Zašto zavolimo neke ljude, zemlje, pjesme, planine, nečije oči, ruke, snove, tišine, dok smo prema drugima, ovim prvim sličnima, možda čak i boljima - posve indiferentni? Usudio bih se reći - zbog samoljublja. Zbog toga, što u tim drugima, prepoznajemo dio sebe. I to nam se sviđa. Možda zvuči uvrnuto, ali nemojte me uvjeravati da nije tako.
Kako realno sagledati ono što voliš? Blesavog li pitanja! Čemu uopće realno sagledavati ono što voliš? I što je to realno? Kaže meni moja draga - jučer sam se šokirala ispred ogledala! Zašto? Zamisli, otkrila sam dvije nove bore.

Ma daj mala moja, ne budali, kakve bore, to ti se samo učinilo, pokaži mi ih, zar na ovo misliš, nije to ništa, dođi bliže da ih poljupcima izbrišem. Eto! Meni si jednako lijepa kao i onog dana kad sam te prvi put ugledao.

Hm, lažeš, kao i obično, ali ajde, neka ti bude...

U povjerenju, terapija je bila pogođena, miris njene kože uvijek je svjež kao zora na Lastovu, okus daje na tamnu čokoladu, a poljubac definitivno ima bolji učinak od bilo kakvih anti-ejđing kerefeka.
Ponekad se ipak dobro odmaknuti korak-dva unatrag jer ono što je naizgled blizu, puno se bolje shvati iz daljine.

Hodamo ulicama grada čije ime počinje kao i ljubav, zapravo više lebdimo nego hodamo od tog silnog svjetla koje dopire iz blizine, iz daljine, iz visine, iz dubine. Prolaze ljudi, brodovi plove, miriše kuhano vino, klinčić, smola, cimet i bor, odnekud dopire sjetna pjesma uličnog svirača. Gore na brijegu svijetli stari grad.



Godi mi ta atmosfera i lako joj se prepuštam, ali opet, osjećam kao da mi nešto nedostaje, stalno se vrpoljim, cupkam i u nekom trenutku konačno shvatim - HLADNO MI JE! Ne, ovo nije ona naša studen koja je jasna, glasna, bahata i bezobrazna, ova je više onako kontinentalno uljuđena, tiha, ali podmukla, ovija se oko nogu, pa se provuče između bičava i mudanata, hvata se za pore, prodire kroz kožu, a čim je pokušaš istjerati, izađe ti na nos!

Pa onda vjerojatno refleksno pomisliš na onu zemlju po kojoj raste drača stina, šparoga i maslina, i odjednom ti svi oni kičasti klapski pjesmuljci više ne zvuče tako blentavo i infantilno.

Nisam siguran čudim li se više sebi ili ljudima oko sebe, prekaljenim kontinentalcima koji me uvjeravaju da je ova noć izuzetno topla za početak prosinca. O da, kaži ti to mom nosu! Kao i to da se svaka subjektivna smrzajica može objektivno odagnati domačom klobasom s roštilja i kozarcem cvičeka. I ne samo jednim. Še enkrat prosim.




No dobro, privikne se čovjek na svašta, osobito kad je primoran da se privikne, ali koliko puta, osobito u bjeličastim jutrima kad zabundani čovjek-tuljci nekamo žure gegajući se kroz sumaglicu, a svaki dah poprima oblik megafona i svaki glas kojeg izgovoriš automatski se pretvara u slovo, pomislim - zašto ljudi uopće žive ovdje, skoro na sjevernom polu? Kako izdrže? Zašto svi, jednostavno ne dođu živjeti u Dalmaciju?

A vid' mene izgubljenog, već nakon dva dana kmečim za Dalmacijom, kao da sam za tu zemlju laštikom vezan pa što dalje odem, to me snažnije sebi natrag vuče.



I zapravo dobro znam, što bi se dogodilo s većinom njih kad bi došli živjeti u Dalmaciju. To nikako ne bi ispalo dobro. Brzo bi zaboravili svoje radne navike, traktorčeke, kombajnčeke, uredne okućnice, javnu rasvjetu, uljudno ophođenje, kuhano vino, cvičeke i klobase. Čisto sumnjam da bi se već nakom mjesec-dva, uspjeli oduprijeti našem šlamperaju, doktrini "pomaaaaaalo" i motivacijskim govorima u stilu "nije posal zec da će uteć".

Srećom, postoji puno različitih Dalmacija po ovome svijetu i svakome je njegov kamen mio ma koliko studen bio, ali ljudi stvarno, ajmo sada ozbiljno - mi nemamo pojma što imamo. Kad kažem mi, mislim na nas laki bastardz nastanjene ovdje ispod Velebita. Možda, kažem možda - samo naslućujemo, ali ruku na srce, ne razmišljamo o tome i primamo sve zdravo za gotovo. Razmaženi smo do bola.

Bio jednom jedan kralj i imao je dva sina. Ruku na srce, nije bio baš pravi kralj, radio je od šest do dva kao upravni pravnik u Jugoplastici i nije imao dva sina, već sina i kćer, Romea i Juliju. Molim za razumijevanje. Koga bi privukla priča koja počinje sa "bio jednom jedan upravni pravnik..."

Julija je bila mirna, tiha, povučena, ali vrijedna i nadasve ustrajna. Završila je s odličnim osnovnu i srednju školu, a onda otišla studirati psihologiju u jedan od onih gradova u kojima se u prosincu pije kuhano vino, svijetle lampioni i mužikaši pjevaju o lojtrici i črlenom lajbeku.

S druge strane, Romeo, dika ćaćina, bio je, recimo to tako - malko usporen. Mnogi su mislili da je tome razlog što se kao petogodišnjak zatrčao za leptirom, zapeo za raštiku i sav se polomio. Srećom, prošao je bez gipsa i longete, ali kako kažu njegovi bližnji, od tada više nije bio sasvim svoj.

U školi mu je najčešće bilo dosadno i nije mu se dalo zamarati s učenjem i pisanjem domaćih radova. Ocjene su mu bile u pionirskom stilu - jedan dva jedan dva, mi smo vojska Titova! Na mnoga je vrata upravni pravnik morao pokucati kako bi mu maloga progurali u šesti, sedmi i sve kasnije razrede, ali eto, nadao se da će sve biti lakše kad prođe ta muka od škole i kad mali konačno počne nešto radit. Ma znate, uvjeravao je razrednicu, pametan je on, ali je malko kako bi rekli - stidljiv. Sve on to nauči, sve on zna, eto, doma ispri mene izbifla lekciju učas, al' kad triba to u školi pokazat - e to mu malo slabije ide.

Usput, imali su bokun krševitog pašnjaka u Dubašnici, uvali na obližnjem otoku u kojoj se se na opće iznenađenje počele graditi vikendice, pa bi tu i tamo kapnula friška lova od revalorizacije prostora (prevedeno - pretvaranja zelene zone u građevinsku i prodaje parcela).

Nakon jedne od uspješnijih revalorizacija, vidno ganut upravni pravnik kupio je svome Romeu pravi Alfa Romeo. Čisto onako da maloga osokoli.

Kroz to vrijeme Julija je dobijala mrvice, ipak je to žensko dite, snać će se ona i s manje, uostalom, šta bi ona tila, dobila je za dotu kraaaasne lancune sa čipkanim jastučnicama. Uglavnom, Julija je diplomirala, zaposlila se u centru za socijalnu skrb, bavila se maloljetnim delikventima i kupila stan na kredit u švicarskim francima.

Za razliku od sestre, braco se nikako nije uspijevao osloboditi stidljivosti, jednog je proljeća brižni ćaća čak i uredio konobu za svoju diku, svoga sina jedinca, neka se malo bavi ugostiteljstvom kad mu već drugo ne ide jel', ali sve zaludu, ili je ta konoba bila na krivoj lokaciji ili su gosti bili previše zahtjevni, ili je nešto treće bilo posrijedi, u svakom slučaju - Romeo, o Romeo nije se ni kao ugostitelj proslavio. A nije ni morao, grickala se Dubašnica kad god bi postalo gusto.

Na koncu, ostarjeli, već onemoćali upravni pravnik otišao se požaliti svojoj kćeri koja sva već sluđena i od neiskorištene dote i delikvenata iz predgrađa i kredita u švicarcima više nije imala volje ni za što, ali je rado ponudila svome starome da ostane živjeti kod nje.

A naš Romeo, o Romeo, osim što je svake tri godine kupovao novi Alfa Romeo, nakon što je spiskao svu Dubašnicu, naglo se oslobodio stidljivosti pa je izmunđao odštetu za zemlju koja je bila nacionalizirana, a pripadala je davno nekom prastricu koji je otišao u Amerike i nikad se više nije vratio, niti mu se čulo glasa, niti saznalo traga.

Priznajem da ova priča nema svoga kraja, nema čak ni poante a kamo li smislene pouke. Nema pravila, nekoga sreća poljubi dok drugoga pogubi i tko bi ga znao kakvim se silama i zakonima moramo prilagoditi, a kojima oduprijeti.



Postoji jedan savršen izraz kojeg su koristile generacije prije nas ali danas se nažalost sve manje čuje i gotovo da je zaboravljen. Papa in boka - možda onako na prvu zvuči kao pohvala, ipak se tu spominje nekakav papa jel', očito se radi o nečem uzvišenom ali je značenje zapravo sasvim suprotno. Papa in boka, izgovara se bez razmaka, čak i ubrzano - papainboka.

Papa in boka je onako u finjaka izraz za gotovana, za lika koji stalno nešto izvoljeva, za tipa kojemu moraš doslovce stavljati zalogaj u usta, jer on sam, a šta će bidan, iz ovog ili onog razloga to ne može. Znate li nekog takvog? O znam da znate!

Naravno, kad netko zasluži status papa in boka, to mu nije uputno otvoreno sasuti u lice, jednostavnije je takvo saznanje ostaviti za razgovore hm, s trećim licima. Onim koji počnu obično sa "nije moje da se mišam, ali." Sočni sadržaji obično dođu iza ovog "ali".

Ipak, sve na ovom svijetu ima dobrih i loših strana. Mada svi sanjamo o udobnom i ugodnom životu, realno govoreći, kad ti je dobro, ne treba ti promjena, želiš da takvo stanje potraje što dulje. Iz udobne fotelje teško se pokrenuti. Uvijek moraš imati nekakav kamenčić što te žulja, nešto što te tjera naprijed. Život nije konobar da ti priđe s pladnjem i kaže - izvol'te! Štoviše, čim primijeti da si se malo opustio, donese ti pred nos novi zadatak. I ne pita te možeš li ti to ili ne možeš. Samo ti pogledom pokaže put i kaže - goni!

Ma vidi vidi molim te, kakve li sve misli razviju od samo jednog kozarca kuvanog vina? Alo fant, še enkrat prosim!