalmaciji, a da ne govorimo Rijeci, imena ministra Nittija i velešt. Giolittija izazivaju strašnu odbojnost...”.167
Ova mržnja prema talijanskom političkom vodstvu predstavljala je, kao što smo vidjeli, samu suštinu D’Annunziove retorike, a pošto je skoro svaka vodeća figura, koja je sudjelovala u osvajanju Rijeke, smatrala Nittijev pad činjenicom od presudne važnosti, bilo je posve normalno da razmišljaju o bilo kom načinu ubrzavanja njegovog sloma. I dok je Sinigaglia, sa svim svojim, skoro patološkim strahom od masovnih pokreta, možda i inzistirao da su zakulisne radnje jedini siguran metod za svrgavanje Nittija, mnogi od onih koji su okruživali comandantea, nisu bolovali od takovih ograničenja. Među onima koji su željeli pokrenuti niz akcija protiv Nittija, najviše se isticao Guido Keller, koji se u više navrata pokazao kao jedan od najodlučnijih elemenata Riječke avanture.
Keller je bio čovjek koji nije mogao na miru sjediti, i za kojeg su smrtne opasnosti bile ključ za sretan život. Rat je za njega bio čudesna pustolovina, te je i on, baš kao i D’Annunzio, svoj dom pronašao među oblacima. Keller je bio jedan od vodećih talijanskih asova tokom sukoba, sa spektakularnim letovima nastavivši još dugo nakon što je napustio Rijeku. Giuriatijev opis Kellera, kojem se je izrazito protivio, možda je najpotpuniji: “Poput svih istinskih heroja, gnušao se... svake izvještačenosti. Poput svih velikih komičara, nikada se nije smijao. Život, svoj i svih drugih, smatrao je igrom, jedinom igrom kojoj nikada nije manjkalo zanimljivosti. Pošto nikada nije mogao zamisliti, a još manje procijeniti, zapreke, smatrao je da ništa nije nemoguće. S istom se je onom smirenošću, kojom je slikao seoske prizore, suprotstavljao i smrti”.168
Kellerov stil života imao je puno zajedničkog s Pokretom njemačke mladeži, tzv. Wandervogel,169 s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, premda je njegova ideologija djelovanja bila posve drukčijom od njihove. Često bi gol šetao plažom (čak i blizu Genove, prije rata, gdje je ne jednom uhapšen zbog nedolična izlaganja), a kada se je umorio od gradskog života u Rijeci, otišao je u unutrašnjost, spavajući u velikim plastovima sijena na otvorenom i hraneći se sakupljanjem voća i oraha uokolo. Imao je orla mezimca, koji se proslavio jednom prilikom, kada ga je D’Annunzio ukrao i donio ga u Palaču. Kellerova sklonost praktičnim šalama i piratstvu imala je u comandanteu svog najiskrenijeg štovatelja.
Obzirom na tako nemiran duh, Keller je samim svojim ustrojstvom bio nesposoban dokono sjediti, dok diplomati razglabaju o sudbini Rijeke. I tako je osnovao Ministarstvo za oružane prepade (slavni colpi di mano). na čijem je čelu bio on, sve u želji da Nittiju neprestano priređuje neugodnosti, a sebi zabavu. Ovi 'udarnici' postali su znak prepoznavanja d'annunzijevske Rijeke, i kao što je Giuriati s pravom primijetio, moglo se knjige ispuniti pričama o njima. Najčuveniju epizodu odigrao je mornarički dio Ministarstva oružanih prepada, postavši poznat pod imenom uskoci, ime preuzevši od srednjovjekovnih jadranskih gusara, koji su stoljećima terorizirali venecijanske lađe. Ovi Kellerovi prijatelji postali su gusari dvadesetog stoljeća, plijeneći brodove natovarene hranom i oružjem, uplovljavajući s njima u luku, na ogromno veselje i radost comandantea i građana Rijeke. Slične epizode izvođene su i noću, preko crta primirja, čime je gradu osiguran skoro nepresušan dotok hrane i drugih potrepština. Zaista, ove su operacije bilo u toj mjeri uspješne, da se je Giuriati žalio, kako D'Annunzio ni ne pomišlja na snabdijevanje Rijeke uobičajenim načinom, jer su colpi di mano bili sasvim dovoljni.170
Osim osiguravanja namirnica za Rijeku, Keller je jednako tako osigurao i razonodu i informacije. Pod njegovim vodstvom, a uz pomoć srodnih duša poput Comissoa i Cabruna,171 telegrafske veze između Sušaka i Opatije su prisluškivane, pružajući Komandi precizne informacije o talijanskim vojnim planovima oko riječkih granica. Kada bi Kelleru postalo predosadno, sam bi izveo napad, ponekad avionom, ponekad brodicom, ponekad pješice, sve u potrazi za avanturom. Tako je u listopadu, na primjer, poletio na izviđački let nad obližnjim jugoslavenskim teritorijem. Otkazao mu je motor aviona, i dok je polako ponirao nad prostranom ravnicom, pod sobom je ugledao kompleks zgrada s velikim ravnim prostorom u sredini. Prizemljio je avion usred polja i otkrio da je sletio usred samostana, dok su redovnici izvirivali iz svojih ćelija, grdeći ga jezikom koji nije razumio. Kroz nekoliko sati uspio je popraviti avion, ali je u međuvremenu u polju pronašao patuljastog magarca, koji mu se izuzetno dopao. I tako se desilo da je, kada je Keller doletio nazad u Rijeku, o stajnom trapu imao magarca privezanog, predavši životinju comandanteu.172
Giuriati je pisao da su ovi colpo za vladu predstavljali pravu noćnu moru,173 što mu možemo vjerovati. Spoj D'Annunziovih Cagoia govora i colpo ismijavao je Nittija, jasno pokazujući nemoć vlade, samo potcrtavajući svu mističnost Riječke avanture. Izgledalo je kao da D'Annunzio i njegovi sljedbenici mogu učiniti sve što požele. U skladu s tim, premda se je Keller na prvi pogled mogao činiti toliko bizarnom figurom, da mu ne pridamo doslovno nikakav politički značaj, njegove akcije u stvarnosti su imale veoma velik politički značaj. A kao što ćemo vidjeti, Keller je ozbiljno bio uključen i u stvaranje političkih ideja. Za nas je sada važno samo to, da je presudan značaj Kellera – kao i onih u Rijeci, koji su ga podržavali i simpatizirali – bio, njegovo potpuno odbacivanje Giuriati-Sinigaglia modela za Rijeku. Keller nije bio u stanju prihvatiti kompromis: on je D'Annunzija doslovno shvatio, kada je comandante govorio da će Rijeku pretvoriti u svjetionik cijelog svijeta, te je bio odlučan izvoditi stalno nove akcije, sve dok ta vizija ne bude ostvarena.
Sada ćemo se morati pozabaviti stanjem stvari u Rijeci, potkraj prvog mjeseca okupacije, jer je smjer, koji je comandante dao svojim potezima, velikim dijelom bio uvjetovan unutarnjom situacijom s kojom je bio suočen.

(nastavak slijedi...)

-----------------------------------

Intrigantna i nepoznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 2.dio)

---------------------------------



3
Pripremanje pozornice


D’Annunzijevo osvajanje Rijeke bilo je spektakularan događaj, kao što i dolikuje liku pjesnika-ratnika. Pa ipak, za takav poduhvat nije bila dovoljna samo karizma njegovog vođe, koji svoj trijumfalni ulazak u Rijeku, ujutro 12. rujna 1919. godine, duguje moćnoj spoju sila unutar talijanskog političkog svijeta. Ovaj dramatični pohod sile predstavljao je, zapravo, tek sitni djelić u sve složenijem i bezumnijem spletu manevara i urota, koje su obilježavale poratnu scenu. Neke od ovih snaga nastojale su svrgnuti nesigurnu talijansku vladu, a ustavnu monarhiju zamijeniti radikalnijim režimom, režimom čvrste ruke; drugi bi se zadovoljili garantiranjem aneksije Rijeci; dok su neki, pak, prizivali anarhističku ili komunističku revoluciju. Bez podrške svojih moćnih saveznika, D’Annunzio bi bio tek obični sanjar i veliki ratni heroj: uz njihovu pomoć, on je postao jedna od ključnih figura dvadesetog stoljeća.
D’Annunzio nije uvijek bio svjestan grupa i interesa koji su ga okruživali, jer su ga njegov vlastiti svijet i njegovi vlastiti potezi potpuno očaravali. Bilo je očito, da je njegova gesta bila zapravo taktički potez, kojim je diplomate u Parizu želio prisiliti, da priznaju talijansko svojatanje Rijeke i Dalmacije. Osim toga, on je priželjkivao svrgnuti Nittijevu vladu u Rimu i zamijeniti je vladom, sastavljenom od ratnih heroja i intervencionističkih vođa. Takova bi vlada, po njegovom mišljenju, bila u stanju obraniti talijansku “čast” i spriječiti, da se trijumfalan završetak Velikog rata pretvori u “osakaćenu pobjedu”, kakova se je, po njemu, polako pomaljala za konferencijskim stolom u Versaillesu. Za D’Annunzija, Rijeka je bila više od običnog političkog i vojnog udara. Da je to ostalo samo u tim okvirima, vatreni pjesnik nikada ne bi ustao iz bolesničke postelje i poveo napad na grad. «Marš iz Ronchija» bio je, zapravo, priprema za posljednji, trijumfalni čin drame Velikog rata, drame u kojoj je D’Annunzio sebi dodijelio ulogu glavnog lika i režisera. Kako bilo, u drami, koja se je na kraju odigrala na obalama Kvarnera, sudjelovalo je puno likova, i premda je D’Annunzio igrao glavnu ulogu, on je bio tek jedan u nizu likova u drami.
Kako su se pregovori u Parizu otezali do u nedogled, bivalo je sve jasnije, da je Italija uključena u novu borbu, borbu oko pobjedničkog plijena, ali ovog puta sa svojim bivšim saveznicima. Mjeseci, koji su uslijedili nakon oružanog sukoba, doveli su do dubokih razočaranja u Italiji, razočaranja koja su vršila strašan pritisak na one, koji su direktno sudjelovali u ratu: vojsku. Ovi veterani igrali su veoma važnu ulogu u Riječkoj avanturi.
Najznačajnija podrška i suradnja – i prije, i poslije marša – stigla je D’Annunziju iz redova vojske. Italija je imala dugu povijest pokušaja vojske, da preuzme vlast nad zemljom, a odvažni generali i cezari tisućljećima su predstavljali moćne figure na političkoj sceni. Još od Machiavellija, talijanski državnici i teorete strahovali su od disidentskih krugova vojske, i ta su se strahovanja zadržala do danas. Čudno je, ipak, i pored sveg naslijeđa rimskog perioda i renesanse (kada su plaćeničke vojske nerijetko odlučivale o sudbinama kraljeva i papa), današnja talijanska politička scena nije odveć blaga prema vojnim figurama. Čak ni veliki Giuseppe Garibaldi nije nikada ostvario neku duže političko trajanje, dok u našem vremenu izborne politike, većina talijanskih generala nije nikada uzela učešća u važnijim strankama. Osim toga, danas postoji oštra podjela između vojne i civilne uprave, dok su generali nastojali ostati izvan formalnog političkog djelovanja – što ne znači da se njime nisu potajno bavili.
Talijanski političari veoma su nalik scenskoj priredbi: producenti i režiseri skriveni su od očiju javnosti, dok glumci oživljavaju želje i maštu publike. U godinama neposredno nakon Velikog rata, puno energije uloženo je u svrgavanje vlade i dovođenje na vlast novog političkog režima. Kako bilo, najveći dio te aktivnosti pomno je skrivan od publike. Raznorazne spletke i urote, koje su obilježavale period neposredno nakon rata, u mnogome su ličile D’Annunzijevom pohodu na Rijeku: bile su dio skoro neoobuzdane teatralnosti vremena, više nalikujući snovima o novom svijetu, nego tradicionalnim političkim idejama. Prije n’o što se pozabavimo konspirativnim temama, prvo se moramo upoznati s “horom” jadranske drame: vojnicima, koji su činili nezamjenjivo jezgro riječkih legionara.


HOR: VETERANI VELIKOG RATA

Od samog početka, mir je stvarao ogromne probleme. Talijanski tisak bučno je zahtijevao brz povratak ratnih veterana njihovim familijama i radnim mjestima – da bi otkrio, kako je transformacija vojnika u građane ozbiljan poduhvat, na neki način i teži od njihovog slanja u vojsku. Iznenađen nenadanom “eksplozijom” mira, glavni štab je u znatnoj mjeri bio nespreman za predstojeću ulogu, a problemi mira su se pokazali ozbiljnima. Već je sam broj vojnika izazivao ozbiljne logističke poteškoće. Situacija je posebno bila loša u pokrajini Veneto, u kojoj je bilo teškog bombardiranja cesta, mostova i željezničkih pruga. Posvuda su bili vojnici, koji više nisu bili potrebni za borbu, ali se nisu mogli vratiti svojim kućama i obiteljima.
Bilo je tu i drugih problema. Vladala je opće raširena bojazan, da ugušena nacionalna ekonomija možda neće moći apsorbirati veliki priliv veterana na tržištu radne snage, a od strane Glavnog štaba postojao je veliki otpor općoj demobilizaciji. Naravno, ova želja da veliki broj Talijana bude zadržan u uniformi nije isključivo (pa ni prvenstveno) bila proizvod brige o tržištu radne snage. Birokracije uvijek teže brojčanom umnožavanju, a talijanska birokracija je među najrazvijenijim (rekli bi, “bizantinskim”) u svijetu. Cijeli taj period nakon rata, obilježavala je nevjerojatna birokratska pometnja – pometnja koja otada predstavlja talijanski znak prepoznavanja – koja je svakodnevnom tisku predstavljala neiscrpno vrelo zabave frustrirane publike. Osim ovog, bilo je i drugih motiva, koji su tjerali generale da se bore za veću armiju: bilo je, na primjer, puno onih koji su, pošto su vanjske granice osigurane, vojsku htjeli upotrijebiti protiv unutarnjih neprijatelja Italije. I konačno, u redovima oficirskog zbora došlo je tokom neprijateljstava do ogromne promjene. Brza, iznenadna ratna unapređenja postala su uobičajena stvar, tako da je armija, koja je početak rata dočekala sa 142 generala, sada imala skoro 1.246 osoba s tim činom. Ovi ljudi, spremni zadržati svoj status (i svoj dohodak), odlučno su se borili da zadrže veliku mirnodopsku vojsku, i zazvonili su na uzbunu otkrivši, da vlada u Rimu namjerava oružane snage vratiti u njihove predratne okvire. U novije vrijeme, vlade koje su pokušavale smanjiti broj ljudstva pod oružjem, i koje su drastično srezale vojne izdatke, bez razmišljanja su od strane generala i njihovih prijatelja u određenoj mjeri smatrane subverzivnim, ako ne i direktno izdajničkim, a vlada Francesca Savierija Nittija nije tu predstavljala nikakav izuzetak. Malo se strasti može po svojoj snazi usporediti s onom, koja sjedinjuje brigu oko čovjekovog vlastitog položaja i napuhnuti osjećaj patriotizma, a upravo je ta strast bila vrlo raširena u redovima vojnog vodstva Italije na kraju Velikog rata.60
Sam mir je, dakle, stavljao pred vladu i narod, koji je silno želio okusiti slast pobjede, brojne probleme. Pored logističkih problema, kao i sve prisutnije nelagode oko disidentskog dijela oficirskog kadra, bilo je i drugih problema političke prirode, koji su se s vremenom sve više uvećavali. Bila je to posljedica nečeg, ratom stvorenog i potpuno novog u talijanskoj politici: ogromna masa ljudi, nadahnuta demokratskim idealima. Tokom zadnjih etapa rata, naročito nakon katastrofalnog poraza armije kod Caporetta /Kobarida/, vlada se je odlučila za pravu kampanju indoktrinacije, uvjeravajući vojnike da upravo oni imaju veliki, osobni udio u konačnom ishodu rata, obećavajući im svaku moguću nagradu u zamjenu za pobjedu. Politički gledano, vojnici koji su se vratili s fronta, na određeni način nisu bili isti oni koji su otišli u rat. Oni su bili uvjereni da će imati odlučujuću ulogu u poslijeratnom razdoblju, pri čemu im je obećano ne samo učešće u političkoj budućnosti zemlje, nego i opipljiva ekonomska nagrada. Svakom veteranu obećan je njegov vlastiti komad zemlje, samo ako to poželi. Dobivši rat, veterani su sada poglede uprli prema potpuno novom svijetu, osjećajući se izdanim od strane vlade koja ničim nije potvrđivala da će i ispuniti svoja zadana obećanja.
Vrlo brzo je postalo jasno, da vlada neće ispuniti svoja obećanja, kao i da će svaka moguća nagrada otići onima, kojima je najmanje bila potrebna. Ne-oficiri otpušteni su bez doslovno lire u svom džepu, dok su oficiri primali pozamašne isplate. Čak i kada je prava poplava javnog gnjeva pred ovakvim mučnim stanjem stvari dovela do toga, da je određena financijska pomoć data veteranima, koji su se vraćali u veljači 1919. godine, nejednakosti su ipak ostale velike i opće raširene. Neraspoređeni oficiri, koji su se borili tokom cijelog rata, po otpuštanju iz aktivne službe dobivali su manje, nego što bi tek raspoređeni potporučnik zaradio samo za mjesec dana. Jednako tako je i izvan glavnog štaba bilo povlaštenih kategorija osoba, koji su uživali u izuzetnim pogodnostima. Netko iz struke mogao je biti prebačen u svoj rodni grad, gdje bi od vojske primao svoju punu plaću, dok bi paralelno (u civilnoj odjeći) obavljao i druge poslove u svom interesu. Ovi profesionalci imali su tu privilegiju da, dugo nakon što bi siromašniji pripadnici njihovih borbenih odreda bili vraćeni nazad u zajednicu, prepušteni borbi s izuzetnim financijskim poteškoćama, odugovlače s otpuštanjem i nastave i dalje primati dvostruku plaću.
I “studenti” su uživali povlašteni status. Njima je dopušteno pohađati posebnu nastavu na sveučilištima, pri tom i dalje zadržavši svoje vojne povlastice i primajući plaću. Njihova nazočnost nastavi nije se, međutim, zahtijevala, omogućujući ovoj blaženoj manjini vođenje skoro idiličnog života, uživajući u bogatoj raznolikosti sveučilišnog života, lišeni skoro svih obaveza. Do ljeta 1919. godine, broj ovih sretnika popeo se na skoro dvadesettritisuće.
I premda su ovako grubi primjeri favoriziranja doveli do znatnog nezadovoljstva u vojsci, kao i određenih oštrih kritika od strane političkih protivnika režima, sve u svemu, to ipak nisu bila sporna pitanja koja su dublje potresla talijansku javnost. Iznad svega, ona je žudila za ponovnim uspostavljanjem predratnog stanja, kako bi se svi mogli vratiti svojim uobičajenim problemima. Da se je to čudo i desilo, D’Annunzijev pohod na Rijeku najvjerojatnije se nikada ne bi desio. Italija se, međutim, nije vratila “normali”. Devalvacija lire, do koje je došlo uglavnom između 1919. i 1920. godine, najspektakularniji je pokazatelj ekonomske katastrofe, koja je potresala naciju. Do kraja 1920., lira je vrijedila tek četvrtinu svoje vrijednosti od 1914., što ne samo da je uništilo one, koji su živjeli od redovnih primanja i ušteđevina, nego i one koji su podupirali vladine ratne napore pristajući na “kreditiranje pobjede”. Procijenjeno je, da se je na taj način skoro trideset posto nacionalnog dohotka između 1916. i 1918. vratilo u državnu kasu – dok je s krajem 1920., vrijednost ovih pozajmica opala za sedamdesetpet posto.
Reakcija masa na inflatorne cijene nakon rata bila je nevjerojatna, posebno promatramo li iz moderne perspektive: u prvim mjesecima 1919. potrošači su odbili kupovati, nadajući se, da će cijene pasti. Bilo je to, naravno, logično, uzme li se u obzir nepoznavanje zakonitosti ekonomskih procesa. Pošto se vjerovalo da su visoke cijene izazvane ratom, mnogi su vjerovali da će, jednom kada rat završi, cijene pasti – a kada do toga nije došlo, očaj se je pretvorio u gnjev. U srpnju 1919., razgnjevljeno stanovništvo počelo je pustošiti robna skladišta, i vlada se je odlučila za prisilno snižavanje svih cijena za pedeset posto. Ovo veliko snižavanje cijena samo je, međutim, odgodilo lavinu. U prvoj polovini 1920., životni troškovi prosječne radničke obitelji bili su za 560 posto veći nego godine 1914.61
Ironija ove situacije bila je međutim ta, da su se veterani vjerojatno našli u najtežoj ekonomskoj situaciji. Bili su bez sredstava i zaposlenja, a njihov je gnjev dodatno bio ojačan spoznajom da su mnogi, koji su izmakli vojnoj službi i ostali kod kuće, na ratu zaradili silno bogatstvo. Ne treba nas dakle začuditi činjenica, da je na svom prvom nacionalnom okupljanju, siječnja 1919. godine, zvanična organizacija veterana, Associazione Nazionale Combattenti, istupila s prilično radikalnim zahtjevima. Oni su zahtijevali zasjedanje Ustavotvorne Skupštine i donošenje novog ustava, raspuštanje Senata i stvaranje brojnih vijeća, izabranih od strane različitih predstavnika radnika i uprave, te skraćenje vojnog roka na tri mjeseca. Osim toga, zahtijevali su i da ratnim veteranima bude podijeljena neiskorištena zemlja – vladino obećanje iz vremena rata.
Ovaj je manifest veterane nevjerojatno približio poziciji njihovog starog neprijatelja, socijalističkoj stranci, oboje zahtijevajući novu strukturu upravne vlasti i raspodjelu zemlje. Ocjena Emilia Lussua, jednog od najpromišljenijih talijanskih ljevičara, skoro da to potvrđuje kada piše, da je najveći dio veteranskog programa napisan u cilju ohrabrenja suradnje sa socijalistima: “Veterani su zapravo ... filosocijalisti, ne zato što bi bili upoznati s klasicima socijalizma, već zbog svog dubokog osjećaja internacionalizma, ostvarenog usred realnosti rata, kao i zbog svoje želje za zemljom”.62 Aktivna suradnja veterana i socijalista nije dolazila u obzir, jer je upravo otpor socijalista ratu bio taj, koji nije dopuštao formalnu potporu veterana. Pa ipak, socijalne težnje veterana nerijetko su bile identične onima socijalista. Ovo preklapanje želja uvelike je otežavalo odgonetanje političke budućnosti Italija u mjesecima, neposredno nakon završetka rata: koalicije bi nastale oko nekog važnog pitanja, da bi se već idućeg tjedna raspale oko nekog drugog. U međuvremenu, vlada je svoju sigurnost pokušala obezbijediti okrećući se vojsci.


VOJSKA KAO PRETORIJANSKA GARDA

U ljeto 1919., u talijanskoj je vojsci pod oružjem (izuzevši oficire) još uvijek bilo 1.575.000 ljudi. Nešto više od pola, bilo ih je vrhovnim zapovjedništvom, a od njih, 740.000 bilo je razmješteno u zoni ratne opasnosti, spremni za slučaj ponovnog izbijanja neprijateljstava - mogućnost vrlo realna, u trenutku kada se je talijanska delegacija privremeno povukla s mirovnih pregovora u Parizu.
Na taj je način nešto više od 600.000 ljudi ostalo u vojsci, od čega ih je skoro pola bilo razmješteno u zemlji, s ciljem osiguravanja “javnog reda” ili “unutarnje nacionalne bezbjednosti”. Oni su predstavljali suvremenu pretorijansku gardu, koja je vladu trebala zaštititi od potencijalnih unutarnjih neprijatelja.
Vlada, koja ima svoju vlastitu policiju od 300.000 ljudi, jeste vlada krajnje nesigurna u svoju vlastitu stabilnost i popularnost, i zaista, unutar Orlandove vlade, strah od unutarnjih previranja bio je veoma raširen. Nadalje, skupine, kojih se je vlada bojala, nisu dolazile isključivo iz redova lijevo usmjerenih političkih organizacija: vlada je podjednako strepila i od mogućih nevolja s veteranima povratnicima. Da ironija sudbine bude veća, najviše straha ulivali su upravo najviše slavljeni vojnici: arditi, ili jurišni udarni odredi.
Arditi /»smjeli»/ su bile najslavnije talijanske trupe Velikog rata. Kao kontrast pješadincima, koji su smrt čekali u blatu rovova, arditi su umirali “lijepom smrću”, sudjelujući u očajničkim napadima na neprijateljske položaje, predvodeći juriše izloženim, strmim kosama brda, pjevajući (prema legendi) svoje vlastite pjesme. Ovi jurišni odredi živjeli su odvojeno, štedeći svoju energiju za trenutke najstrašnijih borbi i najvećih opasnosti. Njihovi životi bili su u nevjerojatnom srazu s životima običnih vojnika i onih njihovih zemljaka, koji su bili daleko od ratnih poprišta. Ovaj kontrast postao je nakon rata još uočljiviji, jer su mnogi među njima otkrili, da je prilagođavanje mirnodopskim uvjetima možda i teže, nego suočenje s austrijskim cijevima. Čak i prije zvanične objave mira, arditi su se bavili melankoličnim razmišljanjima o životu, koji ih očekuje nakon prestanka aktivne službe. Srećom, arditi su (mnogi među njima bili su izuzetno obrazovani) iza sebe ostavili obimnu pisanu građu, svojim stavom nerijetko podsjećajući na mladog Ernesta Hemingwaya. U jesen 1918., Ferruccio Vecchi, jedan rječiti ardito, izrazio je to ovako: “Sada, kada je rat prispjeo kraju, upravo smo mi ti, koji više ne vidimo puta, ti, okruženi ponorom, ti, bez kruha svagdašnjeg. Svaki od nas... neminovno mora isključiti mogućnost nastavljanja s životom tamo, gdje je 1915. prekinut... Rat je sada postao i naša druga priroda... Kuda da krenem? Što da činim? Ne znam... “.63 Takvim likovima, mirnodopske težnje nisu mogli nadomjestiti dramu i slavu rata.
Arditi su se suočili s onim, što bi mi danas nazvali egzistencijalnom krizom – krizom besmisla života – pa je tako i “rješenje” koje su primijenili, bilo karakteristično za njihov način razmišljanja – Italiju su pretvorili u bojno poprište. Već je početkom prosinca 1918., čuveni futurist Mario Carli, jedan iz njihovih redova, pozvao svoje suborce da nastave sa svojom iskrenom borbom van redova vojske. “Ovdje još ima puno posla”, poručio je u prosincu čitateljima svojih novina (Roma Futurista), da bi nekoliko mjeseci kasnije, sročio odu slavnoj budućnosti, koja nakon rata očekuje njegove drugove ardite: “Za vas, rat jedino može biti nastavak slave, izvojevane na krvavim poljima, i odavanje počasti nacije vašoj neizmjernoj ljudskoj vrijednosti, koja mora biti upotrijebljena i usmjerena na način, koji će najbolje služiti miru.”64 Carli iznosi, da su arditi posjedovali kvalitete, koje su ih izdvajale iz velike mase ostalih ljudi. Isto onako kao što su predstavljali elitu oružanih snaga, moraju i sada postati elita političkih snaga Italije. Dokazavši svoju vrijednost na bojnom polju, oni su sada mogli preuzeti svoju zasluženu ulogu istinskih vođa nacije.
Ova ideja nije bila ograničena samo na šačicu pripadnika jurišnih udarnih odreda: puno Talijana najrazličitijih političkih opredjeljenja, dijelilo je ovo razmišljanje. Točnije, bez obzira na njihovo mjesto na političkoj ljestvici, talijanski politički vođe vjerovali su, da će arditi igrati odlučnu ulogu u budućnosti Italije. I dok su jedni pozdravljali najavu povratka ardita, drugi su, pak (a među njima su mnogi bili u doba borbi njihovi pobornici), transformaciju elitnih borbenih pripadnika u unutarnju silu smatrali zlokobnom – uključujući i generala Enrica Cavigliu, koji je veljače 1919. proglašen i ministrom rata:

Kao Zapovjednik Armije, izrazio sam podršku raspuštanju ardita... No, kao ministar rata, svjestan sam potrebe da ih se zadrži... U trenucima političkih nemira, kakvi su potresali Italiju, /arditi/ su u rukama vlade predstavljali korisnu silu, pošto su ih se silno bojali zbog njihovog teženja brzim i nasilnim akcijama. Da ih se raspusti, oni bi ojačali redove revolucionarnih stranaka.65

Caviglia je, kao uostalom i ostali članovi talijanskog “establišmenta”, strahovao, da bi se arditi mogli pretvoriti u privatnu vojsku ovih ili onih organiziranih skupina talijanske političke ljevice. Do tog bi, ipak, došlo vrlo teško, pošto zapravo i nije bilo političke organizacije, sposobne “upotrijebiti” ih za svoje ciljeve. Ne čudi, dakle, činjenica, da su se arditi nastojali držati podalje drugih grupa, i dok su čekali ishod svoje sudbine, stvorili su nacionalnu organizaciju, ističući razvoj ljudi velike fizičke odvažnosti i herojske odlučnosti. Heroizam je – kao i uvijek u Italiji – značio i dominaciju talijanskih žena, tako da u pogledu tog značajnog elementa njihovog programa, prvi arditski proglasi nisu ostavljali traga nikakvoj sumnji: “Ludo ćemo voljeti brzinu i lijepe žene. Ako bude moguće, brzo ćemo voljeti lijepe žene. Ali, u danom trenutku i brzo bježati od lijepih žena.”66
Nadalje, arditi su sve više zvučali kao anarhisti, ukazujući na pogreške moderne države i nagovještavajući, da bi se jednog dana njihov gnjev mogao okrenuti i protiv same Italije, uništavajući je. Svojim slikovitim jezikom arditi su, karakteristično, upozorili da bi mogli “rastaviti, očistiti, podmazati i modernizirati sve dijelove komplicirane političko-birokratsko-pravosudne talijanske mašinerije, ili, ustanovivši da je postala neupotrebljiva, baciti je u peč za taljenje /melting-pot/ revolucije”.67
Ova retorika kao da je potvrdila najgore strahove generala Caviglie, no, potezi ardita su bili sve, samo ne revolucionarni. U stvari, njihovo najozbiljnije zadiranje u talijansku politiku u prvoj polovini 1919., bilo je na strani fašista. 15. travnja, izveli su rušilački napad na urede milanskih novina socijalističke stranke. Demoliranje ureda Avantija izvedeno je s istom onom pomnom surovošću, kao i napadi na neprijateljske položaje tokom rata, a i napad, i kasnija službena reakcija, puno nam govore o stavu vođa talijanske vlade.
Uočljivo je bilo odsustvo intervencije od strane snaga “reda i zakona” tokom napada, a kada su generala Cavigliu zatražili da ispita stvar, njegov je stav bio krajnje susretljiv – prema napadačima. Po riječima Ferruccia Vecchia, jednog od učesnika u napadu, general se povjerio arditima da mu je drago, da je socijalistima očitana ozbiljna “lekcija”. Osim toga, ne samo da nije bio zaprepašten ovom provalom paravojnog političkog nasilja, Caviglia kao da je sa zadovoljstvom obznanio, da su arditi izvojevali značajnu pobjedu protiv njihovog socijalističkog neprijatelja, upozorivši pri tom ljevicu, da vode unaprijed izgubljenu bitku: “Upozorio sam socijaliste da ne pribjegavaju nasilju, jer će sasvim sigurno izvući deblji kraj. Rekao sam im, 'Nemojte se zavaravati... nasuprot sebe imate ljude, koji su četiri godine svakodnevno, tisuću puta na dan, riskirali svoje živote... Poštujte zakon i vladajte se primjereno.’”.68
Nasilje je bilo sasvim prihvatljivo, sve dok je bilo okrenuto protiv snaga, suprotstavljenih vladi. Caviglia je ljevici preporučao umjerenost i razboritost, dok su arditi, bar na tren, poslužili svrsi, ne primivši nikakav ukor od uvaženog generala.
I dok je preraspoređivanje 300.000 vojnika za unutarnje potrebe predstavljalo do tad potpuno nepoznato, zlokobno uvođenje vojske u talijanski politički život, postupci ardita taj su život izmijenili u samom njegovom temelju. Renzo De Felice, veliki povjesničar talijanskog fašizma, okarakterizirao je svu neponovljivost ovog događaja: “Politički sukob u Italiji, oduvijek je bio ‘obiteljska stvar’, stvar govornika, proglasa, novina, demonstracija i masovnih mitinga, iako ponekada prebučnih, ipak uvijek mirnih... Sada su, međutim, arditi izdigli politički sukob na puno viši nivo, organizirajući ga u skladu s militantnim pravilima igre.”69
I zaista, talijanska politika pretvorena je u oružani sukob. Pobjednik ovog sukoba – tri godine kasnije – na kraju će biti pokret s najjačom privatnom vojskom: Mussolinijevi fašisti. Na kratko, ipak, u trenutku kada razne grupacije počinju organizirati svoje vlastite odrede za nadolazeći sukob, arditi, kao uostalom i svi veterani rata, iznenada postaju interesantni svim političkim snagama nacije. Ardite je vrbovala i ljevica, i desnica, i u periodu od 1919. do 1922., nalazimo ih angažirane u najrazličitijim mogućim organizacijama. No ipak, i tokom velikog niza sukoba, bilo je puno onih koji su čvrsto vjerovali, da arditi ne mogu niti jednoj grupaciji služiti kao privatna vojska, da sudbinu Italije arditi trebaju odrediti – oni sami.
Izuzetno je teško odrediti Ardite u okvirima tradicionalnih ljevičarsko-desničarskih kategorija moderne politike, pošto je veliki dio njihove retorike zvučao radikalno (ako ne i isključivo revolucionarno), da bi pri tom puno njihovih akcija ipak bilo krajnje reakcionarno. Kao što ni talijanski “establišment” nije imao pojma, što činiti s njima. Vodeći socijalisti, poput Filippa Turatija i Giuseppe Emanuela Modiglianija, govorili su o arditima kao o plaćenicima na raspolaganju reakcionarnim snagama, dok su vojni zapovjednici u toj mjeri bili sigurni u radikalnost njihovih udarnih jurišnih odreda, da je sredinom svibnja vojnicima zabranjeno kupovati ili čitati “boljševički časopis” L’Ardito.70 Na neki su način i socijalisti i vlada bili u pravu: arditi su bili anti-socijalistički revolucionari, potencijalno opasni za sve postojeće organizacije.
I prije D’Annunzijeva pohoda na Rijeku, pokušali su neki među arditima svrgnuti vladu u Rimu. U ljeto 1919. planirala je skupina anarhista i ardita osvojiti vlast u Rimu i proglasiti Ustavotvornu Skupštinu. 6. srpnja oko ponoći, rimska policija uhitila je grupu urotnika u jednom restoranu, uhitivši zatim i dvadesetak drugih revolucionara, okupljenih ispred Pietralata tvrđave, koji su u njoj utaborene vojnike pozivali da im se pridruže u pobuni. Urota je rutinski ugušena, a njeni su sudionici utamničeni. Premda je grupa bila mala (svega četrdesetosam članova, koji su optuženi za podrivanje države), skoro je svaki ardito znao da su događaji u toku, a ima i dokaza da bi mu se, da je ostvario određeni početni uspjeh, svi pridružili. Nadalje, članovi republikanske stranke bili su spremni pridružiti se generalnom ustanku, a ima i određenih naznaka – od strane vladinog agenta – da je i sam D’Annunzio sudjelovao u uroti.71
I pored neuspjeha Pietralata urote, predstava o arditima kao udarnoj snazi revolucionarnog pokreta, nastavila je živjeti. Možda je najzanimljiviji primjer potencijalnog radikalizma jurišnih udarnih odreda (izuzmemo li njihovu ulogu u Riječkoj avanturi), bio tzv. Arditi del Popolo, antifašistička “narodna armija”, koja se je na kratko pojavila u ljeto 1921. godine.72
Arditi del Popolo djelo su Argo Secondarija, istog onog koji je dvije godine ranije rukovodio Pietralata fijaskom, i dvije godine intenzivnog, od oka javnosti skrivenog rada na njegovoj organizaciji. Arditi del Popolo bio je izrazito antifašistički pokret: “Sve dotle, dok fašisti ne prestanu napadati našu braću radnike”, hrabro je obznanio Secondario, “arditi Italije ne mogu imati ništa zajedničkog s njima”. Arditi del Popolo je bila grupa, koja je organizirana radi obrane radničke klase, obećavši da će fašističkim odredima uzvratiti podjednakom silinom. Osim toga, kao što je to Secondario u više prilika jasno izrekao, krajnji cilj organizacije bila je revolucija.
Karijera Argo Secondaria završila se je na tipično bizaran način: u ljeto 1924., u trenucima potpunog duševnog rastrojstva, prebačen je u duševnu bolnicu, gdje je i ostao do svoje smrti, 1942. godine. Kako bilo, ovaj opsjednuti ardito i urotnik, uspio je Ardito del Popolu pribaviti zavidan broj sljedbenika. 6. srpnja 1921. godine, praćen ogromnim aplauzom velikog broja pristaša, Secondario će na čelu dvije tisuće ljudi proći rimskim Botaničkim vrtom. I u ostalim dijelovima zemlje došlo je do sličnih pokreta, tako da se u urede Ministarstva unutarnjih poslova slijevaju izvještaji policijskih špijuna i potkazivača, govoreći o prisutnosti Arditi del Popola širom zemlje. Arditi del Popolo je brojio više tisuća članova, a njihovo sjedište u Rimu nalazilo se je u istom odsječku Palazzo Venezia u kojem i Udruženje nacionalnih veterana. Sve su to bili više n’o jasni znaci da se je, sa zebnjom dugo očekivani radikalni pokret, iz rovova najzad preselio na ulice Italije. I zaista, Komunistička internacionala poticala je talijanske komuniste da se pridruže Secondariovim redovima.
Kao i mnogi napori slične vrste, i ovaj je pokušaj ardita propao, no, politički promašaji često su poučni koliko i sami uspjesi, a ovaj slučaj dao je nekoliko važnih lekcija. Prva i najvažnija bila je, nenadana erupcija nacionalne organizacije pokazala je skoro opću prisutnost ilegalnih veteranskih grupa u poratnoj Italiji. Da je tako marginalna figura poput Argo Secondaria, bila u stanju širom zemlje okupiti tisuće sljedbenika jasno je govorilo, da je ogorčenost prema talijanskom “sve po starom” bila duboko usađena u srcima onih, koji su se u ratu borili za “veću” naciju, te potvrđuje točnost strahovanja vlade od subverzivnog pokreta, organiziranog od strane ratnih heroja. Nadalje, Secondarijeve aktivnosti tokom ljeta 1919. do ljeta 1921. jasno ocrtavaju upornost takvih napora, i pomažu nam shvatiti fenomen D’Annunzijeve Rijeke. Od mnogih mjesta, na kojima krajem ljeta i u ranu jesen 1919. zatičemo Argo Secondaria, nalazimo i Rijeku, dok agenti Ministarstva unutarnjih poslova izvještavaju o njegovom tromjesečnom boravku, od kolovoza do listopada te značajne godine, u tom gradu.73 Mnogi od onih, koji su bili simpatizeri Arditi del Popola, snažno su bili privučeni D’Annunzijevim avanturama na Jadranu, a značajno je i to, da se je Arditi del Popolo pojavio nakon kraja d’annunzijevske Rijeke.
Grad mučenik /citta olocausta/ nije bio tek slučajno skretanje s, inače pravilnog i ravnomjernog toka talijanske povijesti, kao što nije ni bio događaj, do kojeg je došlo isključivo zbog neponovljive karizme i mašte Comandantea. Osvajanje Rijeke uistinu je predstavljalo neodvojivi djelić sveukupne atmosfere tog razdoblja. Pokušaji frustriranih i krajnje idealističkih veterana, da preoblikuju svijet po uzoru na herojstvo rata, podjednako su prethodili i slijedili Riječku avanturu, a D’Annunzijev je pokušaj bio naprosto jedan u nizu sličnih. Val javne podrške Arditi del Popolu, baš kao i onaj koji se valjao u susret D’Annunziju u Rijeci, jasno ukazuje na duboko vrelo javnih osjećaja, iz kojeg su ovakvi teatralni poduhvati mogli crpsti svoju energiju. Dugoročno, međutim, ovako jaka podzemna struja općeg sentimenta, tako lako ukrotiva od strane velikih koreografa masa, pokazala se je kobnom po talijansku demokraciju: Benito Mussolini, drugi veliki politički dramatičar tog razdoblja, bio je u stanju osvojiti ovaj sentiment i učiniti ga suučesnikom u njegovom vlastitom pohodu na vlast. Duboka zgađenost nad talijanskim “establišmentom”, razočaranost epilogom pobjedničkih ratnih napora, te panika zbog općeg stanja u zemlji zajedno su doprinijeli tome, da Italija očajnički počne tragati za vođama, koji bi mogli nadahnuti upravo pokrenute mase, i vladom, koja bi mogla dati smisao životu talijanskog naroda. Sve to bili su snažni osjećaji, koji su se na kraju slili u uspjeh fašističkog pokreta. Nas trenutno ne zanimaju uzroci Mussolinijeva uspjeha, no, svijet, iz kojeg je fašizam iznikao, itekako je u središtu d’annunzijevske melodrame.
Zvaničnici Rijeke već su izrazili svoju želju za sjedinjenjem s Italijom, njihovom “rodnom grudom”. Kako su ekonomski i politički uvjeti postajali sve bezizgledniji, vođe programa pripojenja za pomoć su se obratili onima, koji su davali najviše izgleda za djelovanje u njihovu korist. U proljeće i ljeto 1919., prijatelji Rijeke dolazili su, izgleda, uglavnom iz redova desnice (ili su tamo već tradicionalno svrstavani): oni, koji su stali na stranu intervencije u Velikom ratu, oni koji su se radovali boju, i oni koji su bili svjedoci kada je ponižavajuće rasulo poraza kod Caporetta, ustupilo pred konačnim, trijumfalnim danima Vittorio Veneto bitke. Bili su to ljudi koji su govorili jezikom ardita. U skladu s tim oni su, kao što nam, uostalom, predobro poznata retorika kazuje, zahtijevali “Veliku Italiju”, “Italiju iskupljenu” njenom patnjom i njenom borbom na poljima rata. Kada se je počelo činiti, da će za mirovnim stolom Italija biti lišena svog “zasluženog” ratnog plijena, ovi patrioti i šovinistički zagovornici odlučili su stvar preuzeti u svoje ruke. Takovih je bilo jako puno, svi riješeni “osvijetliti” čast Italije, pa čak i ako zbog njena ugleda treba uništiti zemlju.
Ideja oružane akcije “oslobađanja” Rijeke od njenih savezničkih okupatora, nedvojbeno se je javila krajem zime, te u rano proljeće iduće, 1919. godine, prilikom prolaza Prve Divisione d’Assalto kroz Veneciju, a na putu za Libiju. Ta divizija, pod zapovjedništvom generala Ottavia Zoppia, ista je ona divizija u kojoj je služio kapetan Nino Host-Venturi, strastveni Fiuman, koji je svojim ranijim drugovima pisao obznanjujući, da je Rijeka odlučila o svojoj vlastitoj sudbini: “Italija ili smrt”. Reakcija ardita bila je točno u skladu s očekivanom: bili su potpuno spremni pružiti svoju podršku tom pothvatu. Istovremeno, pak, izgleda da je Zoppi sudjelovao u još dva plana urote: jedan, osvajanje Splita, a drugi, stvaranje republike – pod vodstvom D’Annunzija i vojvode Emanuela Filiberta od Aoste – koja bi uključila i Rijeku i Veneciju. Plan osvajanja Splita, jasno vidljiv iz prepiske D’Annunzija i Zoppia, nastao je u veljači i ožujku. Zoppi je pristao pridružiti mu se sa svojim trupama, no, plan je u zadnji tren morao biti odgođen, kada se je suočio s jakim otporom generala Badoglia.74
Ovakovi kontakti vođa aneksionističkog pitanja Rijeke i vojnih redova – ardita i drugih – bili su česti u nadolazećim mjesecima i svaki puta, kada bi se povela rasprava, odgovor je bio isti: vojska je bila na strani odlučne akcije. Bili su spremni istjerati savezničke vojnike (francuske, engleske i američke), koji su se nalazili u okupacijskim snagama u Rijeci i proglasiti pripojenje grada Italiji. Ti su pokušaji, međutim, uvjerili riječke patriote, da imaju moćnu podršku elitnih trupa vojske i, veoma važno, njihovog zapovjedničkog kadra.
Postoje vrlo uvjerljivi dokazi o tome, da je ideja o vojnom pohodu i osvajanju Rijeke imala i nedvosmislenu podršku talijanske vlade. Oscar Sinigaglia susreo se je s Orlandom u Parizu, da rasprave pitanje Rijeke. Sinigaglia je bio vodeći tršćanski industrijalac, a postati će najznačajniji financijer Riječkog pohoda idućeg listopada. Od Filippa Turatia75 prozvan “impresario fiumanizma”, u ljeto 1918. Sinigaglia i Nitti zajedno su radili u Ministarstvu financija, imajući tako lak pristup državnim političarima.
U svojim razgovorima s Orlandom, Sinigaglia eksplicitno otvara pitanje vojnog udara u Rijeci: “Tko može spriječiti trideset, četrdeset tisuća slobodnih talijanskih građana, da poduzmu pohod kao u stara vremena, i krenu osvojiti Rijeku…? Kada 40 miliona Talijana želi da Rijeka bude talijanski grad, kada cijelo stanovništvo Rijeke želi biti sjedinjeno s Italijom, tko će moći spriječiti da do takvog sjedinjenja i dođe? Da li će Amerikanci pokrenuti vojnu kampanju, da bi Rijeku vratili Jugoslavenima?”76
Orlando nije imao što prigovoriti ovakvom planu, tako da je svako odsustvo otpora od strane vođe talijanske vlade, moglo jedino ohrabriti one koji su sa sve većim žarom planirali stvar uzeti u svoje ruke.
Kasnije u ljeto i jesen, Host-Venturi i drugi riječki vođe (uključivši Edoarda Susmela, koji će kasnije napisati “službenu” povijest pothvata) stupaju u kontakt s nekoliko arditskih jedinica, od kojih su najistaknutije bile one pod zapovjedništvom Feruccia Vecchia i kapetana Francesca Argentinoa.77 Na kraju se je i velik broj ardita pridružio D’Annunziju na samom ulazu u Rijeku, stigavši tamo znatno prije pjesnika: no, tada su, baš kao što i ranije brojni vojni odredi nisu osvajali grad (jer im je nedostajalo odgovarajuće vodstvo), arditi znakovito čekali dolazak njihovog vođe, prije nego što će ući u grad.
Ideja o vojnom pohodu na Rijeku bila je u kasno proljeće i rano ljeto 1919. veoma raširena. I premda se je ime Gabriele d’Annunzia javljalo u brojnim urotničkim planovima osvajanja grada, pjesnik, naravno, nije bio isključivi i jedini kandidat za predvođenje takve ekspedicije.78 Zaista, za mnoge Riječane, on nije slovio kao najbolji izbor za takav posao, pa su čak i neki od njegovih najvatrenijih pristaša bili donekle sumnjičavi. Host-Venturi je, na primjer, vjerovao, da okupaciju Rijeke moraju izvesti Riječani sami, i premda je bio spreman surađivati s elementima izvana, nepokolebljivo je tvrdio da do puča mora doći unutar grada samog. Ili, da upotrijebimo riječi, koje će postati simbol d’annunzijevske Rijeke, herojstvo Rijeke pretvoriti će se u pročišćujući plamen cijelog svijeta, no, bilo je veoma važno da iskra bude upaljena iz nutra, a ne prinešena izvan gradskih zidina. Rješenje je na kraju postignuto kompromisom: D’Annunzio je predvodio trupe, dok su cjelokupnu operaciju nadgledali Riječani.
Do tada je Nacionalno vijeće pokušavalo organizirati udar pregovorima s mogućim vođama napada: pjesnikom Sem Bernelliem, vojvodom od Aoste, samim D’Annunziom, te brojnim vojnim figurama, uključujući i generala Peppina Garibaldia. Za Vijeće, Benelli je bio najizgledniji kandidat, koji je svoj plan operacije tako složio, računajući unaprijed da razgali srca dobrih burgera koji su služili vijeću. Benelli je ponudio da predvodi vojsku plaćenika što je interesima Vijeća sasvim sigurno odgovaralo više, nego alternativa posvećene i duboko motivirane skupine patriotske, fanatične rulje. Članovi Nacionalnog vijeća nisu željeli revoluciju, i kada je u lipnju Host-Venturi naznačio da bi D’Annunzio bio djelotvorniji vođa od Benellia (saopćivši Antoniu Grossichu, predsjedniku Vijeća, da su pregovori s pjesnikom već otpočeli), Grossich je zapao u vatru. Bio je to van svake sumnje nezaboravan gnjev, jer Susmel, inače nesklon takvim pretjerivanjima, bilježi da je Grossich izgledao poput velikog boga Tora, brade zažarene od gnjeva.79
Sukob između Grossicha i Host-Venturia bio je više od obične debate oko relativnih liderskih sposobnosti Sem Benellia i Gabriele D’Anunzija. Borba se je vodila zapravo oko budućnosti Rijeke i toga, tko će nadzirati vlast nakon udara. Benellia, povjerenika Vijeća, s njegovim plaćeničkim trupama, nesumnjivo bi bilo mnogo lakše kontrolirati, nego nepredvidivog comandantea. A ipak, tako rječito, prevagu je odnio Host-Venturijev prijedlog. On je, nema sumnje, uspio ovladati političkom pozornicom grada, jer se je u svega nekoliko dana uspio nametnuti kao najvažnija karika u cijelom tom urotničkom zdanju. 13. lipnja uvečer, Nacionalno vijeće je odvojilo znatnu sumu novca za stvaranje riječke vojske, odredivši da Benelli predvodi nove trupe. Benelli, pak, odbija posao: vidio je natpis na zidu (ili mu je, vjerojatno, objašnjena situacija). Isto to večer stigao je telegram od samog D’Annunzija: “Čekaj me s vjerom i disciplinom. Ja neću iznevjeriti ni tebe, ni sudbinu. Da nam dugo živi talijanska Rijeka”.80 Mozaik se je polako uklapao. 16. lipnja, dva dana kasnije, skupina veterana protestirala je protiv isključenja njihovih snaga iz Nacionalnog vijeća, optužujući gradske oce za pokušaj stvaranja vojske bez onih, koji su najpozvaniji da je organiziraju i predvode – gradskih veterana. Njihov protest je odmah uvažen, i pet njihovih članova, predvođenih Host-Venturijem, primljeno je u Vijeće. Od tog trenutka, urota je bila u rukama onih koji su, kako je to u posljednjim danima rata Caviglia tako točno i sa strepnjom predvidio, bili najpogubniji po “sve po starom” u Rimu.
Urotnicima je uvelike išao u prilog razvoj događaja u Parizu. Sukob na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu vodio se je, zapravo, oko dva različita sporna pitanja: što će biti s gradom Rijekom, i koliki bi dio obećanog Londonskim ugovorom, zaista i trebao pripasti Italiji? Ono što je boljelo ultranacionaliste bila je činjenica da ni jedno, ni drugo neće postati dijelom toliko željene “Velike Italije”, tako da je, u odgovoru na to, njihov zahtjev bio doslovno nemogući – “Londonski ugovor plus Rijeka”. Sporni teritorij (obećan Londonskim ugovorom) bio je Jadranska obala Jugoslavije, regija poznata kao Dalmacija, dok je skupa s idejom o pripojenju Rijeke, išao i cijeli niz planova za dobivanjem cijelog paketa: Zadar, Split, kao i ostatak dalmatinskog teritorija. D’Annunzio se je potpuno uklapao u taj grandiozni plan, tako da je u najmanje dva, odvojena slučaja, nakon okupacije Rijeke, zaprijetio pokretanjem velikog pohoda s ciljem pripojenja Dalmacije. Nadalje, skoro do zadnjeg trena ozbiljno se dvojilo oko toga, koji grad najprije zauzeti. Na kraju je prevladala Rijeka, no, mnogi su osjećali da je Split daleko poželjniji cilj, jer bi njegovo zauzimanje prisililo vladu da se suoči s problemom Londonskog ugovora i jednim jedinim udarcem razriješi pitanje sudbine Dalmacije.
Vijesti o ovim brojnim planovima, počele su u proljeće 1919. polako izlaziti na površinu talijanskog uzavrelog lonca, i to u trenucima kada su Orlando i Sonnino iznenada napustili Mirovnu konferenciju, vrativši se u Italiju s namjerom mobiliziranja javnog mnijenja u prilog maksimalnih talijanskih zahtjeva: “Londonski ugovor plus Rijeka”. Izazvavši pravu provalu masovne histerije u zemlji, oni su zapravo učinili neprocjenjivu uslugu onima, koji su zagovarali ideju dramatičnog puča. Vještačko jedinstvo koje je ubrzo po tom uslijedilo, u mnogome je sličilo zanosu puka, koji je skoro četiri godine ranije pratio ulazak Italije u rat. Njihova očekivanja nisu, međutim, ni na koji način mogla biti ispunjena u Versaillesu: Wilson je savršeno jasno dao do znanja da, bez obzira na rješenje pitanja Dalmacije, nikada neće pristati na talijanski suverenitet nad Rijekom. Samim time je “Londonski ugovor plus Rijeka” bio neostvarivi cilj u Parizu, kojeg se moglo ostvariti isključivo nekim drugih silama unutar zemlje. Te su sile, ubirući plodove istog tog entuzijazma, stvorenog vladom, tu energiju okrenule protiv Orlandove vlade. Rijetko je kada metafora o čudovištu doktora Frankensteina bila toliko vjerna u oslikavanju povijesne stvarnosti: proizvevši šovinističku zvijer, Sonnino i Orlando su sada morali trpjeti njeno nasilje.
Čak su i prije povratka mirovne delegacije iz Pariza, krajem travnja, aktivne snage počele razmatrati mogućnost vojnog udara na Jadranu. Prema izvještaju Ureda za specijalna istraživanja, grupa se je sastala u Milanu, da raspravi mogućnost udara u Splitu. Među zavjerenicima nalazili su se Garibaldi, D’Annunzio, predstavnici Milanskih intervencionista, kao i Futuristi.81 Do lipnja, vlada je obaviještena o brojnim planovima i urotama, uključivši i onu, koju je njen špijun domišljato nazvao “mahnitost generala Giardina: plan za državni udar”.82 Nema sumnje, osim špijuna Ministarstava unutarnjih poslova, i drugi su čuli glasine o Giardinovoj upletenosti u planirani udar jer je, sredinom lipnja, Giornale d’Italia objavio generalovo javno poricanje, koji je obznanio da ne sudjeluje u uroti s D’Annunziom, Mussolinijem, ili Federzonijem, a u ime vojvode od Aoste. Giardino je izjavio i to, da nije planirao postaviti vojvodu na čelo republike, koja bi se sastojala od Venecije, Dalmacije i Rijeke.83 Pojedinosti ove pretpostavljene zavjere nisu poznate, kao što ni ne možemo s apsolutnom sigurnošću kazati, da je takav plan doista i postojao. Pa ipak, čak je i autoritet, kakav je bio general Enrico Caviglia, vjerovao tom izvještaju.84 Krajem rata, vojvoda od Aoste bio je zapovjednik Treće Armije (zadužene za Istočni front). Vojvoda je bio vrlo blizak Nacionalistima i, Caviglia nastavlja, duboko je uključen u revolucionarne planove oko Dalmacije i jadranskih gradova i otoka, o kojima se je raspravljalo na Mirovnoj konferenciji. “U pripremi svih revolucija”, Caviglia mudro primjećuje, “imamo skoro uvijek nekog princa, koji se zavarava vjerujući, da revolucionari rade za njega”. Takav je, možda, bio i slučaj vojvode od Aoste. Osim toga, vojnici pod vojvodinom komandom, bili su potpuno predani takovom pothvatu, tako da nije imao nikakve potrebe pribjegavati snažnom uvjeravanju vojnika. Ako ništa drugo, djelovao bi u skladu s njihovim željama.
Osim vojvode od Aoste, glavni štab Treće armije imao je generale Gandolfa i Sailera, od kojih je svaki iz rata izišao s ponešto potamnjelim sjajem, a koji su samim time bili skloniji upuštanju u spektakularnu pustolovinu, nastojeći povratiti nešto od izgubljena sjaja svojih imena.
Tako su se, prema Cavigliji, pojavila dva različita plana urote: prvi, o kojem smo već raspravljali, uključuje korištenje ardita generala Zoppia u pohodu na Rijeku i/ili Split i okolna područja. Drugi, na kojeg je uputio Giornale d’Italia, bio je daleko ambiciozniji projekt, smišljen da stvori revolucionarnu “Republiku tri Venecije”, obuhvaćajući Dalmaciju, Rijeku i Veneciju.
Caviglia je potvrdio, da je atmosfera bila zasićen intrigama, i da se je vlada bojala pobune u redovima vojske. Ne začuđuje dakle da je 22. srpnja, Treća armija raspuštena, dok je teritorij pod njenom komandom prešao u ruke nedvojbeno lojalnog, generala di Robilanta (čija je odbojnost prema Riječkom pitanju već idućeg mjeseca jasno bila dokazana, u njegovoj ulozi člana Međusavezničke Komisije za ispitivanje uzroka nemira u gradu).
Ovdje svakako moramo dodati još nešto o generalima urotnicima: Caviglia piše, da je general Zoppi postavio jedan uslov za svoje sudjelovanje u bilo kom puču: da general Badoglio bude obaviješten, i da se ozbiljno ne suprotstavi projektu. Badoglio jeste obaviješten (od strane D’Annunzija, kao što smo vidjeli), dok su njegove primjedbe na plan rezultirale i njegovim poništenjem. Prema Cavigliji, Badoglio je vjerovao da bi takav čin uništio sve nade u dogovor u Parizu. I premda Caviglia tvrdi da se Badoglio nije zapravo suprotstavio planovima, jako puno dokaza govori o Badogliovoj odbojnosti prema urotnicima.
Nemoguće je cijelo to svjedočanstvo Caviglie prihvatiti bez dobre mjere opreza, naročito njegovu analizu motiva “potamnjelih” generala. Pa ipak, značajan dio njegovog svjedočanstva, kojeg potvrđuju svi ostali izvori, bavi se sveprisutnom spremnošću među najvišim vrhovima vojske, da učestvuju u buntovničkim urotama. Političke grupe, zainteresirane za svrgavanje vlade, mogle su računati na visok stupanj bilo aktivnog učešća, bilo blagonaklone ravnodušnosti generala. Konkretno, političke snage koje su upravljale Maršom na Rijeku, bile su u čestom kontaktu s brojnim vojnim grupacijama, dok su završni planovi podrazumijevali blisku suradnju ova dva elementa.
Grupe koje su uspješno organizirale Riječki marš, predstavljale su neku vrst ad hoc odbora, nazvanog Il Comitato per le Rivendicazioni Nazionali, Odbor za nacionalne zahtjeve, uključujući tu vođe Saveza Dante Alighieri (nominalno posvećenog širenju talijanskih kulturnih aktivnosti van Italije), Saveza Trento-Trieste (koji je, k’o što samo njegovo ime upućuje, bio iredentistička grupa), Saveza veterana, kao i više manjih grupa sličnog opredjeljenja. Osim toga, Odbor za nacionalne zahtjeve bio je u bliskom kontaktu s fašistima, futuristima, nacionalistima i arditima. Ukratko, na neki način svi su ultranacionalistički elementi talijanskog društva bili u međusobnom dodiru, i svu su željeli odlučnu akciju na Jadranu. U ovim planovima povremeno su sudjelovali i republikanci i određeni elementi ostalih političkih grupa u zemlji.
Predsjednik Odbora bio je Giovanni Giuratti, koji je paralelno držao i položaj predsjednika Saveza Trento-Trieste (kasnije će postati D’Annunzijev prvi šef kabineta). Do kraja lipnja i uspona Nittia na vlast, Giuriati je s predstavnicima Rijeke i D’Annunzijem razgovarao o neodložnosti vojne “obrane” Rijeke od mogućih odluka Mirovne konferencije. Giuriati je bio idealan posrednik svim učestvujućim grupama, jer je uživao povjerenje nacionalista (kao, na primjer, Preziosia i Sinigaglie), nešto “radikalnijih” elemenata (kao, na primjer, fašista i ardita), Fiumana (Grossicha i Host-Venturia), kao i ključnih vojnih figura poput generala Badoglia i admirala Enrica Mille i Umberta Cagnia. I pored njegovog očitog ugleda, Giuriatijeve su subverzivne namjere bile dobro znane svima, koji su pomno motrili talijansku političku scenu. Iredentisti su imali više zakulisnih igara, i dok su kovali planove osvajanja Rijeke i raznorazne jadranske pohode, istovremeno su pokušali nekako urediti svrgavanje Nittijeve vlade u Rimu. Jedan takav pokušaj očito je planiran za 29. lipanj uvečer, prigodom pjesnikova govora u Augosteu. Plan je u zadnji tren propao, a D’Annunzio se nije pojavio i održao govor u prilog talijanske Rijeke.85 Oni, koji su to ljetno večer održali govor, jasno su govorili o ustrojstvu snaga: Corradini, Host-Venturi, Eugenio Coselllchi (jedan od najbližih D’Annunziovih suradnika) i Oscar Sinigaglia.
Na kraju svog govora tog, 29. lipnja, Sinigaglia je okupljeno mnoštvo (uglavnom veterane) pozvao na marš na Piazzu Barberini, gdje se je nalazio Nittijev hotel. Obaviještena o planu, vlada im je, međutim, put prepriječila naoružanim vojnicima. Te noći neće biti pobune.
Osujećen u svojim planovima svrgavanja Nittia u Rimu, Odbor za nacionalne zahtjeve svu je svoju pažnju okrenuo problemu stvaranja dobrovoljačkih “snaga” za obranu Jadrana. Host-Venturi je već organizirao manju skupinu ljudi kao privremenu jedinicu u Rijeci, no, trebalo je poduzeti sistematičnije napore. U tom je cilju Giurati dobio obećanje Nacionalnog vijeća Rijeke, da će novim snagama na raspolaganje staviti značajne resurse svojih članova, kao i bogatstvo grada (uz garanciju da će, bude li potrebno, grad omogućiti i zajam): nakon toga, okrenuo se je stvaranju riječke dobrovoljačke vojske. Sa svoje strane, Giuriati je obećao aktivno učestvovanje Saveza Trento-Trieste, pretvorivši ga u nacionalni regrutni ured. U prvim danima srpnja, Trento-Trieste je širom zemlje u opticaj pustio proglas, kojim se je pozivalo dobrovoljce. Dokument, koji su ovi potencijalni vojnici potpisivali, nije ostavljao nikakvih sumnji u pogledu namjera organizacije: “Izjavljujem, da želim kao dobrovoljac sudjelovati u Nacionalnoj vojsci Rijeke i da ću se od danas staviti na raspolaganje Nacionalnog saveza Trento-Trieste, čašću se obvezujući da ću u naznačeno mi vrijeme i način, stići na mjesto, određeno za okupljanje ovih snaga. Izjavljujem, dalje, da ću bez pogovora prihvatiti dodijeljeni mi čin i naoružanje, u skladu s mojim ranijim vojnim iskustvom”.86
U međuvremenu su Fasci di Combattimento provodili sličnu kampanju regrutiranja za istu vojsku. Sredinom mjeseca, Giuriati je stigao u Rijeku, da raspravi o logističkim problemima: gdje će trupe biti smještene? Kada će biti angažirane? Novčana sredstva, s kojima je raspolagao, bila su više n’o dovoljna, ljudi su pristizali u regrutne centre u Trstu, D’Annunzio je obavještavan o napretku, i činilo se kao da je sve spremno.
Plan urote polako je počeo poprimati svoje završne obrise, i trebalo mu je samo odobrenje vojske. Giuriati je Badoglia izvijestio o njihovim namjerama, od njega očekujući odgovor, koji se neće razlikovati od sličnih ranije: “Namjera nam je bila pripremiti moguću obranu za koju će nam, ako zaista ima namjeru oduprijeti se, i volju pobijediti, vlada biti zahvalna. Stoga smo, dakle, šaljući /Oscara/ Sinigagliu da o tom problemu raspravi s Badogliom, bili, ako ne sigurni, a ono bar u znatnoj mjeri očekivali da će... njegov odgovor biti pozitivan”.87
No, ovoga puta vojno vodstvo nije objeručke prigrlilo plan nacionalista. 27. srpnja, Sinigaglia se je vratio s neočekivanim vijestima, da je Badoglio bio apsolutno protivan stvaranju privatne vojske za Rijeku, da bi tridesetprvog, Badoglio zapovjedio pojačani nadzor riječkih granica i onemogućio prolaz svakome, tko bi mogao “podržavati ili sudjelovati u pokretima, suprotnim vladinim nalozima”. Ovo je isključivo bilo usmjereno protiv “uglednih političara, članova patriotskih organizacija s programima djelovanja”.88
Bez, u najmanju ruku prešutnog Badogliova pristanka, nije se moglo nastaviti kao što je planirano, i Giuriati i njegovi saveznici morali su pregrupirati svoje snage. Ljudi, regrutirani od strane brojnih organizacija, nastavljali su se slivati u grad, i do 8. kolovoza, Riječka legija bila je sasvim popunjena. Nisu, međutim, bili spremni sve riskirati jednim jedinim dramatičnim pokušajem, tako da su se ljetni tjedni nastavili vući bez razrješenja napetosti.
Dok su pobunjeničke snage nastojale smisliti svoju najbolju strategiju za Jadran, D’Annunzio se je zabavljao razno raznim uzvišenim projektima. Da li se pridružiti ovim ljudima i “osloboditi” Rijeku i/ili Dalmaciju? Ili se poduhvatiti dugo smjeranog i krajnje dramatičnog pothvata – leta avionom do Tokya? Ovaj projekt savršeno je odgovarao pjesnikovoj prirodi: najzad bi mu omogućio posjet Istoku, sa svim njegovim egzotičnim misterijima. (Puno godina kasnije, u trenutku kada je vjerovao, da je Zapad postao beživotan, i da samo Orijent posjeduje mudrost i dubinu, sposobnu ponovo oživjeti europsku kreativnost, D’Annunzio će se za nadahnuće okrenuti Istoku.) Talijanska vlast radosno je poskočila na mogućnost da pjesnika pošalje van granica Italije, živo ga ohrabrujući u njegovim snovima, odašiljući u njegov dom u Veneciji cijelu paradu generala i admirala, požurujući ga da odleti u Japan.
Događaji, koji su najzad nagovijestili Marš na Rijeku, došli su iz grada samog, katalizirajući sve elemente u akciju. Nakon riječkih lipanjskih nemira, savezničke snage imenovale su Komisiju četiri sila, s ciljem istrage o nemirima, ovlastivši je da iznese svoje preporuke, glede atmosfere u gradu. Komisija je svoja ispitivanja dovršila početkom kolovoza, a krajem mjeseca već su počele u javnosti curiti prve glasine o sadržaju njena izvještaja. Vijesti su bile krajnje alarmantne za aneksioniste, jer je Komisija preporučila niz poteza, koji su za cilj imali lišiti Rijeku svakog djelatnog talijanskog vodstva. Komisija je predložila raspuštanje Riječke legije i Nacionalnog vijeća, uklanjanje generala Graziolia sa zapovjednog položaja (zamjenjujući ga poslušnijim i manje živahnim Pittalugom), te zamjenu gradske vlade Međusavezničkim tijelom i novim vijećem, izabranim po sistemu proporcionalnih predstavnika, kojim bi bile obuhvaćene i slavenske četvrti gradskih predgrađa. Zahtijevala je odlazak sardinijskih grenadira, grupe koja je prošlog studenog “oslobodila” Rijeku. Komisija je, na kraju, zahtijevala i odlazak francuskih trupa iz grada, jer je između njih i lokalnog stanovništva postojao dubok sukob.
Ovi prijedlozi bili su udar u samu srž svih planova osvajanja Rijeke: jedno je bilo osvojiti grad pod zapovjedništvom naklonjenog talijanskog generala, a potpuno drugo sukobiti se s američkim i britanskim trupama. Nadalje, zamjena Nacionalnog vijeća novim tijelom, ne bi značila samo lišavanje zavjerenika snažnog političkog temelja u Rijeci, nego bi predstavljala i značajan gubitak financijskih potpora projekta. Nije bilo više vremena za čekanje!
Problemi, s kojima su se suočili zavjerenici, bili su ogromni, i u tom trenu nije baš bilo jasno, kako ih prevaziči. Kao prvo, morali bi se suočiti s vojnim predstavnicima savezničkih snaga u Rijeci, a teško da su mogli očekivati od britanskih i američkih snaga sudjelovanje u pokušaju potkopavanja napora Mirovne konferencije u Parizu. Osim toga, stav samog Badoglia teško da je imao za cilj smiriti napetost zavjerenika, koji nisu željeli oružani sukob s regularnom talijanskom vojskom. Nitti se je protivio svakoj pustolovini, i premda je bila prisutna nada da će njegova vlada pasti već na sam pomen nevolja, takav ishod teško da je bio izvjestan. Uza sve to, postavljalo se je i pitanje D’Annunzija samog. Da li će se pojaviti kada bude najviše potreban? Ili će se radije odlučiti za neku drugu avanturu? Tako je, otprilike, bila zamršena situacija, s kojom se je u jesen 1919. godine, suočavao plan urote osvajanja Rijeke.


4
Sveti ulaz


Živimo u vrijeme, kada su mitovi razobličeni, dok se poduhvati, poduzimani u ime velikih ideala, nerijetko otkrivaju motivirani znatno nižim, prizemnijim pobudama. Suočeni s događajem koji nam se čini krajnje idealističkim, namjera nam je potražiti “stvarne” motive, vjerujući da ljudi uglavnom djeluju iz sebičnih pobuda, a vrlo rijetko zarad nekog apstraktnog dobra.
Kao pojavu, ocijeniti D’Annunzijevo osvajanje Rijeke unutar tako zadatih okvira, vrlo je teško, jer, premda je u uroti osvajanja grada sudjelovalo puno onih, koji su na umu imali vlastite ciljeve, pjesnikova je motivacija bila duboko idealistička. Ličnost D’Annunzija bila je u mnogo čemu atavizam nekih starih vremena, dok njegovo traganje za slavom teško mogu shvatiti oni, koji više ni ne vjeruju da tako što postoji. Na kraju je, međutim, D’Annunzijevo neprestano traganje za grandioznim potezima i herojskim pothvatima, obeshrabrilo mnoge planove njegovih ciničnih i “realističnijih”
saveznika, dok napon između ciničnih i d’annunzijevskih elemenata, daje Riječkom pothvatu veliki dio njegove specifične fascinacije.
Pohod pjesnika-ratnika na Rijeku, 12. rujna 1919. godine, u mnogome je savršeno podsjećao na njegovu ljubav prema melodrami. Tek se pridigavši iz bolesničke postelje, oslabljen groznicom, loše snabdjeven, predvodeći tek šačicu vojnika, D’Annunzio je potpuno zanemario diplomatske kalkulacije, na kratko sebe postavivši u središte političke pozornice.
Uspjeh poduhvata pomaže nam shvatiti snagu mnoštva sila, koje su se zajednički udružile u pohodu. Slijed događaja, koji su doveli do Marša na grad, u potpunosti je bio dostojan pjesnikove mašte: da je on morao napisati scenarij, teško da bi ga bolje napisao.
Prva scena započela je objavljivanjem odluke Međusavezničke komisije, da sardinijski grenadiri, Nacionalno vijeće i general Grazioli budu lišeni svojih ovlasti u Rijeci. Time je ugrožen temelj akcije iz samog grada, pa su urotnici, zabrinuti oko sudbine Rijeke (nasuprot kojih su bili oni, za koje je ovo bio tek korak prema grandioznijim potezima), bili prisiljeni ubrzati svoje pripreme. To su bili riječki patrioti, čije su se akcije zasnivale na Wilsonovom glasno propagiranom principu samoopredjeljenja naroda. Karakteristično je za populistički duh riječkog pothvata, da je prva akcija zavjerenika bila, mobilizirati gradsko stanovništvo za grandioznu demonstraciju u prilog odlazećih grenadira. U tu je svrhu, 24. kolovoza uvečer, Giovine Italia održala masovni zbor u glavnom gradskom kazalištu, želeći isplanirati događaje slijedećeg jutra – najavljeni odlazak Druge regimente Sardinijskih grenadira.
Stigavši 17. studenog prethodne godine, prve talijanske trupe koje su preuzele zapovjedništvo grada, grenadiri su postali simbol “oslobođenja” Rijeke. Tu su i ostali, i u narednih devet mjeseci, ovi su vojnici “fiumanizirani”, sudjelujući u životu grada i poistovjetivši se s talijanskom riješenošću, da Rijeku oslobode tamnice. Život grenadira u Rijeci bio je veoma ugodan, a ako je reakcija mladog Giovannia Comisse bila tipična, njihov boravak graničio je s idiličnim:

Grad je vrvio lijepim djevojkama; prodavaone slastica bile su prepune izuzetnih poslastica, nebrojeni kafići s mnoštvom ilustriranih časopisa, slasnim zabaljonima, uslužnim konobarima, radnje s parfemima iz cijelog svijeta... Riječani su svako večer pozivali talijanske oficire svojim kućama, na zabave koje bi se otegle do idućeg dana. Jedni su jeli, drugi plesali, treći pili: zaista, činilo se kao da je ovaj grad, s životom koji je obilovao darovima, bio nagrada za sve naše napore tokom rata.89

Lako je shvatiti zašto su vojnici oklijevali napustiti ovaj raj zemaljski i zašto su, sa svoje strane, Riječani bili istinski uznemireni njihovim odlaskom. Kao što nije ni teško shvatiti izjave vojnika o podršci Rijeci, te njihovo obećanje da će se vratiti.
25. rujna u tri ujutro, dok je još vladala potpuna tama, počela su zvoniti gradska zvona, nagovještavajući građanima da će veliki skup otpočeti. Mladi patrioti trčali su ulicama, uzvikujući “Probudite se, probudite se!”, zvoneći pri tom malim, ručnim zvoncima. Time je prekinuta noćna tišina grada, i stanovnici su pohrlili na ulice, bakljama osvjetljavajući put prema određenom mjestu. Uz svečane zvuke truba, tisuće Riječana, odjevenih u talijanske zastave i druge patriotske kostime, požurili su presjeći put nastupajućim grenadirima, u trenu kada su stigli do rubova gradskog vrta.
Dvije grupe susrele su se u vrtovima, svaka odjevena na svoj način: građani u crvenom, bijelom i zelenom, a vojnici pod punom ratnom spremom (noseći, međutim, na šljemovima minijaturne zastave grada). Riječani su vojnike obasipali cvijećem, uzvikujući, “Braćo, ne ostavljajte nas! Ne ostavljajte nas u hrvatskim rukama!” Vojnici su izvikivali, “Da nam dugo živi talijanska Rijeka!” Raširivši svoje zastave po tlu, Riječani su zapriječiti put, i trupe su nakratko zastale. U tom trenu, žene su pred grenadirima pale na koljena, preklinjući ih da ostanu, dok su mala djeca potrčala naprijed, da dograbe ruke i noge oficira. Kako je scena prijetila pretvoriti se u potpuni kaos, grenadirski general Anfossi stao je na čelo kolone, pozdravljen povicima i zahtjevima, da naredi ostanak u Rijeci. General, međutim, neće izgubiti glavu usred ovakve istinske histerije, i oslobodioci Rijeke nastavili su obalom marširati ka sjeveru.
Scena još nije bila završena. Kada su grenadiri otišli, general Grazioli je ušao usred gomile, tako da su se osjećaji gomile odmah usredotočili na talijanskog zapovjednika grada. Izbile su nove demonstracije, i na vrhuncu proslave, smjena grenadira – prvi vod brigade Regina – umarširao je u gradski vrt. Nove trupe istog su trena preplavljene poljupcima, aplauzima, pozdravima, patriotskim pjesmama i himnama, kao i pravom poplavom cvijeća. Izgubivši svoje sardinijske zaštitnike, građani Rijeke odmah su se latili pridobivanja novih talijanskih trupa.
Nije teško zamisliti, kakav je dojam ova svečanost ostavila na novopridošle. Zacijelo su bili zaprepašteni otkrićem, da grad – usprkos tome, što se je nalazio usred prave diplomatske oluje – često predstavlja pozornicu proslava najfrenetičnijeg karaktera. Ova bakhička atmosfera, koju su zamijetili svi koji su posjetili grad, bila je tipična za Rijeku. Posebno je uzbudljivo pretpostaviti reakciju strašnog generala Vittoria E. Pittaluge, zapovjednika novih trupa, par dana ranije pristiglih. Pittaluga je svoju novu komandu primio s popriličnom dozom bojazni, pošto je istinski dvojio nad svojim političkim talentom i s nelagodom je primio svoje imenovanje na tako delikatan položaj. Svoju je zabrinutost izrazio premijeru Nittiju, koji ga je, međutim, razuvjerio, kazavši da je izdana stroga zapovijed da se održi kontrola nad crtom prekida vatre. da su potencijalni agitatori dobro poznati i da će biti uhićeni, i da na Pittalugi ostaje da zadrži čvrstu kontrolu nad javnim redom i mirom. Nekoliko godina nakon ovoga, general će sa svojim karakterističnim osjećajem za mjeru, zabilježiti: “Nemali je broj oficira... vrlo malo radio, a čak su i oni... koji nisu bili angažirani duž linije prekida neprijateljstava, u određenoj mjeri uživali u lagodnostima života. Učinilo mi se da je ‘grad strasti’, u svojoj napetoj slutnji, postao mjestom sretnog života za sve”.90
Svojim životnim stilom i izobiljem proslava, Rijeka je bila d’annunzijanski grad puno prije dolaska pjesnika-ratnika. I premda su mnogi tvrdili, da je D’Annunzio Rijeku pretvorio u uzavrelu košnicu degenerirajuće aktivnosti, grad je po svojem dolce vita postao naširoko poznat i prije n’o što je pjesnik preuzeo zapovijed nad njim. D’Anunzio nije preko noći stvorio u Rijeci novi svijet – on je, zapravo, kročio na pozornicu, koja je u velikoj mjeri odgovarala njegovim osobenim ukusima i sklonostima.
27. rujna ujutro, Prva regimenta sardinijskih grenadira je napustila grad, a scena masovne histerije ponovila se je u četiri ujutro, ovog puta na mostu preko Rječine. Prva regimenta postala je nukleus trupa koje su skoro dva tjedna kasnije, marširale na Rijeku, i njihova je ozbiljnost bila odmah vidljiva. Samo dan nakon što su napustili grad, bili su smješteni u Ronchi, manjem gradiću četiri kilometra udaljenom od Monfalconea, u provinciji Trst. U pokušaju da si osiguraju podršku za pohod na Rijeku, iz svoje nove baze grenadiri su odmah stupili u kontakt s ultranacionalističkim vođama u Italiji. Pokušali su s Enrico Corradinijem, Luigi Federzonijem, Benito Mussolinijem i Peppino Garibaldijem, ali bezuspješno.91 Čini se, da nisu odmah stupili u kontakt s D’Annunziom kao potencijalnim vođom, usprkos čestog povezivanja njegovog imena s riječkom stvari.
Krajem kolovoza, D’Annunzio je bio zaokupljen svojim, dugo razmatranim avionskim letom na Orijent, te se je činilo da je sva njegova energija usmjerena isključivo u tom smjeru. Čule su se sjajne stvari u vezi njegovih priprema za putovanje do Tokya, i grenadiri su, baš kao i mnogi drugi u to vrijeme, sumnjali, da će pjesnik biti dostupan za patriotske pothvate na Jadranskoj obali. Neki od D’Annunziovih biografa tvrdili su, da je zamisao o letu do Tokya bila sjajna prijevara, posluživši mu da prikrije svoje subverzivne planove, i uspješno otkloni svoj nadzor, kojim je vlada pratila svaki njegov korak. Ovo mišljenje potvrdio je i U.S.A. predstavnik u Rimu, odmah nakon D’Annunzijevog pohoda na Rijeku. Navodeći “dobro obaviještene izvore”, Peter Jay je u Pariz odaslao telegram, tvrdeći da mu njegov izvor kaže, kako je “D’Annunziov projekt dugo bio poznat vladi, sve dok D’Annunzio nije predložio svoj let zrakoplovom do Tokya. Nitti /sic/ mu je povjerovao, obavivši sve pripreme za let, pa čak i poslavši prema Orijentu dva broda sa svim potrebnim zalihama, oslabivši tako policijsko praćenje i omogućivši time D’Annunziu provođenje u djelo riječkog plana…”.92
Kako bilo, plan osvajanja Rijeke bio je jedna od najgore čuvanih tajni svih vremena, i da je D’Annunzio aktivno bio uključen u pripreme za jadransku ili riječku ekspediciju krajem kolovoza, grenadiri bi znali za to. Kao što su kasnija zbivanja i potvrdila, D’Annunzio nije bio uvjeren da je pravi trenutak za juriš na Rijeku, tako da je primamljivost Orijenta nedvojbeno imala veliku ulogu u njegovoj nevjerojatnoj neodlučnosti u tjednima nakon odlaska grenadira.
Kada su se i obratili D’Annunziju, grenadiri su to učinili razdraženim tonom, tonom karakterističnim za skoro svu prepisku s pjesnikom:

Velika Majka ne zna za Rijeku: nisu joj dali da upozna najfiniju od svojih kćeri, najčišću, najsvetiju među ženama talijanskim. Kada su… grenadiri napustili Rijeku… ne možete ni zamisliti bujicu patriotskog zanosa, koji je obuzeo srca Riječana.
Zakleli smo se sjećanjem na sve, koji su umrli za jedinstvo Italije: Fiume o morte! /Rijeka ili smrt!/
A vi ništa ne činite za Rijeku? Vi, koji imate cijelu Italiju u svojim rukama, veliku, uzvišenu, plemenitu Italiju, zar je nećete trgnuti iz sna u koji je tako dugo utonula?93

Ovu ogorčenu molbu potpisalo je sedam oficira Prve regimente, koji su u kasnijim vremenima ušli u predanje Rijeke pod imenom i giurati di Ronchi, “zavjerenici iz Ronche”. Pjesniku je u Veneciju poruku osobno donio jedan od sedmoro, poručnik Claudio Grandjacquet.
D’Annunzijeva Crvena kuća /Caseta rossa/ u Veneciji postala je mjesto stjecište najraznovrsnijih planova i programa. Glasnici, političari, generali i dobrovoljci, donosili su informacije i prijedloge iz Rijeke, Milana, Rima, Splita i Zadra, vračajući se s odgovorima i kontra-prijedlozima nazad, cijelim talijanskim poluotokom i Dalmacijom. D’Annunzio je dugo bio uključen u ovu mrežu, ali sada, kada se je približio trenutak akcije, njegova odlučnost kao da je oslabila, i on je posumnjao i u sebe, i u svoje saveznike. Ako i potpuno zanemarimo strašno primamljivu mogućnost leta do Japana, njegovo zdravlje bilo je narušeno, između njega i Rijeke nalazila se je cijela jedna armija, a i on, uostalom, nije bio uvjeren, da je Rijeka najbolji cilj za akciju. Možda bi bilo bolje krenuti na Split, i otuda, zahtijevajući cijelu Dalmaciju, zaploviti put Rijeke? A i ako je čas bio dobar za akciju, koja je akcija bila ona najbolja? I tako je on razmišljao i razmišljao, a dani su prolazili.
Apel Sedmorice iz Ronchija nije, međutim, bio nešto, što bi on mogao zanemariti. Samo dva mjeseca ranije, D’Annunzio je napisao slavni tekst, naslovljen, “Vlast Narodu”, u kojem je sebe proglasio logičnim predvodnikom iredentističkih snaga, kao i glasnogovornikom svih koji su vjerovali, da ratno iskustvo mora biti potvrđeno u poratnom svijetu. Mora postojati, pisao je, “lirski poredak, u punom značenju te riječi kao poriva i muževne odlučnosti… Tako je naprosto dobro i pravično, da pjesnik ratnik bude njen zagovornik”.94 Vlast je možda i prešla narodu, no, njeno će nadahnuće dolaziti od pjesnika.
Za D’Annunzija to nije bila laka odluka: zapravo, izuzev njegovih ljubavnih pothvata, za njega nije bilo lakih i jednostavnih odluka. Uvijek iznova on bi majstorski upravljao svijetom oko sebe, vodeći sve do epskog klimaksa koji nikada ne bi nastupio, poljuljane odlučnosti u najodsutnijem trenutku. Da si pomogne prevladati takve psihološke barijere, D’Annunzio se je ispomagao praznovjericama, nerijetko davajući bacanju novčića u zrak prednost pred racionalnim, svojevoljnim izborom. Drugom bi prilikom, kod odlučivanja o određenoj akciji, strpljivo čekao “prst sudbine”.
Ne zna se točno tko je (ili što) najzad uvjerio D’Annunzija, da se pridruži grenadirima u Maršu na Rijeku: što, na kraju krajeva i nije od presudnog značaja za našu križaljku. Presudan je mogao biti bilo tko od ljudi: general Grazioli; poručnik Grandjacquet; Guido Keller, velika, lirska figura pilota i pjesnikova “akcijskog sekretara”; kapetan Nino Horst-Venturi; major Carlo Reina (koji će zapovijedati grupom grenadira, koji su iz Ronchia krenuli prema Rijeci); ili pak neko bezimen ili možda nepoznat. Najvjerojatnije je, ipak, da je nekoliko ljudi doprinijelo slabljenju D’Annunzijeva otpora. I premda su mnogi prisvajali tu zaslugu, po mnogo čemu se je među njima izdvajao Attilio Prodam, prijatelj Host-Venturia, član Nacionalnog vijeća Rijeke, te predsjednik organizacije Giovine Fiume, iste one koja je pripremila spektakularne demonstracije u noći odlaska grenadira.
Dvadesetak godina kasnije, dočekavši teške dane i tražeći novac od talijanske vlade, Prodam je Mussoliniju napisao izvještaj o svojim potezima u danima između odlaska grenadira, i D’Annunzijeva dolaska, a njegovu verziju tog perioda uvelike potvrđuje dnevnik istih događaja i vremena, još jednog riječkog patriote, kapetana Ugo Gnate. Ove je priče teško potvrditi, no, one se u toj mjeri uklapaju u druge dijelove d’annunzijanske pustolovine, da nose određeno ozračje istinitosti (a ako i nisu, k’o što Talijani kažu, istinite, bar dobro zvuče).
Drugog rujna uvečer, ili približno uvečer, kaže priča, Prodam i Gnata, zajedno s još jednim oficirom, kapetanom Carlo Coccom, šetali su via XVII Novembre (nazvanu po danu, kada su grenadiri stigli u Rijeku), ispred hotela Wilson (bivši hotel Deak), kada su sreli uzbuđenog Host-Venturija. “Što da činimo?” jadikovao je, pokazujući im pismo od D’Annunzija. Pismo je vrvilo od primjedbi na planirani pohod, skrećući pažnju na vojne i političke prepreke, primjećujući da se u potpunosti vjerovati može samo polovini (ili trećini, ovisno o tome, koju verziju smatramo pouzdanijom) grenadira, da će brojčano biti uvelike nadjačani, i tako dalje. Da stvar bude još gora, pismo je sadržavalo frazu, krajnje uvredljivu kapetanu Host-Venturiju, koji je toliko napora uložio u organiziranje Riječke legije. “Ardito, perche non ardisti?” Ovom igrom riječi tražio je od Host-Venturija odgovor na pitanje, zašto nije imao hrabrosti sam krenuti u pohod?
Četiri zavjerenika raspravilo je pitanje, složivši se, da je jedino D’Annunzio mogao povesti vojni pohod. U tom kritičnom trenutku Prodam je obznanio, da će iduće jutro napustiti Rijeku i krenuti put Crvene kuće, da pjesnika uvjeri u opravdanost njegovog sudjelovanja u akciji. “Ako pjesnik ne prihvati zadaću našeg oslobađanja”, kazao je prijateljima, “neću se živ vratiti u Rijeku”.95
U nekoliko narednih dana, Prodam se je četiri, pet puta susreo s D’Annunziom, svaki puta po nekoliko sati. D’Annunzio je konačno bio uvjeren u potrebu da vodi pohod na Rijeku, tek nakon što je Prodam uspio izvesti još jednu u nizu onih operetskih epizoda, koje su u tolikoj mjeri bile sastavni dio avanture. Prodam je saznao, da je general Diaz, zapovjednik vojske, stigao u Veneciju da sudjeluje u svečanosti, tokom koje će mu grad uručiti mač časti. Iskoristivši svoj utjecaj kod nekolicine svojih pro-riječkih prijatelja, Prodam je uspio urediti, da njegova kćerkica (koja je iz Rijeke s njim doputovala u Veneciju) generalu uruči buket cvijeća. Djevojčica se je pred njim pojavila s vrpcom u bojama Rijeke oko vrata, na kojoj su bile ispisane riječi “Fiume o morte!”. Uručujući Diazu buket, zamolila je za čast da počastima, odanim mu tog dana, pridoda i “plamteći cvijet mog grada”. Održala je rječit govor, završivši ga strastvenom molbom: “Kao što ste spasili majku (Veneciju), spasite i kćer… Rijeka, spremnu žrtvovati se herojskom zajedničkom žrtvom na oltar Majčice Italije, pozdravlja vas, o heroju, i uzda se vječno u vašu nepoljuljanu vjeru”.96
Idućeg dana, Prodam se u pratnji svoje lijepe kćerke uputio na sastanak s D’Annunziom, i pjesnik je pristao voditi pohod. Njegov pristanak bio je, međutim, višestruko uvjetovan. Prije svega, D’Annunzio je zahtijevao najpotpuniji mogući izraz volje grada. Zahtijevao je da ga pri dolasku sačeka sve stanovništvo, kako bi pokazalo da se ovdje ne radi samo o vojnom puču, nego o odgovoru na želje građana. Prodam je obećao da će tako i biti, i 6. rujna pjesnik mu uručuje pismo, naslovljeno urednicima La Vedetta d’italia, riječkih iredentističkih novina. D’Annunzio je izjavio da je na sve spreman, istovremeno iskazujući određeno oklijevanje u pogledu točnog datuma operacije. “Riječi koje vam šaljem”, napisao je, “a za kojima će uslijediti i druge, još oporije – navješćuju vam jedino nasilje. Ali, kako će se – po vama, upućenima – i kada, ustati na oružje? Teško je zborit o tim, tako pogubnim stvarima. Naš će vam Prodam više o tom reč'”.97
Da li je D’Annunzio dogovorio s Prodamom vrijeme i mjesto operacije? Vjerojatnije je, kao što je to nekoliko sudionika dalo nagovijestiti, da je o tome konačno odlučeno dva dana kasnije, u razgovoru s generalom Graziolijem, pukovnikom Frassetom (još jedan od sedmorice iz Ronchija) i kapetanom Host-Venturijem. I opet, možda nikada nećemo cijelu priču. No, kada je riječ o izboru datuma početka operacije, ima tu još jedna priča. U intenzivnim razgovorima u Crvenoj kući u Veneciji, kao dan napada na grad bilo je predloženo više datuma. Host-Venturi, Reina i Frasseto htjeli su da to bude deseti rujan, no, pjesniku je to bilo neprihvatljivo. Po pitanju brojeva izrazito sklon praznovjerju, razmislio je o tom problemu i iskrsnuo s magičnim rješenjem. “Jedanaesti je moj sretan dan”,98 izjavio je svojim suradnicima. Bio je to dan čuvene bakarske beffe, ili rugalice, tokom Velikog rata. Na taj je dan, veljače 1918. godine, D’Annunzio poveo skupinu torpednih čamaca u Bakarski zaljev (svega par kilometara udaljen od Rijeke) i potopio austrijski brod, ostavivši iza sebe, plutajući na površini mora, staklene posude i tekstove s izvodima iz njegove ratne propagande. Ima li boljeg dana za izvođenje slične bravure? I tako je dan bio određen.
Ako je za D’Annunzija bilo tipično, da se kod određivanja datuma početka pothvata rukovodi praznovjerjem, podjednako je bilo tipično i da preispita svoju odluku, tako da su dani između “odluke” i konačnog događaja, bili ispunjeni užurbanom strkom oko pjesnika. Da bi osigurali svoj dio pogodbe, Riječani su se morali pobrinuti za potpunu mobilizaciju stanovništva. Njihove su trupe morale biti naoružane i uvježbane za operaciju. Frasseto, kurir grupe, neprestano je jurio ovamo-onamo, između Ronchija, Venecije i Rijeke, nastojeći da sve bude u redu po pitanju vremena operacije, kao i da se D’Annunzio zaista i pojavi u određenom trenutku. Cijela je stvar još jednom dovedena u pitanje, i to u trenutku kada je, zbog visoke temperature, D’Annunzio bio prisiljen leći u postelju. Desetog, Frasseto je došao do pjesnikove bolesničke postelje kazavši mu, da su najvažniji dijelovi trupa u Ronchiju zvanično napustili svoje jedinice, te da će, ne bude li D’Annunzio ispunio svoj dio obaveze, bili izvedeni pred vojni sud. Frasseto je pjesnika zatekao nepokolebana. “Ne brini za me”, kazao je mladom poručniku, “sutra ću biti na svom položaju”.


MARCIA DI RONCHI /MARŠ IZ RONCHIJA/

D’Annunzio je Veneciju napustio jedanaestog rujna, i krenuo prema Ronchiju, stigavši tamo bez neprilika. Tamo se je odmorio na pomoćnom krevetu (improviziranom na četiri stolića), prikupivši snagu za ekspediciju, planiranu da počne oko ponoći. Puč je započeo s manjom skupinom ljudi: 186 sardinijskih grenadira, plus neodređeni broj snaga koje bi im se pridružile na ulazu u Rijeku (očekivali su više ardita, zajedno s Host-Venturijevom “legijom”). Negdje blizu ponoći, major Reina je obznanio, da su očito izdani: transportni kamioni, toliko potrebni želi li se brz pokret trupa kroz noć, nisu stigli.
Pa ipak, nešto prije podneva dvanaestog, D’Annunzio je ušao u Rijeku na čelu ogromne naoružane kolone, sastavljene od kamiona, automobila, oklopnih vozila i tenkova – i približno dvije, dvije i pol tisuće ljudi: grenadira, artiljeraca, ardita i pješadije.
Kamione je osigurao Guido Keller, D’Annunzijev “akcioni sekretar”. Sada, kao i u mnogim drugim situacijama u budućnosti, Kellerova jedinstvena sposobnost pokretanja na akciju, u trenucima inercije, pokazala se je neprocjenjivom i nadahnjujućom za pjesnika. Čuvši za problem s transportom, Keller i šačica drugih nestali su u noć, nekoliko sati kasnije vrativši se s dvadesetšest vozila, ukradenih iz nekoliko kilometara udaljenog motornog parka.
Narastanje pjesnikove vojske bilo je nešto drugo, ne toliko živopisno kao Kellerov pothvat, ali od temeljne važnosti, kako za pohod na Rijeku, tako i po reakciji vlade, koja je po tom uslijedila. Najveći se dio snaga, koje je 12. rujna ujutro D’Annunzio predvodio, koloni pridružio ili na putu za Rijeku, ili je samovoljno marširao na grad i tamo se sastao s D’Annunzijem. Do toga je došlo i pored strogih uputa talijanske vlade svim komandujućim oficirima u zoni, da obustave svaki pokušaj osvajanja Rijeke. Pa ipak, tokom duge noći i rano ujutro, nije ispaljen ni jedan jedini pucanj u pokušaju da se uhapsi D’Annunzija, ili zaustavi njegovo napredovanje. Tek je pred gradskim vratima izmijenjano par ispraznih fraza, skrećući pjesniku pažnju na ono, što je već i sam vrlo dobro znao – da marš predstavlja čin pobune.
Najslavniji čin prebjega na D’Annunzijevu stranu bio je onaj velikog dijela ardita pod zapovjedništvom generala Ottavio Zoppija. Ovim opjevanim herojima Velikog rata naređeno je pucati u pjesnika, odbije li odustati od pohoda na Rijeku. Oni su, ipak, izabrali poslušnost, ali ne njihovom zapovjedniku, generalu, nego kapetanu Host-Venturiu, njihovom duhovnom savezniku, koji je od njih zatražio da se pridruže napredujućim trupama i isprate ih do Rijeke. Kapetan Raffaele Repetto, njihov zapovjedni oficir imao je čak odvažnosti povinovati se direktnoj zapovijedi koju mu je u zoru, na dan pohoda, izdao osobno general Pittaluga. Dočekavši napredujuću kolonu (koju su u tom trenutku, u želji da s puta uklone svaku moguću neprijateljsku silu, predvodili Repetto i arditi), Pittaluga je rekao Repettu da će ga, ne bude li ustrijelio D’Annunzia, sam morati na mjestu pogubiti. Repetto je salutirao generalu, ne učinivši međutim ništa, da izvrši zapovijed. Ovo je Pittalugu dovelo do suočenja, u fiumanskoj literaturi kasnije učinjenog besmrtnim. U zadnjem pokušaju da uvjeri pjesnika da odustane (ili možda da učini jedan veliki potez kojim bi se, bude li postavljeno pitanje njegove uloge, zaštitio od otpuštanja iz službe), general se odvezao niz cestu. Pozivajući na povinovanje dužnosti i višim interesima Italije, Pittaluga je od D’Annunzija zatražio da se vrati. D’Annunzio je uprizorio Napoleonovu gestu na jezeru Laffrey, kojih stotinu godina ranije, kada je francuskim vojnicima koji su ga došli uhvatiti, izložio svoje grudi. “Generale, sve što trebate učiniti je, narediti svojim vojnicima da pucaju u mene”, uzviknuo je D’Annunzio, razgrnuvši svoj ogrtač i tako otkrivši uniformu i zlatnu medalju, koja mu je visjela iznad srca. Teško je zamisliti bilo kog talijanskog generala, koji bi u takvom okruženju izdao naredbu da se puca u D’Annunzieve medalje (malo je Talijana koji bi htjeli biti upamćeni kao netko, tko je ustrijelio D’Annunzia), pa je tako Pittaluga, kazavši da njegovim venama teće garibaldijevski vojnički duh, odlučio ne proliti talijansku krv, pridruživši se pjesniku na putu za grad. Dočekane zvucima zvona i sirena, trupe pod komandom pjesnika-ratnika ušle su u Rijeku negdje oko jedanaest sati. S krovova se je osula prava kiša lovorovih listova, grad je ličio na pravu šumu zastava i urešenih vrpca, dok su pjesme i poklici odjekivali trgovima. “Da nam živi D’Annunzio! Da nam živi talijanska Rijeka!” Nastupajući arditi pjevali su svoju čuvenu pjesmu, “Giovinezza”.
Ova građanska eksplozija vrila je skoro dvadsetčetiri sata. Malo njih je spavalo noć prije “svetog ulaska”, jer ih je malo znalo, kada će D’Annunzio stići. Imamo i sjajnu potvrdu od strane pripadnika Riječke legije, da ni sami vojnici nisu sve do jedanaest uvečer, dan prije njegovog dolaska, bili sigurni, dolazi li pjesnik u Rijeku. Host-Venturi je bio taj, koji im je kazao o završnim pripremama, i uputio ih u ponavljanje već izgovorenih riječi zakletve, da će svim sredstvima braniti Rijeku od odluka Međusavezničke komisije.99 Plan osvajanja grada sastojao se od dva dijela: iznutra, legija bi osvojila zapovjedno mjesto grada, prisilivši savezničke snage na odlazak bez sukoba. Odbiju li to, dobrovoljci bi ih istjerali iz Rijeke. Izvana, u grad bi u zoru ušli grenadiri i druge trupe pod D’Annunzijevim zapovjedništvom. Sve je ovisilo o savršenoj vremenskoj koordiniranosti: zapovjedništvo grada moralo je biti osvojeno prije ulaska trupa iz Ronchia, ali ne i prerano, jer bi se vijest o tome pronijela van grada, dovodeći time u opasnost pjesnikovo napredovanje.
Ostatak noći proveden je u frenetičnim pripremama i uvježbavanju. Podijeljeno je oružje i pomno je razmatran plan za iduće jutro. U tri ujutro, “pod izgovorom jutarnje gimnastike”,100 skupina riječkih legionara napustila je grad i pošla u susret D’Annunzijevim trupama na putu prema gradskim zidinama. Do pet, urotnici su polako postajali sve nervozniji. Oni nisu znali da je samo neki sat ranije, D’Annunzio počeo polako napredovati prema gradu, i bojali su se da je negdje nešto pošlo po zlu. I sam duboko zabrinut, Host-Venturi je pokrenuo korake opoziva plana unutar grada, u slučaju da se D’Annunzio ne pojavi. Kada je otkucalo šest ujutro, skoro potpuno siguran da je urota propala, Host-Venturi je zapovjedio svojim sljedbenicima da zaustave operaciju: zapovjedništvo grada ne treba napasti. Ali, isto onako kao što su i trupe, koje su napredovale prema Rijeci, odbile pokoriti se nalozima /talijanske/ vlade, isto se tako i puno onih, koji su bili pod komandom Host-Venturija, nije htjelo odreći nade, te su nastavili s planom usprkos zapovijedi o prekidu vojne akcije. Kapetan Gaglioni, koji je imao zapovijed da osvoji zapovjedništvo grada, odlučio je izići iz grada i otkriti što se je desilo. (Na kraju će pronaći D’Annunzija i uz pjesnikov automobil ponovo ući u grad.)
Još jedan element urote - žene grada - također je odbio razići se, i negdje oko pola sedam, u trenu kada je vozilom napuštao Rijeku, Gaglioni će ugledati ulice prema Piazza Dante (glavnom gradskom trgu) prepune žena koje su, u svojoj najboljoj odjeći, mahale puškama, batinama i noževima, spremne na sve.101 Riječke žene imale su vrlo aktivnu ulogu u cijelom toku događaja (i to će se nastaviti i kada Rijeka dođe pod D’Annunziovu vlast). Već su početkom rujna uspjele pridobiti Nacionalno vijeće za održavanje referenduma, kojim bi im bilo dopušteno pravo glasa na svim građanskim izborima (što je, 9. rujna, velikom većinom i usvojeno). Veoma su se isticale u demonstracijama koje je organizirala Giovine Fiume, dok su u noći pokreta trupa iz Ronchija, trebale odigrati ključnu ulogu (uz njihove pripreme za oružani sukob). Giovine Fiume je smatrao svojim imperativom, u gradu zadržati maksimalan mogući broj talijanskih vojnika i mornara, samim time uvjeren da bi nekako trebalo onemogućiti planirano isplovljivanje Dante Alighierija. Dante je trebao isploviti u noći 11. rujna, no, Giovine Fiume je smislio dvostruki plan zadržavanja broda u luci: gradske žene cijelu su noć uveseljavale mornare, “začepivši im uši voskom svojih poljubaca”102 učinivši da do njih ne dopru pozivi sirena njihovog broda, dok su ostali članovi grupe skinuli dijelove Danteove mašinerije i pohranili ih u štabu Giovine Fiume. Brod je tako ostao u luci i na kraju postao i dijelom D’Annunziovih zavidnih pomorskih snaga.
S ulaskom trupa u grad, Rijeka se odala pravoj svetkovini, koja je potrajala cijeli taj dan. Pjesnika, iscrpljenog putovanjem, grupa ardita otpratila je u hotel Europa na odmor, dok su se ostali vojnici rasporedili na brojnim položajima u gradu. Popodne je brzo prolazilo. Dok je D’Annunzio nastojao povratiti izgubljenu snagu, Guido Keller se je susreo s Antoniom Grossichem, predsjednikom Nacionalnog vijeća, radi razgovora o budućoj vladi Rijeke. D’Annunzio nije imao nikakvu određeniju predstavu o sebi u zapovjedničkoj ulozi: više je bio zaokupljen grandioznim potezom, koji je izveo, i budućim akcijama u Dalmaciji, a i šire. Keller je uspio uvjeriti Grossicha, da je za grad od istinskog interesa imati D’Annunzija u ulozi formalnog zapovjedništva gradom, jer će, kako će se opseg pjesnikovih akcija povećavati, Rijeka na kraju vladati nekom vrsti jadranskog imperija, u sebi uključujući Hrvate, Talijane i raznorodno stanovništvo Dalmacije.103 I tako je Keller probudio D’Annunzija s vijestima, da je postao comandante Rijeke. Njegove prve riječi, kada je čuo o svom novom postavljenju, snažno su odudarale od riječi koje su prethodile cijelom događaju: “Tko, ja? Guverner?”
Praćen glasnim pozdravima građana, D’Annunzio se je isto to večer, u šest, pojavio na balkonu palače, i obznanio ispunjenje njihovog sna: pripojenje Rijeke Italiji. Prizori koji su potom uslijedili, u nadolazećim mjesecima ponoviti će se nebrojeno puta, niti trena izgubivši na privlačnosti ljudima grada. Veliki dio rituala suvremene politike rođen je u Rijeci, pod D’Annunzijevim vodstvom, dok je prvo comandanteovo obraćanje s balkona, bilo paradigma nebrojenih sličnih u nadolazećim mjesecima.
Prve riječi D’Annunzija riječi su koje su Riječani tako dugo željeli čuti: “Talijani Rijeke!” Riječi koje su zatim uslijedile, oblikovale su sliku grada, koja će predstavljati samu suštinu propagande što se širila iz Rijeke: “U bezumnom i kukavičkom svijetu, Rijeka danas predstavlja simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, postoji samo jedan jedini čisti element: Rijeka. Postoji samo jedna istina: a to je Rijeka. Postoji samo jedna ljubav: a to je Rijeka! Rijeka je poput blještave svjetiljke koja sija usred oceana podlosti”.104
Pjesnik je ponovo oživio velike događaje tog dana, odavši puno priznanje trupama koje su ga podržavale, poimence navodeći svaku jedinicu i svakog zapovjednika. Pred okupljenim mnoštvom zatim je izložio dramatični simbol ekspedicije, svjetlocrveni, bijeli i zeleni barjak, zastavu kojom je bilo obavijeno tijelo Giovannia Randaccia, njegovog bliskog prijatelja i ratnog druga, nakon pogibije u ratu. Talijanskim patriotima taj je stijeg bio vrlo dobro poznat, jer ga je pjesnik razvio u Campidogliu u Rimu, tokom svibanjskog govora, omotavši oko njegova podnožja crnu traku, kao znak žaljenja za Dalmacijom i Rijekom.
“Danas vam”, kazao je Riječanima, “pokazujem ovu zastavu koju, prema volji samog vojnika, moram predati Trstu. Ali, prije nego što je odnesem u Trst, morao sam doći u Rijeku, da ponovo bude posvećena vašom vjerom”.
U comandanteovim rukama, Randacciova zastava pretvorena je u sveti relikvij, dok je njeno kvazi-religijsko značenje jasno potvrđeno gestom koja je zatim uslijedila: D’Annunzio je od Riječana zatražio da se nad Randacciovom zastavom zakunu u odanost gradu. “Potvrđujete li svoju volju, iskazanu tridesetog listopada, pred zastavom Timavoa?” Mnoštvo je pjesniku na balkonu odvratilo svojim grlatim poklicima, Da!, Da! Kada se je jeka stišala, D’Annunzio je sebe predstavio kao oličenje volje Talijana i tumača sudbine Italije: “Nakon ovog ponovljenog iskaza volje, pred vama izjavljujem: ja, vojnik, dobrovoljac, ranjeni veteran rata, vjerujem, da tumačim volju svih ljudi Italije, proglašavajući pripojenje Rijeke”. Pjaca je eksplodirala još jednim gromoglasnim slavljem, koje je potrajalo duboko u noć.
Već po tradiciji, cjelokupna talijanska politika obilježena je teatralnošću, a korijeni najvećeg dijela toga leže u arhitekturi talijanskih gradova. Građeni upravo oko velikih javnih površina, gradovi Italije čine se skoro kao da su građeni za proslave na otvorenom i gradske svečanosti. Svakom onom, tko je na Piazza Navona u Rimu prisustvovao nekom političkom skupu ili befani, ili na Piazza della Signoria u Firenci pratio calcio in costume /'nogomet' u tradicionalnoj, srednjevjekovnoj odjeći/, ili na velikom Campu u Sieni pratio palio /konjsku utrku/, ovo će biti jasno. No, onima, rođenim u zemljama, u kojima su gradovi zamišljeni oko unutarnjih, interijernih prostora, ovo je nešto što treba posebno naglasiti. Politički stil D’Annunzija izrazito je tipičan za Italiju, u kojoj su ulični skupovi, bilo pod suncem, bilo pod zvijezdama, sastavni dio građanske tradicije.
D’Annunzijev inovativni genij daleko je, međutim, premašivao tradicionalnu sferu politike, dok je njegova pojava na pozornici Europe, bila vjesnik dalekosežnih promjena u organizaciji političkog veličanja. Najvažniji elementi ovog novog stila jasno su bili vidljivi iz njegovog pozdravnog govora Riječanima: politika je postala nešto veće, nešto transcendentalnije. U svojem dijalogu s okupljenim mnoštvom, D’Annunzio je masu svojih slušatelja vješto svodio na jednu jedinu ličnost, jednog jedinog slušatelja, obraćajući mu se jednim jedinim glasom. Kada bi od njih zatražio izraz njihove vjere, oni su mu se obraćali jednim jedinim si, a on je i očekivao takvu jednoglasnost.
U kontrastu, kojeg je D’Annunzio povukao između Rijeke i ostatka svijeta, bio je prisutan elitistički element, koji je već dugo obilježavao njegovo pisanje i njegove javne izjave. Prema D’Annunziju, svijet je bio podijeljen u dva područja – čak bi mogli reći dva nivoa moralne stvarnosti. Simboli ova dva područja bili su Rijeka i Rim: Rijeka, u kojoj se je volja potlačenih iskazala u jednom jedinom aktu herojske odlučnosti; i Rim, koji se smušeno provlačio labirintima svakodnevnih, uobičajenih poslova, politika kojom su upravljali starci iza zatvorenih vrata, i banalnosti poslijeratnog svijeta. Ovako suprotstavljajući svoj svijet i ostatak svijeta, D’Annunzio je razvio skladan, snažan sklop mitova i simbola, koji su slikovito odražavali ovu razliku. “Sveta” zastava Giovanni Randaccia samo je jedan od mnogih simbola, kojima se je pjesnik koristio, da istakne svetost Rijeke. Simboli su uzeti iz svih životnih oblasti, ubrzo postavši sastavnim dijelom jezika grada. Najvažniji među njima bio je simbolični plamen.105
Plamenovi vatre predstavljaju drevni religijski simbol, a tako su ga koristili i arditi tokom rata. Ovi jurišnici nosili su oko ruke trake, oslikane crnim plamenovima, simbolizirajući podjednako snagu njihovog žara i čeličnu snagu, koju su vjerovali da posjeduju. Kao počasni ardito, D’Anunzio je plamen koristio kao simbol Rijeke. Doista, slika Rijeke kao grada u plamenu, progutana svojom sopstvenim žarom, određeno je vrijeme bila jedna od D’Annunziovih preokupacija. Upravo je on skovao frazu, po kojoj je grad na daleko postao poznat: Grad holokaust /Citta olocausta, Grad Mučenik, Žrtvovani grad/. Ova je predodžba jasno odslikavala D’Annunziovo veličanje Rijeke, jer je u sebi utjelovljivala središnju temu njegovog odnosa prema gradu. Za njega, Rijeka je bila početak duhovnog plamena, koji će progutati sav pokvareni i raspadajući Zapadni svijet i pročistiti ga, na kraju ga preobražujući u nešto profinjenije i uzvišenije. Bilo je potrebno određeno vrijeme, da se ovakova slika jasno uobliči u njegovoj retorici, no, za shvaćanje D’Annunziovih postupaka u Rijeci, nužno je pokušati shvatiti ovaj kvazi-mistični misaoni okvir. Njegova vizija Riječkog pothvata nije se ograničavala na tradicionalne političke kategorije, i što je vrijeme više prolazilo, bivalo je sve jasnije, da pripojenje Rijeke Italiji samo po sebi nije bilo dovoljno grandiozan cilj, koji bi pjesnika nagnao da ugrozi svoj život i svoj ugled. I premda su mnogi od onih, koji su sudjelovali u osvajanju Rijeke, u tome vidjeli isključivo potez, kojim se željelo zadovoljiti talijanske teritorijalne i političke apetite, D’Annunzio je od samog početka imao “poetičnije”, a samim time i uzvišenije viđenje cijelog pothvata.
Takova bi razmišljanja mogla objasniti puno, inače začuđujućih aspekata njegovih prvih sati u gradu: D’Annunzio se nije pobrinuo za prijenos vlasti, a nije žurio ni s preuzimanjem zapovjedništva nad gradom. Nadao se, da će njegova akcija sama za sebe, sama po sebi izazvati dramatičnu reakciju Rima i Pariza. Očekivao je “znak” da je izmijenio tok povijesti. Točno u skladu s tim, pjesnik je noć proveo čekajući odgovor vlade u Rimu (nadajući se, podjednako, padu Nittijeve vlade i objavi aneksije od strane same vlade). Kada su vijesti izostale, poslao je kratku poruku generalu Pittalugi (u pet ujutro), da je “apsolutno nužno da /on/ preuzme vojno zapovjedništvo nad talijanskom Rijekom”.106 Daleko od toga da bi sporio oko toga, Pittaluga odgovara D’Annunziju da misli kako ne može dovoditi u pitanje pjesnikovo pravo na zapovjedništvo, tim prije što je, na kraju krajeva, osigurao bezbjednost granica.
Idućeg dana, Pittaluga napušta grad. dok se D’Annunzio suočava s nizom problema: gradom treba upravljati i osigurati mu opskrbu, treba osigurati kontakte s ostalim snagama u Italiji, i treba procijeniti diplomatske reakcije na izvedeni puč.


DIPLOMATSKE REAKCIJE

Francesco Saverio Nitti je dugo bio svjestan, da je D’Annunzio uključen u tajne pripreme za osvajanje Rijeke.107 Nadalje, bio je svjestan i priprema, s kojima se je nastavilo unutar samog grada, tako da je trupama na granici izdao nalog da uhapse sve dobrovoljce, koji bi pokušali ući u grad. U kolovozu, te početkom rujna, Nitti je stalno iznova provjeravao stanje s generalima oko Rijeke, Trsta i Venecija Giulia regije, kako bi bio siguran da su svi dobro shvatili želju vlade, da izbjegne puč u Rijeci. Znao je da mora poništiti efekte propagande Orlandova režima, pa je zapovjedio uklanjanje najtvrdokornijih elemenata s pozornice. Postupanje prema vojvodi od Aoste karakteristično je za Nittijevu odlučnost, da oficire sumnjive lojalnosti zamijeni poslušnijima, tako da je krajem kolovoza od Diaza obaviješten, da “visok stupanj discipline među oficirima i trupama daje puno pravo očekivati da će, bez obzira to kakve odluke vlada donijela, njene zapovijedi… biti bespogovorno izvršene”.108
Kada su vijesti o osvajanju grada stigle do njega u Rim, Nitti je eksplodirao od bijesa, tresnuvši šakama o stol i gestama jasno pokazujući znakove dubokog šoka i nevjerice. Očito je, da ga potezi D’Annunzija ni na koji način nisu mogli iznenaditi: a zašto se onda tako ponašao? Odgovor je, da je Nitti zaista bio iznenađen, ne D’Annunziovim pokušajem osvajanja Rijeke, nego uspjehom pothvata. Nitti nije mogao povjerovati, da su mu trupe otkazale poslušnost, dok je uspjeh pohoda na Rijeku samo pokazao, u kojoj je mjeri Italija postala plijenom potpuno neposlušne vojske. Ne treba Nittija preoštro suditi u takovim okolnostima, jer, nije samo on bio pogrešno obaviješten o stanju talijanskih granica. “Siguran sam”, napisati će Nitti puno godina kasnije, “da su, jednako kao i ja, obmanuti i general Diaz, i Albricci, ministar rata”.109
Uspjeh vojnog udara tako je u najalarmantnijim detaljima pokazao svu stvarnost situacije: kao što je Nitti sam kazao, izmaknuto mu je tlo pod nogama. Ako vojska nije štitila talijanske interese na granici, zašto onda vjerovati da će ih štititi i u Rimu? Pohod na Rijeku s pravom je definiran kao ozbiljna prijetnja samoj vladi, dok panika, koju je D’Annunzio stvorio u Rimu, nije bila ograničena samo na talijanske krugove: pojedini strani promatrači, s najboljim pristupom izvorima informacija, dijelili su Nittijevu pesimističnu ocjenu, procijenivši riječki puč iz europske perspektive.
Američki diplomati u Italiji nisu isprva znali, što uraditi s događajima na Jadranu. Prva nagađanja (popraćena i ciničkim analizama iz Beograda), upućivala su na mogućnost Nittijeva prešutna odobravanja D'Annunzijeva poduhvata. I zaista, tek je 20. rujna, gosp. H. Percival Dodge, otpravnik poslova u Beogradu, mogao brzojaviti svojoj delegaciji na Pariškoj mirovnoj konferenciji, da su Jugoslaveni zaključili, kako «sadašnji, očito odmetnički pokret talijanskih snaga, nije ohrabrivan od strane talijanskog kabineta».110 Jugoslaveni su si mogli dopustiti ne povjerovati u mogućnost puča, a u takovim razmišljanjima nisu bili usamljeni. Upravo je general Robilant odbijao u onih nekoliko najodsutnijih sati, poduzeti ikakvu akciju protiv D'Annunzija, jer je ozbiljno vjerovao, da je Marš na Rijeku poduzet uz prešutnu suglasnost Nittijeve vlade. Za De Robilantovo razmišljanje bi se teško moglo reći da je bilo neuvjerljivo. U danima pred marš, D'Annunzija nisu pratili državni agenti; general Grazioli nije ni na koji način ometao demonstracije grenadira u Rijeci, a o njima je podrobno izvještavano i u talijanskom tisku (da je vlada zaista zabrinuta, razmišljao je De Robilant, ona bi zabranila izvještavanja); kada su napustili grad, grenadiri su zgodno smješteni u neposrednoj blizini, kako bi se lakše vratili, i tako dalje. «Sve ove činjenice… stvorile su duboko u meni sumnju da je nešto, meni nepoznato, i iz razloga, meni nepoznatih, organizirano od strane vlade, s ciljem koji ja sebi ne mogu predočiti, a o kojem ni ne želim nagađati.»111
Ako je talijanski general na samom mjestu događaja mogao imati takove sumnje u pogledu Nittijeva režima (još puno mjeseci prisutne u talijanskoj vojsci), talijanskim je, sumnjičavim saveznicima, bilo još lakše povjerovati u ulogu Nittija u osvajanju Rijeke. Prvih nekoliko dana, američki diplomati smatrali su D'Annunzijev položaj potpuno neodrživim, iščekujući nekakav melodramatski kraj avanture. 16. rujna, američki ambasador brzojavio je u Pariz da ima naznaka, po kojima će D’Annunzio “pokušati neki senzacionalan način izlaska iz situacije, kao, na primjer, melodramatski pokušaj samoubojstva”.112 Nekim drugim promatračima situacija je, ipak, bila puno jasnija. Četrnaestog je od strane admirala Andrewsa (do tada već veterana riječke politike), preko Londona odaslana poruka u Pariz: “Talijanski zapovjedni general definitivno izjavljuje da je izgubio kontrolu. Izjavio je, da je ovo jutro donijelo nešto puno mračnije od same obrane Rijeke, što bi moglo upućivati na revoluciju u Italiji, o čemu sam čuo glasine”.113
Američkom diplomatskom koru u Italiji sve je jasnije bivalo značenje pohoda na Rijeku, a dani, što su prolazili, samo su to potvrđivali. Čim su raspršene prvobitne sumnje – da cijeli poduhvat predstavlja vladinu urotu, u zajedništvu s D’Annunziom – postalo je jasno, da je Nitti suočen s činom izdaje unutar oružanih snaga, i nitko nije ni u jednom trenu znao, hoće li se zaraza proširiti cijelom zemljom, ili će moći biti izolirana u granicama Kvarnerskog zaljeva. Do pred kraj mjeseca, ton poruka Italije američkoj delegaciji u Parizu drastično se promijenio. 23. Rujna, Jay je Polku u Pariz odaslao brzojav (s oznakom vrlo hitno), i mislim da će biti zanimljivo ovdje ga poduže citirati:

/Nitti/ misli, da ovdje nije riječ o ljudima, nego spašavanju zemlje. Vlada vidi najveću opasnost upravo u oružanim snagama: boji se, da više ne može zaustaviti vojsku, dok je skoro pola mornarice praktički prešlo D’Annunziju, i strahuje da bi možda i polovina stanovništva stala na stranu talijanskih zahtjeva i oslobođenja talijanske brače na Jadranu.
…Još uvijek ima dva miliona vojnika pod oružjem, koji bi, kaže se, slijedili svoje oficire. Protiv ovog militarističkog pokreta bili bi socijalisti i radničke organizacije, koji predstavljaju otprilike onu drugu polovicu stanovništva… Rezultat ovoga bio bi, vlada se boji, građanski neredi, ako ne i građanski rat… Ova katastrofa… vlada vjeruje, mogla bi se desiti svakog trena… Vlada strahuje, da bi se situacija mogla u bilo kom trenutku pretvoriti u kriznu, a ako u Italiji izbiju građanski neredi, a s njima budu žrtvovani red i poredak, strahuje da bi se za manje od tjedan anarhija proširila na Francusku, a zatim i Englesku.

Ovo je jedna od onih situacija, koja povjesničarima dopušta da oporo priznaju, kako mašta zaostaje za stvarnošću. Jedna od vodećih europskih sila, iz Prvog svjetskog rata izišla kao pobjednica, strahuje od izbijanja revolucije u redovima svoje vlastite vojske. Ako je bilo naznaka mogućeg vojnog puča, socijalisti i njihovi saveznici u tom bi se slučaju borili protiv oružanih snaga, time pokrećući građanski rat u Italiji. I zaista, Nitti je najbolje što je mogao, pokušao točno oslikati upravo ovakav mentalitet, jer je u svojem govoru Vijeću poslanika u raspravi o Riječkom pitanju, pozvao radnike da zemlju odbrane od pobunjeničke prijetnje koja ju je ugrozila.114 Izgubivši povjerenje u redovnu vojsku, Nitti je obranu Italije potražio u alternativnim snagama. Ironija teško da je mogla biti veća: Orlando je dobar dio trupa izdvojio za obranu vlade od “revolucionarnih” snaga. Samo godinu dana kasnije, šef vlade prisiljen je okrenuti se istim tim snagama, da njegov režim obrane od /regularnih/ trupa.
Ovaj scenarij nije, ipak, bio posve točan. Još je uvijek bilo dosta onih u oružanim snagama, koji su (poput generala Enrica Caviglie) imali snažan osjećaj dužnosti, i koji su s gnušanjem gledali na štetu, koju je D’Annunziov puč nanio ugledu vojske. Isto je tako i među socijalistima bilo puno onih, koji su bili vatreni pobornici D’Annunziove ekspedicije, i koji su u njoj vidjeli šansu za širenje revolucionarnog pokreta u Italiji. Ako bi u Italiji izbio građanski rat, on bi najvjerojatnije suprotstavio one, koji su u Velikom ratu vidjeli nešto smisleno, i one koji nisu. Bio je to isti onaj kontrast, čije je obrise već D’Annunzio oslikao u svom pozdravnom govoru u Rijeci. Oni, koji su vjerovali, da rat mora nagraditi talijanski heroizam i odvažnost, uglavnom su podržavali puč u Rijeci, dok su mu se oni, koji su jedva čekali da ratno iskustvo ostave iza sebe i okrenu se “normalnom” životu, uglavnom suprotstavljali. Ništa čudno, obzirom na to, da je podjela unutar oružanih snaga nerijetko bila generacijska: mlađi oficiri naginjali su pro-riječkom stavu, dok su stariji oficiri uglavnom podržavali vladu.
Konačno, D’Annunzio je, navodno, predstavljao prijetnju “javnom redu i miru”. Ljudi Rijeke doveli su u pitanje takav opis njihovih aktivnosti, jer su osjećali da su, legalno, njihove težnje za pripojenjem Rijeke Italiji imale čvrstog osnova. Doista, svega nekoliko dana prije pohoda, Nacionalno vijeće je odaslalo poruku senatoru Lodgeu, zaklinjući ga da im osigura podršku za samoopredjeljenje njihovog grada.115 Zašto nije, pitali su, Amerika ostala vjerna svojim vlastitim načelima? Ako je samoopredjeljenje zaista predstavljalo temelj novog poretka, zašto onda Rijeci nije zagarantirano isto to pravo? Po mnogima se, kako u Rijeci, tako i u Italiji, aneksija zasnivala na javno proglašenim načelima poratnog svijeta, te su tako, kada su ih odbili podržati u njihovoj akciji, D’Annunziovi pristaše optužili Saveznike za obično licemjerstvo. U tom kontekstu potrebno je istaći moralni karakter pothvata. Ovdje se nije radilo o tome, da li bi “javni red i mir” bili “žrtvovani”, nego naprosto o tome, čiji bi red, i čiji mir bili sačuvani? Da li bi bili naprosto zapovjeđeni od strane Mirovne konferencije, ili bi se radilo o zaista novom poretku, zasnovanom na pravu naroda na slobodno odlučivanje o svojoj vlastitoj sudbini?
Predsjednik Wilson ovo pitanje nije vidio u takvom svjetlu. Wilsonu se činilo kao da se radi o direktnom izazovu njegovom integritetu, testiranju njegove volje. On nije vjerovao Talijanima i ostao je čvrsto uvjeren, da je cijela operacija izvedena uz suglasnost (a vjerojatno i podršku) samog Nittija. Njegova pozicija teško da je mogla biti jasnija, što je uostalom i vidljivo iz telegrama, 28. rujna poslanog Jayu:

Nemoj si ni na koji način dopustiti da na tebe utiče ono, što su ti rekli članovi talijanske vlade po pitanju sadašnje krize. Sve je to dio očajničkih pokušaja da me se privoli pokleknuti pred zahtjevima koji bi, popusti li im se, razorili mir Europe. Ako misliš da bih na kraju ipak mogao popustiti... Uz malo odlučnosti i odvažnosti, oni su to agitiranje mogli već odavno spriječiti, no, umjesto da ga obuzdavaju, oni su ga samo podbadali... jedini pravi način kojim sada treba postupiti je apsolutna odlučnost, s kojom se sveukupna odgovornost prebacuje na talijansku vladu, ne ostavljajući im nikakvog prostora da je prebace na nekog drugog.116

Wilson je bio uvjeren, da se ovdje radi o potrebi kažnjavanja neposlušnog djeteta, i nije mi padalo ni na pamet da se d’annunzijevsko nedoraslo dijete nekažnjeno provuče (osobito ako uzmemo u obzir, i dalju u duhu metafore, da su ga upravo i prvenstveno njegovi roditelji i doveli do toga). U takvim okolnostima, Nittiju nije ostalo previše slobodnog prostora za manevriranje, i usprkos tome što je njegova prva reakcija na puč bila, da bi to moglo pomoći Italiji u pregovorima s Wilsonom,117 ubrzo je shvatio, da američki predsjednik neće napraviti ni najmanje ustupke Talijanima. Što više, Wilson je bez oklijevanja zapovjedio američkim pomorskim snagama na Jadranu povišenu pripravnost pred mogućnošću širenja d’annunzijevskog ludila, zahtijevajući poduzimanje svih mjera predostrožnosti za sprečavanje takove mogućnosti.
Utjecaj, koji su svi ovi događaji imali na Nittija, kao i više zapovjednika talijanske vojske, bio je krajnje uznemirujući. Pobuna je bila nešto, karakteristično za male balkanske državice, ali ne i za jednu od najvećih sila na kontinentu. Ako je Wilson u puču prepoznavao izazov, upućen njegovoj odlučnosti, onda je Nitti imao još više razloga za to. Pa ipak, talijanski premijer je bio daleko rafiniraniji čovjek od američkog predsjednika, a Nitti je savladao važnu političku lekciju, onu, koju će Wilson shvatiti prekasno: ludost je dopustiti da političkim rasuđivanjem vladaju emocije. Bez obzira na to koliko je Riječki pothvat bio, osobno, ponižavajući za Nittija (što će se još više pogoršati kada D’Annunzio počne i samog Nittija obasipati prostačkim uvredama i vulgarnim igrama riječi), Nittijevo vođenje talijanske politike moralo je biti utemeljeno na objektivnim procjenama.
Uza sve to, negdje sredinom rujna, Nitti nije bio suviše siguran u pogledu najboljeg načina djelovanja, instinktivno se upravljajući u danima i tjednima koji su uslijedili, iščekujući jasniju situaciju oko same prirode D’Annunzijevog pothvata. Hoće li comandante ustrajati u svojoj namjeri “izbavljenja” cijele Dalmacije, ili će biti potpuno zaokupljen Rijekom, poput malog djeteta sjajnom, novom igračkom? Čekajući odgovore na ta i brojna druga pitanja, Nitti je zapovjedio strogi embargo nad gradom. No, nakon samo par dana, dozvolio je ulaz hrane i drugih roba u Rijeku, držeći u pripravnosti brodove i vojnike, za slučaj potrebe. Rijeka je disala, ali s omčom oko vrata, koja je u bilo kom trenu mogla biti zategnuta na zapovijed Rima.


(nastavak slijedi....)