Kad mi dođe moje Malo Sunce, svaki se dan pretvori u praznik, a svaki zajednički trenutak postaje ispunjen i sladak kao bajadera dok se topi u ustima. Onako muški, bez puno riječi i sve u stilu kao nije nas briga, prelazimo preko bolnog osjećaja nedostajanja i nastavljamo tamo gdje smo prošlog puta stali.

Gledam ga kako raste i upija svijet oko sebe, kako primjećuje predivne pojave kao što su sunce, mjesec, zvijezde, autobus na kat, sivi kombi dok prolazi magistralom ili susjedov traktor koji vazda zvrnda u neke nemile ure. Dječji pogled na svijet, e taj je jedini pravi. Ima on ovdje i svoju ekipu, uglavnom curice (ćaćino dite) uz tek ponekog dečkića čisto onako da ima s kim razmjeniti mišljenja o novim modelima bagera.

Ove curice, sve odreda prave dalmatinske divljakuše plemenitog kova adakakvoćedrugog, jednostavno ga obožavaju. On se u početku lagano distancira, kao nisam ja odavde, znate, ja ipak živim u krajevima gdje se svi ponašaju zelo zrelo i pristojno i govore prosim i tamo gdje treba i gdje i ne treba, ali već nakon dan-dva skuži da između sončane strane Alpa i sunčane strane Dinarida i nema preveć razlike.

Višak energije najbolje se potroši prskanjem, skakanjem i trčanjem a manjak argumenata se uvijek može nadoknaditi gromoglasnim urlikanjem. I dok ih gledam tako bezbrižne i razigrane nevješto pokušavajući odglumiti strogog roditelja koji u odsudnom trenutku mora na njihove budalaštine odgovoriti povijesnim NE, pomalo im zavidim i ne samo pomalo, već bih dao tko zna što sve ne samo za jedno njihovo popodne.
Ljeto je drugo ime za slobodu, drugo ime za onaj osjećaj kada znojan, musav i preplanuo, u šporkoj majici i izlizanim japankama možeš bez problema uletjeti u bilo koju kuću u susistvu i pitati - teta, šta imate danas za ručak? Pa onda ti i tvoji prijatelji tog dana pet puta ručate manistru na pome, nagucate je se toliko da je više do kraja lita ne možete ni smislit.



Ipak, jedna od najljepših stvari koja mi ostaje u sjećanju su upravo ta ljetna prijateljstva, potpuno drugačija od onih na kakve smo navikli. I dok u pristojnijim razdobljima godine formiramo krugove prijatelja poprilično razumski, najčešće u okvirima u kojima se krećemo, obiteljskim, školskim, kasnije i poslovnim, ljetna se društva, ekipe, klape, formiraju gotovo na kaotičan način.

Ovisno o tome, koju ćeš plažu odabrati tog ljeta i ne samo plažu, već je jako važno koji će mul na toj plaži biti tvoj, jer samo na tvome mulu se skuplja prava ekipa dok su na ostalima sve sami šonje, šminkeri i mlakonje.
Pritom smo mi mandrili, blitvari i ćušari uvijek imali prednost domaćeg terena koju smo besramno iskorištavali, umišljajući u svojm tikvama da to što svi dolaze na more, automatski i nama samima daje veću vrijednost. Kao vidiš, oni dolaze zbog nas, moš mislit. Tko zna, možda smo zbog toga bili odlučniji, hrabriji, drskiji, pa smo znali ostvariti i poneku pobjedu u gostima bez naročito dopadljive igre u sredini terena.

Ipak, u toj čarobnoj atmosferi plavog ljeta, pod vrelim suncem i mirisnim morem, najbolje rastu tikvice, balancane i iluzije. Dopadanje se preko noći pretvori u simpatiju, a mnoga se simpatija tako lako preobrazi u iluziju vječne ljubavi koja će trajati i trajati, sve do prve rujanske kiše kad se naše velike ljetne ljubavi vrate u svoje Virovitice, Kiseljake, Pragove i Braunšvajge, a ceduljica s imenom i brojem telefona ostane zaboravljena u nekom džepu, oprana na šezdeset stupnjeva, uredno centrifugirana i dovedena u stanje neprepoznatljivosti. Slične se stvari dogode i s ljetnim klapama, ostaju tek lijepe uspomene do nekog novog ljeta.



I zbog svega toga, osmijeh mi ne silazi s lica dok gledam ovog mog švrću kako radosno pliva s ekipom Malih Sunaca, ne samo trogodišnjaka već i velikih prijatelja, koji imaju osam, čak i devet godina, kako se igraju, smiju, ponekad i plaču, i kako već sada uživaju pod ovim ludim suncem dalmatinskim, a još i ne slute što ih sve lijepoga čeka. Oni budni sanjaju svoj san proživljavajući priče koje su iste kao i naše.

Već odavno u meni tinja želja da barem jednom zakoračim i dotaknem svaki otok našeg dijela Jadrana, i ne samo otok, već svaki otočić, greben, hrid ili kamičić, općenito sve što viri iz mora, a ne mrda. Barem svjesno. Pri tom, nije mi samo cilj dosegnuti obalu, rivu ili škrapu, želim se penjati na najviše kote svakog od njih. Istina, trebat će mi malo vremena, no uzimajući u obzir da sam se već popeo na najviše vrhove Čiova, Brača, Hvara, Mljeta, Lastova, Silbe, Drvenika Velog, Malog i još nekolicine njih, ostalo mi je samo, ček ček da izračunam, pišem jedan pamtim pet - evo ga! Tisuću, osamstotina, trideset i šest, uključujući statističku pogrešku. Uf, već sad osjećam da će mi uspon na nju biti zahtjevan. Na pogrešku mislim. Statističku dakako.



Također, odlučio sam da više neću čekati bolja vremena, jer tko čeka najčešće ne dočeka, u pohod krećem odmah, smjesta, iz ovih stopa. Slučajnim odabirom kao sasvim logičan cilj nametnula se Kluda, i to ne neka šiznuta, bezvezna luda, već u glavu - ona Srednja. U Drveničkom kanalu, na potezu od Zaporinovca preko Balkuna, Galere i Pijavice, baškare se čak tri Klude. Mala, Srednja i Velika. Napolitana kupa, akuža ka u trešeti, tri punta za nas.



Eh da, i vrhom Klude Velike svojedobno je gazala moja šandala, tako da onaj broj od gore možemo smanjiti za još jedan. Tisuću osamstotina trideset i pet. Sad će mi bit puno lakše.

Slično kao i starija sestra, Srednja se Kluda ne ističe naročitom visinom, ali nije baš ni za bacit, vrh joj se vinuo do impozantnih dvadeset i devet metara iznad razine mora. Razmišljam glasno, tako zahtjevan uspon iziskivat će postavljanje barem tri visinska logora.

Preplovivši golemo uzburkano more od punte Čiova do njezinih obala, brzim uvidom u meritum stvari, primjetio sam da postoje dva moguća smjera penjanja, sjeverni koji je nešto položeniji, ali najvećim zatravljen, zadračen i ušibljen, te znatno strmiji preko južnog grebena koji je gol i operušan ko konzumna kokoš, bezbrojnim udarima valove s pučine. Uzgred budi rečeno, može li more biti uzburkano ako puše maeštral? Ili jugo? Ili tramontana? Zar ne bi tada uputnije bilo reći da je more uzmaeštralizirano? Uzjuženo? Uztramontanizirano? Oprostite, trabunjam kao po običaju, vraćam se odmah.



Dobro, sad kad sam popio tabletu, možemo nastaviti. Kad bih mogao dronjati i vrteljati se nebom iznad Jadrana, pokazao bih vam da se Srednja Kluda iz visine doima poput velikog leptira. Raskrilio se preko tristo metara a od repa do njuške mjeri obilatih sto. I deset.

Poseban je osjećaj biti na pustom otoku. Mislim, ovo "pustom" moramo uzeti s debelom rezervom, s obzirom na naš antropocentrični kut gledanja. Čovjek, u svojoj samodovoljnosti smatra da ako njega nema na nekom prostoru, onda ničeg nema. Nu!



Tako sam već pri prvim koracima, shvatio da pusti otok buja životom. Odmah su me zaskočile gušterice i to nekakve endemske, crne, zatim opaljeni skakavci pa mravi, a kad sam se donekle privikao na pješadiju, oglasili su se galebovi, čiope, vranci. Ako je suditi po tragovima, na grebenu se skriva pristojan broj nepristojnih kunića.

Nije ni biljni svijet ništa siromašniji, između bezbrojnih grmova kapara, proviruje kadulja, divlja kapula, kupina, a gore bliže vrhu nanizao se red divljih maslina. I to zvuči kao oksimoron, maslina pa divlja. To nema smisla, stoga ispravljam krivi navod - gore bliže vrhu nanizao se red maslina neodređene sorte. Tako je bolje. Čak su i obilato rodile.



Na dijelovima koji nisu prekriveni vegetacijom, uz samo more, na markintama, jasno su uočljive okamine, tragovi života pradavnih vremena.



Netko stručan bi iz ovih oblika vjerojatno razvio čitavu priču, a meni preostaje samo da blejim i pretpostavljam do besvijesti.
Krajem ljeta boje postaju izraženije, nebo više nije onako bjeličasto preprženo kao u srpnju, dobije prepoznatljivu azurnu boju, a divlje cvijeće okiti se zlatnim sjajem.



Za divno čudo, već spomenutih dvadeset i devet metara dosegnuo sam iz kolpa, u jednom pokušaju, tako da sam izbjegao postavljanje visinskih logora.
Stajao sam na vrhu grebena, osvrtao se na sve strane, glumio privremeni svjetionik, osluškivao huk valova koji su dolje tukli u stijene u ritmu Čajkovskog. S povremenim uletima Arama Hačaturjana. Da, da, to je on, definitivno.
Nedaleko od moje krstarice, primjetio sam još jedan usidren brodić. Stajao je na neobičnom mjestu, izložen valovima. Hm, vjerojatno je to neki ronilac, ostavio je brod da se ljuljuška, dok se on ispod mora rekreativno bavi ihtiologijom, htio on to ili ne.
Ostao sam dugo na vrhu, uživao u svakom trenutku. Osjećao sam toplinu na svojoj koži, ugodnu, taman toliku da nije ni hladno ni vruće, kao da te netko drag rukom dotiče.
Nešto kasnije, vratio sam se do broda, ostalo mi je vremena za još jedan mirni kupanjac.



Kad sam odlazio, osvrnuo sam se još jednom prema otoku i učinilo mi se da mi netko maše s onog brodića koji je bio usidren na neobičnom mjestu. Lijepo je vidjeti ljubazne i razdragane ljude. To je taj magični uticaj prirode. Ipak, na drugi pogled sam shvatio da to mahanje sadrži drugačije konotacije. Netko je u nevolji.

Naravno, istog trenutka se u meni probudio duh Miča Bjukenena, pohitao sam prema brodici u očiglednoj nevolji, možebitno i pogibelji. Nije se valjda onom roniocu nešto dogodilo?
Srećom - nije. Iz jednostavnog razloga što nikakvog ronioca nije ni bilo. Na brodiću sam zatekao dvije djevojke. Jedna je imala nježnu svilenu kosu i pjegice na nosu, druga, e sad nemam blagog pojma šta je druga imala. Znam samo što NIJE imala. A nije imala hm, dosta toga.

Englezice su. Oriđinale. Zapelo im je sidro, ne uspjevaju ga otkačiti od dna. Oh, pa to za mene neće biti nikakav problem, objašnjavam im suvereno, znate, dolje under vam je roki dno, nije nikakvo čudo.
Potegnem jednom - hm, ne ide, potegnem opet - vidi vraga, neće! Zamolih ovu djevojku, ne ovu sa svilenom kosom već ovu drugu što je imala sve već što imaju, hoću reći - nemaju, djevojke pod ljetnim suncem, neka upali motor, pokuša zavoziti lijevo-desno, ja ću za to vrijeme držati sidro, trebalo bi popustit. Pametniji uvijek popušta.

Omajgad, dec d sekond problem, veli ona, ne mogu upaliti motor!
Kako ne možeš?
Ma nešto neće.
Neće?
Neće.

Dobro je, razmišljam skoro pa naglas, ovo je već slučaj za Brodospas.

Potežem i dalje sidro, pokušavam, a ova sa nježnom svilenom kosom i pjegavim nosom bodri me i gleda sva ustreptala kao da ispred sebe ima Womenmena. I tako, osokoljen njezinim nastojanjem, osjetim kako se sidro otkačilo i odvojilo od procijepa. Evo ga, viknem slavodobitno, vučem ga gore kao da na udici imam zubaca od sedam kila, a mala svilena skakuće po meni, grli me i ljubi.
Dobro je, rekoh, ajmo sad na sekond problem. Ajmo, slože se i one.

Vrteljam motor, Yamaha pet konja, prilično nova, koji jon đava može bit, gledam osigurač, tu je, drži čvrsto, sve pet, dovod goriva podešen, benzina u rezervaru ima, dobro, potegnem jednom, dvaput, br-br, ali jok! A da nije čok? Spustim ga dolje, pokušam opet i Yamaha kaže - brrrrrrrrr, evo sad ću!
I stvarno, bilo je dovoljno još samo jedno 'm da se začuje pobjedničko bbbrppppppppppp. Super, Svilena je na trenutak ostala zatečena, ali je priliku iskoristila ova druga, sad me ona grli i ljubi, tenkju, tenkju, oooooo, bravo kepten, gud đob, gud đob....

A meni drago, kao ma nije to ništa, sitnica, one zahvaljuju, joooj spasili ste nas. Ajde super cure moje, spasija sam vas, šta je je, a sad moram spasit i sebe. Od napasti.

Pratili smo se do Čelice, one su mi mavale i smijale se, a ja sam samo mava. Dobro aj, tu i tamo bi se nasmija. Od muke. Ježove. Eto ti ga na, kad te oće - neće. Kad te neće-oće. Ko bi ih razumija.

Tu noć je sneveralo
puvalo, grmilo, lampalo
a one dvi Ingležine
spustile se na moje kušine,
cilo vrime su ništo šapjale
i nikako mi mira nisu dale.

Gledam tu malu Kolakicu kako daje intervju Brunu Kovačeviću nakon što je zavrljačila koplje u stratosferu i ne samo da gledam nego ridam ko ljuta godina i mislim se - jebote, pa ti nisi normalan! Plačeš zbog tamo neke male za koju do prije tri dana nisi ni znao da postoji! Ali džaba, oči mi se napunile suzama ko da sam na koncertu Miše Mate Kovača dok pjeva "takav sam rođen i takav umrijeću", cmoljim i gledam ovo dvoje budala na ekranu i svaka njihova rijeć me dira po žicama za koje nisam ni znao da postoje u mom tijelu. Plače mala Kolakica, ona stvarno nije normalna, plače Bruno majketi ni on nije normalan, ko je vidio plakat na radnom mjestu...

Ovo što su napravili naši sportaši na Olimpijadi u Riju je mirakul. Ma koji mirakul, ovo je mirakul na mirakulastu potenciju. Ovo je Mi-Rio-Cool. Sjećam se izjave Bože Maljkovića, velikog košarkaškog trenera i divnog čovjeka kad je u onom naganjaju i općem ludilu nakon trijumfa Jugoplastike u Minkenu tamo osamdesetdevete rekao - čuda se ne događaju, čuda se u sportu stvaraju!

I zapravo, najveće čudo Olimpijade u Riju je to što čuda - nema. Ima samo rada, mukotrpnog i predanog rada momaka i djevojaka, svakog jutra, svakog dana, i petka i svetka, i na Božić u ponoć i na Novu godinu u podne.
Razgalili su nam srca naši sportaši, zaista jesu, i to ponajviše sportaši koji su skoro pa anonimni, sportaši koje nećete prepoznati na ulici, sportaši iz, kako bi neki tikvani rekli, "malih" sportova, sportaši koji za svoj posao ne dobijaju plaću i ne samo da ne dobijaju plaću već moraju založiti sve što su sticale njihove dide i babe kako bi sebi priuštili odlazak na neko veliko natjecanje.

Priznajem, vjera u olimpizam mi se ozbiljno poljuljala kad se onaj blefer Huan Antonio Prdoljak uspio uvaliti u MOO, ali sportaši su ipak nešto drugo. Osvojiti medalju na Olimpijadi - pa to je vrh vrhova. Možeš ti biti sedam puta svjetski prvak, osvojiti ne znam koliko turnira i natjecanja, ali tek na Olimpijadi se pokaže ko ima muda, a ko ne.



A naši sportaši su pokazali svoja, da prostite muda, čitavom svijetu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Zablistali su ponajviše oni tihi, samozatajni, junaci iz kućne radinosti, iz obiteljskih manufaktura. Naši Olimpijci nisu proizvod sustava, njihova pojava je zapravo incident u tom sustavu. Oni su sve što mi nismo. Posebno mi je drago zbog jedriličara. Prije nekih sedam godina, objavio sam post pod naslovom Prvaci svijeta iz tihog obrta, i sve što sam napisao tada, mogu potpisati i danas.

Neprimjetno, posljednjih godina, tu pored nas, stasala je nova generacija sportaša. Generacija zgodnih, pametnih mladih ljudi, koji osim što su potpuno posvećeni sportu kojim se bave, završavaju fakultete, plijene pažnju svojim promišljenim i zrelim izjavama, osvajaju simpatije svojim ponašanjem. Čak i reprezentativci iz loptačkih sportova u kojima smo tradicionalno jaki nisu više mangupi, kafanski tipovi, bezobrazno talentirani, ali potpuno neodgovorni likovi, već umjesto njih dolaze sportaši - intelektualci.

I zbog svega toga, moramo ih slaviti jer su oni dokaz da, ne samo da može postojati, nego već i postoji jedna posve drugačija Hrvatska od one na koju smo navikli, otvorena, radišna, nasmijana zemlja u kojoj rastu junaci novog doba. Djevojke i momci, hrvatski olimpijci, skidam vam kapu, ne samo zlatnima već doslovce - svima, ovih ste nas dana, učinili beskrajno ponosnima!

Svakog dana nakon posla obavezno propješačim par kilometara kako bih barem donekle ublažio posljedice osmosatne "ekranizacije" pa tako marširajući po zvizdanu od Lokvica prema Parapetima prolelujam pored novoustoličene "gradske plaže". Da se razumijemo, ova plaža ima sve ono što suvremena lovoljubna koncepcija turizma nalaže - ležaljke, suncobrane, kabine, tobogane, grudobrane, mogućnost iznamljivanja plažnih artikala širokog spektra djelovanja, kafiće s ugodnom muzikom (sic), mogućnost parkiranja praktički do prvog reda šugamana, uglavnom - sve pet.

Ako je suditi po posjećenosti - gosti, a i mnogi domaći, s radošću su prihvatili transformaciju prostora kojeg je još donedavno krasila čudnovata kombinacija zemljurine, korova i odbačenog građevinskog materijala u mjesto na kojem možeš gradu i narodu izložiti svoj brižno njegovani torzo, a usput se ispržiti, prodinstati, sunčati, a povremeno i brčkati. E tu već nastaje problem.

More uz predivnu gradsku plažu plitko je kao tekstovi novokomponiranih pjesmica dalmatinskih klapa, mutno kao pogled Mladena Grdovića nakon dvije bevande, glibavo kao da je prekriveno fundačom od kave, jednom rječju- nikakvo. Majkemi, dođe mi da se ponaosob ispričam svakom gostu koji je pukom nesmotrenošću zabasao u ovaj dio svemira. Ali dobro, sto ljudih, sto ludih, možda svima njima odgovara, ali ja se na ovakvom mjestu mogu kupati jedino ako slučajno upadnem u more.

Nešto kasnije, kad sam došao doma, palo mi je na pamet da postoji stranica na internetu koja objavljuje mjerenja o čistoći mora na jadranskim plažama i baš me zanimalo je li možda ova "moja" plaža uvrštena u popis onih koji se svakodnevno podvrgavaju kontrolama.
Za divno čudo - jest, a da bi čudo bilo još divnije s tendencijom do plus minus beskonačnosti, kvaliteta morske vode na već opisanoj plaži, ocijenjena je najvišom mogućom ocjenom. Nasred plaže se kočoperi plavi krugić koji, hoće reći - more je ovdje vrhunske kakvoće. Ta nemojte mi kasti!

Štoviše, pregledavajući perlu sastavljenu od plavih krugića duž jadranske obale, na gotovo devedeset i sedam posto naših plaža, more je šampionske strukture, rastura ko Majkl Felps na Olimpijadi. Od 923 uzorka, čak je 895 dobilo "izvrsne" ocjene, tek 15 njih "dobre", a samo 13 žigosanih "zadovoljavajuće".

Meni je to malo sumnjivo. Ajde, nema dileme da je Jadransko more jako čisto, pogotovo na otocima, ali ovo uz obalu, hm...
Pohvalno je i to da se na stranici Kakvoća mora napominje kako se ocjene određuju na temelju kriterija definiranih Uredbom o kakvoći mora za kupanje (NN 73/08) i EU direktivom o upravljanju kakvoćom vode za kupanje (br. 2006/7/EZ).

Oukej, možda kvaliteta, pardon - kakvoća morske vode zaista zadovoljava uvjete iz tih direktiva i pravilnika, ali konačno, zašto mi u ovom slučaju ne bi prešišali europske norme i malo pooštrili uvjete? Ajmo mi dignut letvicu, pa neka Jadransko more bude uzor za sva ostala.

Da ne spominjem koliko mi ovo forsiranje kakvoće naspram kvalitete ide na pimpić. Ajde, kaži ti meni dragi i mili moj čitatelju, kako ćeš "kakvoćanjem" izreć da je jedno kvalitetnije u odnosu na drugo? Mislim, ono...
Srećom po mene, još uvijek se nisam prisiljen kupati na pretrpanim gradskim plažama u najkakvoćastijem moru, sukladno pravilima i direktivama eua, već imam neka svoja tajna mjesta, plažice i škrapice isklesane samo za dvoje. Nađe se tu, dobru trebalo i poneki borić pa se onako fino ušuškate na tepihu od iglica, slušate maestral kako huči kroz krošnje, čitate neko zanimljivo štivo i simultano razmišljate o drugom zakonu termodinamike.



No, za vrućih ljetnih dana postoji još nešto bolje od morske obale. Potrebno je tek jednom namignuti plavom Jadranskom, istaknuti natpis "vraćam se odmah", i lagano zatvoriti morska vrata, pa sporednim cestama i u sporedne ure povući se tek malo u unutrašnjost i potražiti mir na obalama rijeka.





Dok mirno protiče zelena Cetina na vrelom kolovoškom suncu, ćutiš na obrazima ugodnu svježinu vode koja je čudesnom igrom svjetla i tame, izronila iz dubina Dinare i Kamešnice da bi dozibala točno na tvoj dlan. Pa onda još ubereš zreli plod smokve s obližnjeg drveta, približiš ga licu, pomirišeš, zagrizeš i osjetiš slast još jednog ljeta pa samom sebi kažeš - dobro je.

Dok se san ljetne noći ne spusti na oči, odložit ću laku literaturu na kantunal, isključiti lampu, uključiti ometalo za komarce pa ću preko širom otvorenih škura osluškivati kako dolje mrmori jadranska magistrala. Već je gluho doba noći a umorna kolona automobila ispušta ceodva i vuče se ko siroti nogometaš kad promaši penal u polufinalu Lige bedaka.

Sezona je na vrhuncu, vrište naslovi u novinama, pri tom još i boldani, kako bi naglasili važnost trenutka. Turistička sezona se iz godine u godinu izdiže na razinu gotovo nadnaravnog bića, božanstva s financijskog Olimpa, spasiteljice hipoteka, kredita, proračuna i tečaja kune, mnogi se njezini štovatelji, ustreptalog srca i klecavih koljena, uzdaju u njezino veličanstvo, pogotovo kad je pred vrhuncem. Proviruju zaklonjeni u grmlju poput prištavih ćiribimbaša pa se pogledavaju i međusobno bodre šapćući - evo sa'će!

A kako i neće biti pred vrhuncem od tolikog međusobnog čašćenja domaćih i onih koji bi barem na sedam dana htjeli biti domaći, čujem da tu i tamo znaju poletjeti i šake, ali srećom, većina konflikta se zadovolji verbalnim snošajem, hoću reći - traženjem zajedničkog jezika. Ufff, jadni mi s njima, a još jadniji oni s nama. Bojim se da nas jedino coitus interruptus može spasiti.

Stoga mi se sasvim logično i prirodno nametnula ideja provođenja odmora u okvirima vlastitog doma. Između svoja četiri zida, štono bi se reklo. Što mi je zapravo grozna formulacija jer čim mi spomenu ta četiri zida, imam osjećaj da se radi o četiri čudovišta koji se međusobno približavaju sve dok te ne speštaju poput komarca među dlanovima. Hm, evo već drugi put spominjem komarce. Neću više, dajem časnu pionirsku.

Uglavnom, činjenicu da se odmaram u vlastitom domu ne želim širiti na sva zvona jer kako je krenulo, onaj nadobudni uhljeb Krešimir iz turističkog će mi u rekordom roku poslat uplatnicu za boravišnu taksu. Krešo, pozdrav, ma gdje bio.

Volim ja putovanja, nije da ne volim, putovanja su fantastična prilika za učiti, napredovati i rasti u svakom pogledu i oprostite mi na mom francuskom, ali nakon dugogodišnjeg skitaranja, landranja i drumaranja oll-ovr-d-wrld, sa sigurnošću mogu reći da je emocionalni vrhunac svakog putovanja onaj trenutak kad se vratiš doma i sjedneš na svoju WC školjku. Molim lijepo. Čast svakoj, ali nema meni do moje. Moja školjkica moja slobodica.

U međuvremenu, da ne bi netko pomislio da sam se zabunkerirao u svom weceju, povremeno izletim na kakav izlet. Ono, u krugu od stotinjak kilometara, plus-minus.
Tako sam jučer razmišljao i razmišljao i konačno shvatio da sam prema Zadru posljednjih godina nepravedan jer mi se stalno događa da kroz njega samo protrčim. Stoga sam ovoga puta odlučio otići namjenski, bez pritiska, bez obaveza, bez ikakvih vremenskih morši.





Ništa posebno, učiniti đir Kalelargom, popeti se na zvonik svete Stošije, formulirati Forumom, bunariti od tri do pet, pozdraviti Sunce i slušati More.





Potom se povući u hlad, diviti se prirodnim ljepotama, lizuckati sladoled od punča i vrtjeti kućarin po šalici od kave u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.