Dok se san ljetne noći ne spusti na oči, odložit ću laku literaturu na kantunal, isključiti lampu, uključiti ometalo za komarce pa ću preko širom otvorenih škura osluškivati kako dolje mrmori jadranska magistrala. Već je gluho doba noći a umorna kolona automobila ispušta ceodva i vuče se ko siroti nogometaš kad promaši penal u polufinalu Lige bedaka.

Sezona je na vrhuncu, vrište naslovi u novinama, pri tom još i boldani, kako bi naglasili važnost trenutka. Turistička sezona se iz godine u godinu izdiže na razinu gotovo nadnaravnog bića, božanstva s financijskog Olimpa, spasiteljice hipoteka, kredita, proračuna i tečaja kune, mnogi se njezini štovatelji, ustreptalog srca i klecavih koljena, uzdaju u njezino veličanstvo, pogotovo kad je pred vrhuncem. Proviruju zaklonjeni u grmlju poput prištavih ćiribimbaša pa se pogledavaju i međusobno bodre šapćući - evo sa'će!

A kako i neće biti pred vrhuncem od tolikog međusobnog čašćenja domaćih i onih koji bi barem na sedam dana htjeli biti domaći, čujem da tu i tamo znaju poletjeti i šake, ali srećom, većina konflikta se zadovolji verbalnim snošajem, hoću reći - traženjem zajedničkog jezika. Ufff, jadni mi s njima, a još jadniji oni s nama. Bojim se da nas jedino coitus interruptus može spasiti.

Stoga mi se sasvim logično i prirodno nametnula ideja provođenja odmora u okvirima vlastitog doma. Između svoja četiri zida, štono bi se reklo. Što mi je zapravo grozna formulacija jer čim mi spomenu ta četiri zida, imam osjećaj da se radi o četiri čudovišta koji se međusobno približavaju sve dok te ne speštaju poput komarca među dlanovima. Hm, evo već drugi put spominjem komarce. Neću više, dajem časnu pionirsku.

Uglavnom, činjenicu da se odmaram u vlastitom domu ne želim širiti na sva zvona jer kako je krenulo, onaj nadobudni uhljeb Krešimir iz turističkog će mi u rekordom roku poslat uplatnicu za boravišnu taksu. Krešo, pozdrav, ma gdje bio.

Volim ja putovanja, nije da ne volim, putovanja su fantastična prilika za učiti, napredovati i rasti u svakom pogledu i oprostite mi na mom francuskom, ali nakon dugogodišnjeg skitaranja, landranja i drumaranja oll-ovr-d-wrld, sa sigurnošću mogu reći da je emocionalni vrhunac svakog putovanja onaj trenutak kad se vratiš doma i sjedneš na svoju WC školjku. Molim lijepo. Čast svakoj, ali nema meni do moje. Moja školjkica moja slobodica.

U međuvremenu, da ne bi netko pomislio da sam se zabunkerirao u svom weceju, povremeno izletim na kakav izlet. Ono, u krugu od stotinjak kilometara, plus-minus.
Tako sam jučer razmišljao i razmišljao i konačno shvatio da sam prema Zadru posljednjih godina nepravedan jer mi se stalno događa da kroz njega samo protrčim. Stoga sam ovoga puta odlučio otići namjenski, bez pritiska, bez obaveza, bez ikakvih vremenskih morši.





Ništa posebno, učiniti đir Kalelargom, popeti se na zvonik svete Stošije, formulirati Forumom, bunariti od tri do pet, pozdraviti Sunce i slušati More.





Potom se povući u hlad, diviti se prirodnim ljepotama, lizuckati sladoled od punča i vrtjeti kućarin po šalici od kave u smjeru obrnutom od kazaljke na satu.