Ima jedan vic "s bradom" (znate ga sigurno, ali nemojte me odma prekidat, možete se i vi jednom napravit malo blesavi) kad je ubogi penzioner došao na benzinsku pumpu pa upitao mrkog brkajliju koji je tu radio - oprostite gospodine - koliko vam dođe deset litara benzina?

Mrki brkajlija mu odgovori - devedeset i šest kuna!

Hm, učini se to puno ubogom penzioneru, konta on u sebi pa opet zapita - a koliko bi vam došla samo jedna litra?

Jedna litra, ček ček - pa valjda devet kuna i šezdeset lipa - siguran je mrki brkajlija.

Ebga, i to je ubogom penzioneru zazvučalo puno, sve nekako nastoji pronaći način da prođe jeftinije pa priupita nanovo- a tri decilitra?

E jebga moj čovik - pa nisam vam ja matematičar, ja sam vam samo zaposlen u INE - kipti mrki brkajlija već na granici strpljenja.

Dobro, dobro, nemojte se ljutiti - šćućuri se ubogi penzioner, sav sitan i neprimjetan u odnosu na mrkog brkajliju - recite mi samo još jedno - koliko bi morao platiti jednu kap benzina?

Kap? Samo jednu kap? Pa ništa, moj čovik, ne naplaćujemo kapi!

E odlično, kad je tako - ajte molim vas, nakapajte mi rezervar do vrha!



Sjetim se ovog vica svakog puta kad dođem na benzinsku pumpu, ali mi još nijednom nije uspjelo besplatno nakapati pun rezervar, a nešto slično se događalo i onih godina kad se pojavio sistem navodnjavanja "kap po kap". Naši težaci, poslovično oprezni prema novotarijama, samo su odmahivali glavom i odlučno odbijali napredak uvjeravajući i sebe i sve oko sebe da jedna kap, kakva god bila, ne može spasiti ljetinu od suše.
Nisu tada, uvjereni da sve znaju a zapravo neuki do bola, mogli ni slutiti da će novim načinom navodnjavaja ostvariti dvostruku korist.



I sad kad se malo osvrnem na proteklu godinu, ovu dvije i šesnaestu koju ćemo za par sati otpratiti u povijest, pomislim kako mi je upravo tako i protekla - kap po kap. Kao, nije tu bilo ničeg spektakularnog, sve je obično, sve je bilo ništa ništa, lišo bez punta, ako ne ništa, onda malo i blizu malo, ali kad malo prevrtim slike po kojima ću pamtiti ovu godinu, onda mogu mirne duše reći da je sistem navodnjavanja kap po kap dao rezultate - dobra je bila.



Naravno, uvijek može biti bolje (no najčešće ide na gore) mogla je biti vrlo dobra, odlična čak. ali evo sada, nakon dugog niza godina, mogu na današnji dan mirne duše reći - zadovoljan sam. Dvije i šesnaesta - baš si dobra bila! I dabogda mi se ponovila.





Prije koji dan dok sam lunjao ulicama Gornjeg grada, fasciniralo me koliko je kuća obilježeno spomen pločama na kojim najčešće piše otprilike ovako - "U ovoj kući se rodio Taj i Taj, hrvatski književnik"
Ili recimo - u ovoj kući je živio "Znate Onaj i Onaj", ugledni pravnik, političar i hrvatski ban.



Promatrajući sve te napise na fasadama i sam se nekako osjetiš počašćenim - vidi vidi, hodaš istim ulicama ko i ovi znameniti ljudi. Mada bi mi iskreno bilo puno draže naići na fasadu s natpisom - U ovoj kući živio je Netko Netković, bio je brižan otac, nevjeran muž, velikodušan kad malo popije i naporan kad popije malo više.



Postignuća je teško mjeriti brojkama. A što ćemo kad mi ljudi obožavamo brojeve. Život nas stalno navodi na nekakve rang - liste, želi nam pod svaku cijenu nadjenuti nekakvu brojčanu oznaku, od trenutka kad se rodimo, odmah nas vrednuju osmicama, devetkama ili desetkama, još ni ne znamo za se, a oni nam udjele JMBG, u novije vrijeme i OIB, čak i kasnije u vrtiću, školi, na poslu, stalno nas prate brojke brojke brojke koje najčešće izazivaju boljke boljke boljke.



Stoga se danas uopće neću obazirati na brojke, ne želim se osvrtati ni koliko sam zaradio ni koliko sam potrošio, koliko sam kilometara prevalio, milja preplovio, na koliko se planina uspentrao niti koliko otoka pohodio. Jer uvijek će se naći netko tko je uspio sve to, čak i više, brže bolje. Važan mi je samo ovaj moj unutarnji osjećaj i pomisao na drage ljude od koji mi mnogi u ovom trenutku nisu fizički blizu, ali su i te kako u meni, stalno.



Ako sam išta naučio ove godine, onda sam naučio to da se ne vrijedi uspoređivati s drugima. Jednostavno - nije vrijedno. Ako se i s kim želite uspoređivati, onda se uspoređujte sa samim sobom. Jer tog "protivnika" najbolje poznajete. Oni drugi, mogu vas lagati, vi sebe, ma možete jedno vrijeme, ali na duge staze- teško.



Zapravo, svakog dana ovog života, pruža nam se nevjerojatna šansa - da budemo bolji. Bolji od sebe. Da danas budemo bolji ljudi nego što smo bili jučer, a da sutra budemo bolji nego što smo danas. I tako svakog dana. Možda zvuči komplicirano, ali zapravo je vrlo jednostavno - treba "raditi" na sebi. Učiti, čitati, upijati, napredovati, razmišljati, voljeti. I kad nam se neda, kad smo umorni. štufi, bolesni, usamljeni, kad nam se čini da nikome nije stalo do nas. Baš onda treba.



Mnogi će vam ovih dana zaželjeti sreće zdravlja i ljubavi i neka! Neka sreće zdravlja i ljubavi.
Ja ću vam onako zdravoseljački zaželjeti više seksa manje keksa, više muzike manje politike, više čitanja manje grintanja, više znanja manje očajanja. I sve će biti dobro.