Ima jedan vic "s bradom" (znate ga sigurno, ali nemojte me odma prekidat, možete se i vi jednom napravit malo blesavi) kad je ubogi penzioner došao na benzinsku pumpu pa upitao mrkog brkajliju koji je tu radio - oprostite gospodine - koliko vam dođe deset litara benzina?

Mrki brkajlija mu odgovori - devedeset i šest kuna!

Hm, učini se to puno ubogom penzioneru, konta on u sebi pa opet zapita - a koliko bi vam došla samo jedna litra?

Jedna litra, ček ček - pa valjda devet kuna i šezdeset lipa - siguran je mrki brkajlija.

Ebga, i to je ubogom penzioneru zazvučalo puno, sve nekako nastoji pronaći način da prođe jeftinije pa priupita nanovo- a tri decilitra?

E jebga moj čovik - pa nisam vam ja matematičar, ja sam vam samo zaposlen u INE - kipti mrki brkajlija već na granici strpljenja.

Dobro, dobro, nemojte se ljutiti - šćućuri se ubogi penzioner, sav sitan i neprimjetan u odnosu na mrkog brkajliju - recite mi samo još jedno - koliko bi morao platiti jednu kap benzina?

Kap? Samo jednu kap? Pa ništa, moj čovik, ne naplaćujemo kapi!

E odlično, kad je tako - ajte molim vas, nakapajte mi rezervar do vrha!



Sjetim se ovog vica svakog puta kad dođem na benzinsku pumpu, ali mi još nijednom nije uspjelo besplatno nakapati pun rezervar, a nešto slično se događalo i onih godina kad se pojavio sistem navodnjavanja "kap po kap". Naši težaci, poslovično oprezni prema novotarijama, samo su odmahivali glavom i odlučno odbijali napredak uvjeravajući i sebe i sve oko sebe da jedna kap, kakva god bila, ne može spasiti ljetinu od suše.
Nisu tada, uvjereni da sve znaju a zapravo neuki do bola, mogli ni slutiti da će novim načinom navodnjavaja ostvariti dvostruku korist.



I sad kad se malo osvrnem na proteklu godinu, ovu dvije i šesnaestu koju ćemo za par sati otpratiti u povijest, pomislim kako mi je upravo tako i protekla - kap po kap. Kao, nije tu bilo ničeg spektakularnog, sve je obično, sve je bilo ništa ništa, lišo bez punta, ako ne ništa, onda malo i blizu malo, ali kad malo prevrtim slike po kojima ću pamtiti ovu godinu, onda mogu mirne duše reći da je sistem navodnjavanja kap po kap dao rezultate - dobra je bila.



Naravno, uvijek može biti bolje (no najčešće ide na gore) mogla je biti vrlo dobra, odlična čak. ali evo sada, nakon dugog niza godina, mogu na današnji dan mirne duše reći - zadovoljan sam. Dvije i šesnaesta - baš si dobra bila! I dabogda mi se ponovila.





Prije koji dan dok sam lunjao ulicama Gornjeg grada, fasciniralo me koliko je kuća obilježeno spomen pločama na kojim najčešće piše otprilike ovako - "U ovoj kući se rodio Taj i Taj, hrvatski književnik"
Ili recimo - u ovoj kući je živio "Znate Onaj i Onaj", ugledni pravnik, političar i hrvatski ban.



Promatrajući sve te napise na fasadama i sam se nekako osjetiš počašćenim - vidi vidi, hodaš istim ulicama ko i ovi znameniti ljudi. Mada bi mi iskreno bilo puno draže naići na fasadu s natpisom - U ovoj kući živio je Netko Netković, bio je brižan otac, nevjeran muž, velikodušan kad malo popije i naporan kad popije malo više.



Postignuća je teško mjeriti brojkama. A što ćemo kad mi ljudi obožavamo brojeve. Život nas stalno navodi na nekakve rang - liste, želi nam pod svaku cijenu nadjenuti nekakvu brojčanu oznaku, od trenutka kad se rodimo, odmah nas vrednuju osmicama, devetkama ili desetkama, još ni ne znamo za se, a oni nam udjele JMBG, u novije vrijeme i OIB, čak i kasnije u vrtiću, školi, na poslu, stalno nas prate brojke brojke brojke koje najčešće izazivaju boljke boljke boljke.



Stoga se danas uopće neću obazirati na brojke, ne želim se osvrtati ni koliko sam zaradio ni koliko sam potrošio, koliko sam kilometara prevalio, milja preplovio, na koliko se planina uspentrao niti koliko otoka pohodio. Jer uvijek će se naći netko tko je uspio sve to, čak i više, brže bolje. Važan mi je samo ovaj moj unutarnji osjećaj i pomisao na drage ljude od koji mi mnogi u ovom trenutku nisu fizički blizu, ali su i te kako u meni, stalno.



Ako sam išta naučio ove godine, onda sam naučio to da se ne vrijedi uspoređivati s drugima. Jednostavno - nije vrijedno. Ako se i s kim želite uspoređivati, onda se uspoređujte sa samim sobom. Jer tog "protivnika" najbolje poznajete. Oni drugi, mogu vas lagati, vi sebe, ma možete jedno vrijeme, ali na duge staze- teško.



Zapravo, svakog dana ovog života, pruža nam se nevjerojatna šansa - da budemo bolji. Bolji od sebe. Da danas budemo bolji ljudi nego što smo bili jučer, a da sutra budemo bolji nego što smo danas. I tako svakog dana. Možda zvuči komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno - treba "raditi" na sebi. Učiti, čitati, upijati, napredovati, razmišljati, voljeti. I kad nam se neda, kad smo umorni. štufi, bolesni, usamljeni, kad nam se čini da nikome nije stalo do nas. Baš onda treba.



Mnogi će vam ovih dana zaželjeti sreće zdravlja i ljubavi i neka! Neka sreće zdravlja i ljubavi.
Ja ću vam onako zdravoseljački zaželjeti više seksa manje keksa, više muzike manje politike, više čitanja manje grintanja, više znanja manje očajanja. I sve će biti dobro.

Nebo boje cementa raširilo se poput kišobrana preko otoka i planina, rijeka se nećkala hoće li se okupati u moru ili će se vratiti u kanjon, a galebovi zajedno s vranama su se glupirali po sprudovima i razglabali o proračunu za dvije i sedamnaestu. Liske, kao da se to njih ne tiče, držale su se podalje i ljuljuškale na valovima.

Poziv za blagdansko blagovanje zakazan ćipo u jednu i po, dao nam je odriješene ruke da svežemo špigete na patikama, iskoristimo nekoliko slobodnih sati i zapičimo negdje štono bi se reklo - po vlastitom nahođenju. Za svaki slučaj, plan je bio, ne udaljavati se previše, s obzirom da naš domaćin ne voli kad se kasni ali iskreno govoreći - nije mu osobito milo ni da dolazimo neprimjereno rano i vrzmamo mu se po kući dok on izvodi tokatu za teču, peku i škrovadu.

Tako smo potezom miša odlučili još jednom skoknuti do Omiša, zaglumiti tice i poletjeti do Fortice, utvrde na vrhu klisure koja od stoljeća tko zna kojeg ponosito čuva grad od raznih uhoda, uljeza, utjerivača harača i ostalih osvajača.

Gradovi na ušćima rijeka uvijek su hladniji za nekoliko stupnjeva od okolnih mjesta, a to je osobito uočljivo tokom zimskih mjeseci kad se sibirska anticiklona zalijepi za rusku ploču pa poput golemog oktopoda pruži pipke sve do obala Mediterana.



Stoga nije ni čudno da, za razliku od splitskih Bača, u Omišu nikada u ovo doba nećete zamijetiti sredovječne ludaše u mudantinama kako se bacakaju po plićaku nastojeći održati pelavu tenisku lopticu što dulje u zraku, dok zapravo krajičkom oka pogledavaju hoće li se iza plažnog objekta konačno pojaviti TV ekipa koja će snimiti nikad viđenu reportažu o simpatičnim piciginašima za odjavu dnevnika u osam.
No, s tuđim guštima a pogotovo infišacijama, nije se uputno sprdati, jer nikad ne znaš kad će i tebe ufatit nešto hm, ajmo to tako reć - nesvakidašnje.



Nego, jesmo li se mi ono danas odlučili popet na Forticu? Ala sprda! A da smo pametni, mogli smo se uvalit u neki kafić, po mogućnosti blizu radijatora, vrteljat kućarinom po čikari i olajavat prolaznike.

Ma vidi vidi, odakle su sad ove misli nahrupile, moram pod hitno otvoriti prozore, očito je u pitanju manjak kisika. Hm, što li se tek krije u odgovoru? Dakle, ukoliko vlastitim guštima želimo dati znanstvenu notu, tada ćemo naša skitaranja opravdati teško izgovorljivom ali jednostavnom rječju - dekalorifikacija! Zašto se u našem jeziku naizgovorljivije riječi tako teško izgovaraju? Hm morat ću pitat ekipu iz Instituta za jezikoslovlje. Dok se oni vrnu s godišnjeg, jezik će mi ostati zapetljan. Što je u krajnjem slučaju loše za razgovor ali dobro za liniju.



A za liniju je definitivno dobro krenuti od mosta preko Cetine, stoički izdržati nalet vihora koji te provocira bočimice i nagovara da odustaneš, potom kroz puste kale proći starim dijelom grada pa kod stare tvornice maniste krenuti oštro lijevo putem brnistre dok te nečije znatiželjne oči prate s ponistre. Čim to svladaš, uspon ide ko pjesma na 303 okretaja. Hoću reći - 303 metra nad morem. U stvari, ne mogu se sad sjetiti niti jedne slične staze koja polazi doslovce iz centra grada i za pedesetak minuta te dovede na osobito mjesto s kojeg se pružaju raskošni pogledi, tako da ti ne bude nimalo žao uloženog truda.



Možda sve ovo danas izgleda romantično ali utvrda Fortica (neki je još nazivaju i Starigrad) podignuta je u mnogo prozaičnije svrhe - da bi pružila zaštitu negdašnjem stanovništvu u slučaju napada. Zapravo, budimo realni - služila je ponajviše gusarima koji bi nakon akcije dali petama vjetru i zabarikadirali se gore visoko čim bi nanjušili dolazak financijske policije. Gusarenje kao legitimna djelatnost, odvajkad je bila popularna u našim krajevima, a uspomena na nju brižno se njeguje i dan-danas. Samo što su se metode gusarenja, ali i gusari sami, malčice promijenili. Princip je ostao isti - zaskočiš dušmanina tamo gdje znaš da mora proći i gdje mu ne ostaje prostora za uzmak. Ako krene za tobom - nabaci se na njega drvljem, kamenjem i parolama.





Ipak, maknimo mi politiku iz naše butige i bacimo akcent na nešto ljepše. Za današnji izgled Fortice uvelike je zaslužna skupina entuzijasta, ovdašnjih ljudi, Omišana i njihovih prijatelja koji nisu žalili truda i vremena da donedavno oronulu kulu obnove i podare joj novi sjaj.



Zaista, nije se jednostavno penjati do ovog mjesta samo s bočicom vode u ruksaku, kamo li ako sa sobom moraš vući sav građevinski materijal i alat, puste mace, maškline, brokve, šegace, vangle, žlice i mistrije. I tako iz dana u dan, da bi eto danas, mi zgubidani svoje vrste i drugi slični nama, mogli dolaziti ovdje tek tako i praviti se važnima.



A danas, i ne samo danas, isplatilo se malo potruditi i doći na ovo mjesto.



Naposljetku, nije preveliki problem naučiti se penjati, to je ljudima prirodno usađeno. Potrebno je naučiti kako sići. A pri tom ne pasti.

Bilo bi šteta kad te već čeka gotov ručak.

Pogled je lebdio poput amfibije brzinom sto i pet na sat otprilike dva metra iznad ceste, mirno, bez velikih odstupanja, sve do jednog prijevoja nakon kojeg se rasuo pustopoljinom. Okružena bezimenim planinama, dolinom je svjetlucala srebrnasta rijeka dijeleći polje na dva otprilike jednaka dijela.
Ovdje fali jedan grad - pomislio sam u to sneno zimsko jutro dok sam putovao prema sjeveru. Da, tom, neobično praznom prostoru usred ničega, zaista je nedostajao jedan grad veličine Ogulina, ako ne i Karlovca. Zašto se niti jedan grad nije zaustavio na ovom mjestu - ne znam, a tako lijepo mu je moglo biti. Pitoma rijeka razumnog toka, plodna dolina, uokolo blago zaobljene gore koja priječe prolaz hladnim vjetrovima, čak i jedno jezero okruženo šumom. Hm, uvijek sebi kažem - po danu sve izgleda lijepo, često i idilično, ali ako uistinu želiš upoznati neko mjesto, moraš tu provesti barem jednu noć. Poželjno i više od jedne. Slušaj što ti noć govori pa ćeš saznati sve što trebaš. Okej, neću dalje snatriti niti prodavati ideje za male novce, moglo bi nekom, nazovi poduzetniku pasti na pamet ovdje izgraditi hrvatsku inačicu Las Vegasa. Stoga, nek lokacija ostane tajnovita kao što je i bila prije ovih mojih rečenica.



Napustivši izmaštani grad, moje su misli nakon novog prijevoja krenule prema jednom stvarnom, velikom gradu koji me nakon nekoliko sati dočekao nikad hladniji izvana a nikad topliji iznutra.



Ovoga sam puta ostavio vremena i prostora da se družimo i bolje upoznamo, bez žurbe, stresa i ostalih čudesa. Hodajući njegovim ulicama bez plana, bez konkretnog cilja, osjetio sam dašak istog uzbuđenja kao onda, kad su širom otvorene oči jedanaestogodišnjaka upijale do tada nepoznate vizure novotkrivenog grada.



Ponešto je ostalo isto, mnogo toga se promijenilo, na mjestima nekad raskošnih donjogradskih fasada danas zatičem papiriće na kojima piše - POZOR - otpada žbuka sa zidova, ali na koncu i to daje izvjesni šarm. Uh, kakva bi to bila bruka da me pogodi žbuka.



Unatoč hladnoći i nekoj, meni nepoznatoj vrsti padalina koja zapravo ne pada već visi u zraku kao zavjesa, večer koja je povezala moja dva zagrebačka dana bila je svojevrsna točka na i.



Zapravo, pomalo mi je smiješan taj izraz "točka na i" koji bi po logici stvari trebao označavati kraj, konačni završetak jednog razdoblja, ali kad malo bolje promislim - taj "i", a pogotovo "točka na i" nikako ne može predstavljati kraj. Jer svako "i" očekuje svoj nastavak, nešto se mora dogoditi iza toga "i" makar u obliku tri točke. Jedno neobično obično slovo povezuje poput karike ono što mu prethodi s onim što slijedi. Stoga ću i ovoga puta, s guštom staviti točku na i nastavljujući svoj put koji konačno poprima pravi smisao.

U ovo doba godine nije jednostavno odrediti je li noć dio dana ili je dan tek dio noći, pa na pitanje prijatelja "kako provodiš dane" zapravo i ne znaš kako odgovoriti, s obzirom da se siroti dančić usukao kao Ešton Kučer kad je zaglumio Stiva Đobsa.

Ipak i ono malo dnevnog svjetla donosi nam obilje plavetnila od mora do neba pa istim putem natrag. Alkionske tišine, ove su godine naišle nešto ranije, obično se pojave početkom siječnja, ali nije nam mrsko, samo nam je čudno što je more ovih dana neobično nisko. Povuklo se, kao da je netko uzeo golemu špricu za injekciju pa usrkao zeru više dok nitko nije gledao. Sad agilni penzioneri koriste priliku pa mašklinićima čačkaju po plićaku ne bi li našli kojeg crvića kao ješku za veliki ulov. Oni drugi koji guštaju na suncu kao gušterice glasno razmišljaju - može li oseka biti prirodna nepogoda?

Naravno, odmah su krenule priče, dok su prvi milenijsku oseku povezali s nedavnim potresom rastresajući teoriju kako je rupa na sredini Šoltanskog kanala usrkala ogromnu količinu mora, drugi odlučno zagovaraju teoriju da nikakvog potresa nije ni bilo već da nas je prošlog petka zdrmala eksplozija NATO bombe. Stvarno bombastična teorija.



Precizni instrumenti geopsihičkog zavoda izračunali su da se epicentar najnovijih ćakula dogodio u neposrednoj blizini šanka betule zvane "Kod Joke Manitoga".
Dopustite mi malu digresiju, naime vlasnik spomenutog ugostiteljskog objekta, istoimeni Joke, postao je Manit pukim slučajem, početkom davnih sedamdesetih kad je njegov ćaća Mate angažirao Pjera Grancigulu, znamenitog čiovskog pitura, ma ke pitura, meštra od sto koluri, virtuoza oštrog pogleda i mekane ruke, koji je s pinelom umio izvoditi prava umjetnička djela, da mu iznad ulaznih vrata betule ispiše finim, kitnjastim slovima "Kod Joke Matinoga".

Sve je krenulo divno i krasno i kad se na dovratku već nazirala kontura Kod Joke Ma, pitur je odlučio malo otpočinut, osvježit se jednom bevandom, čisto onako da malo dođe do daha. No kako to obično biva, uz dobru bevandu prirodno poteče i razgovor, najčešće o balunu, politici i ženama (tuđim naravno) i kad se već prvi mrak hvatao za oskorušu, Pjero se trgnuo i sjetio kako bi bilo dobro završiti posao. Ostao mu je samo manji dio za napisati - tinoga, ali sad, tko to više zna, jeli se zbog bevande, baluna ili pomisli o tuđim ženama, Granciguli malo zbrčkalo u glavi pa je natpis dovršio sa nitoga. Naravno, kako je pala noć, nitko tu sitnu disgrafičku pogrešku nije ni primijetio, ali već sutra, kad se pitura osušila, iznad popularne betule nije stajalo željeno "Kod Joke Matinoga", već "Kod Joke Manitoga". Ali slova su bila krasna, pogotovo K, J i M, onako zavijena, ko krinolina, ko repica u gudina, za gledati, bila ih je milina. Pjero Grancigula se počešao po ćupici, još ne shvaćajući kako je to mogao falit i obećao je da će sve u najkraćem roku popravit.
Obećao, i stvarno je htio, ali nekako nije stigao. Tako da isti natpis Kod Joke Manitoga stoji ponosito još i dan-danas.

No dobro, sad je zaista krajnje vrijeme da se vratim na ono pitanje s početka današnje priče, a to je, ako se itko više sjeća - kako provodiš dane? Pa kako da kažem - od ponedjeljka do petka toliko sjedim da se već ozbiljno pribojavam kako će mi se nos prilijepiti za ekran, a guzica udrvenuti i srasti s neudobnom uredskom stolicom. Ako se ne trgnem, usjedit ću na poslu ili još gore - postati usidjelac.
Stoga sam s radošću dočekao prvo slobodno jutro, i netom što sam raskrilio škure na balkonu i upio prve zrake sunca, pogled je sasvim logično krenuo prema istoku na kojem su se kao potezom umjetnika Grancigule ocrtavali kobaltni obrisi planina Mosora i Biokova.



Naime, ako niste znali, Mosor i Biokovo su već neko vrijeme u stabilnoj vezi. Oni ljubomorni će reći - voljeli se voljeli od srijede do petka al se nisu makli dalje od početka. Hm, neće biti baš tako, istina, po danu su kako-tako mirni, ali čim padne noć, oni se odmah približe jedno drugom pa se gurkaju, dirkaju i rade svašta nešto još . Nesumnjivi dokaz njihovih noćnih susreta jest i činjenica da se kao plod strasne ljubavi rodilo i dvoje djece neobičnih imena- Poljička planina i Omiška Dinara. Rastu već neko vrijeme pod skutima roditelja, okupani suncem i morem. Istina, sve je to dosta čudnovato u prvom redu zbog toga što su i Mosor i Biokovo nominalno "muške" planine. Očito tu netko nešto krije. E sad, tko tu, što i zašto, to su već pitanja za dublju raspravu.



Dobro, nije na meni da sad istražujem tko se tu igrao mame i tate već da nabacim ruksak na rame i krenem u visine kad me već tako umilno dozivaju.



Eto, ta Omiška Dinara me oduvijek podsjećala na golemi tobogan i svakog puta kad se približavam Omišu pogledam gore prema vijugavoj zelenoj liniji koja se spretno penje između surih gudura. Bemu miša, taj Omiš je stvarno dobio sve - i rijeku i more i pješčanu plažu i vrletnu planinu, a uza sve to, ima i ljude, dovoljno lude i naročito pametne da prirodne ljepote koje ih okružuju znaju približiti čak i onima koji ostaju osupnuti prvim pogledom na litice koje izgledaju kao da će te svakog časa zveknuti po glavi.



Ništa čudno, naše planine su kao i naši ljudi - na prvi pogled grubi, nepristupačni, odbojni, ali kad im se približiš na pravi način, kad im priđeš kombinirajući komplimente i finu zajebanciju, tada ti se otvore kao na dlanu.



Omiška Dinara je varljiva planinica. Zapravo, malo tko od domaćih će u razgovoru spomenuti upravo taj izraz - Omiška Dinara. Među planinarima se ustalilo neobično ime - Imber. Istina, Imber se ponajčešće koristi kao naziv za najviši vrh Omiške Dinare, ali opet ni to nije pravi naziv jer se službeno na kartama, 863 metra nad morem visoki vrh zove - Kula.

E sad, zašto Kula ako na Kuli nikakve kule nema, već se jedino kočoperi običan tuljak naslaganog kamenja?



Istina, kula i to ne kakva ruševina, već prava ponosita utvrda, nalazi se nešto niže, iznad samog grada, ali je nitko ne zove Kula već - Fortica.



Uzgred budi rečeno, ni Imber mi ne zvuči kao izraz iz hrvatskog jezika. Zanimalo me otkud je došlo takvo ime i što znači pa sam zamolio šjor Guglića za pomoć. A on ni pet ni šest, nakon 0.0687 sekundi veli da imber na latinskom znači - tuš!? Majketi, kako tuš, odakle tuš na vrhu jadranske planine? Pa daaaaa, upravo za onaj tobogan koji se i meni stalno vrti po glavi.



Luda kuća, zaista. A i to opet... Nemojte misliti da ludu kuću spominjem tek tako. Naime, na otprilike dvije trećine uspona do vrha Dinare, Kule, Imbera, kako god, nalazi se planinarsko sklonište zvano - Luda kuća!
I ajde sad, probaj ne poludit od svega ovoga. Pogotovo kad nakon otprilike dvije zimske ure konačno dobauljaš do tog tuljka što se utuljio na osam sto šezdeset i tri metra nad morem, a daaaaan savršen, a vitra nema, samo malo piri, a pogled, a šta ću vam govorit, a ono more doli svjetluca a ono nebo gori...




Uh, morat ću iz ovih stopa svratiti do betule "Kod Joke Manitoga" i uvjeriti onu ekipu danguba neka se maknu od šanka barem na jedan dan i pođu malo u brdo, ali već znam, oni će i dalje raspravljati o tome je li oseka koja nas je zadesila prirodna nepogoda ili nije, a već slutim i njihov zaključak - oseka nikad neće biti osijeka!

Zašto zavolimo neke ljude, zemlje, pjesme, planine, nečije oči, ruke, snove, tišine, dok smo prema drugima, ovim prvim sličnima, možda čak i boljima - posve indiferentni? Usudio bih se reći - zbog samoljublja. Zbog toga, što u tim drugima, prepoznajemo dio sebe. I to nam se sviđa. Možda zvuči uvrnuto, ali nemojte me uvjeravati da nije tako.
Kako realno sagledati ono što voliš? Blesavog li pitanja! Čemu uopće realno sagledavati ono što voliš? I što je to realno? Kaže meni moja draga - jučer sam se šokirala ispred ogledala! Zašto? Zamisli, otkrila sam dvije nove bore.

Ma daj mala moja, ne budali, kakve bore, to ti se samo učinilo, pokaži mi ih, zar na ovo misliš, nije to ništa, dođi bliže da ih poljupcima izbrišem. Eto! Meni si jednako lijepa kao i onog dana kad sam te prvi put ugledao.

Hm, lažeš, kao i obično, ali ajde, neka ti bude...

U povjerenju, terapija je bila pogođena, miris njene kože uvijek je svjež kao zora na Lastovu, okus daje na tamnu čokoladu, a poljubac definitivno ima bolji učinak od bilo kakvih anti-ejđing kerefeka.
Ponekad se ipak dobro odmaknuti korak-dva unatrag jer ono što je naizgled blizu, puno se bolje shvati iz daljine.

Hodamo ulicama grada čije ime počinje kao i ljubav, zapravo više lebdimo nego hodamo od tog silnog svjetla koje dopire iz blizine, iz daljine, iz visine, iz dubine. Prolaze ljudi, brodovi plove, miriše kuhano vino, klinčić, smola, cimet i bor, odnekud dopire sjetna pjesma uličnog svirača. Gore na brijegu svijetli stari grad.



Godi mi ta atmosfera i lako joj se prepuštam, ali opet, osjećam kao da mi nešto nedostaje, stalno se vrpoljim, cupkam i u nekom trenutku konačno shvatim - HLADNO MI JE! Ne, ovo nije ona naša studen koja je jasna, glasna, bahata i bezobrazna, ova je više onako kontinentalno uljuđena, tiha, ali podmukla, ovija se oko nogu, pa se provuče između bičava i mudanata, hvata se za pore, prodire kroz kožu, a čim je pokušaš istjerati, izađe ti na nos!

Pa onda vjerojatno refleksno pomisliš na onu zemlju po kojoj raste drača stina, šparoga i maslina, i odjednom ti svi oni kičasti klapski pjesmuljci više ne zvuče tako blentavo i infantilno.

Nisam siguran čudim li se više sebi ili ljudima oko sebe, prekaljenim kontinentalcima koji me uvjeravaju da je ova noć izuzetno topla za početak prosinca. O da, kaži ti to mom nosu! Kao i to da se svaka subjektivna smrzajica može objektivno odagnati domačom klobasom s roštilja i kozarcem cvičeka. I ne samo jednim. Še enkrat prosim.




No dobro, privikne se čovjek na svašta, osobito kad je primoran da se privikne, ali koliko puta, osobito u bjeličastim jutrima kad zabundani čovjek-tuljci nekamo žure gegajući se kroz sumaglicu, a svaki dah poprima oblik megafona i svaki glas kojeg izgovoriš automatski se pretvara u slovo, pomislim - zašto ljudi uopće žive ovdje, skoro na sjevernom polu? Kako izdrže? Zašto svi, jednostavno ne dođu živjeti u Dalmaciju?

A vid' mene izgubljenog, već nakon dva dana kmečim za Dalmacijom, kao da sam za tu zemlju laštikom vezan pa što dalje odem, to me snažnije sebi natrag vuče.



I zapravo dobro znam, što bi se dogodilo s većinom njih kad bi došli živjeti u Dalmaciju. To nikako ne bi ispalo dobro. Brzo bi zaboravili svoje radne navike, traktorčeke, kombajnčeke, uredne okućnice, javnu rasvjetu, uljudno ophođenje, kuhano vino, cvičeke i klobase. Čisto sumnjam da bi se već nakom mjesec-dva, uspjeli oduprijeti našem šlamperaju, doktrini "pomaaaaaalo" i motivacijskim govorima u stilu "nije posal zec da će uteć".

Srećom, postoji puno različitih Dalmacija po ovome svijetu i svakome je njegov kamen mio ma koliko studen bio, ali ljudi stvarno, ajmo sada ozbiljno - mi nemamo pojma što imamo. Kad kažem mi, mislim na nas laki bastardz nastanjene ovdje ispod Velebita. Možda, kažem možda - samo naslućujemo, ali ruku na srce, ne razmišljamo o tome i primamo sve zdravo za gotovo. Razmaženi smo do bola.

Bio jednom jedan kralj i imao je dva sina. Ruku na srce, nije bio baš pravi kralj, radio je od šest do dva kao upravni pravnik u Jugoplastici i nije imao dva sina, već sina i kćer, Romea i Juliju. Molim za razumijevanje. Koga bi privukla priča koja počinje sa "bio jednom jedan upravni pravnik..."

Julija je bila mirna, tiha, povučena, ali vrijedna i nadasve ustrajna. Završila je s odličnim osnovnu i srednju školu, a onda otišla studirati psihologiju u jedan od onih gradova u kojima se u prosincu pije kuhano vino, svijetle lampioni i mužikaši pjevaju o lojtrici i črlenom lajbeku.

S druge strane, Romeo, dika ćaćina, bio je, recimo to tako - malko usporen. Mnogi su mislili da je tome razlog što se kao petogodišnjak zatrčao za leptirom, zapeo za raštiku i sav se polomio. Srećom, prošao je bez gipsa i longete, ali kako kažu njegovi bližnji, od tada više nije bio sasvim svoj.

U školi mu je najčešće bilo dosadno i nije mu se dalo zamarati s učenjem i pisanjem domaćih radova. Ocjene su mu bile u pionirskom stilu - jedan dva jedan dva, mi smo vojska Titova! Na mnoga je vrata upravni pravnik morao pokucati kako bi mu maloga progurali u šesti, sedmi i sve kasnije razrede, ali eto, nadao se da će sve biti lakše kad prođe ta muka od škole i kad mali konačno počne nešto radit. Ma znate, uvjeravao je razrednicu, pametan je on, ali je malko kako bi rekli - stidljiv. Sve on to nauči, sve on zna, eto, doma ispri mene izbifla lekciju učas, al' kad triba to u školi pokazat - e to mu malo slabije ide.

Usput, imali su bokun krševitog pašnjaka u Dubašnici, uvali na obližnjem otoku u kojoj se se na opće iznenađenje počele graditi vikendice, pa bi tu i tamo kapnula friška lova od revalorizacije prostora (prevedeno - pretvaranja zelene zone u građevinsku i prodaje parcela).

Nakon jedne od uspješnijih revalorizacija, vidno ganut upravni pravnik kupio je svome Romeu pravi Alfa Romeo. Čisto onako da maloga osokoli.

Kroz to vrijeme Julija je dobijala mrvice, ipak je to žensko dite, snać će se ona i s manje, uostalom, šta bi ona tila, dobila je za dotu kraaaasne lancune sa čipkanim jastučnicama. Uglavnom, Julija je diplomirala, zaposlila se u centru za socijalnu skrb, bavila se maloljetnim delikventima i kupila stan na kredit u švicarskim francima.

Za razliku od sestre, braco se nikako nije uspijevao osloboditi stidljivosti, jednog je proljeća brižni ćaća čak i uredio konobu za svoju diku, svoga sina jedinca, neka se malo bavi ugostiteljstvom kad mu već drugo ne ide jel', ali sve zaludu, ili je ta konoba bila na krivoj lokaciji ili su gosti bili previše zahtjevni, ili je nešto treće bilo posrijedi, u svakom slučaju - Romeo, o Romeo nije se ni kao ugostitelj proslavio. A nije ni morao, grickala se Dubašnica kad god bi postalo gusto.

Na koncu, ostarjeli, već onemoćali upravni pravnik otišao se požaliti svojoj kćeri koja sva već sluđena i od neiskorištene dote i delikvenata iz predgrađa i kredita u švicarcima više nije imala volje ni za što, ali je rado ponudila svome starome da ostane živjeti kod nje.

A naš Romeo, o Romeo, osim što je svake tri godine kupovao novi Alfa Romeo, nakon što je spiskao svu Dubašnicu, naglo se oslobodio stidljivosti pa je izmunđao odštetu za zemlju koja je bila nacionalizirana, a pripadala je davno nekom prastricu koji je otišao u Amerike i nikad se više nije vratio, niti mu se čulo glasa, niti saznalo traga.

Priznajem da ova priča nema svoga kraja, nema čak ni poante a kamo li smislene pouke. Nema pravila, nekoga sreća poljubi dok drugoga pogubi i tko bi ga znao kakvim se silama i zakonima moramo prilagoditi, a kojima oduprijeti.



Postoji jedan savršen izraz kojeg su koristile generacije prije nas ali danas se nažalost sve manje čuje i gotovo da je zaboravljen. Papa in boka - možda onako na prvu zvuči kao pohvala, ipak se tu spominje nekakav papa jel', očito se radi o nečem uzvišenom ali je značenje zapravo sasvim suprotno. Papa in boka, izgovara se bez razmaka, čak i ubrzano - papainboka.

Papa in boka je onako u finjaka izraz za gotovana, za lika koji stalno nešto izvoljeva, za tipa kojemu moraš doslovce stavljati zalogaj u usta, jer on sam, a šta će bidan, iz ovog ili onog razloga to ne može. Znate li nekog takvog? O znam da znate!

Naravno, kad netko zasluži status papa in boka, to mu nije uputno otvoreno sasuti u lice, jednostavnije je takvo saznanje ostaviti za razgovore hm, s trećim licima. Onim koji počnu obično sa "nije moje da se mišam, ali." Sočni sadržaji obično dođu iza ovog "ali".

Ipak, sve na ovom svijetu ima dobrih i loših strana. Mada svi sanjamo o udobnom i ugodnom životu, realno govoreći, kad ti je dobro, ne treba ti promjena, želiš da takvo stanje potraje što dulje. Iz udobne fotelje teško se pokrenuti. Uvijek moraš imati nekakav kamenčić što te žulja, nešto što te tjera naprijed. Život nije konobar da ti priđe s pladnjem i kaže - izvol'te! Štoviše, čim primijeti da si se malo opustio, donese ti pred nos novi zadatak. I ne pita te možeš li ti to ili ne možeš. Samo ti pogledom pokaže put i kaže - goni!

Ma vidi vidi molim te, kakve li sve misli razviju od samo jednog kozarca kuvanog vina? Alo fant, še enkrat prosim!