Nebo boje cementa raširilo se poput kišobrana preko otoka i planina, rijeka se nećkala hoće li se okupati u moru ili će se vratiti u kanjon, a galebovi zajedno s vranama su se glupirali po sprudovima i razglabali o proračunu za dvije i sedamnaestu. Liske, kao da se to njih ne tiče, držale su se podalje i ljuljuškale na valovima.

Poziv za blagdansko blagovanje zakazan ćipo u jednu i po, dao nam je odriješene ruke da svežemo špigete na patikama, iskoristimo nekoliko slobodnih sati i zapičimo negdje štono bi se reklo - po vlastitom nahođenju. Za svaki slučaj, plan je bio, ne udaljavati se previše, s obzirom da naš domaćin ne voli kad se kasni ali iskreno govoreći - nije mu osobito milo ni da dolazimo neprimjereno rano i vrzmamo mu se po kući dok on izvodi tokatu za teču, peku i škrovadu.

Tako smo potezom miša odlučili još jednom skoknuti do Omiša, zaglumiti tice i poletjeti do Fortice, utvrde na vrhu klisure koja od stoljeća tko zna kojeg ponosito čuva grad od raznih uhoda, uljeza, utjerivača harača i ostalih osvajača.

Gradovi na ušćima rijeka uvijek su hladniji za nekoliko stupnjeva od okolnih mjesta, a to je osobito uočljivo tokom zimskih mjeseci kad se sibirska anticiklona zalijepi za rusku ploču pa poput golemog oktopoda pruži pipke sve do obala Mediterana.



Stoga nije ni čudno da, za razliku od splitskih Bača, u Omišu nikada u ovo doba nećete zamijetiti sredovječne ludaše u mudantinama kako se bacakaju po plićaku nastojeći održati pelavu tenisku lopticu što dulje u zraku, dok zapravo krajičkom oka pogledavaju hoće li se iza plažnog objekta konačno pojaviti TV ekipa koja će snimiti nikad viđenu reportažu o simpatičnim piciginašima za odjavu dnevnika u osam.
No, s tuđim guštima a pogotovo infišacijama, nije se uputno sprdati, jer nikad ne znaš kad će i tebe ufatit nešto hm, ajmo to tako reć - nesvakidašnje.



Nego, jesmo li se mi ono danas odlučili popet na Forticu? Ala sprda! A da smo pametni, mogli smo se uvalit u neki kafić, po mogućnosti blizu radijatora, vrteljat kućarinom po čikari i olajavat prolaznike.

Ma vidi vidi, odakle su sad ove misli nahrupile, moram pod hitno otvoriti prozore, očito je u pitanju manjak kisika. Hm, što li se tek krije u odgovoru? Dakle, ukoliko vlastitim guštima želimo dati znanstvenu notu, tada ćemo naša skitaranja opravdati teško izgovorljivom ali jednostavnom rječju - dekalorifikacija! Zašto se u našem jeziku naizgovorljivije riječi tako teško izgovaraju? Hm morat ću pitat ekipu iz Instituta za jezikoslovlje. Dok se oni vrnu s godišnjeg, jezik će mi ostati zapetljan. Što je u krajnjem slučaju loše za razgovor ali dobro za liniju.



A za liniju je definitivno dobro krenuti od mosta preko Cetine, stoički izdržati nalet vihora koji te provocira bočimice i nagovara da odustaneš, potom kroz puste kale proći starim dijelom grada pa kod stare tvornice maniste krenuti oštro lijevo putem brnistre dok te nečije znatiželjne oči prate s ponistre. Čim to svladaš, uspon ide ko pjesma na 303 okretaja. Hoću reći - 303 metra nad morem. U stvari, ne mogu se sad sjetiti niti jedne slične staze koja polazi doslovce iz centra grada i za pedesetak minuta te dovede na osobito mjesto s kojeg se pružaju raskošni pogledi, tako da ti ne bude nimalo žao uloženog truda.



Možda sve ovo danas izgleda romantično ali utvrda Fortica (neki je još nazivaju i Starigrad) podignuta je u mnogo prozaičnije svrhe - da bi pružila zaštitu negdašnjem stanovništvu u slučaju napada. Zapravo, budimo realni - služila je ponajviše gusarima koji bi nakon akcije dali petama vjetru i zabarikadirali se gore visoko čim bi nanjušili dolazak financijske policije. Gusarenje kao legitimna djelatnost, odvajkad je bila popularna u našim krajevima, a uspomena na nju brižno se njeguje i dan-danas. Samo što su se metode gusarenja, ali i gusari sami, malčice promijenili. Princip je ostao isti - zaskočiš dušmanina tamo gdje znaš da mora proći i gdje mu ne ostaje prostora za uzmak. Ako krene za tobom - nabaci se na njega drvljem, kamenjem i parolama.





Ipak, maknimo mi politiku iz naše butige i bacimo akcent na nešto ljepše. Za današnji izgled Fortice uvelike je zaslužna skupina entuzijasta, ovdašnjih ljudi, Omišana i njihovih prijatelja koji nisu žalili truda i vremena da donedavno oronulu kulu obnove i podare joj novi sjaj.



Zaista, nije se jednostavno penjati do ovog mjesta samo s bočicom vode u ruksaku, kamo li ako sa sobom moraš vući sav građevinski materijal i alat, puste mace, maškline, brokve, šegace, vangle, žlice i mistrije. I tako iz dana u dan, da bi eto danas, mi zgubidani svoje vrste i drugi slični nama, mogli dolaziti ovdje tek tako i praviti se važnima.



A danas, i ne samo danas, isplatilo se malo potruditi i doći na ovo mjesto.



Naposljetku, nije preveliki problem naučiti se penjati, to je ljudima prirodno usađeno. Potrebno je naučiti kako sići. A pri tom ne pasti.

Bilo bi šteta kad te već čeka gotov ručak.