Intrigantna i manje poznata povijest
grada Rijeke: Gabriele D'Annunzio
------------------------------------------------
P R V I D U Č E
----------------------------
D'Annunzio u Rijeci
Michael A. Ledeen
-----------------------------
THE FIRST DUCE
D'Annunzio at Fiume
Michael A. Ledeen
The John Hopkins University Press Baltimore
(s engleskog preveo:
Marin Domitrović)
(nastavak 3.dio)
----------------------------------
5
U traganju za definicijom
Osvajanje Rijeke predstavljalo je pravu dramu, ne razriješivši, međutim, postojeće probleme. Da se poslužimo D’Annunzijevom metaforom, vatra, koja je upaljena u Rijeci, nije se rasplamsala. Nitti nije oboren, talijanska populacija Dalmacije nije ustala i proglasila pripojenje matici zemlji, snage Velikog rata nisu preuzele vlast u Rimu, a i uz sve, krasno sročene objave novog comandantea i Nacionalnog vijeća, Rijeka još uvijek nije bila dijelom Italije. Ako se željelo izazvati temeljne, opsežne promjene (kakvima su se D’Annunzio i njegovi saveznici nadali) bilo je, očito, potrebno poduzeti neke nove korake. Te je korake, pak, trebalo definirati, i dok se je o njima odlučivalo, gradom je trebalo upravljati.
Gradska uprava bila je u rukama Talijanskog nacionalnog vijeća, i D’Annunzio je isprva želio vlast Vijeća ostaviti netaknutom. D’Annunzio nije previše žudio za aktivnijom ulogom u unutarnjim poslovima Rijeke – kao što su nam to njegove riječi, upućene Kelleru, nedvosmisleno i pokazale – bio je skloniji tome, da svoju energiju posveti vojnim i vanjskim poslovima. Kako bilo, nakon nekoliko dana, Keller ga je uspio uvjeriti, da nije moguće dopustiti potpuno razdvajanje vlasti, i da je nužno da u određenoj mjeri ima kontrolu nad potezima Nacionalnog vijeća. 20. rujna, D'Annunzio je potvrdio dotadašnja savjetnička mjesta, uvjetujući to, ipak, njegovim pravom veta: sve odluke Vijeća morati će imati comandanteov pristanak, koji je time ujedno postao i vrhovni arbitar svih, za grad značajnih odluka.
Prijenos vlasti s Nacionalnog vijeća na D’Annunzija obavljen je bez bitnijeg osvrtanja na pojedinosti parlamentarne procedure, dok su pitanja, vezana za riječku administraciju, ostavljena otvorenim.118 Pravo D’Annunzija na veto bilo je u suštini čisto političko, ostavljajući administrativne ovlasti Vijeća nedirnutim. U praksi, međutim, ova je nejasnoća otvorila put ozbiljnijem, dugoročnom sukobu između Komande i Vijeća, sukobu koji će s vremenom (i neuspjehom Komande da ostvari pripojenje Rijeke) postati sve dublji. Za sada, međutim, D’Annunziju nije prijetilo nikakvo ugrožavanje njegova autoriteta od strane Nacionalnog vijeća. Očito nitko nije mogao ozbiljnije ugroziti njegovu vlast i skoro su svi vjerovali, da će do razrješenja krize vrlo brzo doći. Pitanja nadzora nad gradom lako će se razriješiti kasnije, kada dođe do aneksije, a D’Annunzio i legionari napuste grad, ostavljajući Nacionalno vijeće kao jedino vladajuće tijelo.
Mogući problemi sa savezničkim snagama u Rijeci brzo su izbjegnuti, jer su i američke i engleske snage četrnaestog napustile grad. Nakon neizravnih garancija Talijana, da će problem razriješiti (i silom, ako treba) u roku od nekoliko dana (nekoliko tjedana u najgorem slučaju),119 potpukovnik Peck, za Englesku, i admiral Andrews, za Sjedinjene Države, zapovjedili su svojim trupama da odmah napuste grad, ostavljajući za sobom značajne vojne zalihe. Francuzi su više oklijevali, možda i zbog znatnijih materijalnih ulaganja koja su imali u Rijeci. Skoro šezdesetodnevne zalihe hrane, za silu od skoro dvije tisuće vojnika, bile su pohranjene u francuskim skladištima u luci, i komandant Gaillard i general Savy nisu bili skloni ostaviti ih. S vremenom je i ova smetnja, ipak, otklonjena, tako da su do dvadesetog i Francuzi napustili grad. Vojni nadzor nad gradom prepušten je talijanskim vojnicima pod zapovjedništvom generala Pietro Badoglia, kojeg je Nitti bez oklijevanja poslao na mjesto događaja.120
Talijanska vlada bila je vrlo dobro svjesna dubine riječke krize, dok su se informacije, koje su pristizale u Rim, bez izuzetka slagale oko jednog: u slučaju bitke protiv D’Annunzija, nije se moglo računati na odanost oružanih snaga. Badoglio, koji je na mjesto događaja stigao odmah nakon Marša na Rijeku, samo je učvrstio ovaj dojam. 15. rujna, on će Rim izvijestiti o svojim dojmovima: “Moram kazati da riječi, koje je Vaša Ekselencija izgovorila u Komori, opisujući, na kraju, čin D’Annunzija kao ludost ili zabavu, nisu naišle na odobravanje od strane vojnika i oficira: baš naprotiv, oni su zaslijepljeni... Ta veličanstvena vojska, na mig spremna krenuti protiv Jugoslavena, ili Saveznika, hoće li krenuti na Rijeku? ... Ne vjerujem u to... “.121
Dan ranije, na zapovijed Nittija, admiral Casanuova je doputovao u grad, u namjeri da osigura isplovljivanje talijanskih ratnih brodova iz luke. Admiralov opis emocionalnog stanja mornara i njihovih oficira, skoro je istovjetan s Badogliovim opisom armije. “Posada (četiri broda) ne samo da bi odbila poslušati zapovijedi, koje bi nalagale represivne akcije protiv trupa, koje su zauzele Rijeku”, izvještava admiral, “nego bi isto tako i teško pristali napustiti luku”.122 Osim toga, ustanovio je da straža i arditi pomno čuvaju brodove, spremni pucati i na najmanji znak uzbune. Casanuova se je našao u strašnoj dilemi: bio je siguran da nije moguće isploviti brodove iz luke, no, imao je zapovijed učiniti to. Samim time bio je suočen s izborom, ili izazvati oružani sukob, ili odbiti poslušnost. Problem je razriješen kada je D’Annunzio “uhapsio” admirala. Casanuovi je naloženo da do dvadesetdrugog ne napušta Rijeku, kada ga je Nitti riješio dužnosti da isplovi talijanske brodove iz Rijeke.
Možda je najtočniju analizu vojne situacije petnaestog dao Badoglio koji, nabrajajući riječke trupe pod zapovjedništvom D’Annunzija, dodaje, “drugih nema, jer ih D’Annunzio nije želio više. Natrag je poslao Sedamdesettreći bataljon... “.123
Groznica, koja se proširila na trupe na granicama Jugoslavije, djelovala je i na mnoge duboko unutar teritorija Italije, kao i na one izvan. U izvještaju direktoru javne bezbjednosti sredinom listopada, promatrač, koji je više tjedana proveo u Romagni, izvještava o vrlo prisutnoj simpatiji za Riječki pothvat. Nekoliko rečenica iz njegovog izvještaja, biti će dovoljni da rezimiraju situaciju: /oficirska kantina u Forli/ «pravi je rasadnik poštovatelja Rijeke i obožavatelja D'Annunzija… Družina mladih oficira… već je pokušala doći do Rijeke… oni su revni čitatelji Popolo d'Italia /Mussolinijeve novine/. U Faenzi je izgleda /oficirski kor/ cijela regimenta stala uz D'Annunzija… U Veroni i okolici… je odbor /uključivši i oficire/… koji prikuplja sredstva i dobrovoljce za Rijeku… /U Libiji/ vojska obožava kralja, a ime Rijeke je jednako tako drago trupama… «.124
U takvim okolnostima, talijanska vlada je teško mogla očekivati da će oružanom intervencijom razriješiti krizu. Talijanske trupe bi naprosto prebjegle D'Annunziju, izazivajući međunarodnu sramotu, koja je već nanesena Maršom na Rijeku, i mogućnost vojne pobune u Italiji. Nittiju je preostala samo jedna strategija, upravo ona koju je i primijenio: igrati na strpljivost, nadajući se da će se d'annunzijevska Rijeka urušiti sama od sebe. U tim je okvirima, Nittiju na raspolaganju stajalo nekoliko taktičkih pristupa: ograničavanjem dotoka hrane i ogrijeva postepeno podgrijavati nezadovoljstvo riječkog stanovništva; u grad ubaciti agente provokatore; zasebnim pregovorima s obje njegove grupe, nastojati Nacionalno vijeće okrenuti protiv D'Annunzija. Sve ove taktike su primijenjene, ali s vrlo ograničenim uspjehom. Svaka od njih davala je D'Annunziju šansu za «prikladan», bogati odgovor, koju bi on objeručke prihvatio. Na blokadu, Rijeka je odgovarala serijom prepada (čuveni colpi di mano) kroz talijanske linije i među talijanskim brodovima, plijeneći hranu i opremu uz, činilo se, pristanak talijanskih i savezničkih sila. Prisustvo agenta provokatora u Rijeci dalo je povoda comandanteovom slanju svojih ljudi u Trst i druga područja, u cilju razbuktavanja anti-nittijevskih osjećaja. Prema riječima gosp. V. Winthrop O'Hare, američkog vicekonzula u Trstu, to je često bio posao žena: «Ured za tisak /Rijeke/ više je propagandni ured, koji upošljava velik broj djevojaka. Svakog dana, djevojke se kamionima prevoze do Opatije, gdje se miješaju s oficirima i vojnicima, još uvijek lojalnim talijanskoj vladi, vršeći propagandu za D'Annunziovu /sic/ stvar. Čim od ovih djevojaka čuju priče o patnjama stanovništva, talijanski vojnici (čuveni po sentimentalnosti) bježe iz regularne vojske…».125
Pokušaj odbijanja Nacionalnog vijeća od comandantea bio je, međutim, uspješniji, jer Vijeće nisu zanimali grandiozni projekti. Njegovi članovi uglavnom su željeli da Rijeka bude pripojena, brojna ekonomska pitanja grada riješena, a mir najzad zagarantiran. U tom cilju došlo je već 21. rujna do susreta majora Via i ostalih vodećih članova Nacionalnog vijeća, s Badogliom, kada su ga obavijestili da bi oni bili zadovoljni da Rijeka naprosto bude pripojena Italiji, ostavljajući po strani pitanje suverenosti nad lukom i teritorijem, sjeverno i istočno od Rijeke.126
Krajem rujna i početkom listopada, članovi Nacionalnog vijeća sastali su se s Badogliom u Opatiji, ne bi li raspravili o određenim kompromisima, ali je protivljenje D'Annunzija svakom drugom rješenju osim potpunog pripojenja grada i njegove luke, pretvaralo svaku ovakvu raspravu u običan akademski razgovor, dovodeći članove Vijeća, kada su se glasovi o pregovorima raširili, u poprilično neugodnu situaciju. Da stvar bude još gora, nitko nije bio u potpunosti siguran u pogledu comandanteovih namjera, dok su glasine o njegovim neposrednim planovima bila krajnje prijeteće, kako za talijansku vladu, tako i za mnoge one, koji su financirali i organizirali osvajanje grada.
D'ANNUNZIOVE VIZIJE
D'Annunziovi planovi nisu bili poznati, a i sam je pjesnik bio nesiguran u pogledu svojih budućih poteza. Tradicionalno shvaćanje strategije njemu je bilo nepoznato, a njegovi su se potezi nerijetko zasnivali na estetskim, prije nego praktičnim razmišljanjima. Osim toga, kao što ćemo kasnije vidjeti, on je bio izložen brojnim pritiscima sukobljenih snaga unutar Rijeke. Jedan od čvrstih oslonaca u njegovom razmišljanju, bio je njegov odnos prema talijanskoj vladi. Kontrast između njega i Nittija bio je velik, dok ga je gađenje, koje je pjesnik osjećao prema figuri potpunog političara iz Rima, navelo da izmisli novu riječ: cagoia.* D'Annunziovi burni osjećaji, vezani uz Nittija, bili su u samom središtu njegovog razmišljanja o budućnosti – njih je pjesnik podrobnije izložio nizom javnih obraćanja legionarima i drugima, tokom njegova prva tri tjedna u Rijeci.
Od prvog trenutka njegovog dolaska, D'Annunzio je sebe
i svoje sljedbenike nastojao opisati kao predstavnika istinske Italije, otjelotvorenje duhovne snage, daleko superiornije onoj
* “Cagoia” je skoro nemoguće prevesti, čak i na talijanski. Ona priziva sliku Nittija kao smrdljivog, govnarskog stvorenja.
na Apeninima. Ova predodžba bila je, kao što smo vidjeli, karakteristična za nacionalističku retoriku početka dvadesetog stoljeća, učinivši da pjesnik definira svoje vojnike kao istinske predstavnike talijanske vojske. 13. rujna ujutro, iz aviona su izbačeni letci s potpisom Badoglia, zahtijevajući od vojnika, koja su prebjegli D'Annunziju, da se vrate svojim jedinicama. Comandante je uzvratio gnjevnim govorom, izjavljujući da su pravi dezerteri one trupe, koje su zaboravile Rijeku i nisu se osvrtale na njenu nesreću. Oni se ne razlikuju od onih koji su, kazao je, pobjegli s poprišta bitke kod Caporetta, da bi ih ukazom o općoj amnestiji, Nittijev režim sada oslobodio.127
Ovakve riječi moglo se i očekivati od čovjeka, koji je tvrdio da predstavlja nacionalne interese uzvišenije od onih, koje vlada zamišlja, no, čak ni one nisu dale naslutiti pravu erupciju onoga, što će ubrzo nakon toga uslijediti. Krajem mjeseca, D'Annunzio je govorio posve drukčijim tonom, koristeći svoj, tek skovani epitet:
Cagoia je ime za nisko, proždrljivo stvorenje bez zemlje… Izvedeno pred sud i ispitano od strane suca, ono poriće svaku vjeru… poriće sebe, poriće da je vikalo “dolje Italija”,… tvrdeći da nije ni znalo, da Italija postoji; kuneć' se da baš ništa ni o čem’ ne zna… osim ića i pića, sve do zadnjeg zalogaja i zadnje kapljice; zaključivši s ovakvom neponovljivom definicijom svojeg iskonskog kukavičluka: “Ja mislim samo na svoj želudac”.128
To je, po D’Annunziju, bilo stvorenje, koje je stajala na čelu talijanske vlade, te je pozivao Riječane da za Nittija održe bogohulno “krštenje”. “Kako krstimo takvo stvorenje?” zazvao je mnoštvo, a oni su mu odgovorili, “Pljunuvši na nj’”. I dok su okupljeni prasnuli u smijeh, comandante je svojim sljedbenicima dao nadimak: teste-di-ferro, “tvrdoglavi”. Svoj je govor završio posprdnim pozdravom Nittiju i vatrenom poštom svojim legionarima, tražeći, kao i uvijek u završnim riječima, učestvovanje okupljenog mnoštva:
Građani, vojnici, arditi Rijeke, arditi Italije, na stup srama s Cagoiom, njegovim robovima i pomoćnicima. Alala! /prvo je uskliknuo D’Annunzio, a zatim svi u jedan glas/ U zdravlje i slavu tvrdoglavih!
Alala!
Za dan, skori, kada će Victor Emanuel III žudjet’ kročit u talijansku Rijeku, da dvostruku primi kraljevsku krunu.
Eia, eia, eia! Alala!
Ove zadnje riječi bile su znak za jednoglasno izgovaranje svečanih riječi, a nakon toga spontano i zakletve otpora ”svemu i svakom”, sve završavajući općom provalom pjesama, smijeha i svetkovine.
U razvoju Rijeke pod D’Annunziom, od jednake su, temeljne važnosti, bili i forma, i sadržaj comandanteovih govora. Govori i građanske svečanosti predstavljali su pjesnikove dramatske tvorevine (a on je bio majstor u kontroli masa i manipuliranju ljudi oko sebe). No, iako je volio svoj vlastiti glas i svoj izražaj, D’Annunzio nije držao govore iz čisto teatralnih ili egzibicionističkih pobuda. Njegovo oslikavanje Nittija kao Cagoia, precizno odražava njegov prijezir prema službenoj Italiji, koja je odbila prihvatiti d’annunzijevsku Rijeku kao herojsku gestu i pravednu pobjedu. Kada je ljudima Rijeke kazao, “domovina je ovdje”, on je, nesumnjivo, koristio pomno odabranu retoričku frazu, svjesno podgrijavajući osjećaje Riječana za njihovog vođu, ali je podjednako tako izražavao i svoje vlastito uvjerenje. Za D’Annunzija, Riječka avantura imala je skoro pobožan značaj. On nije želio da Rijeka bude samo pripojena Italiji: on je ujedno ustrajao na tome, da svi u Italiji priznaju pravičnost i svrhovitost njegove geste. U skladu s tim je i njegovo razmišljanje o budućnosti bilo dvojako: podjednako je želio i pročišćenje Italije, i aneksiju Rijeke. Oboje su bili nužni za izbavljenje nacije i potvrdu ratnog iskustva. U svijesti D’Annunzija, ovo dvoje bili su neraskidivo vezani, jer bi jedino vlada, dostojna ratnog trijumfa, bila spremna proglasiti aneksiju, dok bi dodavanje Rijeke Italiji, pomoglo “upotpunjenju” pobjedničke nacije. Konačan uspjeh njegove jadranske avanture ovisio je, dakle, o uklanjanju Cagoia i trijumfu d’annunzijanskog svjetonazora u Rimu.
Cijela Riječka avantura predstavljala je pokušaj pjesnika-ratnika da stvori moralno pročišćenu i teritorijalno uvećanu Italiju – Italiju, drugim riječima, dostojnu njegovog podviga. D’Annunzio nije zamislio pomno razrađen plan za budućnost, jer je sama suština njegovog svjetonazora bila, da su taktika i strategija uvijek sporedni u odnosu na onu iskonsku viziju. Da ne bude sumnje, načelno je D’Annunzio bio posvećen “talijanizaciji” Dalmacije, ali su, k’o što ćemo vidjeti, njegovi planovi po tom pitanju bili sve, samo ne jasni. Da je Nitti odmah skinut s vlasti, a nova vlada pripojila Rijeku, D’Annunzio bi s puno manje jasnoće znao što mu je činiti, nego u situaciji kada je Nitti i dalje ostajao na vlasti. Najbolji opis D’Annunziove “političke filozofije” dao je Emilio Mariano. Za pjesnika su, objašnjava Mariano,129 snage u Rijeci, zajedno s onima koje su podržavale pothvat, činile neku vrst «nadsvijeta», neku vrst višeg nivoa stvarnosti. Njima suprotne bile su, pak, «podsvijet». D'Annunziova analiza njegove vlastite uloge zasnivala se je upravo na ovoj viziji poratnog svijeta.
Velik broj ostalih prvaka Rijeke imao je daleko suženije i daleko skromnije viđenje značaja pothvata. Uz nekoliko izuzetaka, Nacionalno vijeće bilo je naprosto zainteresirano za pripojenje grada, bez oduševljenja za mijenjanje karaktera talijanske vlade. «Komanda» Rijeke bila je u izvjesnoj mjeri konzervativna: osim Kellera, ostali članovi pjesnikova štaba teško da su bili likovi revolucionara. Eugenio Coselchi, koji će kasnije odigrati ulogu u stvaranje Fašističke internacionale,130 bio je D'Annunziov osobni tajnik. Giuriati je bio šef kabineta, major Carlo Reina je bio na čelu vojske, dok je Orazio Pedrazzi upravljao uredom za tisak. Pedrazzi je bio dopisnik desničarske L'Idea Nazionale, te jedan od najžučnijih protivnika savezničke politike u Rijeci. On je u gradu bio puno prije pjesnikovog pohoda, a u svibnju je engleski general Gordon protestirao zbog njegovih govora protiv Wilsonovih programa.131
D'Annunziov personal predstavljao je, dakle, aktivistički element talijanskog «establišmenta»: ljude koji su jedva čekali da povrate čast Italije i koji su željeli aneksiju Rijeke, ali ne i oni, koji bi bili zainteresirani za temeljnu promjenu prirode talijanskog društva, ili institucionalne strukture talijanske vlade. No, odmah po osvajanju grada, stiglo je u Rijeku nekoliko figura radikalnijeg kova, dajući osnova opće prisutnim bojaznima od novog, revolucionarnog smjera D'Annunziovih akcija.
Prvi, nedvojbeno radikalni elementi, pristigli u Rijeku, bili su dva vodeća futurista, Filippo Tommaso Marinetti, autor slavnog dokumenta koji je obznanio, da je rat «jedina higijena» za suvremeni svijet,132 te Ferruccio Vecchi, jedan od najobrazovanijih ardita, koji se odavno zalagao za potpuno raspuštanje političkih institucija Italije. Osim njihovih, nešto dramatičnijih poziva na «devatikanizaciju» zemlje, Marinetti i Vecchi, istinski predani iskorjenjivanju svih tradicionalnih elemenata, zahtijevali su raspuštanje Senata i njegovu zamjenu tijelom mladih i sjajnih mislilaca. Ti se ljudi nisu zadovoljavali samo time, da funkcioniraju kao izdvojeni intelektualci: sudjelovali su u stvaranju prvih Fasci di combattimento, bili su ratni dobrovoljci, i nastavili su sa svojim ratobornim uličnim aktivnostima i nakon prekida sukoba. 16. rujna, ova dva podstrekaća, te D'Annunzio, Giuriati, vojni vođe Rijeke (Host-Venturi, Rizzo i Reina), kao i više drugih aktivista (Susmel, Miani i Mazzuccato), sastali su se da rasprave o mogućnosti poduzimanja akcija i u samoj Italiji. Raspravljani plan, koji je trebao uključiti i akciju u Trstu, odbačen je kada su Miani i Mazzuccato predočili okupljenima, da zbog veće socijalističke partije u gradu, plan nema šanse za uspjeh.133 Osim toga, iako su futuristi jedva čekali takve akcije, Giuriati, Rizzo i njihovi istomišljenici uporno su odbijali svaku takvu akciju, odnijevši na kraju prevagu.
Vecchi i Marinetti ostali su u Rijeci do kraja mjeseca, održavajući na ulicama zborove, obraćajući se arditima, a dvadesetpetog uvečer s comandanteom i brojnim arditima sudjelujući i u burnoj proslavi. Marinetti je D'Annunzija smatrao «prvom, istinski snažnom i odlučnom pojavom talijanskog ponosa»,134 ukazujući na brojne pjesnikove uspješne pothvate, kao i primjer koji je pružio mladim Talijanima.
Pa ipak, koncem mjeseca, dva futurista su zamoljena da napuste Rijeku. Nesumnjivo, bilo je puno razloga za njihovo izbacivanje, i cijelu tu stvar treba promatrati u širem kontekstu kontakata između comandantea i fašista. Odnosi između D'Annunzija i Mussolinija bili su nategnuti, a uz sve to su dva futuristička-fašistička predvodnika željela na riječkim ulicama i kasarnama poduzeti neke samoinicijativne akcije obraćanja. Carlo Gugliellmino, genoveški legionar, zapisati će u svom dnevniku, da ideja masovnog okupljanja ardita pod vodstvom Marinettija, comandanteu nije bila nimalo privlačna. «Godilo bi mi poslušati riječi 'bitke kod Adrianopolisa', ako bi samo meni čitao», navodno je D'Annunzio rekao Guglielminu, «no, mudro je ne dopustiti arditima da im udari u glavu. Ja pričam previše…».135
Ostavimo li po strani ovo, donekle šaljivo objašnjenje, D'Annunzio nije bio suviše oduševljen idejom još jednog vatrenog govornika na ulicama Rijeke, i Marinetti je shvatio da u njegovom izbacivanju ima političkih pobuda. Situacija je nešto jasnija kada steknemo uvid u pismo koje su Marinetti i Vecchi tridesetog rujna odaslali D'Annunziju: «Glasine o našoj propagandi koje se šire Rijekom, potpuno su lažne… pomno smo izbjegavali svaku raspravu o politici, nimalo lak pothvat, obzirom na to da je tvoj potez van svake sumnje više politički, nego vojni… Potpuno se slažem s tobom oko svega… mi smo, ipak, uvjereni, da je već samo naše prisustvo u Rijeci dovoljno da krotke i glupave uzbudi do živčanog sloma… Odlazimo nastaviti s našom kampanjom… koja će nas dovesti do pobjede…».136
D'Annunzio im je odgovorio suzdržano, zahvaljujući im na njihovoj pomoći i primjećujući da je čuo, da su njihove djelatnosti potrebne «u gradovima Italije, naročito Milanu». U završnim rečenicama zatražio je od njih da predvode «spremne» i udare na «presite».137 Nema nikakva znaka tuge zbog njihovog odlaska, niti išta upućuje na to, da je comandante želio i u budućnosti nastaviti surađivati s njima. Daljnju potvrdu o namjeri futurista i fašista, da neke od D'Annunziovih snaga regrutiraju za svoje vlastite potrebe, nalazimo u drugom, nedatiranom Marinettijevom pismu, napisanom slijedećeg mjeseca. «Preklinjem te», kazao je, «pošalji nam u Milano, što je prije moguće, sve probrane milanske elemente… u pitanju je obrana i konsolidiranje fašizma odlučnim djelovanjem, a to drugim riječima, kao što znaš, znači Vittorio Veneto i talijanska Rijeka».138 D'Annunziov odgovor, ako ga je i bilo, nije poznat. No, nije bilo velikog odliva legionara iz Rijeke u Milano, da podupru fašiste u njihovim uličnim bitkama. I nije bilo pakta između Marinettija i D'Annunzija, dva velika angažirana pjesnika početka dvadesetog stoljeća.
Nisu samo Marinetti i Vecchi, nego je i D'Annunzio razmatrao mogućnost širih akcija s vođom mladog fašističkog pokreta. D'Annunzio i Mussolini bili su u kontaktu i prije Marša na Rijeku. U noći 11. rujna, D'Annunzio je Mussoliniju poslao sada već slavno «kocka je bačena» pismo, obavještavajući ga o Pothvatu, tražeći ga da ponovo tiska članak, koji je D'Annunzio objavio za jedne druge novine, i potičući ga da podrži «stvar».139 «Ti i talijanski narod zapanjujete me». D'Annunzio je sve riskirao, kazao je: zauzeo je grad, on i samo on bio je u stanju zapovijedati oružanim snagama, «a ti se treseš od straha. Dopustio si najgnusnijem prevarantu svih vremena da te prikuje za zemlju svojom svinjskom nogom…».140
Pismo nagovještava da su se ovo dvoje složili da će mu, ako D'Annunzio uspije osvojiti Rijeku, Mussolini odmah priteći u pomoć ljudstvom i financijama. «Gdje su veterani, arditi, dobrovoljci, futuristi?» Kasnije će biti još direktniji: «A tvoja obećanja? Napravi rupu u tom tvom želucu koji te vuče zemlji, i smanji ga. Inače, kada učvrstim svoju vlast ovdje, doći ću!».
Mussolini je, kao što se zna, reagirao pokrenuvši kampanju prikupljanja novca za Rijeku, i u prvom tjednu listopada otputovao je u Rijeku, da uruči određenu sumu novca i s D'Annunziom razgovara o zajedničkim projektima za budućnost. Dva tjedna ranije, comandanteu je poslao kraće pismo,141 u kojem je predložio seriju akcija: marš na Trst; monarhiju proglasiti pokojnom; organizirati upravu nove vlade, koju bi činili comandante, generali Caviglia i Giardino, te komandant Rizzo; objaviti izbore za Ustavotvornu skupštinu; proglasiti aneksiju Rijeke; i izvesti seriju napada, na Ravennu, Anconu i Abruzzi. 7. listopada, Mussolini je odletio u Rijeku i skoro sat i pol raspravljao s D'Annunziom o važnim pitanjima. Postoji više verzija mogućeg sadržaja razgovora ove dvojice.142 Sve u svemu, oni, bliži D'Annunziju, tvrdili su da je Mussolini bio za akciju u Italiji, nesiguran međutim u pogledu najboljeg vremena za puč. Mussolini će kasnije tvrditi, da je odvraćao comandantea od avanture, no, okolnosti, iz kojih izviru ove njegove tvrdnje takve su, da ozbiljno dovode u pitanje njihovu vjerodostojnost. Za nas, ipak, nije od presudne važnosti, da li se je Mussolini šire savjetovao oko mogućeg osvajanja vlasti u Italiji: važan je temeljni odnos dvoje ljudi i zajednička suglasnost oko toga da bi ih, prije ili kasnije, događaji mogli dovesti do pokušaja puča.
Odnos Mussolinija i D'Anunzija u jesen 1919. godine, bio je odnos ambicioznog političara i neupitnog nacionalnog heroja. Mussolini se priključio blistavoj D'Annunzijevoj zvijezdi, prepustio stranice Popolo d'Italia podršci Riječkog pothvata i prikupljao novac za D'Annunzija (iako su mnogi kasnije tvrdili, da je velik njegov dio otišao u džepove fašista). Ovo povezivanje fašizma s D'Annunziovom okupacijom Rijeke, dovelo je do prvog vala podrške tek izniklom fašističkom pokretu, i značajno je kazati da su ovo dvoje ljudi crpili svoju snagu iz sličnih redova: među veteranima, arditima i intelektualcima, koji su talijansku pobjedu u Velikom ratu željeli vidjeti istinski nagrađenom.
Mussolini se je bojao D'Annunzija iz više razloga. Budući diktator u cijelosti je bio posvećen izbornoj strategiji popunjavanja fašističkih redova, i zacijelo nije mogao očekivati da će kampanju voditi u Italiji, i to na čelu D'Annunzijeve vojske. Ako je takav pothvat i bio moguć, predvoditi ga je mogao jedino pjesnik. Obzirom na Mussolinijev karakter i grandiozne ambicije, takova mu šema nije bila baš najbliža srcu. I premda nam nije poznat sadržaj njihovog razgovora, jasno je da si, odluči li se pjesnik za akciju, Mussolini nije mogao priuštiti odvojiti se od pjesnika. Skoro godinu dana kasnije, kada se je priroda odnosa ove dvojice skoro potpuno promijenila, ovo će pitanje ponovo doći u prvi plan.143
Već je samo prisustvo likova kao što su Vecchi, Marinetti i Mussolini u Rijeci bilo dovoljno da uvjerljivijim učini glasine, koje su se na sve strane širile o D'Annunziovim planovima. Tako je, na primjer, 18. rujna, ambasador Jay brzojavio u Pariz: «Kazano je da je Rijeka tek dio njegovih planova djelovanja, i /on/ očekuje da bude pozvan preuzeti Split, Zadar, Šibenik, Glamour /?/, Coahiula /Korčula ?/ i Dalmaciju….».144 Pet dana kasnije, SAD konzul u Bernu brzojavio je Polku, obavještavajući ga o predstojećem puču u cijeloj Dalmaciji, i upozoravajući na ponovno uspostavljanje monarhije u Crnoj Gori, sve pod dirigentskom palicom D'Annunzija.145
Slične glasine širile su se i u talijanskim krugovima. Jednu od spektakularnijih priča Nittiju je prenio Riccardo Zanella, ranije vođa autonomističke stranke, koji je D'Annunziu ponudio svoju podršku. Zanellu nisu zanimali grandiozni planovi, o kojima se raspravljalo u Rijeci, želeći jedino osigurati neovisnost grada od Jugoslavena. Prema njegovoj verziji susreta, Zanella je devetnaestog razgovarao s D'Annunziom i bio uznemiren čuvši od comandantea, da je «Riječki pothvat bio tek polazina točka sveobuhvatnog nacionalno-vojnog pokreta, predvođenog vojvodom od Aoste… pokreta koji je stremio vojnoj okupaciji Rima, raspuštanju Parlamenta, svrgavanju kralja Victora Emmanuela III i njegovoj zamjeni samim vojvodom, skupa s ukidanjem Ustava i uvođenjem vojne diktature».146
Ova «informacija» bila je glavnom temom izvještaja, kojeg je nekoliko dana kasnije Zanella podnio Nittijju, čije varijacije možemo pronaći i u drugim izvorima. Američki vicekonzul O'Hara brzojavio je dvadesetšestog iz Trsta, da je D'Annunzio zaprijetio da će «iz Rijeke nastaviti ka Puli, Trstu i Veneciji, i /ići ka/ potpunom svrgavanju talijanske monarhije i utemeljenju Republike, ne kasnije od studenog…».147
I sami kasniji događaji, i D'Annunziovi govori u Rijeci, daju ovim pričama veliku dozu vjerodostojnosti. Pa, iako je skoro nemoguće da je Zanellin izvještaj točan (ako je Zanella ikada i čuo ovu priču, ona bi, ipak, vjerojatnije dolazila iz nekog drugog izvora u Palači), D'Annunzio je sigurno bio predan «oslobođenju» Dalmacije. Dvadesetprvog obznanio je proglas nazvan «Mojoj dalmatinskoj braći», u kojem je izrazio svoje uvjerenje, da cijela Dalmacija mora postati talijanska. «Nismo vas zaboravili», pisao je, «ne možemo vas zaboraviti».148
Comandante nije bio usamljen. Dvadesetpetog, talijanske snage pod zapovjedništvom grofa Nino De Fanfogne iskrcale su se u Trogir, pokušavši ponoviti D'Annunziov riječki pothvat. Na grofovu žalost, američkim trupama zapovjeđeno je oštro suprotstaviti se svim sličnim avanturama, tako da je ubrzo po tom došlo do iskrcavanje grupe marinaca s torpednog čamca, natjeravši Talijane da se povuku iz grada.149 Prema raspoloživim podacima, grof De Fanfogna nije bio povezan s D'Annunziom, no, pomnijem promatraču dopušteno je vjerovati u vezu ovo dvoje.
Skoro su sve snage oko D'Annunzia bile posvećene konačnoj talijanskoj kontroli Dalmacije, uključivši i one koje su organizirale Riječku legiju i cijeli plan sprovele u djelo. Dvije glavne figure u ovoj grupi bili su Giuriati i Oscar Sinigaglia (koji je aktivno sudjelovao u zakulisnim radnjama u Rimu). Ovim ljudima je Riječka avantura bila samo sredstvo do cilja: uklanjanja Nittija s vlasti, postavljanja nove vlade i ostvarivanja iredentističkih snova nacionalista. D'Annunzio je bio tek jedna od figura na zamršenoj šahovskoj ploči poslijeratnog svijeta, i oboje su bili zaokupljeni mogućnošću, da bi se comandante mogao na svoju vlastitu ruku odlučiti za neki dramatičan potez.
Giuriatijeva prva pisma Sinigagliji iz Rijeke, obilovala su dobrim vijestima:150 disciplina je bila izvrsna, moral vrlo visok, grad nije značajnije trpio nestašicu roba ili financija, i uvjerenje, da će kriza biti prevladana odmah po aneksiji grada. Valja napomenuti, da je ovakvo očekivanje bilo sveprisutno u Rijeci: Badoglio je u svom izvještaju o razgovorima s članovima Nacionalnog vijeća, izvijestio o istom tom osjećaju. Osim toga, i Sinigaglia i Giuriati tvrdili su, da je D'Annunziovo stajalište u pogledu razrješenja krize bilo u osnovi istovjetno njihovom: dok se o nekim drugim pitanjima još i moglo pregovarati, pripojenje Rijeke bilo je nešto nesporno. Nikakva «jastuk-država», tampon-zona, kako su na momente razmišljali Amerikanci,151 nije imala mjesta u razmišljanjima D'Annunzija.
Aneksija i ostvarivanje grandioznijih zamisli iredentista ovisili su o uklanjanju Nittija. To je bilo u toj mjeri važno, da je 25. rujna, Sinigaglia u vrlo važnom pismu napisao Giuriatiju,152 «ako bi bilo apsolutno nužno, po pitanju teritorijalnih rješenja mogli bi se dopustiti određeni sitniji, privremeni kompromisi». Da otkloni svaku sumnju, nagovijestio je da bi s novim ministrom, svi ti ciljevi bili brzo ostvareni, no, već je sam ton takvog isticanja dovoljno govorio o političkoj utemeljenosti Sinigaglijina razmišljanja. Sinigaglia se nadao uvjeriti Tittonija da podnese ostavku, izazivajući time krizu vlade i stvaranje kabineta kakvog je on priželjkivao (premda je sam priznavao, da takav manevar nema baš puno izgleda na uspjeh). Nakon analiziranja brojnih političkih mogućnosti, Sinigaglia se dotakao pitanja koje je nagovijestilo, da bi njegovo gledanje na Riječki pothvat moglo biti još ciničnije, nego što se to iz njegovih ranijih izjava uopće moglo zaključiti: «S druge, pak, strane, pošto potpuno razumijem želju D'Annunzija i Riječana, da Rijeka bude talijanska i u kontaktu s Italijom (što i svi mi ostali zaista želimo), priznajem ti…».
Iz teksta kojeg je sačuvao Sinigaglia, nedostaje kraj pisma. Je li moguće da je pomišljao ostaviti Rijeku u stanju mučne nedovršenosti, čekajući na razrješenje unutarnjih problema Italije? Velik dio njegove prepiske s Giuriatijem upućuje na takovu mogućnost. Sinigaglia zasigurno nije bio spreman staviti sve karte na ulog Rijeke, a naročito je bio užasnut mogućnošću, da bi D'Annunziovi potezi mogli uroditi i drastičnim potezima u Italiji. Prije svega, nikakva «revolucionarna» sredstva s ciljem uklanjanja Nittija, nisu bila prihvatljiva, i Sinigaglia navodi tri razloga za ovakav svoj stav: «Kao prvo, zato što ogromne organizacije, za to potrebne, naprosto nema, čak ni u zamisli; drugo… jer bi se veliki dio stanovništva, sada uz nas… okrenuo protiv nas.. I treće, jer bi naše pokretanje pobune sigurno izazvalo nasilni, i vjerojatno organiziraniji pokret od strane socijalista…».
Čije se je revolucije bojao Sinigaglia? Socijalisti nisu predstavljali najveću prijetnju. U stvari, Sinigaglia je strahovao od istih onih elemenata, od kojih i Nitti: onih pripadnika vojske opijenih D'Annunziom. «Zemlji mora biti vraćen mir, dok se vatreno agitiranje svih naših pristaša mora ublažiti, jer sada su tu cijela armija i cijela mornarica, jednoglasni u podršci Rijeci i D'Annunziju…».153
Nastavljanje akcija nalik onim, koje je D'Annunzio pokrenuo u Rijeci, značilo bi u Italiji otvaranje prave Pandorine kutije. Puč, kako ga je Sinigaglia zamišljao, najbolje je mogao biti izveden u atmosferi reda i mira, i upravo je zbog toga želio zadržati D'Annunzija u Rijeci: «Veličanstvena akcija D'Annunzija mora ostati sjajnom epizodom, koju, međutim, treba završiti što je prije moguće».
Ovakav stav tipičan je za one, koji ne vole, ili nemaju povjerenja u demokratsku politiku, tako da su ljudi poput Sinigaglie i Giuriatija više voljeli zakulisne radnje, nego hazardnu igru izbornih kampanja. Nadali su se da bi Rijeka mogla brzo biti pripojena, ili bar da bi situacija mogla biti «normalizirana», kako bi se mogla otkloniti opasnost masovne akcije na čelu s D'Annunzijem. Giuriatijeva uloga u Rijeci bila je, dakle, uloga promatrača i manipulatora: na prvi znak akcije, on bi poslao znakove upozorenja, istovremeno pokušavajući D'Annunzija i njegove istomišljenike odvratiti od daljnjeg proširivanja njihovih aktivnosti. Kao što će događaji ubrzo i pokazati, uspjeh ovog plana ovisio je o brzom razrješenju krize. Što je duže trajalo «normaliziranje» situacije u Rijeci, veća je bila opasnost comandanteovog samostalnog djelovanja. Kao što su Sinigaglia i Giuriati predobro znali, predstavnici najraznovrsnijih političkih pokreta trudili su se oko D'Annunzija i bili u Palači puno srdačnije dočekivani, nego Marinetti i Vecchi.
Prije nego što se okrenemo neuspješnim pokušajima razrješenja krize u rujnu i listopadu, potrebno je raspraviti o druga dva elementa stava Sinigaglie i Giuriatija, jer su daleko nadilazili okvire samih prvih napora «obuzdavanja» Riječke avanture. Prvi element je ocjena pojave samog D'Annunzija. Kao što smo vidjeli, D'Annunzio je bio i nastavio je biti u samom središtu nacionalističkih zavjera, u širokom krugu ljudi smatran čovjekom koji bi najvjerojatnije trebao predvoditi snage /izišle iz/ rata protiv njihovih unutarnjih neprijatelja. Sinigaglia i Giuriati nisu dijelili ovo mišljenje jer su, premda priznavajući D'Annunziovu karizmu, smatrali da on nije sposoban predvoditi novu nacionalnu vladu. Ovaj stav Giuriati je iznio već početkom listopada,154 kada su Piero Foscari i Enrico Corradini, dva vodeća nacionalista, došli u Rijeku i pokušali D'Annunzija uvjeriti da predvodi vojni upad u regiju Venezia Giulia, a odatle i na Rim. Giuriati se susreo s ovom dvojicom prije nego što su imali priliku razgovarati s comandanteom, preklinjući ih da se odreknu svog nauma. Nakon što je iznio niz «praktičnih» primjedbi na plan, primijetio je da nije dovoljno imati samo vođu revolucije: trebalo je pronaći i budućeg diktatora, čovjeka koji će ustrojiti novi režim. Kada su mu Corradini i Foscari kazali da vjeruju, da je upravo D'Annunzio taj, Giuriati se upustio u dugu diskusiju o D'Annunziovim nedostacima kao mogućeg budućeg diktatora Italije. Pjesnik nije imao osjećaj za administraciju, kazao je Giuriati, i notorno nije imao osjećaj za rukovanje novcem. Bio je krajnje praznovjeran, a važne odluke često su ovisile o slučaju, a ne pomnom razmišljanju. I najzad, D'Annunzio nije posjedovao strogost i neumoljivost, odlike, po Giuriatiju, nezamjenjive, želi li se upravljati zemljom. On je, ukratko, bio previše pjesnik, a premalo comandante. Možda bi kraće vrijeme bio dobar kao vođa sićušne «nacije» od nekih pedesetak tisuća ljudi, kraći period, ali je bio potpuno neadekvatan za zahtjevniju ulogu, kakvu su Foscari i Corradini imali na umu.
Svoje vlastito sudjelovanje u osvajanju Rijeke, Giuriati je opravdao ukazivanjem na /malu/ veličinu grada i prisustvo stabilne upravne vlasti (Nacionalnog vijeća). D'Annuzio se nije morao petljati s administracijom, već je svoje aktivnosti mogao suziti na držanje govora, privlačenje pažnje svijeta na talijansku stvar i, konačno, direktno pregovaranje s Nittijem. Giuriati se je nadao, da će D'Annunziova ogromna moć uvjeravanja biti dovoljna za prevladavanje vladinog otpora aneksiji.
Slijedeća primjedba na račun «revolucionarnog» toka događaja u Rijeci primjedba je, koju su Giuriati i Sinigaglia dijelili s Nittijem. Kao što je Sinigaglia napisao, apsolutno je nemoguće da Italija dobije strane kredite sve dok mir ne bude učvršćen.155 Ako bi D'Annunzio izazvao vojnu krizu, ili bi njegovi potezi produžili mirovne pregovore, Italija bi bila odsječena od očajnički potrebnog novca. A prva među stranim silama koja bi, dok se riječki problem ne riješi, uskratila svoja sredstva, bile bi Sjedinjene Države.
PRVA PREKRETNICA:
KRAJ RUJNA-POČETAK LISTOPADA
Okupacija Rijeke, te potonje jasno iskazivanje nemoći vlade da razriješi krizu, zaprijetili su rušenjem Nittijevog kabineta. U praksi, uzmemo li u obzir talijanski parlamentarni sistem, Nittiju su na raspolaganju bile samo dvije opcije: ili proglasiti aneksiju Rijeke, ili raspustiti Parlament i raspisati nove izbore. Ova potonja bila mu je privlačnija, ali, kada bi se odlučio za nju, činilo bi se to odveć svojevoljnim, a njemu je bila potrebna najšira moguća podrška. U tom cilju poduzeo je dodatne mjere, zatraživši od kralja sazivanje Vijeća Krune, sastavljenog od vodećih političkih figura u zemlji, skupa s bivšim predsjedavajućima Vijeća ministara, vojnim vođama, Nittijem i kraljem: ni jednim jedinim glasom nije zatraženo pripojenje.156 Osiguravši takovu vidnu podršku svojoj politici, Nitti je od Komore zatražio glasanje o povjerenju njegovoj politici nastavka pregovora oko pripojenja Rijeke, izbjegavajući time otvoreni sukob sa saveznicima oko njenog dobivanja. 28. rujna, Komora mu je velikom većinom izglasala povjerenje po tom pitanju, i slijedećeg dana Nitti je raspustio Parlament, zakazavši nove izbore za 16. studeni. U međuvremenu je, usprkos žestini D'Annunziovog Cagoia govora, Nitti pokušao postići sporazum s comandanteom.
Izgledi za postizanje dogovora s D'Annunziom bili su vrlo slabi. Istog dana kada je došlo do zasjedanja Vijeća Krune, Nitti je slanjem admirala Cagnia u Rijeku, pokušao iskoristiti eventualno razmimoilaženje Komande i Nacionalnog vijeća. Cagni je ima odobrenje ponuditi D'Annunziju kompromisno rješenje, obećavajući da talijanska vlada nikada neće prepustiti Rijeku Jugoslavenima, da će Rijeka biti ili talijanska, ili nezavisan grad, ili da će u najmanju ruku biti održavan status corpus separatum. D'Annunzio, međutim, nije bio zainteresiran, hladno uzvrativši da odbija priznati «antitalijansku vladu Francesca Saveria Nittija».157 Bilo kakvo pregovaranje s njenim predstavnicima bilo je, dakle, nemoguće.
D'Annunziovi redovi vrlo su se brzo popunjavali, prisilivši ga uputiti otvoreni poziv talijanskim vojnicima, da prestanu dezertirati na stranu Rijeke,158 jer nije mogao primite sve one koji su mu se namjeravali pridružiti. Krajem jeseni, trupe pod njegovim zapovjedništvom brojale su skoro devet tisuća ljudi i taj je broj, samo da je želio, mogao biti i udvostručen. Osim raznih rodova vojske, svakim je danim bio sve veći i broj zapovjednog osoblja. 19. rujna, u Rijeku je stigao zapovjednik Luigi Rizzo, jedan od D'Annunziovih ratnih drugova i jedan od najodlikovanijih ljudi u Italiji. 6. listopada, samo mjesec dana kasnije, u Rijeku su stigla i dva poznata generala, Sante Ceccherini i Corrado Tamaio. Dezertiranje tako slavnih ličnosti još jednom nam potvrđuje, do koje su mjere D'Annunziove ideje prožele talijanski «establišment», kao i opasnost situacije u kojoj se je Nitti zatekao. Ceccherini je stigao u Rijeku iz dviju pobuda: da se pridruži pjesniku i priključi svome sinu, koji se je tamo već nalazio. General je napisao otvoreno pismo kralju i svojim vojnicima, objašnjavajući svoje dezerterstvo,159 pismo koje bi, kako s pravom ističe Gerra, «trebali poznavati svi, koji… proučavaju taj period, jer ono jasno svjedoči… kako je za mnoge Talijane, Gabriele D'Annunzio postao najviši simbol ljubavi i posvećenosti patriji».160 U svojem pismu, Ceccherini priča kako je primio pisamce od D'Annunzija, «najvećeg duha Italije», u kojem ih je podsjetio na njihova zajednička ratna vremena. Comandante kaže generalu, kako mu je ogromno zadovoljstvo imati njegovom sina u Rijeci, završavajući kratko pismo tantalizirajućim pitanjem: «Da li da kažem našu želju? Neću. No, kazat ću da je moja posvećenost potpuna». Ceccherini je bio istinski dirnut, ostavši, ipak, nekoliko dana u svojoj postaji. Na kraju se, ipak, nije mogao othrvati prikrivenom pozivu: «Tko god se pridruži najčišćem zagovorniku Velike Italije, suprotstavlja se svima onima koji su te izdali… Rijeka danas predstavlja puno više od potvrde svetog prava na talijansko. Rijeka je svjetionik koji obasjava svijet, a svijet, danas u bolnim grčevima, mora je prepoznati kao vrelo i simbol naše voljene zemlje…».
Kao što su događaji i pokazali, polet, koji je D'Annunzio uspijevao pobuditi u onima koji bi čuli njegove riječi, bio je čudesan, dok je u razmaku od svega nekoliko prvih tjedana u Rijeci, uspio već tada zamjetan govornički dar razviti do potpuno novog nivoa efikasnosti. Ceccherini je već puno godina ranije pao pod njegov utjecaj, odazivajući se pozivu čovjeka kojem se je od ranije divio: za mnoge druge, međutim, koji su u Rijeci živjeli ili su tu stigli iz čiste radoznalosti ili osjećaja avanture, D'Annunziove javne svetkovine imale su za cilj pridobiti ih za «stvar» i pružiti im osjećaj učestvovanja u pothvatu. Jedna od najčuvenijih takovih svetkovina, održana je dan nakon dolaska Ceccherinija i Tamaioa, na pogrebima Aldo Biniju i Giovanni Zeppegnou.
Bini i Zeppegno bili su piloti, koji su šestog ujutro poletjeli na izviđački let nad Rijekom i Sušakom. Motor je otkazao, i ovo dvoje su se strmoglavili. Zeppegno je izbačen iz kokpita i nabijen na željezni stup. Kada su prvi ljudi stigli na mjesto nesreće, Bini je još uvijek bio živ, ubrzo nakon toga umrijevši u bolnici. Od trenutka kada je, skoro mjesec dana ranije, D'Annunzio krenuo u pohod na grad, bile su to prve žrtve, a njihova je smrt bila posebno «d'annunzijevska», jer je, u vremenu kada je avion simbolizirao hrabrost i pustolovinu, komandante bio blisko povezan sa zračnim avanturama. Grad je oplakivao, a idućeg dana obavljene su pogrebne svečanosti.
Prema izvještaju u Vedetta d'Italia,161 svatko u gradu je na ovaj ili onaj način sudjelovao u ceremonijama, bilo u procesiji, bilo na groblju. Grad je bio ukrašen cvijećem, a u satima, koji su prethodili samoj ceremoniji, uslijedila je očajnička potraga za ono malo preostalog cvijeća u gradu: pokupovavši sve cvijeće u cvjećarnama, građani su poharali parkove i privatne vrtove. I tako je na kraju bilo, da je duga (“beskonačna”, izvijestile su novine) pogrebna povorka bila vatromet boja, sastavljen od cvijeća, zastava i uniformi. Na čelu mimohoda bila su dva voda strijelaca, a za njima gradska siročad i orkestar. Odmah iza mališana išle su dvije pogrebne kočije, prekrivene vijencima i zastavama. S obje njihove strane stupali su, u ratu ranjeni i odlikovani veterani, odajući poštu svojim palim drugovima. Odmah za pokrovima išao je comandante, u pratnji svog glavnog štaba: Rizzo, Ceccherini, Casagrande (zapovjednik zračnih snaga), Vadala (ispred Kraljevske garde) i druge, manje važne ličnosti. Za njima su išla dva velika kamiona s cvjetnim ukrasima svih vrsta, za postaviti na grobove i oko njih.
Povorka se je nastavila, sastavljena od svih mogućih građanskih grupa: vojnici i željeznički radnici, vatrogasci i muzičari, radnici i gimnastičari, političari i učitelji, i na kraju svega, tisuće građana, koji su naprosto željeli biti dio masovne građanske demonstracije, onog, što je Vedetta nazvala “plebiscitom ljubavi i sućuti”.
Povorka se je zaustavila na Danteovom trgu, ispunivši ga do zadnjeg mjesta, a D’Annunzio se je obratio okupljenima:
Slava letačkom paru, koji je podnio prvu plamenu žrtvu /prvi holokaust/ slobode Mučeničkom gradu!
Poručnik Aldo Bini, zapovjednik brigade Giovanni Zeppegno, Talijani nove Italije... mladi letački i zavjetovani par, naređujem da velika zastava... bude razvijena nad oba pokrova, zastava nad kojom je jednodušna zakletva prisegnuta i obnovljena...
Piloti moji, prekrite oba kovčega. Obavite ritual u znaku križa, kakav ostavlja sjenka zrakoplovnog stroja s njegovim dvostrukim krilima...
Narode Rijeke, gospodo vijećnici, predajemo ove naše prve mrtve svetoj grudi, slobodnoj grudi...
I budite uvjereni da svi, baš k’o ova dva, vatrom žrtvovana ispovjednika vjere, želimo umrijeti za vjeru.162
Danas, skoro šezdeset godina nakon ovih zbivanja, teško nam je oživjeti emocije i ushit tih trenutaka. Fizički podvig, kojeg je D’Annunzio ostvario ovim građanskim svečanostima, skoro je nevjerojatan svijetu, naviklom na elektronski reproducirane i podešene glasove. D’Annunzio nije imao privilegij zvučnika, ali je ipak uspio obraćati se desetinama tisuća ljudi na trgovima, držeći ih u stanju skoro potpune zanesenosti. Oni, koji su prisustvovali takovim svečanostima, još se uvijek prisjećaju djelovanja comandanteova glasa, čak i s udaljenosti od više stotina metara, u svim mogućim vremenskim uvjetima.
Opis Giuseppe Maraninija pomaže nam rekonstruirati dramu svetkovine: “Velikom pjacom pjesnikove riječi odzvanjale su oštro i jasno: i pratila ih je skoro grobna tišina. Činilo se kao da one tisuće i tisuće koji su slušali, ne dišu, ne žive: više su ličili ljudima ožalošćenih sjena. Pjesnik je govorio pod punim, blistavim mjesecom... u dubokoj, neizmjernoj tišini što je po tom uslijedila, moglo se jedino čuti prigušeni jecaj. I uistinu, sve kao da je odisalo beskrajnom, uzvišenom jadikovkom, tužnom mukom Italije”.163
I dok su ovakve svečanosti, poput pogreba ova dva pilota, bile nešto posve izuzetno, Rijeka pod D’Annunziom je bila neka vrst neprekidnog slavljenja, obilježenog govorima, marševima i paradama. Krajem rujna, skoro tri tjedna nakon “svetog ulaska”, vicekonzul O’Hara pisao je u Pariz, da je “grad prekriven zastavama. Sliči gradu u kom ljudi nemaju što drugo činiti zbog stalnih demonstracija...”.164 Jednako tako će i tjedan dana kasnije, John Clayton, dopisnik Chicago Tribune, započeti riječima, “posvuda vatromet boja i svjetla”.165
Rijeka je bila politički teatar, a njeni građani i legionari podjednako slušatelji i izvođači. Ova uloga bila je važna, jer D’Annunzio ne bi mogao održati entuzijazam za njegov režim, ako bi ovisio samo o jednoj ulozi, na uštrb svih drugih. Ljudi naprosto ne bi mogli mirno stajati postrance i dan za danom biti oduševljeni comandanteom, a da vrlo brzo ne izgube interes za spektakl, pa su tako svečanosti imale za cilj uvjeriti ih, da su aktivni sudionici u velikoj stvari. S druge, pak, strane, trebalo ih je stalno podsjećati na značaj njihovih aktivnosti, pa su skoro svakodnevne tirade s balkona služile kao litanije za Rijeku, neprestano naučavanje o značaju sveg što su učinili.
Puno godina nakon Riječke avanture, Giovanni Comisso je primijetio, da je D’Annunzio bio prva osoba koja je shvatila, da je političke probleme moguće riješiti obraćanjem ljudima, “opasan metod, iako možda i jedini moguć u Italiji, u kojoj se još uvijek ne zna, je li moguće izgraditi odgovorno i savjesno građanstvo”.166 Comissov stav karakterističan je za veći dio talijanskih promatrača, ali on ispušta iz vida važan element D’Annunziove dramaturgije. D’Annunzio nije bio toliko govornik, koliko tvorac svetkovina. On skoro nikada nije održao govor koji bar djelomično nije bio dijalog s mnoštvom, a ljudi su skoro više od godinu dana punili trgove u želji da sudjeluju. Bez aktivnog elementa u ovim proslavama, ljudi bi se vrlo brzo zasitili i D’Annunziova melodična glasa.
Kako bilo, sama priroda D’Annunziove političke drame bila je takva, da je nametala potrebu djelovanja po zapovijedi. Ako je, k’o što je comandante kazao svojim sljedbenicima, Rijeka kročila u novu eru veličine, onda mora postojati i neki vidljiv znak zbivanja tih promjena. Kao što su Sinigaglia i Giuriati puno ranije shvatili, psihološki je bilo nemoguće da se status quo duže održi, pa je nakon sastanka Vijeća Krune i neuspjeha talijanskog Parlamenta da djeluje u korist Rijeke, potreba djelovanja postala neodloživa. Značajno je, da Mussolinijevo pismo D’Annunziju nosi oznaku istog dana kada je održan i sastanak Krunskog Vijeća, koji se odvijao dok su Marinetti i Vecchi boravili u Rijeci.
Sasvim sigurno da u potrazi za pustolovnim idejama, nije trebalo gledati daleko van Rijeke: grad je vrvio od domišljatih ljudi. D’Annunzio je morao dati uhapsiti dva legionara, nakon što je saznao da planiraju otputovati u Rim i izvršiti atentat na Nittija. Uz trijeznije pripadnike vojske, bilo je i puno neobuzdanih avanturista – u listopadu će, tako, admiral Nunes Franco (koji je u Rijeci i oko nje, bio od kraja prethodnog mjeseca) odaslati na adresu vlade prilično uvjerljiv prikaz sastava legionara: “Među /elementima neupitnog patriotizma i monarhijske odanosti/, a koristeći se abnormalnošću trenutka, zateći ćemo i one elemente koji se... nadaju, da će pod plaštom Rijeke moći... pokrenuti svoje subverzivne ideje, idući čak toliko daleko, da pomišljaju i na radikalnu promjenu sadašnje monarhije... podrivači vjeruju da njima u prilog ide činjenica, kako u cijeloj Dalmaciji, a da ne govorimo Rijeci, imena ministra Nittija i velešt. Giolittija izazivaju strašnu odbojnost...”.167
Ova mržnja prema talijanskom političkom vodstvu predstavljala je, kao što smo vidjeli, samu suštinu D’Annunziove retorike, a pošto je skoro svaka vodeća figura, koja je sudjelovala u osvajanju Rijeke, smatrala Nittijev pad činjenicom od presudne važnosti, bilo je posve normalno da razmišljaju o bilo kom načinu ubrzavanja njegovog sloma. I dok je Sinigaglia, sa svim svojim, skoro patološkim strahom od masovnih pokreta, možda i inzistirao da su zakulisne radnje jedini siguran metod za svrgavanje Nittija, mnogi od onih koji su okruživali comandantea, nisu bolovali od takovih ograničenja. Među onima koji su željeli pokrenuti niz akcija protiv Nittija, najviše se isticao Guido Keller, koji se u više navrata pokazao kao jedan od najodlučnijih elemenata Riječke avanture.
Keller je bio čovjek koji nije mogao na miru sjediti, i za kojeg su smrtne opasnosti bile ključ za sretan život. Rat je za njega bio čudesna pustolovina, te je i on, baš kao i D’Annunzio, svoj dom pronašao među oblacima. Keller je bio jedan od vodećih talijanskih asova tokom sukoba, sa spektakularnim letovima nastavivši još dugo nakon što je napustio Rijeku. Giuriatijev opis Kellera, kojem se je izrazito protivio, možda je najpotpuniji: “Poput svih istinskih heroja, gnušao se... svake izvještačenosti. Poput svih velikih komičara, nikada se nije smijao. Život, svoj i svih drugih, smatrao je igrom, jedinom igrom kojoj nikada nije manjkalo zanimljivosti. Pošto nikada nije mogao zamisliti, a još manje procijeniti, zapreke, smatrao je da ništa nije nemoguće. S istom se je onom smirenošću, kojom je slikao seoske prizore, suprotstavljao i smrti”.168
Kellerov stil života imao je puno zajedničkog s Pokretom njemačke mladeži, tzv. Wandervogel,169 s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, premda je njegova ideologija djelovanja bila posve drukčijom od njihove. Često bi gol šetao plažom (čak i blizu Genove, prije rata, gdje je ne jednom uhapšen zbog nedolična izlaganja), a kada se je umorio od gradskog života u Rijeci, otišao je u unutrašnjost, spavajući u velikim plastovima sijena na otvorenom i hraneći se sakupljanjem voća i oraha uokolo. Imao je orla mezimca, koji se proslavio jednom prilikom, kada ga je D’Annunzio ukrao i donio ga u Palaču. Kellerova sklonost praktičnim šalama i piratstvu imala je u comandanteu svog najiskrenijeg štovatelja.
Obzirom na tako nemiran duh, Keller je samim svojim ustrojstvom bio nesposoban dokono sjediti, dok diplomati razglabaju o sudbini Rijeke. I tako je osnovao Ministarstvo za oružane prepade (slavni colpi di mano). na čijem je čelu bio on, sve u želji da Nittiju neprestano priređuje neugodnosti, a sebi zabavu. Ovi 'udarnici' postali su znak prepoznavanja d'annunzijevske Rijeke, i kao što je Giuriati s pravom primijetio, moglo se knjige ispuniti pričama o njima. Najčuveniju epizodu odigrao je mornarički dio Ministarstva oružanih prepada, postavši poznat pod imenom uskoci, ime preuzevši od srednjovjekovnih jadranskih gusara, koji su stoljećima terorizirali venecijanske lađe. Ovi Kellerovi prijatelji postali su gusari dvadesetog stoljeća, plijeneći brodove natovarene hranom i oružjem, uplovljavajući s njima u luku, na ogromno veselje i radost comandantea i građana Rijeke. Slične epizode izvođene su i noću, preko crta primirja, čime je gradu osiguran skoro nepresušan dotok hrane i drugih potrepština. Zaista, ove su operacije bilo u toj mjeri uspješne, da se je Giuriati žalio, kako D'Annunzio ni ne pomišlja na snabdijevanje Rijeke uobičajenim načinom, jer su colpi di mano bili sasvim dovoljni.170
Osim osiguravanja namirnica za Rijeku, Keller je jednako tako osigurao i razonodu i informacije. Pod njegovim vodstvom, a uz pomoć srodnih duša poput Comissoa i Cabruna,171 telegrafske veze između Sušaka i Opatije su prisluškivane, pružajući Komandi precizne informacije o talijanskim vojnim planovima oko riječkih granica. Kada bi Kelleru postalo predosadno, sam bi izveo napad, ponekad avionom, ponekad brodicom, ponekad pješice, sve u potrazi za avanturom. Tako je u listopadu, na primjer, poletio na izviđački let nad obližnjim jugoslavenskim teritorijem. Otkazao mu je motor aviona, i dok je polako ponirao nad prostranom ravnicom, pod sobom je ugledao kompleks zgrada s velikim ravnim prostorom u sredini. Prizemljio je avion usred polja i otkrio da je sletio usred samostana, dok su redovnici izvirivali iz svojih ćelija, grdeći ga jezikom koji nije razumio. Kroz nekoliko sati uspio je popraviti avion, ali je u međuvremenu u polju pronašao patuljastog magarca, koji mu se izuzetno dopao. I tako se desilo da je, kada je Keller doletio nazad u Rijeku, o stajnom trapu imao magarca privezanog, predavši životinju comandanteu.172
Giuriati je pisao da su ovi colpo za vladu predstavljali pravu noćnu moru,173 što mu možemo vjerovati. Spoj D'Annunziovih Cagoia govora i colpo ismijavao je Nittija, jasno pokazujući nemoć vlade, samo potcrtavajući svu mističnost Riječke avanture. Izgledalo je kao da D'Annunzio i njegovi sljedbenici mogu učiniti sve što požele. U skladu s tim, premda se je Keller na prvi pogled mogao činiti toliko bizarnom figurom, da mu ne pridamo doslovno nikakav politički značaj, njegove akcije u stvarnosti su imale veoma velik politički značaj. A kao što ćemo vidjeti, Keller je ozbiljno bio uključen i u stvaranje političkih ideja. Za nas je sada važno samo to, da je presudan značaj Kellera – kao i onih u Rijeci, koji su ga podržavali i simpatizirali – bio, njegovo potpuno odbacivanje Giuriati-Sinigaglia modela za Rijeku. Keller nije bio u stanju prihvatiti kompromis: on je D'Annunzija doslovno shvatio, kada je comandante govorio da će Rijeku pretvoriti u svjetionik cijelog svijeta, te je bio odlučan izvoditi stalno nove akcije, sve dok ta vizija ne bude ostvarena.
Sada ćemo se morati pozabaviti stanjem stvari u Rijeci, potkraj prvog mjeseca okupacije, jer je smjer, koji je comandante dao svojim potezima, velikim dijelom bio uvjetovan unutarnjom situacijom s kojom je bio suočen.
(nastavak slijedi...)
-----------------------------------
Post je objavljen 02.10.2008. u 06:00 sati.