** Budan.blog.hr ** Alternativa, zen filozofija, duhovne teme, haiku, poezija, umjetnost, vizije, mudrosti, razmišljanja, priče

Intrigantna i tajnovita povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------



P R V I D U Č E
----------------------------

D'Annunzio u Rijeci

Michael A. Ledeen

-----------------------------

THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume

Michael A. Ledeen

The John Hopkins University Press Baltimore

(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)

(nastavak 4.dio)

---------------------------------



6
Iza kulisa


Riječani su bili dobro pripremljeni za teške i zbunjujuće situacije, što je jasno vidljivo iz prethodnih pola stoljeća borbe za vlast nad gradom. Oni su ovladali delikatnom vještinom – nezamjenjivom u prostoru, oko kojeg se nadmeću razne kolonijalne sile – manevriranja između raznih kultura i političkih snaga. Pa ipak, D'Annunziova okupacija grada postavila ih je pred jedinstveni problem. Najveći dio kaosa prvih mjeseci comandanteove vladavine, izvirao je iz samih okolnosti sudbine Rijeke, dok je život poprimao onakve oblike, koji su bili određeni podjednako tradicijama i idejama Riječana i potezima komande.
Dileme, vezane uz zakonodavni sistem, jasno su odražavale cijelu situaciju. Tradicionalni zakonik bio je zakonik pokojne Dvojne monarhije, i premda se činilo posve normalnim odbaciti mađarske zakone, nije bilo jasno čime ih zamijeniti, niti kojim autoritetom izvršiti takovu transformaciju. U više navrata, Vedetta d'Italia je pozivala na uvođenje talijanskih zakona, ali nije bilo čvrstog osnova za takovo što (krajnje provokativno za Saveznike i skoro nemoguće Nittiju za progutati). Na kraju je komandi prepušteno izdvojiti i izabrati među talijanskim i mađarskim ranijim primjerima. Nekoliko godina kasnije, Giuriati je ustvrdio da je komanda djelovala kao neka vrst izvršitelja Talijanske krune: «D'Annunziova vlast izvirala je iz vlasti koja je pripadala kralju Italije. U skladu s time, pravda je provođena u ime kralja».174
Ovo, krajnje upitno načelo, dovoljno je dobro funkcioniralo u velikom dijelu civilnih radnji, dopustivši Komandi poduzimanje više pravičnih poteza na strani građana, kao i legionara. Tako se, na primjer, Giuriati našao u prilično nezgodnoj situaciji kada je jedan oficir zatražio dozvolu da oženi Riječanku budući je, prema vojnom zakonu Italije, za brak vojniku trebalo kraljevo odobrenje. A pošto je trupe pod D'Annunziovom komandom talijanska vlada smatrala izdajicama, bilo je malo vjerojatno da će takvo odobrenje i biti dano. Giuriati je dilemu razriješio tako, što je D'Annunzio potpisao kraljevsku uredbu,175 pretpostavljajući da će odobrenje biti potvrđeno čim riječka kriza bude razriješena. Pokazao se je dobrim sucem, jer je ovaj, kao i mnogi slični brakovi, kasnije dobio pun legalni status.
Giuriatijeva tvrdnja da su D'Annunziove ovlasti izvirale iz ovlasti monarhije, imala je svoju primjenu i u drugim sferama aktivnosti, i comandante se nije libio dati oprost ili amnestiju, kada bi osjetio da su okolnosti tako što zahtijevale. Bilo bi, ipak, pogrešno prihvatiti ovakvo Giuriatijevo objašnjenje jer, premda mnoge poteze komande zaogrće ruhom talijanske legalnosti, ne ide u prilog velikog broja D'Annunziovih mjera, kao ni uostalom Giuriatijev vlastiti prikaz comandanteovog stava prema zakonu. D'Annunzio je za sebe smatrao da je iznad svih zakona, i u Rijeci je vladao po načelima apsolutnog monarha, bez ikakvog institucionalnog ili formalnog provjeravanja svojih poteza, izuzev svog vlastitog «osjećaja pravičnosti». Puno prije proglašenja novog ustava grada (krajem zime, i u proljeće), bilo je jasno da je D'Annunzio definirao pravosuđe ne obazirući se na talijansku tradiciju ili iskustvo. Giuriati to iznosi u svojim memoarima: «D'Annunzio se je smatrao većim od pravde, i u teoriji, i u praksi. Nebrojeno puta me je ispitivao o zakonskim stvarima, uvijek s određenim podrugljivim tonom… smatrao je to nečim nižim, u odnosu na mjesto koje mu je priroda dodijelila».176
I dok je ovakav «sistem» bio krajnje poguban u teoriji, građanima Rijeke bio je sasvim dobar jer, ako je comandante i griješio u primjeni zakona, bilo je to bez sumnje u prilog blagosti. Giuriatija je do očaja dovodila navika D'Annunzija da kriminalcima oprašta, a ozbiljna kršenja discipline zanemaruje. Čak je i izdaja tretirana sa začuđujućom popustljivošću. Comisso nam govori o ponašanju D'Annunzija, kada je među legionarima otkrivena grupa Nittijevih agenata.177 Comandante ih je odlučio protjerati iz grada, poželjevši ih, ipak, prije toga ispitati pred njihovim bivšim drugovima. Jedan po jedan ispitivani su, svaki nudeći raznorazna objašnjenja za svoje ponašanje. Doznavši za nevjerojatna obećanja agentima (uspiju li potkopati Komandu), D'Annunzio je uz smijeh kazao, da mu je vlada obećala trijumfalnu paradu duž Via Sacra i ostataka Foruma, samo ako napusti Rijeku. D'Annunzio je napustio dvoranu usred općeg veselja, da bi se skoro odmah vratio kada je uvreda jednog od agenata toliko izazvala legionare, da su ga skoro pokušali ubiti. Comandante ih je sve stišao: «Što se zbiva? Smirite se, bez uzbuđenja, sudbina patrie još jednom je u rukama njenog Nebeskog zaštitnika». Ova epizoda karakteristična je za blagost pravde u D'Annunzijevoj Rijeci, kao i osobni pečat njene primjene.
Direktni utjecaj D'Annunziove ličnosti od izuzetne je važnosti za moral njegovih vojnika, kao i spremnost građana da prihvate žrtve, neugodnosti i povremena stradanja, koje se od njih zahtijevalo tokom okupacije grada. Značajno je da skoro svako pojedinačno sjećanje na Rijeku iz tog perioda, pripovijeda bar jednu priču o osobnom dodiru onoga koji se prisjeća i comandantea, ukazujući ne samo na D'Annunziov intenzivan napor da njegova vladavina ima duboko osoban pečat, već i značaj njegove ličnosti u stvaranju odanosti njegovih sljedbenika. Comandanteova karizma nepogrešivo je ostavila traga na ljudima Rijeke, jer su ga sudionici u njegovoj političkoj melodrami počeli oponašati u svim aspektima svog života. Jezik grada možda je najupečatljiviji znak ove mimeze. Od najobrazovanijeg intelektualca do najobičnijeg dobrovoljca, svi su postali majstori govorništva, tako da su se čak i najobičniji razgovori nerijetko pretvarali u posve istančane govore. Leon Kochnitzky se prisjeća kako je jednog dana rekao,178 «stotinu i dvadeset dana i stotinu i dvadeset noći», tamo gdje bi inače rekao «četiri mjeseca». I dok su takova pretjerivanja, normalno, bila najuočljivija u neposrednom okruženju Komande, ona su se proširila i gradom. «Oficiri su nosili bijele rukavice, jako se parfimirali, jeli slatkiše… i uživali u ženskim čarima».179
Vjerojatno je nemoguće naknadno rekonstruirati intenzitet seksualnih aktivnosti u bilo kom vremenu ili prostoru, dok su u slučaju d'annunzijevske Rijeke problemi stostruko veći. Pa ipak, i nakon što uzmemo u obzir i moguća, neizbježna preuveličavanja, ne čini nam se pretjeranim kazati da je Rijeka sasvim sigurno bila čudesno mjesto. Paolo Santarcangeli, prilično ujednačen promatrač, pisao je da je to «bilo vrijeme ludosti i bakanalija, odjekujući zveckanjem oružja i onim, prigušenijim zvucima, zvucima vođenja ljubavi».180 Da ne bi bilo sumnje, u tim stvarima Rijeka je bila vrlo «liberalna» puno prije dolaska legionara, ali riječi koje je u listopadu ili početkom studenog, D'Annunzio navodno uputio svojim oficirima, vrlo jasno govore o dimenzijama ove pojave:

Moram vam nešto reći, vama, mladima, i neobično je da vam to upravo ja kažem, ja, koji sam tako silovito proživio mladenačke prohtjeve. No, smijem to reći, jer sam od trenutka kada sam stigao u Rijeku, održavao franjevačku čistoću, dok vi – vi ste prešli sve granice. Opkoljeni smo, sukob je možda već tu, i potrebno je vaše mišiće održavati krepkim, zato pokušajte bar ne zalaziti u bordele dok su vojnici prisutni…».181

Predodžba comandantea koji se podvrgava čulnom suzdržavanju, teško se uklapa u sliku njegovog karaktera, i zapravo teško da odgovara istini. Tako Comisso, na primjer,182 upućuje na izvjesnu Lily de Montressor, pjevačicu u lučkom noćnom klubu koja je, krišom, kasno uvečer često propuštana u Palaču kroz stražnji ulaz, napuštajući je u zoru, bogatija za petsto lira. Osim toga, najveći dio tog perioda, D'Annunzio je uglavnom bio u društvu čuvene pijanistkinje Luise Baccare, koji mu je ostala družica do kraja njegovog života.
Kako bilo, aktivnost oko njega bila je toliko intenzivna, da je comandante bio prisiljen zahtijevati umjerenost od strane svojih ljudi. Nije nam teško povjerovati Comissovom dojmu, da je «ljubav bila bez granica».183 Pišući svojoj zaručnici prvo pismo iz Rijeke, mladi Giuseppe Maranini napisati će, «ovdje svi uživaju… i vode ljubav s Riječankama, čuvenim po svojoj ljepoti i neopterećenosti».184
Ovaj aspekt života u Rijeci postao je na kraju skoro legendaran, postavši njenim, vjerojatno najprepoznatljivijim obilježjem, pripisivanim joj od strane onih izvan Mučeničkog grada. Na primjer, Turati će u proljeće 1920. pisati Anni Kuliscioff, da se «Rijeka pretvorila u kupleraj, utočište lopovima i kurvama, manje-više željnim 'života na visokoj nozi'»,185 što je bilo još i blago, u usporedbi s primjedbama drugih, koji su često govorili da je većina D'Annunziovih sljedbenika ostala u Rijeci naprosto zbog razvratnog života .186
U Rijeci je bilo i eksperimentiranja s drogama, premda je razmjere istog nemoguće odrediti. Nema sumnje da su mnogi koristili kokain, naviku stečenu tokom Velikog rata. Kokain su koristili neki piloti, kako bi tokom svojih letova, nerijetko trajući i po nekoliko sati i pod ekstremnim klimatskim uvjetima, ostali budni. Na taj je način droga bila postepeno povezivana s hrabrim pothvatima, a u Rijeku su je očito prvo unijeli piloti. Comisso daje naslutiti, da je korištenje kokaina bilo dosta rašireno među mlađim oficirima,187 što i Giuriati potvrđuje u svojim memoarima.188 Osim toga, Giuriati izvještava o uspješnom potiskivanju kokainskog «lanca» u jesen 1919., kada su u obližnjoj ljekarni karabinjeri pronašli skrivenu drogu. Ljekarnik je uhapšen, a kokain zaplijenjen: to, međutim, ne znači i kraj zloupotrebe droga u Rijeci. U Il Tappo, tzv. organu oficirskog zbora (i jednom od najboljih primjera duhovitosti, kojom je Rijeka obilovala), početkom prosinca objavljen je podrugljivi oglas: «Slikar futurista izvodi svaki rad. Fantastične impresije 'morfinog stila'. Apsolutno novo».189
Nema sumnje, dakle, Rijeka je bila zahvaćena poslijeratnom histerijom, općom erupcijom zanosa i razuzdanosti, nakon godina rovovskog ratovanja i neprijateljske okupacije. Treba kazati da je ovakvu eksploziju i trebalo očekivati u gradu, koji je vjerovao da samo što nije ostvario dugo sanjani san, i ne može ju se u cijelosti pripisati dolasku «d'annunzijevskih» snaga. Ono što, ipak, nije bilo posve uobičajeno, jeste uporno trajanje ove pomame, jer je, prema svim izvještajima, trajala sve do samog kraja D’Annunziove vladavine. Kao što Santarcangeli piše, “činilo se kao da slavljenju nema kraja”,190 unatoč sve težem ekonomskom položaju grada i brojnim novim preprekama aneksiji grada. Stalno je bio prisutan osjećaj, da će ti dani biti zapamćeni kao erupcija patriotskih i romantičnih osjećaja, i svatko je želio sudjelovati u tom osjećaju. Bakanalije su, shodno tome, bile izraz patriotizma, tako da su podjednako građani i legionari svojevoljno sudjelovali u svetkovinama. Tipično za to vrijeme, na ulaznim kapijama grada bile su filmske kamere, da snime “sveti ulazak”, i bar je jednom comandanteu ponuđena ogromna suma novca za sudjelovanje u dokumentarnom filmu (na žalost, prvi film nije moguće pronaći, dok drugi nije nikada napravljen). Nije, međutim, neophodno vidjeti takove filmove, da bi se uočila teatralnost života u D’Anunziovoj Rijeci, ili shvatila važnost ovog neprekidnog festivala, za mobiliziranje legionara i građana u cilju podrške projektima komande. Efikasnost mobilizacije riječkih masa lakše ćemo shvatiti u kontekstu teških ekonomskih i socijalnih prilika, kroz koje je Rijeka morala proći u jesen i zimu 1919. godine.


EKONOMSKA KRIZA

I dok je grad ozbiljno trpio tokom rata, financijska situacija Rijeke bila je daleko od očajne. 6. rujna, manje od tjedan dana prije D’Annunziova dolaska, u uvodniku La Vedetta d’Italia objavljeno je da je usprkos pozamašnom dugu građana, Rijeka u prilično dobrom stanju stajala pred svojim obvezama, da gradu nisu nedostajala sredstva: “Monetarno blago njenih stanovnika značajno je…”.191 To ne znači da nije bilo ozbiljnih problema, ali su se ljudi uglavnom nadali i vjerovali, da će najozbiljnije ekonomske nedaće grada nestati čim dođe do aneksije.
Državna određenost Rijeke urodila je određenim poteškoćama, na primjer, kod povraćaja novca, pohranjenog u stranim bankama. Jedan građanin ustanovio je da je njegova ušteđevina završila u rukama austrijske vlade, s obrazloženjem da su to sada “jugoslavenska sredstva”. Rijeka nije bila usamljena u iskazivanju želje za opredjeljivanjem grada njegovoj omiljenoj naciji, i kao što je gore spomenuti nesretni trgovac iznio u ogorčenom pismu Vedetti,192 takove je probleme moguće riješiti tek nakon razrješenja pitanja suverenosti Rijeke. Značajno je, da su novine primijetile da je aneksija predstavljala ključ za rješavanje ekonomskih problema grada uopće, jer bi pored oslobađanja određenih blokiranih sredstava u stranim bankama, omogućila Riječanima postizanje povoljnog deviznog tečaja s Italijom.
Ovo pitanje promjene deviza bilo je izvor stalnih glavobolja, jer je svakodnevno fluktuiranje kursa (a i tu različito od banke do banke) bilo zapanjujuće. Očekivalo se da bi se kurs mogao učvrstiti na dvije i pol krune za jednu talijansku liru, ali su Riječani strahovali da bi, ne dođe li do aneksije, kruna mogla pasti znatno ispod petnaest stotinki lire (što se na kraju i ostvarilo). Špekuliranja su, naravno, bila uobičajena, tako da je krajem rujna, D’Annunzio morao pregovarati oko preuzimanja mjesne podružnice Austro-Ugarske banke od strane Nacionalnog vijeća, u naporu da se osigura stabilan devizni tečaj, a liru zaštiti od mešetara.
Pokušajem da se osigura kakva-takva stabilnost valute rukovodilo je više osoba – Giuriati, Oscar Sinigaglia, više članova Nacionalnog vijeća i Ettore Rosboch, činovnik riječke podružnice Banke Italije. Osim stvaranja Kreditnog zavoda pod pokroviteljstvom Nacionalnog vijeća, nastojali su se s talijanskom vladom izboriti za konverziju strane valute u Rijeci u liru. Ove je pregovore najvećim dijelom obavio Sinigaglia u Rimu.193 Jasno, vlada nije mogla otvoreno pristati na konverziju, no, pošto je Banca Italiana di Sconto (privatna institucija) bila spremna na to, sve što je bilo potrebno je, po riječima Giuriatija, “da vlada da svoj pristanak i, premda potajno, svoju garanciju”.194
Nitti nikako nije mogao pristati na ovu operaciju – ona bi dala njegovim neprijateljima jako oružje protiv njega, potkrijepila bi optužbe o njegovom tajnom savezu s D’Annunziom, i ozbiljno bi ugrozila njegovu pregovaračku poziciju sa Saveznicima – tako da je s dolaskom jeseni, novčani kaos u Rijeci bio sve veći.195 U isto vrijeme kada je osnovan Kreditni zavod, Komanda je odlučila tiskati nove riječke krune, točnije, stare mađarske novčanice, s otisnutim novim žigom Citta di Fiume. Bila je to želja Komande da ove novčanice postanu službeni novac grada, i da vremenom zamijene mađarske i jugoslavenske novčanice.
Ovakva strategija iziskivala je niz paralelnih mjera: od svih banaka zatraženo je da vode odvojenu evidenciju, jednu riječkih kruna, drugu jugoslavenskih kruna. Cilj je bio osigurati, da riječki novac ne postane metom špekulacija. Gradski vođe su mislili da će, odbiju li mijenjati jugoslavensku valutu u riječki novac, jugoslavenska moneta na kraju izići iz opticaja. Pa ipak, kao što često biva slučaj, ove mjere imale su sasvim suprotan efekt: čim je novi novac ušao u opticaj, trgovci su digli cijene u riječkoj valuti (čak i do trideset posto), mešetari su počeli stvarati zalihe riječkih novčanica (tridesetpet riječkih kruna moglo se je prodati za sto jugoslavenskih kruna), dok je prava poplava krivotvorenog riječkog novca zaprijetila skoro potpunim strmoglavljenjem svih ekonomskih transakcija.
Pored reakcije građana na novu valutu, tiskanje riječkog novca iz potpuno je nepredvidivih razloga dovelo do niza ekonomskih poteškoća. Cijena vina tipičan je primjer: Komanda je propisala dvadesetpet posto poreza na prodaju pića, inzistirajući da porez bude plaćen u riječkoj valuti. Mnogi prodavači našli su se tako u neobičnoj i neveseloj situaciji, primorani platiti porez (u riječkoj valuti) na osnovu cijena plaćenih u drugom novcu. Trgovac, koji je bocu vina kupio za dvadeset jugoslavenskih kruna, morao je platiti pet riječkih kruna poreza, ali, pošto je, krajem listopada, u Kreditnom zavodu jedna riječka kruna vrijedila tri jugoslavenske krune, učinak poreza na promet bio je skoro udvostručivanje cijene vina na malo: nesretni trgovac platio je ekvivalent od petnaest jugoslavenskih kruna poreza, na bocu koju je kupio po cijeni od dvadeset.
Da bude još gore, uredba da jedino riječka valuta bude važeća u transakcijama s Komandom, mnogim je građanima skoro potpuno onemogućila kupovinu hrane (jer se je hrana dijelila putem Ureda za snabdijevanje), tako da su krajem studenog, fiskalne mjere morale biti modificirane. Trgovci su svoj porez morali platiti istom valutom, kojom su i obavili kupovinu, i Ured za snabdijevanje je od građana primao jugoslavenske krune.
Mogli bi do u nedogled nastaviti s opisom monetarnog kaosa, no, početkom prosinca cijelu je stvar vrlo dobro sažeo Il Tapppo:

Novac koji slobodno cirkulira Rijekom je onaj s novim žigom, Citta` di Fiume, otisnut na novčanicama koje su imale stari žig s istim tekstom. Kako bilo, ove novčanice – jer je tako svima zgodnije – rijetko se nalaze u opticaju. Ova mjera ima za cilj olakšati probleme ljudima. I zato je novac, koji je zapravo u opticaju, jugoslavenski. Ovdje, međutim, treba napraviti razliku /vrlo prostu, ipak/: neke od tih novčanica prave su, neke lažne. Da bi ste ih razlikovali, morate ih samo pogledati. Novčanice bez žiga na njima, nisu valjane, ali ih je ipak moguće koristiti. One od tisuću kruna dobre su, ali ih nitko ne želi. One s mađarskim žigom ponekad će prihvatiti, ponekad ne. Neke s hrvatskim žigom su dobre, neke su lažne, a neke pak skoro lažne. Zatim imamo čehoslovačke novčanice, zatim one nove Jugoslavije – koje su skoro pa zvanične, i veoma dobro idu – zatim stirsko-korintske, zatim one s crvenim austro-njemačkim žigom. Sve ovisi o danu u tjednu.
Još je lakše promijeniti talijanski novac u krune: treba samo pročitati kursnu listu koja, na primjer, kaže, 7,50. Mjenjač će vam dati 7,10, kafić 6,50, šeširdžija 6, uredski pribor 5, pizzerija 4, i tako redom. Sve to učinjeno je s plemenitom namjerom omogućavanja mladima Rijeke da savladaju matematiku, bez da idu u školu... .196

Sve neophodne stvari, uključujući hranu, racionalizirane su, ali je inflacija nastavila divljati: krajem rujna, u svega dvadesetčetiri sata, cijena mesa skočila je s tridesetšest na pedesetšest kruna za kilogram. La Vedetta d’Italia dodaje, da su mlijeko i jaja skoro doslovno nestali iz grada. Komanda je problem nestašica riješila bez nekih ozbiljnijih poteškoća, iako je u šesnaest mjeseci D’Annunziove vladavine. Dostupnost hrane i drugih osnovnih potrepština ovisila je o strogosti, s kojom je blokada bila nametnuta.
Tek su nedavno postale dostupne pojedinosti blokade,197 i zanimljivo je da se, premda nije imao namjeru hraniti D’Annunziove trupe, Nitti jednako tako suprotstavljao tome, da se stanovništvu Rijeke dopusti umrijeti od gladi. Od prvog dana D’Annunziove okupacije grada, Nitti je bio u stalnom kontaktu s Giovanni Ciraolom, predsjednikom talijanskog Crvenog križa, kako bi se omogućili dostava hrane i lijekova Rijeci. Prvi pisani trag ovih kontakata je Nittijevo pismo Ciraoli, 17. prosinca, u kojem traži od čelnika Crvenog križa preduzimanje mjera, nužnih za osiguravanje pošiljki hrane. Nadalje, pošto su se pojavili određeni financijski i birokratski problemi, predsjedavajući Vijeća ministara aktivirao je cijelu operaciju, stavljajući Ciraoli na raspolaganje 700.000 lira Banke Italije, da plati hranu i troškove transporta. Nitti je, dakle, zapravo i snabdijevao Rijeku, i omogućavao gradu kredit da to plati.
Popodne 25. listopada, u Rijeku je željeznicom dopremljena prva pošiljka Crvenog križa, sastavljena od dvadesetpet vozila i više od 900 kvintala tjestenine, 850 kvintala riže, skoro 800 kvintala brašna, više od 400 kvintala ječma, 100 kvintala mesa, 500 kutija mlijeka i 40.000 jaja. Uza sve to, Ciraolo je brodom iz Venecije i Ancone dopremao krumpir, plin i lijekove.
Ove velike pošiljke predstavljale su krajem listopada skoro pola onog što je, u cilju zadovoljenja mjesečnih potreba, Nacionalnog vijeće zahtijevalo od Crvenog križa. 29. rujna, Grossich je obavijestio Ciraolu da je gradu mjesečno potrebno 4.000 kvintala bijelog brašna za kruh, 1.200 kvintala riže, 600 kvintala bijelog brašna za tjesteninu, i 600 kvintala ječma, i uz to 1.000 kutija mlijeka u prahu, tapioke, kave i drugih namirnica. Ali, Grossichevo pismo temeljilo se je zapravo na čudesnoj brojci – brojci od 60.000 osoba – čime bi njegov zahtjev bio dovoljan za sve stanovnike Rijeke i duplo sljedovanje legionara. Ciraolo se nije uhvatio na taj trik – kada bi Rijeka bila previše snabdjevena, Nitti bi ga kaznio bez milosti, i zaista, Nitti je već naložio Ciraoli da se pobrine da hrana ne bude podijeljena legionarima – i ovaj je zato slao puno manje, nego što je Grossich tražio.
Zahvaljujući dobroj organizaciji talijanskog Crvenog križa, tokom D’Annunzijeve okupacije Rijeke u grad je dopremljena ogromna količina pomoći: približno 60.000 kvintala žita, više od 400.000 jaja, 2.500 kutija mlijeka u prahu, i tako dalje, sveukupno koštavši 13 miliona lira. No, i uz takovu pomoć, mnogi u Rijeci su i dalje vjerovali da nametanjem blokade, Nitti želi “oboriti grad na koljena”. Ciraolo je bio ljut zbog takvih primjedbi, i 18. prosinca je napisao pismo Riccardu Giganteu, gradonačelniku Rijeke, ističući Nittijevu ulogu u humanitarnim naporima Crvenog križa. Ciraolo je primijetio, da je snabdijevanje Rijeke bila najveća, ikada izvedena logistička operacija snabdijevanja cjelokupnog stanovništva od strane Crvenog križa, u nastavku izražavajući svoje veliko divljenje prema Nittiju: “U Njegovoj Ekselenciji imao sam tihog, čvrstog, ali i predanog suradnika, koji mi je iz dana u dan pomagao razriješiti brojne tehničke i financijske probleme... Bez podrške šefa vlade, sam po sebi /Crveni križ/ ne bi mogao izvesti tako opsežan pothvat. Uvijek mi je branio... obznaniti, koliko je toga učinio. A vi ste valjda već i sami svjesni, da čak ni u najtežim danima, ni u najogorčenijim raspravama, nije ni slovom spomenuto... Moja obveza da šutim vrijedi i dalje, ali mi je moja savjest... nalagala, da vam sve to saopćim”.198
Kao što ćemo vidjeti, trenutak u kojem je ovo pismo napisano, neobično je važan, jer se je podudarao s krajnje teškim razdobljem u pregovorima između Komande, Nacionalnog vijeća i talijanske vlade. Kako bilo, očito je da je Ciraolo kazao istinu, kada je rekao da pomoć, koju su Riječani primili, ne bi bila moguća bez Nittijeve inicijative. Dobra volja, iskazana od strane predsjedavajućeg Vijeća ministara, u otklanjanju poteškoća grada ukazuje na to, da je predsjednik na relativno duži rok bio spreman tolerirati D’Annunziovo prisustvo u Rijeci. Zanimljivo je da je Giovanni Giolitti (koji je idućeg ljeta naslijedio Nittija) odbio, kada su ga to gradski zvaničnici zatražili, u Rijeku poslati bolničke krevete, liječnike i gaze. Nitti je uglavnom pozitivno odgovarao na takve molbe.
No, i uz svu ozbiljnost ekonomske krize, svi oni, koji su tih mjeseci posjetili Rijeku, govorili su o elegantnosti dućana, izobilju slastica (koje će se proizvoditi sve do sredine idućeg ožujka), te kavi s šlagom, po čemu možemo zaključiti da ipak nije bilo ozbiljne nestašice hrane. Kao što ćemo vidjeti, šaljući stotine riječke djece u Italiju, D’Annunzio je iskorištavao sveopće uvjerenje da je Rijeka na rubu gladi, no, to je bio više politički manevar, nego mjera spašavanja izgladnjele djece.
Postojala je jedna oblast, u kojoj je kriza bila skoro potpuna, i gdje naprosto nije bilo spremnog rješenja: zapošljavanje. Situacija u luci – žili kucavici gradske privrede – bila je katastrofalna. Rafinerija nafte, inače zapošljavajući petsto radnika, bila je zatvorena, jer sirova nafta, naručena iz Rumunjske, nije prolazila kroz blokadu. Pogoni za proizvodnju torpeda, nekoć najveći u cijelom Austro-Ugarskom carstvu, mirovali su, dok su lokalni poduzetnici predlagali da njihova oprema bude iskorištena za popravak željezničkih tračnica. Bez uvezenog čelika nije se moglo nastaviti s proizvodnjom u tvornici torpeda. Brodogradilište Danubius nije imalo ugovorenih poslova, dok je njegova radna snaga svedena na trećinu one prijeratne. To je bilo posebno pogubno za gradsku privredu, jer je poslovanje brojnih manjih poduzeća ovisilo o funkcioniranju Danubiusa. Mlinovi za rižu su mirovali, čekajući kraj zime i dolazak riže iz Indije, dok je uljara zatvorena, jer, premda su skladišta u Genovi bila prepuna sjemenja, vlada ne bi dopustila njihovu otpremanje kroz blokadu. Ukratko, primjedba generala Scipionija od 23. studenog, da je trgovački život Rijeke “ravan nuli”,199 čini se vrlo uvjerljivom.
Ne treba međutim zaboraviti da bi, čak i da nije bilo blokade, bilo skoro nemoguće privredu grada vratiti čak i približno prijeratnom opsegu. Pogoni za proizvodnju torpeda i brodogradilište najbolji su nam primjeri problema, s kojima su se Riječani suočavali. Radionicu torpeda Whitehead talijanske zračne snage bombardirale su već u prvim danima po ulasku Italije u rat, a Austrijanci su svu važniju opremu iz Rijeke premjestili u St. Pölen, pokraj Beča. Tako da je, stigavši u Rijeku, D’Annunzio ustanovio da su jedini strojevi, preostali u pogonima torpeda, bili oni za testiranje torpeda: ništa za njihovu izgradnju. Obzirom na potrebu talijanske vlade za efikasnim pogonima za proizvodnju torpeda, ministar talijanske trgovačke mornarice pregovarao je 1920. o transferu neophodnih strojeva iz St. Pölena u Rijeku, tako da je te godine Whitehead proizveo deset parnih kompresora (za talijanske kompanije). To jedva da je bilo dovoljno za najznačajniju tvornicu, i dok sporna pitanja između D’Annunzija i talijanske vlade nisu bila riješena, nije se moglo očekivati nikakve daljnje korake. Ovaj je primjer ipak poučan, jer nam pokazuje da se je i pored formalne opsade, suradnja Italije i Rijeke i dalje nastavila.
Slučaj Danubiusa nešto je kompliciraniji,200 i možda više u duhu prevladavajućeg “tona” d’annunzijevske Rijeke. U listopadu 1918., kada su riječki radnici preplavili brodogradilište, mađarski direktor je izbačen i zamijenjen lokalnim činovnikom. U proljeće 1919., američke i francuske grupe pregovarale su s Mađarskom oko kupnje Danubiusa, no, kada je revolucionarna vlada Béle Kuna došla na vlast, odmah je obustavila svako daljnje pregovaranje i uhapsila predsjedavajućeg Ganz društva (korporacije koja je, bar nominalno, posjedovala Danubius). Odnosi Rima i Budimpešte bili su sasvim dobri, pa je tako talijanska vlada, skupa s Banca Italiana di Sconto i Terni društvom, pregovarala o kupnji Danubiusa. Pregovori su bili vrlo teški, jer je bilo kakav transfer morao odobriti predsjedavajući Ganz društva. Ova smetnja je otklonjena njegovim oslobađanjem, a zatim i tajnim prebacivanjem u Rijeku, gdje je zatim potpisao dokumente o prodaji. Ova transakcija dovršena je početkom 1920., ali je postupak pregovaranja trajao cijelu prethodnu jesen i zimu.
Ova dva slučaja pokazuju nam, u kojoj je mjeri ekonomski oporavak Rijeke bio van kontrole Komande. Za funkcioniranje najvažnijih riječkih industrija, D’Annunzio je u potpunosti ovisio o dobroj volji Nittija, dok su vlasništvo nad proizvodnjom torpeda i gradilištima Italiji garantirali ogromnu prevagu u gradskim zbivanjima.


REAKCIJA NA KRIZU

Suočeni s vrlo složenom ekonomskom krizom, građani Rijeke reagirali su uobičajenim pojednostavljenjem: za cijelu situaciju krivili su “dotepence” i ostale anti-d’annunzijevske elemente. Drugom polovicom rujna, grad je bio zahvaćen snažnim valom ksenofobije – vječnim motom d’annunzijevske Rijeke, iako uglavnom ne u toliko zapaljivim tonovima. Već je 17. rujna, Vedetta zatražila protjerivanje stranaca iz grada: “Dosta smo ih trpili. Bili smo prestrpljivi... nalazimo se na odlučnoj prekretnici, skupa s onom našom braćom, koji su nas došli braniti: ali, da bi ostali čvrsti, želimo samo s njima ostati. Ostali, stranci, ne-Riječani, doseljenici iz bivše monarhije, iz Jugoslavije, iz Mađarske, nemaju ovdje što tražiti”.
Dvadesetčetvrtog, novine su objavile vijest o hrvatskim mesarima koji su odbili prodati meso svakome tko bi govorio talijanski, a dva dana kasnije, ovo se već izrodilo u tvrdnju da će Hrvati (Sušaka) prodavati meso jedino onima, koji se zakunu da su građani Jugoslavije. Takve vijesti su se munjevito širile gradom, još više učvršćujući uvjerenje da stranci nastoje sabotirati d’annunzijevsku stvar. Tako je Vedetta bila skoro sigurna, da postoji nekakav tajni kolovođa grupe, koja monopolizira opskrbu mesom: “Ono malo mesa koje stigne na tržnicu, svako jutro pokupuje jedna osoba koja ga, prema izjavama mesara, prodaje francuskim vojnicima”.201
Problem, naravno, nije bio u saboterima, ili francuskim agentima, nego manjku zaliha, i Komanda je uspjela u relativno kratkom vremenu osigurati dodatne zalihe. Krajem mjeseca, na mesarskim se tezgama našlo dovoljno mesa, a bilo je čak i nešto mlijeka za dojenčad i bolesne. Mržnja prema strancima je, međutim, ostala.
Istovremeno kada je optužila neimenovane strane elemente za otimanje mesa po tržnicama i njihovo otpremanje francuskoj vojsci ili sušačkim mesarima, Vedetta je iznijela i dosta uopćenu optužbu, da su za povećanje troškova života krivi “strani mešetari”, Krajem listopada, ovi stranci sve su učestalije obilježavani kao Židovi. Sedamnaestog, su riječke vlasti uhapsile izvjesnog Carla Fishbeina, zbog mešetarenja devizama, dok je opis u Vedetti bio već klasičan: “Bio je ono, što bi nazvali tipičnim Židovom, orlova nosa i pohlepnih kandži, iza stakala izvirivale su žive, nemirne oči, dok mu je sva moždana aktivnost bila usredotočena na grčevitu potragu za obilnim izvorima prihoda...”.
Pretpostavljeno je, da je Fishbein imao pomoćnike u tom svom planu upropaštavanja riječke ekonomije, i od strane Vedette je optužen za sudjelovanje u židovskim spletkama špekuliranja na gradskoj novčanoj burzi. Te su aktivnosti, nastavljale su novine, bile tek vrh ledenog brijega, tako da je već idućeg dana, kada je jedan Mađar uhapšen zbog sličnih aktivnosti, Vedetta primijetila s nemilosrdnim zadovoljstvom, da je on “naravno, mađarski Židov”.
Ove opaske upućuju na to, da je unutar Komande postojalo određeno antisemitsko raspoloženje (Baccich, urednik Vedette, bio je comandanteov bliski prijatelj), a taj dojam potvrđuju i neki drugi događaji iz tog perioda. Najdramatičniji među njima bio je možda izbacivanje letaka – u stilu leta nad Bečom – sredinom mjeseca nad Hrvatskom.202 Taj letak bio je vrlo provokativan jer je, pozivajući Hrvate da podupru d’annunzijevsku Rijeku, istovremeno tvrdio da svi problemi tog podneblja izviru iz makinacija Lige naroda, koju su, pak, “izmislili međunarodni židovski bankari, kao paravan svojih intriga protiv svih naroda svijeta”. Navodeći da su i Hrvati i Riječani iskorištavani od strane istih sila zla, letak je pozvao Hrvate da se ujedine s D’Annunziom u obrani svojih sloboda i tradicija.
U isto su vrijeme predstavnici židovskih zajednica Rijeke i Trsta izvijestili, da su određeni “viši predstavnici” Komande održali govore, u kojima su sugerirali da je otpor aneksiji Rijeke dolazio od strane “židovskih bankara”.203 Stvar je ocijenjena dovoljno ozbiljnom, da bi predsjednik Odbora talijanskih židovskih zajednica 25. listopada napisao pismo D’Annunziju,204 u kojem je pozvao comandantea da osudi anti-semitske izjave, koje su dolazile iz Rijeke i prizna podršku, koju su talijanski Židovi dali i Riječkoj avanturi i Velikom ratu. Što više, skrenuo je pažnju comandanteu i na brojne tvrdnje, da je i sam comandante Židov: “I dok je Komanda objavila svoj ratni poklič protiv Židova nad glavama Hrvata, hrvatski svećenici nisu mogli naći boljeg načina da svoje stanovništvo okrenu protiv Italije i Komande, nego da objave, kako ste vi sin palestinskih Židova, ponavljajući priču tako omiljenu reakcionarnim i antisemitskim listovima stare Austrije i imperijalne Njemačke...”.
Rimske cionističke novine Israel prenijele su ovu epizodu,205 skupa s pismima riječkih Židova, koji su listom tvrdili da comandante nije bio antisemit, i da je letak napisan bez njegovog znanja. Ovo zadnje zacijelo je bilo istina, jer je letak napisao Libero Tancredi, čuveni nacionalistički novinar: D’Annunziov odnos prema Židovima bio je ipak nešto kompleksniji. Očito, Židovska zajednica Rijeke imala je određene sumnje u vezi s ovom situacijom, jer je 23. rujna objavili javno pismo (pisano na pergamenu i odneseno D’Annunziju), iznova potvrđujući njihovu odanost “stvari”: “Mađarski, austrijski i njemački Židovi Rijeke /hrvatski Židovi nisu potpisali dokument/, 30. listopada 1918. godine, na godišnjicu plebiscita... izjavljuju da daju svoj glas i podupiru aneksiju Rijeke Italiji. Na idućim izborima, listu ‘Nacionalnog jedinstva’ podržati će svi koji imaju pravo glasa”.206
Kada je D’Annunzio primio dokument, zanijekao je bilo kakav antisemitizam sa svoje strane, tvrdeći da nikada nije napisao ni jednog antisemitskog retka, te da su među njegovim najboljim prijateljima ima puno Židova. Što više, nakon protesta poručnička Raffaele Cantonija, Baccich je obećao da će Vedetta odustati od daljih napada na Židove. Koliko nam je poznato, ovdje se je sve i završilo, pošto riječki Židovi nisu više smatrali potrebnim izdati bilo kakvo novo izvješće, dok se na stranicama Vedette više nije moglo naići na tragove antisemitizma.
Čini se da nema razloga sumnjati u D’Annunziovo odlučno odbacivanje Tancredijevog letka, premda su se određeni antisemitski stereotipovi s vremena na vrijeme znali pojaviti u pjesnikovim rukopisima.207 Prije bi mogli reči da se korijeni ove kraće provale antisemitizma prvenstveno kriju u lokalnoj tradiciji. Najveći dio židovske zajednice sačinjavali su Aškenazi, sa svojim porijeklom u Istočnoj i Srednjoj Europi, tako da su Židovi činili skoro deset posto stanovništva Rijeke. I premda je jedan dio zajednice bio sastavljen od ortodoksnih Židova, preostali njen dio ne samo da je odbacio strogost židovskog zakona, nego se i odlučio za put asimilacije, aktivno sudjelujući u trgovačkom i kulturnom životu grada.208 Oni su, dakle, bili tipični Židovi Habsburškog carstva, baš kao i stavovi Riječana prema Židovima. Pošto je antisemitizam bio raširen u starom carstvu, čudilo bi ne naći ga bar dijelom i u Rijeci. Ta je tradicija išla na ruku ljudima poput Tancredija, koji su nastojali profitirati na strahu od «svjetske zavjere židovskih bankara». Obzirom na ksenofobiju u Rijeci u jesen 1919. i tradicije carstva, ne začuđuje da su Židove izdvojili. Zapravo je čudesno, da se je cijela stvar skoro trenutačno smirila. Ovo neuspjelo ukorjenjivanje antisemitizma u usijanoj atmosferi d'annunzijevske Rijeke ide u prilog onima koji su tvrdili, da je grad «talijaniziran», jer je, za razliku od Italije, u kojoj je antisemitizam bio skoro potpuno nepoznat, bilo malo vjerojatno da bi antisemitska kampanja bila tako brzo završena u Austriji ili Mađarskoj.


RIJEKA I D’ANNUNZIO

Rijeka i D'Annunzio savršeno su si odgovarali. Problemi Rijeke bili su veliki, ali ne i toliki, da bi gradu zaprijetili umiranjem od gladi ili epidemijom, a comandante je muke Rijeke opisivao kao akt iskupljenja za cijelu Italiju. Slika Mučeničkog grada koji trpi zbog svoje vjere, bila je duboko prisutna u svakodnevnom životu njenih građana, ali patnje nisu ipak bilo tolike, da bi izazvale masovne anti-d'annunzijevske osjećaje.
Stanovništvo Rijeke bilo je nevjerojatno podesno za kampanju pjesnika-ratnika: jedan dio bio je istinski iredentistički: drugi je pak s oduševljenjem prigrlio ideju aneksije, i to iz sebičnih, oportunističkih pobuda, ali s jednakim žarom: dok su skupine mladih i idealistički nastrojenih bile privučene romantizmom D'Annunziove avanture. Što više, Rijeka je zapravo predstavljala neku vrst avangarde u talijanskoj kulturi, jer je u dvije važne oblasti, grad bio daleko ispred «majčice domovine»: riječke žene dobile su pravo glasa još prije Marša iz Ronchija, time institucionalizirajući već tada važnu ulogu, koju su imale u političkom životu grada; dok je već duže vremena među katoličkim klerom tog kraja prisutan bio pokret, koji je zahtijevao drastičnu liberalizaciju svećeničkog života, podrazumijevajući i demokratizaciju klerikalnih institucija, i mogućnost ženidbe svećenika. Svaka od ovih tendencija dobila je na snazi tokom D'Annunziove vladavine Rijekom, i svaka se je na kraju zaogrnula velom «fiumanizma»; međutim, svakako je veoma važno, da su ove predložene promjene unutar Crkve bile prisutne prije dolaska comandantea – nezamislivo je, da bi ih on sam po sebi inicirao. Ovi aspekti života Rijeke bili su rezultat tenzija i tradicija grada sâmog, postavši naprosto dijelom svijeta, kojeg je D'Annunzio učinio svojim.
U narednim poglavljima bavit ćemo se D'Annunziovom vizijom novog svijeta, shvaćanjem koje je sjedinilo neku vrst političkog utopizma i pjesnikove jedinstvene sposobnosti mobiliziranja svojih sljedbenika u skladnu cjelinu. Uobičajena predstava o tom periodu je, da je D'Annunzio nametnuo svoju viziju političke i socijalne realnosti stanovništvu Rijeke, koje se, pak, vuklo na repu comandanteovih aktivnosti. No, iz svega do sada rečenog trebalo bi međutim biti jasno, da dobar dio entuzijazma i utopizma u Rijeci nije dolazio od njenog vođe, već bi prije mogli reći da je gradu bio svojstven, i da bi postojao i bez D'Annunzija. Nema sumnje da je kaos, kakav je vladao u Rijeci, išao na ruku comandanteovim inicijativama, ali treba biti oprezan i ne pripisivati mu veći utjecaj od onog, kakvog je zaista imao. Po svojoj prirodi, D'Annunzio nije bio sistematičan čovjek, tako da je radikalni preobražaj strukture riječke politike – skupa sa sistematskim nastojanjem da se promijene odnosi među gradskim staležima – bio rezultat obostranog utjecaja D'Annunziove karizme i karaktera grada, kojim je upravljao.


--------------------


7
Definicija Avanture


Početkom listopada Giuriati je pisao Sinigagliji, da se je pitanje Rijeke «stabiliziralo», i da su on i njegovi saveznici u Rijeci spremni učiniti sve, kako bi «onemogućili razorno djelovanje unutarnjih, suprotstavljenih snaga». Da bi već u idućem pasusu šef D'Annunziovog kabineta priznao, da bi bilo krajnje teško zajedno očuvati brojne raznorodne elemente u Rijeci. I upravo je zbog toga Giuriati bio prisiljen izmisliti «diverzije» za stanovništvo, «kao na primjer onu, koju upravo pripremam: 16. studenog, izbor Rizzoa za poslanika iz Rijeke».209
Kao i ranije, najveći strah osovine Giuriati-Sinigaglia bio je proširenje comandanteove sfere aktivnosti, tako da je 12. listopada Sinigaglia stigao u Rijeku, da izvidi situaciju. Najprije je razgovarao s Giuriatijem, raspravljajući i o neuspjehu postizanja konačnog rješenja riječke krize, i mogućnosti da D'Annunzio poduzme određene nepromišljene poteze. Giuriati je iznova uvjeravao svoje suradnike, da se čini da je situacija pod kontrolom.
Sinigaglia je isto večer razgovarao s D'Annunziom, pokušavajući mu jasno oslikati političku situaciju unutar Italije, «kako ne bi imao nikakvih iluzija u pogledu preoptimističkih informacija, dobivenih od Mussolinija i Corradinija».210 Izvijestivši D'Annunzija, da izbori u listopadu najvjerojatnije neće predstavljati odlučan trijumf proriječkih snaga, Sinigaglia je bio uznemiren čuvši da je comandante zapravo odlučio «unutarnje pitanje razriješiti prije izbora», riječi koje su jedino mogle upućivati na neku dramatičnu akciju. Sinigaglia je izričito savjetovao nepoduzimanje ishitrenih radnji, tvrdeći da bi svaki nepromišljeni potez najvjerojatnije naudio riječkoj stvari. Pitanje Rijeke, kazao je, važnije je od ishoda izbora, a čak i da (što se činilo vjerojatnim) Nitti iziđe ojačan iz izbora, ako ne bi uspio razriješiti riječku krizu, na kraju bi pao. Bilo je to nerealno (i Sinigaglia je to znao), ali, Sinigaglia je bio uznemiren spoznajom, da su radikalniji elementi unutar Komande očito uspjeli preokrenuti D'Annunzija u korist svog viđenja situacije. Kada ga je D'Annunzio upitao, što misli o planu okupacije Opatije i Voloskog, Sinigaglia mu je kazao da bi okupacija imala ozbiljne unutarnje posljedice, te da je od presudne važnosti uvjeriti svijet da je Komanda, premda krajnje ozbiljna po pitanju sudbine Rijeke, neopozivo odlučila ne napustiti grad.
No, i uz sve ovakve ozbiljne opomene, Sinigaglia je već slijedeće jutro saznao, da se je D'Annunzio odlučio za djelovanje izvan Rijeke. Da bude još ozbiljnije, ni Giuriati, ni Rizzo, dvoje najodlučnijih da odgovore comandantea od takovih avantura, nisu bili savjetovani u vezi s tim. Bilo je jasno da se po pitanju svoje politike, D'Annunzio oslanjao na neka druga razmišljanja. Sinigaglia je zapisao u svom dnevniku, «Čini se da je to uobičajeno, i da svi doznaju novosti prije Giuriatija i Rizzoa».


SLUČAJ PERSIA

Tokom prva četiri tjedna D'Annunziove okupacije Rijeke, bilo je bezbroj glasina o njegovim tobožnjim namjerama da izvodi akcije i izvan granica grada, ali je sa strane Komande bilo vrlo malo konkretnog djelovanja, u prilog ovih priča. Naravno, colpi di mano bili su krajnje neugodni po /talijansku/ vladu, ali oni nisu izveli onako opsežne napade na centre moći, o kakvima se govorilo. Situacija se međutim promijenila 10. listopada, kada je u riječku luku uplovio oteti brod Persia. Persia je predstavljao jedinstveni plijen, jer je bio natovaren vojnim naoružanjem za ruske bjelogardiste i spreman isploviti put Vladivostoka, gdje bi bio iskorišten u borbi protiv boljševika. Nakon bezuspješnih pokušaja uvjeravanja vlade da reakcionarne ruske snage ne snabdijeva talijanskim naoružanjem, članovi Federazione della gente del mare /Sindikata pomorskih radnika/, zauzeli su brod u Messina tijesnacu i s kursa ga preusmjerili put D’Annunziovog Mučeničkog grada. Ni manje ni više nego četrnaest tona vojnog naoružanja našlo je tako svoj put do skladišta Komande, a grad je četrnaestog uvečer slavljem pripremio dobrodošlicu kapetanu Giuseppe Giuliettiju i posadi Persije.
Giulietti je bio vođa gente del mare, i on je zapovijedio otmicu broda i njegovu plovidbu put Rijeke. Za njega, ovaj manevar nije trebao samo pokazati protivljenje njegove organizacije naoružavanju bjelogardista, nego i izvršiti pritisak na vladu da pristane na određene ustupke pomorskim radnicima (Nittijem i zagarantirane, ali još neispunjene). Uplovljavanje Persije označavalo je ujedno i početak dugog saveza Giuliettija i comandantea (suradnje koja je, kao što ćemo vidjeti, iduće godine D’Annunzija skoro dovela i do pokušaja osvajanja vlasti u Italiji.211 Osim toga, prisustvo Persije u Rijeci otvorilo je mogućnost radikalne promjene u potezima D’Annunziovih snaga u Rijeci: Sindikat je bio socijalistički, a Giulietti je bio bliski prijatelj Enrico Malateste, poznatog anarhiste. Snage rata počele su obrazovati saveze s duboko revolucionarnim elementima talijanske politike. Nadalje, D’Annunziova reakcija na Giuliettijevu gestu bila je krajnje interesantna, i jedino je mogla potvrditi strahovanja, da je comandante u budućnosti planirao nove i još dramatičnije poteze. Dokaz u prilog tome nalazimo u sjajnom D’Annunziovom pismu Giuliettiju, 15. listopada, i govoru Riječanima krajem mjeseca. U svom pismu212 comandante primjećuje, da uplovljavanje Persije u Rijeku “nije samo potvrdilo svetost, nego i univerzalnost naše stvari”. Persia i njen tovar oružja dali su gradu “oružje pravde”, kazao je, spriječivši da isto bude upotrijebljeno protiv drugih naroda. “Riječka stvar nije stvar tla, rodne grude, nego duha, stvar besmrtnosti... Od neukrotivog Sinn Feina u Irskoj, pa do crvene zastave koja u Egiptu ujedinjuje polumjesec i križ, sve pobune duha protiv proždiratelja živih ljudi... spremne su svoj plam rasplamsati na ovim iskrama našim, koje daleko uokolo lete...”.
I dok su se mnogi bojali D’Annunziovih poteza u okvirima Italije ili Dalmacije, nitko nije pomišljao na to, da bi se comandante mogao staviti na čelo međunarodnog pokreta. A ipak, gledano unatrag, čini se kao da je sve skoro neizbježno tome vodilo. Vrijednosti, za koje se D’Annunzio kleo da ih brani u Rijeci, bile su uistinu univerzalne, a smjerale su protiv pobjedničkih Saveznika /Antante/. Gnjev Rijeke pred tokom pregovora u Parizu lako se mogao pretvoriti u sveopći vapaj pravedničkog gnjeva, s obrazloženjem da oni, koji su oblikovali poslijeratni svijet, nisu poveli računa o opravdanim zahtjevima potlačenih.
Pismo Giuliettiju bilo je prvo iskazivanje onog, što će postati središnjom temom d’annunzijevske Rijeke, temom koja je svoj institucionalni odraz našla u projektu Lige Rijeke, savezu potlačenih naroda svijeta. Ovaj projekt svoj je konkretni oblik poprimio tek iduće godine, kada su se jasnije nazreli i obrisi D’Annunzijeve ideologije, no, comandante je toj temi dao uvjerljiv izraz u jednom od njegovih najslavnijih govora, prilikom izbora za novo Gradsko vijeće.
Kao što smo vidjeti, Nacionalno vijeće stvorili su sami njegovi članovi, krajem listopada prethodne godine. Mnogi promatrači imale su rezerve u pogledu toga, u kojoj je mjeri Vijeće zaista predstavljalo stvarne želje talijanskih žitelja Rijeke, sumnjajući u legitimnost njihove vlasti. Objašnjavajući razloge, zbog kojih je D’Annunzio za 26. listopad raspisao gradske izbore, Giuriati se poziva upravo na takove sumnje: “Prije svega, /zbog/ potrebe iskazivanja najdubljih osjećanja Riječana, trebalo je održati novi plebiscit, i to točno u trenu, kada je... u Parizu sastavljen nacrt tzv. Riječkog kompromisa. Osim toga, /zbog/ prilike da se brojnim novinarima iz cijelog svijeta, okupljenim u Rijeci (a posebno američkim perima) pruži dokaz... talijanštine Rijeke”.213
Giuriatijevo shvaćanje D’Annunziovih motiva uvijek je bilo ograničeno (i kao što ćemo vidjeti, D’Annunzio je Giuriatija često koristio kao “paravan” za svoje stvarne namjere, osobito u stvarima vanjske politike) i, kao što možemo naslutiti iz Sinigaglijine jetke opaske od trinaestog, mnoge presudne odluke u Rijeci donesene su bez konzultacija s Giuriatijem. Zapravo je razloga za nove gradske izbore bilo nekoliko, i nema sumnje da se je D’Annunzio nadao, da će sastav Vijeća pretrpjeti ozbiljnije promjene (nije!). Kao prvo, k’o što smo već vidjeli, Nacionalne vijeće nije bilo baš previše omiljena organizacija, naročito ne kod nižeg gradskog staleža, a kako je D’Annunzio počeo razmišljati o okupljanju svjetskih snaga “obespravljenih” pod svojom zastavom, njegovi su se osjećaji neizbježno sukobili s osjećajima gradonačelnika Via i ostalih gradskih vođa. Nadalje, stalni kontakti Via i Badoglia otkrivaju nam temeljni sukob interesa Vijeća i Komande,214 naročito nakon što je gradonačelnik Vio poduzeo dodatne korake u uspostavljanju formalnih veza između Nacionalnog vijeća i Nittijevog režima, neovisno o bilo kakvom kontaktu vlade i comandantea. Tako je došlo i do očite razlike između D’Annunziove politike i politike Nacionalnog vijeća, a comandante je bio odlučan potkopati poziciju njemu nenaklonjenih članova Vijeća. De Felice je vrlo pronicljivo razložio ovu složenu situaciju, primjećujući da su izbori “pokazali da je... comandante očito postao duboko svjestan pogreške, počinjene mjesec dana ranije, kada za sebe nije zadržao svu vlast u gradu”.215
Osim sukoba interesa Komande i Nacionalnog vijeća, D’Annunzio je sve više bivao svjestan, da su brojni potezi Nittijeva režima za cilj imali kupnju vremena na njegov račun, a kako su se ekonomski uvjeti u Rijeci pogoršavali, bilo je sve jasnije da si comandante ne može priuštiti beskrajno čekanje poteza iz Rima ili Pariza. Ako je želio umiriti ljude poput Kellera i Cabruna, D’Annunzio je morao djelovati, a cijela je situacija bila u dobroj mjeri određena samom unutarnjom logikom političkih oblika, koje je on priskrbio gradu. Ako se je htjelo da Rijeka uistinu postane izvor novog plamena, koji će obasjati Zapad, nije se smjelo dopustiti da tinja do u nedogled.
Sva ova razmišljanja našla su svoj nedvosmislen izraz u govoru Riječanima, 24. listopada uvečer, neposredno pred izborne skupove. Naslovljen “Italija i život”,216 ovo je jedan od najvažnijih i naushićenijih govora tokom šesnaest mjeseci d’annunzijevske Rijeke, pa ćemo se zato njime detaljnije pozabaviti.
Nakon kraćeg podsjećanja na dotadašnje napore Rijeke da se sama izbori za svoje pripojenje, D’Annunzio je Riječane podsjetio na raznorazne izraze simpatije vlade za sudbinu Rijeke. Svakom tom prigodom, podsjećao je, izgovarane su ljubazne riječi, no, djela su izostajala. Sâm kralj je rekao, da je vapaj Rijeke 1918. naišao na “dubok odjek” u njegovu srcu: ali, nastavio je comandante, “mornari se nisu iskrcali; osloboditelji se nisu pojavili. Gdje je pobjeda zaustavljena? Tko ju je ugušio?”. Sada je, kazao je, nova prijevara na pomolu: stvaranje “slobodne države” ili “slobodnog grada” Rijeke, nedavno predloženi na Pariškoj konferenciji. To, međutim, nije odgovaralo željama Riječana: kada bi Rijeka postala slobodan grad, a “ne grad Slobodne Italije”, omogućila bi ostalom svijetu da u njoj intervenira.
D’Annunzio je zatim produbio svoj govor, okrenuvši se smislu Velikog rata. Da ne bude sumnje, kazao je, rat je vođen zbog teritorija, no, to je bio samo jedan dio značenja borbe. “Velika stvar”, kazao je, “jeste stvar duha, stvar besmrtnosti”. Bile su to iste one riječi, koje je upotrijebio u pismu Giuliettiju, i od tog je trena D’Annunzio govorio o potrebi ujedinjenja talijanskih elemenata, rasutih Rijekom i Dalmacijom, s maticom zemljom. Nabrajao je: Idrija, Postojna, Novigrad, jadranski otoci. Za stanovnike Rijeke od presudne je važnosti nastaviti se boriti, jer je u borbi ležao smisao ovog perioda povijesti: “Svi mi možemo iščeznuti u ruševinama Rijeke: ali, iz tih ruševina duh će oživjeti, budan i jak”.
Borba Rijeke bila je, dakle, dio globalnog sukoba najvećih svjetskih sila i potlačenih naroda, prisiljenih pokoriti se njihovoj moći. I isto onako, kako su se oko konferencijskog stola u Parizu ujedinili interesi ugnjetača, isto se tako moraju ugnjeteni narodi ujediniti u čvrsto tijelo:

I svi će se pobunjeni, svih rasa, okupiti pod našim znakom. I slabi će biti naoružani. I sila će se okrenuti protiv sile. I novi će križarski rat svih siromašnih i obespravljenih nacija, novi križarski pohod svih siromašnih i slobodnih ljudi protiv nacija uzurpatora, zgrtatelja sveg blaga, protiv soja grabežljivih i kaste lihvara, koji su se još jučer koristili ratom, kako bi danas zaradili u miru, novi će križarski pohod ponovo vratiti istinsku pravdu, žrtvovanu bešćutnim manijakom s četrnaest tupih čavala, i čekićem, posuđenim od njemačkog kancelara...
Riječani, Talijani... kada ste pred Vrhovnim vijećem izjavili, da povijest, ispisanu najpožrtvovnijom talijanskom krvlju, nije moguće zaustaviti u Parizu... objavili ste kraj starog svijeta.
Naša je stvar, dakle, danas najveća i najljepša stvar, okrenuta protiv zla u svijetu. Ona seže od Irske do Egipta, od Rusije do Sjedinjenih američkih država, od Rumunjske do Indije. Ona okuplja bijelce i obojene, pomiruje Evanđelje i Kuran...
Svaka pobuna je napor da se izrazi, napor stvaranja. Nevažno je ako je u krvi prekinuta, samo ako preživjeli uspiju poriv prenijeti .. u budućnost.
...Svi veterani, nositelji križa, koji ste se četiri godine uspinjali svojom Kalvarijom, vrijeme je da pohrlite u budućnost.

“Pohrlite u budućnost” nedvosmisleno ukazuje, da je u Komandi došlo do neke temeljne promjene. Ranije su sve izjave comandantea i oko njega okupljenih, moguću sferu djelovanja ograničavale na Rijeku, Dalmaciju i Italiju. Sada je, međutim, govor “Italija i život” nedvosmisleno pozivao na međunarodno djelovanje, temeljem pobune “obespravljenih” zemalja protiv velikih sila Zapada. Ovaj poziv onima, koje danas nazivamo Trećim svijetom, više je bio karakterističan za ideje Giuliettija ili Enrica Malateste, nego ideje Sinigaglije, Giuriatija ili Rizzoa.
“Italija i život” bila je poetsko sučeljavanje ideja, ranijih tjedana prisutnih u brojnim D’Annunziovim izjavama, koje je, usprkos tome, predstavljala istinsku prekretnicu u povijesti d’annunzijevske Rijeke. I premda se nova politika neće jasnije kristalizirati još naredna dva mjeseca, obrisi novog smjera već su se mogli nazreti, i uskoro će se otpočeti i s novim akcijama. Rijeka će poslužiti kao model ostalom dijelu svijeta, i kao središte okupljanja i financiranja pokretâ nacionalnih oslobođenja. Uplovljavanje Persije na taj je način kataliziralo brojne procese u Rijeci: napunilo je gradska skladišta i omogućilo D’Annunziju osim njegovih legija, naoružati i neke druge armije; uvjerilo ga, da su radikalni socijalisti bili sposobni i za odlučne, “d’annunzijevske” akcije; i pokazalo mu da su sile, koje su nastojale ušutkati Rijeku, iste one sile koje su bile predane gušenju komunističke revolucije u Rusiji.
Nije slučajno da je listopad razdoblje u kojem se je Sinigaglia počeo žaliti, da comandante širom Italije šalje agente na tajanstvene zadatke i, još značajnije, da su ti agenti dolazili s odobrenjem, potpisanim od strane likova, kojima Sinigaglia nije previše vjerovao (“Ne znam čemu Carlijevo odobrenje, kada si ti tamo).217 Dodamo li ovome Sinigaglijinu spoznaju, da je Giuriati često bio isključivan prilikom donošenja odluka u Komandi, takove su jadikovke zapravo predstavljale pravi poziv na uzbunu. “Smatram da je krajnje opasno, sve te ljude poslati u akciju”, napisao je Giuriatiju, a opasnost, koju je osjetio, implicitno je bila usmjerena protiv njega i njegovih saveznika.
Na osnovu ovoga ne bi, međutim, trebalo zaključiti, kako se D’Annunzio odlučio za otvoren razlaz s likovima poput Sinigaglie, ili da je u prvim danima listopada došlo do neke usklađene, ponovne procjene comandanteove politike. D’Annunzio naprosto nije tako razmišljao, i bila bi teška pogreška prenaglasiti ideološki značaj njegovih riječi iz tog vremena. Prije bi mogli reći da su uplovljavanje Persije i novi kontakti s ljevicom, dodali comandanteu novo oružje u njegovom arsenalu, omogućivši mu da se obrati ljudima i organizacijama koji do tada nisu bili uključeni u Riječku avanturu. Da otklonimo svaku sumnju, na kratko su ovi ljevičarski elementi zauzeli središnju ulogu u pothvatu, te vrhunsku važnost u D’Annunziovim govorima i potezima: comandante, međutim, nije nikada prekinuo svoje veze s nacionalistima, i zapravo je namjeravao proširiti svoje aktivnosti, a ne prebaciti svoje naklonosti s jednog kraja političkog spektra na drugi. I zaista, jedan od najoriginalnijih elemenata D’Annunziove “političke teorije” u Rijeci bio je njegova vještina razrađivanja tema, koje su nadilazile tradicionalne političke podjele. Poetsko razrađivanje teme “fiumanizma” pokazati će se privlačnim i ljevici i desnici, dopustivši D’Annunziju da se predstavi kao vođa svih Talijana (i svih građana “novog” poratnog svijeta). Ovime ćemo se podrobnije pozabaviti u diskusiji o novom Riječkom Ustavu iz 1920. godine, no, ne treba zaboraviti da je D’Annunzio tragao za novom političkom sintezom, a ne najkorisnijim političkim savezom.
Osim doktrinarne podvojenosti njegovih političkih ideja, i D’Annunziov karakter je bio taj, koji je krajnje otežavao život onima, koji su pokušavali proniknuti u njegove buduće planove. U kategoriju njegovih nepredvidivih karakteristika spadala je i njegova odlika, da je bio skoro potpuno nesposoban nešto odbiti svojim suradnicima. Rijeka je privlačila najšarolikiju moguću galeriju likova koje možemo zamisliti, jednim dijelom i zato, što su u njoj mogli naći određenu podršku za svoje vlastite zamisli. D’Annunzio je često predvodio takove očajničke napore, ali je nerijetko i bio ponesen njima. Tako je 14. studenog, Sinigaglia i mogao napisati Giuriatiju, da je “u javnosti sve zrelija svijest o tome da, dok s comandanteom možda i djelujete usuglašeno, sa strane ima previše smušenjaka, koji ugrožavaju vaš položaj i prijete ugrožavanjem cijele zemlje”.218
I dok je Sinigaglijina primjedba o divljim elementima u Rijeci bila ponavljanje već poznatog, pritužba o “ugrožavanju” zemlje (fraza koje se uporno ponavlja u svim Nittijevim pismima Badogliu iz istog perioda219) otkriva nam temeljno nepoznavanje suštine D’Annunziove avanture u Rijeci. Comandante sigurno nije želio “ugroziti” Italiju, ali se Italija, koju je on imao na umu, sasvim razlikovala od Sinigaglijine. D’Annunzio je vjerovao da je, pod pravim vodstvom, talijanski narod sposoban za istinsku veličinu: Sinigaglia nije ni jednom poželio izići sa svojim slučajem pred “narod”. D’Annunziovo ponašanje bilo je posve nepojmljivo ljudima poput Sinigaglije i Nittija, jer je pjesnik eksperimentirao s novim oblikom političkog ponašanja. Tradicionalni političari nisu marili za mas-politiku, dok je D’Annunzio živo nastojao oblikovati mase prema svojoj volji. Razrađujući u Rijeci tehniku političkih festivala, comandante je istovremeno iznosio pred narode svijeta stvar “fiumanizma”: nakon pogreba Binija i Zappegne, D’Annunzio je uputio vatreni poziv “Talijanima Sjedinjenih država”,220 dok je odmah nakon izbora novog Nacionalnog vijeća, krajem listopada, otposlao Kongresu Sjedinjenih država novi apel. Na isti je način poslao Achille Richarda na zadatak u Francusku,221 nadajući se da će francusku vladu uvjeriti u pravednost njegove stvari, upustivši se kasnije u brojne propagandne kampanje, u Italiji, i van nje.
Nerijetko melodramatične teme, koje je D’Annunzio razvijao u Rijeci, bile su od središnje važnosti za novo političko doba, dok je nemoć ljudi poput Sinigaglije i Nittija da prepoznaju značaj comandanteova političkog “stila” pokazivala, da su bili zaslijepljeni zastarjelim idejama, koje su gubile svoju snagu na pjacama Italije i ulicama zapadnog svijeta.




VLADINE SMICALICE

Usprkos radikalnim sadržajima D’Annunziovih govora i njegovoj novostečenoj simpatiji za ljude poput kapetana Giuliettija, vlada je i dalje ustrajala na pristupu, kojim bi se comandantea navelo da napusti Rijeku. Badoglio je predstavljao Nittija u pregovorima, i strategija mu je bila sjajna: shvatio je da bi comandante napustio Rijeku jedino, ako bi bio uvjeren da će njegov odlazak predstavljati čin najvišeg patriotizma. U tom je cilju general nastojao uvjeriti D’Annunzija, da je njegova neprestana nazočnost u Rijeci predstavljala prijetnju stabilnosti Italije, i da bi, ako bi Saveznici prihvatili Tittonijev projekt (pristanak na talijansku vlast nad gradom, ali prepuštanje luke i željeznice kontroli Lige naroda),222 D’Annunzio morao bilo napustiti grad, ili preuzeti odgovornost za potrese, do kojih bi njegovo odbijanje neizbježno dovelo u zemlji. Badoglio je govorio, da bi bez D’Annunziova osvajanja Rijeke, projekt Tittoni bio nezamisliv, ali bi, tvrdio je, nastavak okupacije Rijeke mogao rezultirati guranjem Italije u revoluciju: “Socijalistička stranka oduševljena je, da su sva naša pažnja i energija okrenuti Riječkoj stvari. Ona... izvodi krajnje nasilne diverzantske akcije, kojima se... obzirom na postojeće stanje u zemlji... uspijevamo vrlo slabo i neodlučno suprotstaviti... Nužno je, dakle... sve ujediniti u borbi protiv unutarnjeg neprijatelja...”.223
I dok je Badoglio koristio svu svoju moć uvjeravanja comandantea, u korist grada poduzimane su konkretne akcije: Crvenom križu dopušteno je dopremiti medicinsku opremu i lijekove u Rijeku, a istim je putem gradu poslana i značajnija novčana pozajmica. Dvadesetosmog susret će se D’Annunzio i Badoglio, i comandante će obećati da će, pokaže li se projekt Tittoni prihvatljiv Saveznicima, Rijeka biti prepuštena regularnoj talijanskoj vojsci.
U svojim memoarima, Badoglio je pridao ogroman značaj ovoj garanciji, no, u praksi je to bio samo comandanteov taktički potez, koji nije imao namjeru napustiti Rijeku. D’Annunzio je već znao što Badoglio očito nije224 - da su, dvadesetčetvrtog, Amerikanci odbacili odbacili Tittonijev prijedlog, te da je prijedlog vlade bio tek pokušaj da se D’Annunzija navede da napusti Rijeku, ili bar ostane neaktivan. Dvadesetdevetog su D’Annunzio i Orazio Pedrazzi (Komandin izvještač iz Pariza) zajedno došli na sastanak s Badogliom, kazavši mu da su Amerikanci odbacili Tittonijev projekt, te o Tittonijevom novom, tvrđem stavu prema Amerikancima. Comandante je tvrdio da je aneksija jedino prihvatljivo rješenje krize, poprativši svoje riječi provokativnim akcijama: tokom pregovora nakratko povućeni, colpi di mano ponovo su aktivirani. Tokom listopada, jedan legionar ubijen je u noćnom okršaju s redovnom vojskom.
Usprkos ovim neprilikama, pregovori su išli u prilog obje strane: comandanteu, jer mu je očajnički bilo potrebno snabdijevanje; vladi, zbog potrebe da umiri D'Annunzija, dok čeka rješenje Riječkog pitanja u Parizu. Krajem listopada, Badoglio je Rijeci poslao toliko potreban ugljen, ublažujući kritičnu nestašicu, i dopustio je D'Annunziju da iz aktivne službe otpusti dio redovnih trupa u gradu. Postojala je nada da bi ove usluge mogle D'Annunzija učiniti popustljivijim prema zahtjevima vlade, te je početkom studenog Badoglio bio vrlo optimističan po pitanju šansi za postizanje kompromisa. Pukovnik Domenico Siciliani, posrednik u pregovorima između Badoglia i comandantea, obavijestio je generala o teškim prilikama u Rijeci,225 i Badoglio je izvršio pritisak na pjesnika da pristane na hipotetičnu situaciju od 10. studenog: obećaje li comandante da će, uz vladinu garanciju da je Tittonijev projekt minimum koji je spremna prihvatiti, predati grad Badogliju? Više izvještaja kaže, da je D'Annunzio bio pozitivno raspoložen prema ovom prijedlogu, zatraživši određeno vrijeme da o tome raspravi sa svojim suradnicima u Rijeci. Krajnje optimistički raspoložen, Badoglio je telegrafirao Nittiju da bi, bude li se vlada obvezala na Tittonijev prijedlog, bez obzira na ishod Mirovne konferencije, mogao ubrzo uslijediti i sporazum. U naredna dva dana, Nitti je pristao dati tražene garancije, pod uvjetom da sporazum ostane tajnom. No, kao što su dramatični događaji vrlo brzo pokazali, niti Nitti, niti D'Annunzio, neće biti u prilici provjeriti pouzdanost svojih garancija.


ZADARSKA EKSPEDICIJA

I premda je D'Annunzio obznanio svoju namjeru, da Rijeku učini središtem pohoda Trećeg svijeta, njegov glavni interes i dalje je ipak bio Dalmacija. Krajem listopada, Giuriatija je poslao u Zadar, sa zadatkom da govori s admiralom Enrico Millom, vojnim zapovjednikom Dalmacije pod talijanskom okupacijom, da otkrije namjere Nittijeve vlade i admiralovo viđenje situacije. Iredentisti su bili sigurni da je, u zamjenu za neke druge teritorijalne ustupke od strane Saveznika, Nitti namjeravao skoro cijelu Dalmaciju prepustiti novoj jugoslavenskoj državi. Ovo uvjerenje pokazalo se je u punoj mjeri opravdanim, što uostalom i potvrđuje Nittijev telegram Millou, 20. listopada: «Čim na osnovu sadašnjih pregovora bude postignut dogovor sa Saveznicima i ostalima, najveći dio okupiranog teritorija i dalmatinskih otoka morat će biti napušteni».226
Tako je od Milloa zatraženo, da za vladu sastavi popis talijanskih tvornica i vodećih građana, koje će možda trebati preseliti na /Apeninski/ poluotok, kao i prijedloga za pomoć onim talijanskim zajednicama, koje bi ostale u Jugoslaviji.
Admiral nije bio baš oduševljen Nittijevim planom, i u odgovoru je upozorio na moguće posljedice napuštanja Dalmacije: «U unutrašnjosti /evakuacija/ bi se obavila bez poteškoća, osim ako oni, koji dolaze iza nas, ne bi odmah pokazali sklonost šikaniranju i maltretiranju naklonjenog nam stanovništva… Bliže obali, točnije, u Šibeniku, vjerojatnost mirnog i normalnog povlačenja znatno je manja… Ne govorim o Zadru i predviđam (kad bi nekom strašnom nesrećom, naređenje o povlačenju podrazumijevalo i Zadar) krv, akte očaja i razaranja: akte koje ne isključujem ni u Šibeniku…».227
Millo je također predviđao da, bude li izdano naređenje o evakuaciji Dalmaciji, D'Annunzio ne bi ostao sjediti skrštenih ruku u Rijeci, predvidjevši i riječku ekspediciju, do koje bi najvjerojatnije došlo odmah, čim bi vijest o napuštanju tog područja stigla do comandantea. A ako bi do takove ekspedicije došlo, kazao je Milo, on ne bi bio u stanju obuzdavati svoje trupe.
Sve to zvučalo je nekako isuviše poznato u ušima predsjednika Vijeća ministara, i Nitti je munjevito uzvratio Millou ljutitim telegramom, upozoravajući ga da se ne upušta ni u kakve planove sprečavanja evakuacije. Nitti je sumnjao da je i Millo, baš kao i toliko drugih vojnih zapovjednika, bio na rubu pobune, možda pred samim prelaskom na stranu D'Annunziove stvari. Širok disidentski pokret, protežući se od Rijeke, prema Splitu i Zadru, bio je za Nittija realna mogućnost (premda ne i toliko realna, da bi ga navela da zatraži Millovu ostavku, ili da je, kada mu je ubrzo po tom ponuđena, i prihvati), a niti je i sam Millo bio načisto što učiniti, ako stigne zapovijed o evakuaciji Dalmacije. Kao što je priznao Giuriatiju, «Priznajem, da do danas nisam smogao snage pobuniti se – sviknut, kakav jesam, skoro pedeset godina pokoravajući se naređenjima. Dalmatinci svoje nade polažu u mene: ali, još nisam uspio donijeti odluku».228
I tako je, premda tvrdeći da je uvjerio Giuriatija da D'Annunziju ne preporuča ekspediciju na Dalmaciju («potez koji treba izbjeći… učinilo mi se, da sam ga uspio uvjeriti»),229 Millo i sam zapravo razmišljao o sličnom potezu.
Giuratijev položaj u razgovorima s Millom bio je veoma zanimljiv. Usprkos dotadašnjem otporu dalmatinskoj avanturi, izgleda da je do trenutka, kada je stigao u Zadar, Giuriati promijenio osjećaje. Millo je izvijestio Nittija, da je Giuriati ostavio jasan dojam kako je Komanda (a i on sam) spremna na avanture van Italije, kad god to nađu nužnim, «u cilju oslobađanja potlačenih».230 Ukratko, čini se da je razvoj comandanteovog shvaćanja svjetske uloge Rijeke u cjelini, odgovarao sličnoj promjeni i na Giuriatijevoj strani. Ovog «novog» Giuriatija ponovo ćemo vidjeti, kada tokom formalnih pregovora u studenog, talijanskoj vladi bude prenio ova stanovišta. U ovom trenu nam je važno shvatiti, u kojoj su mjeri ideje «Italija i život» prožele čak i one, koji su se od samog početka Riječke avanture suprotstavljali takovim načelima.
D'Annunzio i krug aktivista oko njega, koji su postajali sve važniji za oblikovanje politike Komande, nisu se zadovoljavali time, da novo shvaćanje «fiumanizma» ostane apstraktno lebdjeti u zraku. Ojačani dolaskom Leona Kochnitzkog krajem listopada, svoju su riješenost odlučili demonstrirati u posebno dramatičnom trenutku u odnosima s Nittijevim režimom. S izborima zakazanim za 16. studenog, radikalni Riječani nadali su se da bi dramatični čin mogao katalizirati potencijalno im naklonjene snage u Italiji. U tom cilju, četrnaestog rano ujutro, D'Annunzio i krema njegovog Glavnog štaba (i, naravno, Guido Keller) otplovili su za Zadar, stigavši u kasnim satima istog tog jutra.
Malo je događaja u prvih nekoliko mjeseci D'Annunziove Rijeke imalo takav međunarodni odjek, kao put u Zadar, bivajući od izuzetne važnosti i za D'Annunzija, i za Nittija. Comandanteu je dočekan kao heroj,231 te se je nakon susreta s Millom, Zadranima obratio jednim od najdojmljivijih govora u svojoj govorničkoj karijeri. Vrijeme je bilo tmurno, a pjaca, na kojoj je govorio, je bila sva od blata i bljuzge. Pa ipak, nakon što je ustvrdio legitimnost talijanskih prava na Zadar i pred okupljenim mnoštvom razvio stijeg Giovannija Randaccija, svi su, pod kišom, klekli na koljena pred njim. Preobražaj zastave od običnog komada platna u religijski simbol, sada je bio potpun.
Najvažniji aspekt Zadarske ekspedicije bio je Millov telegram, tog dana odaslan Nittiju. Izvijestivši šefa vlade o D'Annunziovom prispijeću, Millo je nastavio: «Dao sam svoju riječ, da nećemo evakuirati Dalmaciju iz Londonskog ugovora (stop) trupe i dobrovoljci /koji su stigli s D'Annunziom/ bit će pod mojim nadzorom (stop) vjerujem da sam se ovim činom ponio kao vojnik i Talijan».232
D'Annunzio je u Zadru ostavio tri vojne čete, a Giuriati je ostao u gradu zajedno s Millom, zapovijedajući trupama, kao simbol predanosti Riječana Dalmaciji. Nakon Millova obećanja o obrani teritorija, obećanog Londonskim ugovorom, Nitti se našao suočen s još jednim kritičnim trenutkom u svojem bavljenju oružanim snagama zemlje. Njegov bijesni telegram Millou petnaestog ujutro, govori sam za sebe:

S tugom sam, ali ne i s čuđenjem, primio vašu vijest… vi nemate prava išta izjavljivati o takovim stvarima. Vojska je oduvijek podređena civilnoj vlasti. Osim toga, prijedlozima, predstavljenim vladi u Washingtonu… zapravo je osigurano da, s izuzetkom Zadra i nekoliko otoka, Dalmacija pripadne Jugoslaviji… Samim time vi ste, odlučivši ne napustiti Dalmaciju iz Londonskog ugovora dali obećanje, koje talijanska vlada neće moći ispuniti, a da ne dođe u otvoreni sukob sa Saveznicima.233

Ovaj telegram sadrži dvije, vrlo važne pojedinosti. Kao prvo, prisutan je gnjev zbog svijesti, da je još jednom izdan od strane jednog od svojih vojnih zapovjednika, čime se je ponavljao obrazac Marša iz Ronchija. Ali, premda s teškom mukom podsjećajući Milloa na mjesto u zapovjednom lancu, Nitti ipak nije odstranio admirala s njegovog položaja (kao što mu nije ni naredio da istjera D'Annunzijeve snage, preostale u Zadru), plašeći se možda, da bi otpuštanje Milloa moglo pokrenuti cijelu seriju pobuna u vojnim krugovima. Osim toga, Nittijeve riječi Millou govore o točnosti D'Annunziovih informacija o vladinim planovima o napuštanju Dalmacije. Nitti je zaista namjeravao napustiti to područje, pa je samim time i, s comandanteovog stanovišta, ekspedicija bila u potpunosti opravdana.
Interesantno, ekspedicija na Zadar je bez izuzetka predstavljana kao da se radi o nastupu poetskog ludila dijela Komande, dok je velik broj promatrača i tada, i puno kasnije, ustrajavao na tome, da si je D'Annunzio dopustio od strane neumjerenih elemenata u Rijeci biti nagovoren na tu avanturu. Po riječima senatora Albertinija, bio je to, izgleda, «zvaničan» stav samog Nittija: «Umjesto razgovora s ono malo razumnih /u Rijeci/, D'Annunzio je održao sastanak s četrdesetak čudnih karaktera: neumjereni s zadobili prevlast, i tako je donesena odluka o ekspediciji na Zadar (čini se da je unaprijed dogovorena s 'radikalima' i dijelovima dalmatinskih okupacijskih snaga)… D'Annunzio više ne vlada situacijom, nema više nikog u svojoj vlasti, njime su ovladali luđaci…».234
Ovo tumačenje Zadarske ekspedicije ima malo toga vrijednog, ali nam pomaže shvatiti koliko je Nitti bio uspješan u uvjeravanju Talijana, da D'Annunziova politika počiva na iracionalnim temeljima. Badoglio je dijelio to uvjerenje, iznoseći da su radikalniji elementi u Rijeci mislili da bi i oni, bude li Italija uputila izazov Sjedinjenim državama po pitanju Rijeke (jednostrano prihvativši Tittonijev plan i šaljući regularne trupe u grad), i oni sami mogli zahtijevati cijeli aneksioni paket.235
I premda je D'Annunzio bio podložan jakim emotivnim porivima, on nije ni izdaleka bio lud, koliko je to Albertini natuknuo. Ekspedicija se je zasnivala na pomnoj analizi Nittijevih manevara. Comandante je bio svjestan da je Nitti krao vrijeme, nadajući se da će do izbora u studenog moći Rijeku držati na oku. Ako bi izborni rezultati bili izrazito u njegovu korist, mogao bi u pariškoj igri pokera zaigrati na riječku «kartu». Ojačan preokretom u studenom, Nitti bi jednako tako mogao pred Saveznike istupiti s tvrdnjom, da mu njegova zemlja neće dopustiti napuštanje nikakvih teritorija, obećanih Londonskim ugovorom, dok bi istovremeno mogao D'Annunziovo prisustvo u Rijeci i dalje koristiti za dodatni pritisak na Saveznike. Jedina stvar koju talijanski lider nije želio je, biti prinuđen djelovati prije izbora, čime se objašnjava njegova neodlučnost u poduzimanju bilo kakvih odlučnih koraka u Parizu, Rijeci ili Zadru. U Parizu se je želio naći s najvećom mogućom «košarom» (a želio je i ostati na vlasti u Rimu), i nimalo ga nije zanimalo što će se u njoj naći: Rijeka je bila poželjna, ali isto tako i Albanija, i bio je spreman čekati na najjače karte, prije nego što ih položi na stol. I zato je naložio Badogliu pregovaranje s D'Annunziom, istovremeno beskrajno otežući kad god bi se od njega zatražili neki ustupci. Pokušao je prevariti comandantea, nudeći mu kao mamac Tittonijev prijedlog, čak i kada je znao da u Parizu na njega neće pristati. Vjerovao je da je vrijeme na njegovoj strani (naročito kada se je tokom jeseni pogoršalo fizičko stanje američkog predsjednika).
Jednako tako si nije dopustio da ga isprovocira Zadarska ekspedicija, u kojoj je prepoznao pokušaj D'Annunzija da ga natjera odrediti svoju poziciju. Tako da je vrlo brzo naredio cenzorima potpunu zabranu svih informacija o ekspediciji, sve dok izbori ne prođu. Istovremeno je izbjegao otvaranje krize uklanjanjem Milloa, ili prijetnjom prisustvu D'Annunziovih trupa u Zadru, objašnjavajući svoje nedjelovanje trenutačnom delikatnom političkom situacijom, te obećavajući svojim saveznicima poduzimanje oštrih mjera nakon izbora. I kao što je sedamnaestog, Jay telegrafirao Polku, «ako bi Nitti pobijedio, kažnjavanje odgovornih autoriteta… pokazalo bi, što vlada misli o svemu ovom. /Sforza/ također u povjerenju, mi kaže, kako Millo /sic/ uživa povjerenje čovjeka koji zna zavesti red».236
Nitti se nije štedio pokušavajući u red dovesti kaotičnu riječku situaciju, čak i podržavajući misiju Domizio Torrigianija, Velikog Majstora talijanske masonske lože, da brojne masone među vođama d'annunzijevske Rijeke (uključivši i Ceccherinija) privoli da ostanu pribrani.237 I tako, dok su iskušani skoro svi putevi da se umiri comandantea,238 sredinom studenog u Rimu je započeta serija razgovora s predstavnicima Komande, vezano uz razrješenje financijske krize u gradu. Tokom razgovora, Nittijevi glasnogovornici opetovano su uvjeravali Riječane, da vlada zapravo odobrava okupaciju grada i da će, garantirajući veliki zajam privatnih banaka i konačno stabilizirajući monetu, vrlo brzo poduzeti opsežne mjere za ublažavanje riječke fiskalne katastrofe.239
Prije nego što se okrenemo D'Annunziovom stanju duha nakon Zadarske avanture, potrebno je spomenuti još jedan element u Nittijevom viđenju kompleksne riječke krize: pitanje Jugoslavije. Skoro do zadnjeg, talijanski su vođe vjerovali da je jugoslavenskoj državi suđena propast, najvjerojatnije u vrlo kratkom vremenu. Osim toga, nisu se zadovoljavali time da stoje po strani i mirno promatraju, kako se nova nacija urušava sama od sebe, nego su potajno pomagali pobunjeničke antisrpske snage u zemlji, o čemu nam svjedoči više Sinigaglijinih pisama Giuriatiju.240 Očito je, da bi propast Jugoslavije pomogla razrješenju riječkog pitanja, jer se je najveći dio savezničkog protivljenja talijanskoj kontroli Rijeke temeljio na stavu, da su grad i njegova luka bili od suštinske važnosti za ekonomsku stabilnost nove nacije. Po tom pitanju, D'Annunzio i Nitti bili su još jednom potpuno suglasni, dok je comandante već uspostavio kontakte s Crnogorcima i Hrvatima, koji su se protivili stvaranju Jugoslavije.241 Ako je vjerovati Sinigagliji, Nitti je bio vrlo zadovoljan viješću o tim kontaktima i činjenicom da mu D'Annunzio može poslužiti kao agent provokator u ime talijanskih interesa na Balkanu.


OD ZADRA DO MODUS VIVENDI

D'Annunziova očekivanja nakon njegovog trijumfalnog puta u Zadar, bila su slična onima nakon osvajanja Rijeke: bio je oduševljen dočekom, i skoro k'o svaki političar nakon uspješnog mitinga, pretpostavio je da će i svijet reagirati isto onako kao i njegova publika. Comandante se je vratio u Rijeku, uvjeren da će talijanski narod prihvatiti njegovu dramatičnu gestu i pružiti mu opipljiv dokaz svoje podrške. Izbori su neumoljivom žestinom smrvili ove sretne snove, jer, ne samo da je Nittiju izglasano povjerenje, nego su i socijalisti znatno ojačali u Poslaničkom domu. Što više, vladinom izuzetno uspješnom kontrolom tiska, Zadarska ekspedicija predstavljena je javnosti kao čin krajnje neodgovornosti (ako ne i očitog ludila). Umjesto da pozdravi njegov podvig, talijansko javno mnijenje ga je kritiziralo, a bilo je još i nekih drugih, manje vidljivih znakova, koji su jasno upućivali na promjenu atmosfere u zemlji. Kada je, na primjer, pukovnik Mario Sani iz Četrdesete pješadijske, pokušao u studenom svoju pukovniju nagovoriti da pređe na stranu D'Annunzija, pridružilo mu se svega dva oficira. I inače je, paralelno s prijetnjom generalnih štrajkova i nestašica namirnica, koji su harali većim gradovima, u zemlji nacionalna euforija sve više ustupala pred pitanjima prehrane i zaposlenja.
U takovoj atmosferi, D'Annunziovo raspoloženje stalno se kolebalo između dva suprotna pola. S jedne strane, razmatrao je mogućnost dogovaranja kompromisa s Nittijem, otprilike onakvog, kakvog je predsjednik Ministarskog vijeća predložio prije Zadarske ekspedicije. Ako bi se moglo doći do nekog zadovoljavajućeg rješenja za grad, skupa s određenom formalnom izjavom vlade o tome, kako su D'Annunzio i njegovi legionari služili na čast naciji, comandante je sa svoje strane bio spreman odreći se okupacije Rijeke. Ovakav stav nedvojbeno je iza sebe imao ogroman dio riječke javnosti, uključivši i značajne elemente unutar Komande: Rizzo, Reina, Giuriati i Ceccherini, da navedemo samo neke od najistaknutijih ličnosti. Takova je odluka, između ostalog, govorila i o comandanteovom razočaranju talijanskom javnošću. Konačno, on je poduzeo niz dramatičnih i opasnih poteza, u očekivanju da će javnost trgnuti iz njihove poslijeratne letargije i nadahnuti Talijane, kao što je nadahnula Riječane. Dva puta ne uspjevši postići konsenzus svojih zemljaka, od D'Annunzija se moglo očekivati da će zauzeti stav, tako tipičan za većinu odbačenih lidera – odlučiti da su ljudi nedostojni velikog vodstva i povući se sa zapovjedničke funkcije. Ovaj osjećaj zacijelo je igrao određenu ulogu u njegovom ponašanju neposredno nakon Zadarske ekspedicije, i svoj je odraz imao u tajnoj misiji, koju je krajem studenog obavio Giuriati, kada se je iz Zadra uputio u Rim, na susret s Nittijevim predstavnicima.
Postojala je, ipak, i druga strana D'Annunzijevog post-zadarskog ponašanja, točnije, osjećaj koji je u mjesecima koji su dolazili, obilježavao njegovu politiku. Ne uspjevši ostvariti svoje ciljeve primjerom, D'Annunzio je razmišljao o nasilnim postupcima, nekom spektakularnom pothvatu koji bi potpuno preokrenuo sadašnju nepovoljnu situaciju. Za ideološki pravac kraja 1919. karakteristično je bilo to, da su i D'Annunziovi pobornici i njegovi protivnici razmatrali mogućnost comandanteove ekspedicije izvan Rijeke, i to u boljševičkim okvirima. Badoglio je upozoravao Nittija, da je «boljševički» element u Rijeci zadobivao prevlast,242 dok je Leon Kochnitzky 22. studenog pisao belgijskom ministru vanjskih poslova, predviđajući comandanteovu dramatičnu akciju u cilju spašavanja Italije od komunističke pošasti. Pismo Kochnitzkog pruža nam sjajan uvid u raspoloženje, koje je u studenom vladalo u /Guvernerovoj/ Palači:

Svi /u Rijeci/ gledaju na prijetnju njihovoj zemlji sa strepnjom: il' će je spasit, il' ih neće biti.
Gospodine ministre, dok Vam pišem, comandante je u njegovoj sobi, dva koraka odavde: priprema pismo talijanskom narodu. Pred Rijekom otvaraju se veliki trenuci.
Ili će vlada pristati uz D'Annunziovu tezu, anektirati Rijeku i teritorij prema Londonskom ugovoru i, potpomognuta pjesnikovom vojskom, odlučno provoditi vlast, ne oklijevajući primijeniti i prisilu, da bi osigurala poštivanje zakona i slobode svojih građana;
Ili Nitti neće moći donijeti nužne odluke, u kom će slučaju biti svrgnut i bačen u prašinu.
Puno je razloga, zbog kojih vjerujem da će vojska slijediti D'Annunzija i… marširati na Rim… .243

Svaki takav plan marša na Rim u studenom, ostao je zapečaćen u D'Annunziovoj sobi, jer nema nikakvog dokaza da je takav poduhvat planiran. Kako bilo, pismo Kochnitzkog daje nam uvid u jedan bitan element unutar Komande: one, koji su bili uvjereni da će, u želji da Italiju spasi od njenih vođa i njenih unutarnjih neprijatelja, prije ili kasnije D'Annunzio morati pribjeći oružju. Do početka prosinca, takove će ideje postati prevladavajuće u politici comandanteove palače. U međuvremenu je D'Annunzio bio u dovoljnoj mjeri suglasan s «radikalima», da bi odobrio razne provokativne akte i colpi di mano: alpinci, koji su prolazili riječkim krajem, na kraju su pristali preći na stranu Legije; zalihe, preostale iza francuskih trupa, zaplijenjene su krajem studenog; početkom prosinca, grupa uskoka otela je u tršćanskoj luci brod Bertani.
Provokativne akcije nisu se, međutim, odnosile samo na Riječane, i da je vlada zaista bila zainteresirana za otvorene pregovore s D'Annunziom, druga polovica studenog bila je posebno dobra za tako što. Iz više razloga Nittijevom režimu to ipak nije bilo moguće, tako da je atmosfera uzajamnog nepovjerenja, koja je obilježavala prvi krug razgovora, pogoršana događajima s kraja studenog. Giuriati je otišao u Rim da izvidi mogućnost postizanja kompromisa, odmah otkrivši da je krajnje teško odrediti stav vlade: Sforza ga je uvjeravao u spremnost vlade na postizanje dogovora s D'Annunziom, dok je Salata tvrdio da je takav sporazum moguć tek pošto comandante napusti Rijeku. Razgovor sa Sforzom pokazao je svu razliku u stajalištima Komande i Rima, o čemu nam, uostalom, jasno govori i ovaj razgovor dvoje ljudi:

Giuriati: Moje pouzdanje u ljude temelji se na ishodu rata i onom, što sam vidio u rovovima. Naš vojnik je nadmašio sva očekivanja. On /nas/ je spasio, usprkos zapovjednicima, i usprkos vladi… danas je narod ponovo taj, koji spašava, narod, kojeg je comandante najsretniji i najsvjetliji izraz…
Sforza: …Dok je za vas Italija budućnosti okupana lovorom i cvijećem, za Nittija je okupana milionima /lira/.244

Za Nittija je, dakle, krajnja preokupacija bila ekonomija: Italija još i može bez slave, ali ne može dugo bez novca. Ključ financijske sigurnosti zemlje bila je Amerika, pa je u skladu s tim, ma što god mislio o veličini D'Annunziovog pothvata, Nitti bio odlučan razriješiti riječku krizu i to na način, koji neće dovesti do potpunog razlaza sa Sjedinjenim državama. I tako je, dopuštajući Giuriatiju, kroz razgovore koje je šef D'Annunziovog kabineta vodio sa Sforzom i Salatom, da povjeruje, kako je vlada spremna pregovarati s comandanteom o raznim stvarima, Badoglio istovremeno predstavio comandanteu u Rijeci modus vivendi. Modus vivendi je bio skoro kopija Tittonijevog plana s početka mjeseca, i indikativno je za D'Annunziov način razmišljanja, da je pristao vrlo pomno proučiti taj prijedlog. Dvadesetšestog, nakon razgovora sa Sforzom i Salatijem, Giuriati se je vratio u Rijeku preko Trsta, gdje je razgovarao s Badogliom i po prvi puta saznao za prijedlog, koji je general iznio D'Annunziju (Sforza će kasnije tvrditi, da ni on nije znao za modus vivendi).245
Stigavši u Rijeku, Giuriati i D'Annunzio su izmijenili mišljenja i razmotrili, s kakovim prijedlozima odgovoriti vladi, pošto su Badoglio i Nitti zaprijetili potpunom blokadom grada, ne budu li vladini uvjeti prihvaćeni. Dvadesetdevetog. prijedlozi Komande su dovršeni i predočeni Badogliju. Sadržavali su: (1) izjavu o zahvalnosti vlade za akcije D'Annunzija i njegovih ljudi, u ime prava na samoopredjeljenje Rijeke; (2) obećanje vlade da će okupirati grad i teritorij Rijeke (znatno veći nego što je to bilo traženo Tittonijevim prijedlogom, koji je, ionako, ograničavao Rijeku samo na grad, isključivši luku i željeznicu), do trenutka kada će Italija moći uvažiti želje Riječana; (3) obećanje vlade da će priznati i aktualizirati načelo aneksije Rijeke; (4) formalnu objavu vlade Saveznicima, da Tittonijev prijedlog prestaje važiti kao temelj razrješenja jadranske situacije; (5) obećanje da će Millo i dalje ostati na zapovjednoj funkciji u Dalmaciji, i da će biti snabdijevan s dovoljno trupa za obranu regije od mogućih napada iz Jugoslavije; (6) razne ekonomske poteze u korist grada; (7) priznavanje hrabrosti legionara i dozvolu da mogu nositi trake i medalje, dobivene u Rijeci.
Ovi prijedlozi popraćeni su pismom Nacionalnog vijeća, koje je ovlašćivalo D'Annunzija da na pregovorima u Rimu, djeluje kao isključivi predstavnik Gradske vlade.
Vrlo brzo, vlada je prekinula pregovore s comandanteom, dok su, čak i prije n'o što je formalno odbijanje prijedloga Komande stiglo u Rijeku, stanovnici grada otkrili da je kopija modus vivendi, popraćena zapaljivim pismom Ricarda Zanelle, razdijeljena Rijekom i obješena o gradske zidove. Zanellino pismo upozoravalo je Riječane na mračne posljedice mogućeg odbijanja vladinih prijedloga, optuživalo D'Annunzija i Nacionalno vijeće da su tajili prijedloge, plašeći se općeg konsenzusa u prilog modus vivendi, i poticalo ljude da ne kriju svoje želje.
D'Annunzio je zaključio (vjerojatno ispravno) da je Zanella djelovao u suglasju s Badogliom (i uz prethodno saznanje Nittija),246 i ovaj je krajnje provokativni postupak, skupa s ukupnim rezimeom razgovora s Badogliom i nametanjem jake blokade grada, nagovijestio comandanteu da je vladin isključivi interes bio istjerati ga iz Rijeke, kako bi u pregovorima sa Saveznicima o sudbini cjelokupnog jadranskog regiona, Rim imao potpuno odriješene ruke.247
I pored D'Annunziove analize situacije, pritisci na njega da pristane na prijedloge vlade, bili su ogromni. Kao što su Nitti i Badoglio shvatili, stanovništvo grada (kao uostalom i stanovništvo Italije u cjelini) bilo je umorno od stalnih kriza, i očajnički je željelo normalizaciju situacije. 17. studenog formirana je komisija s Rizzom na čelu, s ciljem uvida u ekonomske prilike u gradu, zaključivši da monetu treba stabilizirati, te da će, samo za minimalno funkcioniranje gradskih službi, svakog mjeseca biti potrebno devet tisuća tona ugljena.248 U pokušaju da se održi donekle normalni ritam života u Rijeci, devetnaestog su otvorene škole, dok su gradski službenici nastavili raditi kao da stabilnost samo što nije tu. Dvadesetpetog je Ricardo Gigante položio zakletvu za novog gradonačelnika, obećavši opsežan program gradske potrošnje, uključivši izgradnju stanova za siromašne; podizanje blokade; oštre mjere protiv tečajnih špekulanata; izgradnju nove bolnice; otvaranje javnih kupatila (u tom trenu nije funkcioniralo ni jedno javno kupatilo); novu hidroelektranu; novi vodovod; i nove knjižnice, kazališta i večernje škole.249 Ali, takvi bi programi bili mogući tek kada bi se u Rijeku slile veće svote novca, i kad bi industrija grada, već dugo vremena skoro nepostojeća, uspjela povratiti svoju prijašnju dinamiku. Sve dok je Italija imala ulogu neprijatelja, Rijeka nije mogla prosperirati. To je bila gruba stvarnost o kojoj je, reagirajući na poziv vlade da napusti Rijeku, D'Annunzio morao voditi računa.
S druge pak strane, bilo je naznaka da bi D'Annunzio mogao prevladati krizu i konačno prisustvovati prevazi svojih ideja. Najvažniji pokazatelji ovakve mogućnosti bili su Wilsonovo pogoršano zdravlje i glasine o američkom predstojećem napuštanju mirovnih pregovora. Protivljenje Sjedinjenih država Ugovoru u Versaillesu nije bilo nikakva tajna i prevladavalo je opće uvjerenje, da bi Italija mogla dobiti puno više ustupaka i Britanaca i Francuza, nego Amerikanaca. U skladu s tim, D'Annunzio je početkom prosinca pristao na novi krug pregovora, nadajući se da bi, dok pregovori traju, neki događaj mogao raščistiti situaciju.
Vlada je 8. prosinca Rizzou i Giuriatiju (sudjelovali su i Sinigaglia i Giovanni Preziosi) u Rimu predočila novu verziju modus vivendi, sadržajno potpuno drukčiju od ranijeg teksta. Italija je pristala Rijeci garantirati pravo na odlučivanje u vlastitoj sudbini, formalno priznavajući opetovane izraze volje grada, da bude anektiran Italiji, i «prihvatljivim će smatrati samo ono rješenje, koje će biti u suglasnosti s proklamiranom željom Rijeke».250 I dok je vlada apsolutno odbijala obznaniti zahvalu D'Annunziju i legionarima, te dati comandanteu obećanja po pitanju zadržavanja admirala Milloa, čini se da su Rizzo i Giuriati smatrali da bi se novi modus vivendi mogao učiniti prihvatljivim njihovom vođi, te su se tako odmah i zaputili u Rijeku.
Grad je skoro doslovno ključao, a sukob između umjerenih i radikala konačno je u javnosti eksplodirao u vidu pokušaja uklanjanja majora Carlo Reine s položaja zapovjednika Glavnog štaba Rijeke. Reina je dugo bio zagovornik «minimalističke» teze: da D'Annunzio i legionari trebaju brinuti samo o razrješenju riječke krize, nastojati je riješiti na najbolji mogući način i zatim napustiti grad. Pitanja koja su se ticala Dalmacije, marš na unutrašnjost, savezi sa stranim revolucionarnim pokretima ili domaćim radikalima, redom su bili tuđi Reinovom shvaćanju smisla Marša iz Ronchija. Naravno, takav ga je stav doveo u sukob s onima koji su, poput Kellera, u comandanteovim akcijama vidjeli temelje novog svijeta. Osim toga, Reina nije ni krio svoje protivljenje takvima, te je otvoreno surađivao s ljudima poput Castellija, Nittijevog doušnika, i imao kontakte s konzervativnijim snagama unutar Nacionalnog vijeća.251
I dok su Giuriati i Rizzo bili u Rimu, radikali su iznijeli niz optužbi protiv Reine koji je, pak, grupu oficira Grenadirskog bataljona optužio za planiranje formiranja «sovjeta», koji bi izabrao svog vlastitog zapovjednika. Nakon dvije istrage, Reini je oduzeto zapovjedništvo, osuđen je na dva mjeseca zatvora i prekomandiran u Zadar. Za optužbe protiv grenadira utvrdilo se da su neosnovane (ponovo, ipak, ukazujući na rašireni strah od svega, što bi mirisalo na boljševizam), no, radikali su bili uvjereni da su u toku bili planovi za potkopavanje cjelovitosti Riječkog pothvata. «Ovi mutni elementi, okupljeni oko D'Annunzija, posvuda prisutni davno prije dolaska Rizzoa i Giuriatrija, sposobni navesti ga uraditi što im god padne na pamet… nakon njihovog /Rizzovog i Giuriatijevog/ dolaska, oformili su Odbor za javnu bezbjednost, zaposjevši bazu oklopnih vozila, držeći ih danonoćno spremnima za pokret, i grupu centuriona nazvanu 'u smrt', kao svoju vlastitu i D'Annunziovu tjelesnu gardu».252
To je informacija koja je, nešto iskrivljena, ali ipak sasvim blizu pravoj slici tih uzburkanih dana, prenesena Badogliju i Nittiju. Grupa «centuriona» (zapravo nazvanih «La disperata»), koju je stvorio Keller, sastojala se od ljudi koji su u Rijeku stigli bez dokumenata, i koje samim time Komanda nije službeno priznavala. Prije nego što će ih Keller pretvoriti u potpuno neregularnu vojnu grupu – ono, što je comandanteov «akcijski sekretar» nazivao novi vojnim rodom – ove izgubljene duše živjele su u brodogradilištu. Njihovo ponašanje daleko je prevazilazilo granice ekscentričnosti: svako večer povukli bi se u napušteno skladište, gdje bi s pravom municijom održavali vojne vježbe!253
Osim Kellera, u Odboru za javnu bezbjednost bili su i Alberto Cais di Pierlas (jedan od D'Annunziovih intendanata) i Beltrami. Njihov utjecaj na comandantea bio je dosta velik, jer su odražavali jedno od dva sukobljena D'Annunziova osjećaja, u periodu pregovora s vladom. Oni su predstavljali želju da Rijeka bude nešto više, od puke igre pokera u igrama za vlast nad teritorijem bivšeg Austro-Ugarskog carstva, duboko odražavajući osjećaje koje je comandante iskazao krajem listopada.
11. i 12. prosinca, D'Annunzio se je susreo s generalom Badogliom i njegovim predstavnikom, pukovnikom Sicilianijem, u nastojanju da se izbori za dodatne ustupke. Zanimljivo je, da je zadnji zahtjev upućen Badogliju bio, da mu se nakon zaposjedanja grada od strane regularnih trupa, dopusti ostati u Rijeci na čelu grupe dobrovoljaca. Badoglio nije htjeo prihvatiti ništa od svega toga, i comandante je najzad kazao generalu, da mu se uvjeti čine prihvatljivim, ali da će, prije potpisivanja dokumenta, morati ishoditi pristanak Nacionalnog vijeća.


DEFINICIJA POTHVATA

Vjerojatno je nemoguće potpuno točno rekonstruirati događaja sredine prosinca, no, veći dio elemenata priče ipak je prilično jasan. Kada je D'Annunzio kazao Badogliju da modus vivendi želi iznijeti pred Nacionalno vijeće, učinio je to s mješavinom rezignacije i bijesa. Nije htjeo napustiti Rijeku, ali, unutarnja situacija je postala skoro neodrživa: blokada je gradu zaprijetila glađu, podjele u redovima legionara postale su sve dublje, dok je Zanellina propaganda ubjedila veliki dio stanovništva, da Komanda djeluje protivno interesima grada. Zato se je D'Annunzio obratio Nacionalnom vijeću, uzalud se nadajući da će odbaciti vladin plan. Kao što je četrnaestog telegrafirao Millou: «Pozvao sam Vijeće da surađuje sa mnom, kako ne bih morao preuzeti odgovornost za odluku, koja ne dolazi iz mog srca».254 Istovremeno nije imao nikakvih iluzija u pogledu odluka Vijeća, te je Millou savjetovao raspuštanje i planiranje povratka riječkih snaga iz Zadra. U međuvremenu je Badoglio užurbano planirao osvajanje Rijeke, te su i on i Nitti izmjenjivali telegrame, odlučujući koje trupe koristiti i kako će legionari biti prebačeni u Italiju.
D'Annunziov telegram Millou završava proročanskim riječima: «Nešto lijepo bliži se svom kraju. Svjetlo se gasi… Okružuje me puno prljavštine, a ja sam, danas, samo duh…». «Duh» će na kraju i prevladati.
Nacionalno vijeće se je sastalo petnaestog popodne, dok su se glasine širile gradom.255 Mnogo građana je bilo uvjereno da je došlo do potpunog sukoba D'Annunzija i Vijeća, jer nitko uglavnom nije imao informaciju, da je comandante pristao pokoriti se odluci Vijeća. U skladu s tim, mnogi su sastanak Nacionalnog vijeća smatrali pokušajem potkopavanja D'Annunziovog autoriteta. To popodne, u Fenice teatru je govorila madame Thérese Ruelle, Belgijanka, D'Annunziov pristaša, i usred njenog govora, pjesnik je iznenada ušao na pozornicu. Emotivno vrlo obojeno, auditoriju je opisao situaciju: Riječko pitanje bit će uskoro riješeno, i legionari će uskoro morati napustiti grad. Bilo je pet popodne, i D'Annunziovi radikalni pristaše počeli su širiti vijest da su, zbog odluke Nacionalnog vijeća, comandante i njegovi sljedbenici prisiljeni napustiti Rijeku.
Bilo je to sve u skladu s željom D'Annunzija, da ga «narod» natjera odbaciti modus vivendi, i kada je u osam navečer, Vijeće obznanilo svoju odluku (velikom većinom od četrdesetosam prema šest) o prihvaćanju vladine odluke, bijesna gomila okupila se pod balkonom Palače. Skoro pet tisuća ljudi, uglavnom legionara i gradskih žena, tražilo je comandantea, a kada se je konačno ukazao s tekstom modus vivendi u ruci, dočekan je burnim aplauzom. Paragraf za paragrafom, okupljenima je čitao vladin prijedlog, pitajući ih, «želite li ovo ili ne?». Do njega su dopirali uzbuđeni glasovi, i na kraju čitanja, mnoštvo je zahtijevalo odbacivanje prijedloga i obnovljeni otpor njihovih vođa. «Ali otpor znači patnju. Da li to želite?»256 Njegove želje kasnije su postale očite, kada je nad balkonom razvio Randacciovu zastavu i pozvao ardite da pjevaju svoje ratne pjesme. S ovim novim upućenim izazovom, D'Annunzio je okupljenima obećao da će organizirati plebiscit za modus vivendi, što su građani burno prihvatili, slaveći do kasno u noć.
Iduće jutro, D'Annunzio je obavijestio Nacionalno vijeće o svojoj odluci da održi referendum za modus vivendi, i glasanje je određeno za osamnaesti. Zapravo, ishod referenduma bio je unaprijed poznat, i comandante je to vrlo dobro znao. Usprkos brojnim nepravilnostima i scenama nasilja na glasačkim mjestima, velika većina je glasala za modus vivendi. Ali, pravdajući to nasiljem na biračkim mjestima, D'Annunzio je osamnaestog popodne poništio referendum, istovremeno stavljajući pred Badoglija nove zahtjeve (uključivši očito neprihvatljiv zahtjev, da vlada obeća D'Annunziju sve njegove riječke izjave propuštati necenzurirane). Idući dan obznanio je da su rezultati plebiscita poništeni, i da će konačnu odluku donijeti sâm – što je već tada svima bilo jasno.
Dva su razloga bila od presudne važnosti za D'Annunziovo odbijanje modus vivendi: jedan je bio emotivan, a drugi «politički». O emotivnom smo već u izvjesnoj mjeri govorili, no, potrebno je naglasiti da D'Annunzio ne bi mogao podnijeti razdvajanje od pothvata kojeg je nazvao «najljepšim od svih». Pa ipak, njegovo konačno odbacivanje vladinog kompromisa nije bilo posve iracionalno. On nije vjerovao Nittiju i imao je dobrih razloga sumnjati u iskrenost prijedloga. Osim toga, a za što comandante vjerojatno nije znao, uručenjem savezničkog Memoranduma talijanskom ministru vanjskih poslova, u Parizu, 9. prosinca, i praktično je demonstrirana nemogućnost prihvaćanja modus vivendi. Objavljen dvadesetprvog, taj Memorandum je pozivao je na stvaranje mješovite «Slobodne države Rijeka», sastavljene od četrdeset tisuća Talijana i dvjesto tisuća Slavena i Slovenaca. Uzme li se u obzir Nittijev čvrsti stav, da Italija ne može riskirati otvoreni sukob sa Saveznicima, taj je Memorandum ukazao na nemogućnost vlade da sprovede modus vivendi. Da ne bi bilo sumnje, u vrijeme održavanja plebiscita, u Rijeci nitko nije znao za Memorandum, ali njegovo postojanje pokazuje da je D'Annunzio imao odlične instinkte, i da je dobro procijenio situaciju kada je četrnaestog kazao Millou: «Što se mene tiče, ne vidim nikakve garancije osim mog prisustva, i prisustva legionara».
Pregovori su brzo okončani. Dvadesetog, Badoglio je dao D'Annunziju dvadesetčetiri sata da potpiše dogovor, a kada je D'Annunzio odgovorio ponovnim iznošenjem od ranije neprihvatljivih zahtjeva, general je objavio kraj pregovora, zapovjedništvo predao generalu Cavigliji i zaputio se u Rim, preuzeti novi položaj šefa Glavnog štaba i zapovjednika Kraljevske vojske.
Nakon ovog naizgled konačnog razlaza, umjerene snage u Komandi pretrpjele su odlučni poraz, i Giuriati je dvadesettrećeg dao ostavku na mjesto Capo del gabinetto /šefa Kabineta/. D'Annunzio je predvidio takav razvoj situacije, pa je dva dana ranije brzojavom pozvao Alceste De Ambrisa, jednog od vodećih talijanskih anarhosindikalista, da dođe u Rijeku. De Ambris je trebao zamijeniti Giuriatija, još više potvrđujući trijumf radikala i predstojeću transformaciju Riječkog pothvata u pokušaj stvaranja novog modela zapadnog svijeta. Potraga za tim «nečim više», koja je bila tako karakteristična za Kellera i Caisa i one, koji su osnovali Odbor za javnu sigurnost, postati će u novoj godini dominantna tema D'Annunziovih riječi i djela.
31. prosinca 1919., D'Annunzio je objasnio značenje njegove odluke da ostane u Rijeci, predočivši svoje viđenje budućih događaja:

Danas se završava čudesna godina: ne godina mira, već godina strasti… ne godina Versaillesa, već godina Ronchija.
Versailles predstavlja onemoćalost, neodlučnost, tupost, bol, prijevaru… Ronchi predstavlja mladost, ljepotu… nešto istinski novo.
Nasuprot Europi koja pati, posrće i stenje; nasuprot Americi koja se tek mora osloboditi cilja bolesnog uma koji još uvijek preživljava bolest osvetničku… nasuprot svima i svemu, nama pripada slava prozivanja ove godine godinom muke i previranja…
Nema mjesta na Zemlji gdje je duh ljudski slobodniji i svježiji, nego na ovim obalama… slavimo to postignuće i očuvajmo tu prednost… .257

D'Annunzio je odlučio dati novo značenje njegovoj jadranskoj avanturi, značenje koje će daleko nadilaziti ciljeve «zaokruženja» pobjedničke Italije i obrane prava naroda Rijeke na samoopredjeljenje. Kao što je Renzo De Felice primijetio, poziv Alceste De Ambrisu (izričito u cilju sastavljanja novog ustava Rijeke) bar je dijelom uslijedio s namjerom polaganja novog temelja tog pothvata, «koji bi se inače vrlo brzo sam od sebe potrošio… i – bez obzira na razvoj događaja – davanja povijesnog opravdanja njegovom odbijanju prihvaćanja modus vivendi».258

(nastavak slijedi...)


------------------------------------------------