ZABORAVLJENI SUGRAĐANI O MILANU ZALOKARU, RIJEČKOM SLIKARU I PORTRETISTU GOVORI NJEGOV SIN JADRAN ZALOKAR
Jedan od posljednjih riječkih boema
Početkom 1950-ih godina napustio je dobro plaćeni posao i počeo zarađivati kao slikar. Za boemsku dušu to je bilo oslobođenje. Kao slobodan umjetnik rekao je zauvijek zbogom profesiji koju mu je nametnuo otac i životu »visoke« građanštine, na čemu mu je uvijek cijela porodica zamjerala. Od početka pedesetih godina pa sve do smrti 1983. živio je i radio kao slikar-portretist
Razgovarala Kim CUCULIĆ
U sjećanjima starih Riječana i stranaca ostao je neizbrisiv njegov lik, nježno produhovljeno lice s naočalama sa zlatnim okvirom i velikim osmijehom, i s francuskom kapom na glavi. Uvijek je nosio sako preko leđa, nikad kravatu, a ispod ruke veliki kožnati blok s crtaćim papirom. Rijetki su bili oni koji bi odbijali njegov nagovor za portretiranjem.
Bio je jedan od simbola stare Rijeke – ovako o svome ocu, Milanu Zalokaru, govori Jadran Zalokar – doktor filozofskih znanosti, haiku pjesnik i slikar, duhovni učitelj zena i tantre, zaposlen kao viši knjižničar u Sveučilišnoj knjižnici Rijeka.
Erudit i poliglot
– Svoga oca pamtim po plemenitosti i dobroti, ali i po znanju. Bio je erudit i poznavao je nekoliko jezika. Bavio se i glazbom, a pisao je i pjesme koje nikad nije objavio. Bio je jedan od posljednjih boema na riječko-opatijskom području. On je doista živio svoju boemštinu, za razliku od mnogih kvaziboema. Najradije je portretirao djecu, ali je tvrdio da je nju najteže »pogoditi«. Portretirao je pripadnike svih rasa, narodnosti i kultura, čak i Eskime. S tim se ponosio. Išli su ti portreti u gotovo sve zemlje svijeta; vjerojatno i danas postoje na nekom zidu, u nekom muzeju ili galeriji. I tako preko trideset godina, tiho, nezamjetno u kulturnom životu Rijeke. Sjećam se tih trenutaka, tih lica svih profesija i dobi – mnoga su ostala »zabilježena« na papiru, u srcima i sjećanju onog vremena. Bio je i neka vrsta kroničara u maniri poništavanja prolaznosti svega – kaže Jadran Zalokar.
Njegov otac Milan rođen je u Trstu 1914. godine, uoči Prvog svjetskog rata. Otac Felix bio je visoki vojni oficir u austrougarskoj vojsci, a majka Gemma iz dobrostojeće talijanske građanske obitelji. Bio je najmlađe dijete u obitelji, a djeca su odgajana u strogom duhu i pod »vojnom disciplinom«. Već u mladosti Milan Zalokar zavolio je slikarstvo i glazbu, pisao je pjesme i komponirao, ali je prema volji oca morao završiti vojnu školu i studij strojarstva. S tim se nasiljem nad svojim bićem nikad nije pomirio.
Vrsni portretist
Slikao je i bavio se glazbom kao hobijima, a kako j Radost portretiranja
– Portret je smatarao svojim darom, želio je osjetiti radost onoga koga je portretirao. Kad bi prilazio nekom stolu u želji za portretiranjem, iz njega kao da je zračio posebni magnetizam. Rijetki su bili oni koji bi odbijali njegov nagovor za portretiranjem. Na poziv je odlazio i u kuće i privatno portretirao ljude. Preko ljeta otac bi odlazio na Rab i tamo portretirao turiste. U to vrijeme još nije bilo uličnih portretista niti su se na ulici prodavale slike. Nije želio hladan odnos prema »mušteriji«. Svako je portretiranje za njega bio trenutak ljudskog zajedništva i prijateljevanja. Volio je biti među ljudima. I kada je obolio, zadnje je ljeto proveo na tom dragom otoku gdje su ga smatrali svojim otočaninom. Slikao je praktički do zadnjeg trenutka. Otišao je tiho, bezimeno, iz života. Čini mi se da je nakon njega portretiranje prestalo biti plemenita, profinjena vještina. Došla je fotografija i akademsko portretiranje, hladno, bez duše...
Austrougarski odgoj
– Iako je moj otac imao književnog dara nikad nije ništa objavio, a i svirao je vrlo rijetko, uvijek uz note, nikad nije improvizirao. Bavio se u mladosti i sportom, mnogo planinario po Julijskim Alpama i Triglavu. O svojim ljubavima nikad mi nije pričao, niti o svojim putovanjima. Kozmopolit i nemirna duša, kretao se u krugovima intelektualaca toga vremena zadojenih revolucionarnim idejama. Sve je to bilo suprotno duhu starinske austrougarske porodice. Sjećam se da je moj djed u stanu imao kabinet u kojem je boravio u točno određeno doba kada ga nitko nije smio smetati. Po vojnoj satnici sve je u danu bilo strogo određeno – buđenje, vrijeme ručka, primanje prijatelja, popodnevni odmor i tako dalje. Djeda sam se pomalo i plašio zbog njegove strogoće – kaže Jadran Zalokar.
e bio izvrstan pijanist održavao je koncerte u Ljubljani i drugdje. Početkom 1950-ih godina napustio je dobro plaćeni posao i počeo zarađivati kao slikar. U Ljubljani je već bio poznat po svom portretiranju i slikarstvu u ulju i pastelu, a od tada traje i njegovo prijateljstvo s Božidarom Jakcem i drugima.
– Za boemsku dušu moga oca to je bilo oslobođenje. Kao slobodan umjetnik rekao je zauvijek zbogom profesiji koju mu je nametnuo otac i životu »visoke« građanštine, na čemu mu je uvijek cijela porodica zamjerala. Od početka pedesetih godina pa sve do smrti 1983. živio je i radio kao slikar-portretist. Vrlo je mnogo starih Riječana koje je on portretirao, kao i turista koji su prolazili ovim krajevima. Radio je po narudžbi, u ulju, olovci i drugim tehnikama. Mnogi su dolazili u našu kuću, u Carima, da ih portretira. Radio je mnogo i primorske pejsaže, ali najviše je bio prepoznat i cijenjen po portretiranju brzim potezima kojima je bilježio karakteristične crte nekog lica. Tu je bio perfekcionist. Zbog tog majstorstva mnogi su mu se slikari divili, na primjer Vladimir Udatny, njegov bliski prijatelj. Drugi je bio Otto Reisinger koji je i neke »tajne« krokija naučio od njega. Zatim Vladimir Potočnjak i toliki drugi. Volio je crtati lica u profilu, često i više osoba zajedno. Bio je poznat po tim skupnim i porodičnim portretima. Često su to bile i neke šaljive poze bliske karikaturi. Bio je i vrsni karikaturist. Međutim, budući da nije završio likovnu akademiju nije bio priznat u cehu i nikad nije priredio samostalnu izložbu. U početku je portretirao u olovci, ne akademski sterilno već suptilno i snažno. Kasnije je prešao na »karbon« i izmislio posebnu tehniku sjenčanja crteža. Nikome nije odao tu tajnu, znam je samo ja – osvrnuo se Zalokar.
Kavane kao životni prostor
Milan Zalokar govorio je mnogo jezika, najbolje materinji talijanski i njemački, a znao je i francuski. No, kad su ga pozvali da predaje njemački u školi u Crikvenici, odbio je. Odbio je biti i glavni inženjer u »Titovom brodogradilištu«. Njemu su sloboda i boemsko dostojanstvo bili najdragocjeniji. U tom je duhu odgojio i sina Jadrana.
– Boemski način života uključivao je i kavane, koje su bile životni prostor moga oca. Njegova omiljena kavana bio je nekadašnji riječki »Central«. Tamo je susretao mornare iz cijelog svijeta i živio noćnim životom Rijeke onoga vremena. Ništa mu nije bilo strano, svemu je prilazio prijateljski otvorena srca. Grlio je život, sve ljude i sva bića. Već tada borio se za prava životinja. Kretao se u svim slojevima društva. Moj otac nije ni pušio ni pio, ponekad samo čašicu gorkog pelinkovca za želudac. S njim sam u ranoj mladosti upoznao i noćni život Rijeke. Vodio me na brod »Barba Rude« i u »Plavi Jadran«. Zahvaljujući njemu upoznao sam mnoge ljude i umjetnike. Bio je presretan kad mi je priređivao samostalne izložbe. Često je govorio da sam bolji slikar od njega, a ja bih se ljutio. Nikad se nije hvalio svojim, već samo mojim slikama i nije volio da previše hvale njegove radove. Bio je vrlo samokritičan i podložan perfekcionizmu. Neke crteže ostavljao je nedovršenim, a ja sam ih s radošću dovršavao – prisjetio se Jadran Zalokar.
Pozdrav haiku, zen i tantra učitelju, našem prijatelju Jadranu Zalokaru, koji mi je u više navrata pričao o svom djetinjstvu i ocu Milanu Zalokaru. Lijepo je nanovo pročitati i prisjetiti se na Jadranova oca Marka, hvala Jadranu i poštovanoj Kim Cuculić na objavi ovog intervjua u Novom Listu.
http://www.novilist.hr/
Post je objavljen 13.10.2008. u 05:19 sati.