Pogled je lebdio poput amfibije brzinom sto i pet na sat otprilike dva metra iznad ceste, mirno, bez velikih odstupanja, sve do jednog prijevoja nakon kojeg se rasuo pustopoljinom. Okružena bezimenim planinama, dolinom je svjetlucala srebrnasta rijeka dijeleći polje na dva otprilike jednaka dijela.
Ovdje fali jedan grad - pomislio sam u to sneno zimsko jutro dok sam putovao prema sjeveru. Da, tom, neobično praznom prostoru usred ničega, zaista je nedostajao jedan grad veličine Ogulina, ako ne i Karlovca. Zašto se niti jedan grad nije zaustavio na ovom mjestu - ne znam, a tako lijepo mu je moglo biti. Pitoma rijeka razumnog toka, plodna dolina, uokolo blago zaobljene gore koja priječe prolaz hladnim vjetrovima, čak i jedno jezero okruženo šumom. Hm, uvijek sebi kažem - po danu sve izgleda lijepo, često i idilično, ali ako uistinu želiš upoznati neko mjesto, moraš tu provesti barem jednu noć. Poželjno i više od jedne. Slušaj što ti noć govori pa ćeš saznati sve što trebaš. Okej, neću dalje snatriti niti prodavati ideje za male novce, moglo bi nekom, nazovi poduzetniku pasti na pamet ovdje izgraditi hrvatsku inačicu Las Vegasa. Stoga, nek lokacija ostane tajnovita kao što je i bila prije ovih mojih rečenica.



Napustivši izmaštani grad, moje su misli nakon novog prijevoja krenule prema jednom stvarnom, velikom gradu koji me nakon nekoliko sati dočekao nikad hladniji izvana a nikad topliji iznutra.



Ovoga sam puta ostavio vremena i prostora da se družimo i bolje upoznamo, bez žurbe, stresa i ostalih čudesa. Hodajući njegovim ulicama bez plana, bez konkretnog cilja, osjetio sam dašak istog uzbuđenja kao onda, kad su širom otvorene oči jedanaestogodišnjaka upijale do tada nepoznate vizure novotkrivenog grada.



Ponešto je ostalo isto, mnogo toga se promijenilo, na mjestima nekad raskošnih donjogradskih fasada danas zatičem papiriće na kojima piše - POZOR - otpada žbuka sa zidova, ali na koncu i to daje izvjesni šarm. Uh, kakva bi to bila bruka da me pogodi žbuka.



Unatoč hladnoći i nekoj, meni nepoznatoj vrsti padalina koja zapravo ne pada već visi u zraku kao zavjesa, večer koja je povezala moja dva zagrebačka dana bila je svojevrsna točka na i.



Zapravo, pomalo mi je smiješan taj izraz "točka na i" koji bi po logici stvari trebao označavati kraj, konačni završetak jednog razdoblja, ali kad malo bolje promislim - taj "i", a pogotovo "točka na i" nikako ne može predstavljati kraj. Jer svako "i" očekuje svoj nastavak, nešto se mora dogoditi iza toga "i" makar u obliku tri točke. Jedno neobično obično slovo povezuje poput karike ono što mu prethodi s onim što slijedi. Stoga ću i ovoga puta, s guštom staviti točku na i nastavljujući svoj put koji konačno poprima pravi smisao.