Gledam tu malu Kolakicu kako daje intervju Brunu Kovačeviću nakon što je zavrljačila koplje u stratosferu i ne samo da gledam nego ridam ko ljuta godina i mislim se - jebote, pa ti nisi normalan! Plačeš zbog tamo neke male za koju do prije tri dana nisi ni znao da postoji! Ali džaba, oči mi se napunile suzama ko da sam na koncertu Miše Mate Kovača dok pjeva "takav sam rođen i takav umrijeću", cmoljim i gledam ovo dvoje budala na ekranu i svaka njihova rijeć me dira po žicama za koje nisam ni znao da postoje u mom tijelu. Plače mala Kolakica, ona stvarno nije normalna, plače Bruno majketi ni on nije normalan, ko je vidio plakat na radnom mjestu...

Ovo što su napravili naši sportaši na Olimpijadi u Riju je mirakul. Ma koji mirakul, ovo je mirakul na mirakulastu potenciju. Ovo je Mi-Rio-Cool. Sjećam se izjave Bože Maljkovića, velikog košarkaškog trenera i divnog čovjeka kad je u onom naganjaju i općem ludilu nakon trijumfa Jugoplastike u Minkenu tamo osamdesetdevete rekao - čuda se ne događaju, čuda se u sportu stvaraju!

I zapravo, najveće čudo Olimpijade u Riju je to što čuda - nema. Ima samo rada, mukotrpnog i predanog rada momaka i djevojaka, svakog jutra, svakog dana, i petka i svetka, i na Božić u ponoć i na Novu godinu u podne.
Razgalili su nam srca naši sportaši, zaista jesu, i to ponajviše sportaši koji su skoro pa anonimni, sportaši koje nećete prepoznati na ulici, sportaši iz, kako bi neki tikvani rekli, "malih" sportova, sportaši koji za svoj posao ne dobijaju plaću i ne samo da ne dobijaju plaću već moraju založiti sve što su sticale njihove dide i babe kako bi sebi priuštili odlazak na neko veliko natjecanje.

Priznajem, vjera u olimpizam mi se ozbiljno poljuljala kad se onaj blefer Huan Antonio Prdoljak uspio uvaliti u MOO, ali sportaši su ipak nešto drugo. Osvojiti medalju na Olimpijadi - pa to je vrh vrhova. Možeš ti biti sedam puta svjetski prvak, osvojiti ne znam koliko turnira i natjecanja, ali tek na Olimpijadi se pokaže ko ima muda, a ko ne.



A naši sportaši su pokazali svoja, da prostite muda, čitavom svijetu, u pravo vrijeme i na pravom mjestu. Zablistali su ponajviše oni tihi, samozatajni, junaci iz kućne radinosti, iz obiteljskih manufaktura. Naši Olimpijci nisu proizvod sustava, njihova pojava je zapravo incident u tom sustavu. Oni su sve što mi nismo. Posebno mi je drago zbog jedriličara. Prije nekih sedam godina, objavio sam post pod naslovom Prvaci svijeta iz tihog obrta, i sve što sam napisao tada, mogu potpisati i danas.

Neprimjetno, posljednjih godina, tu pored nas, stasala je nova generacija sportaša. Generacija zgodnih, pametnih mladih ljudi, koji osim što su potpuno posvećeni sportu kojim se bave, završavaju fakultete, plijene pažnju svojim promišljenim i zrelim izjavama, osvajaju simpatije svojim ponašanjem. Čak i reprezentativci iz loptačkih sportova u kojima smo tradicionalno jaki nisu više mangupi, kafanski tipovi, bezobrazno talentirani, ali potpuno neodgovorni likovi, već umjesto njih dolaze sportaši - intelektualci.

I zbog svega toga, moramo ih slaviti jer su oni dokaz da, ne samo da može postojati, nego već i postoji jedna posve drugačija Hrvatska od one na koju smo navikli, otvorena, radišna, nasmijana zemlja u kojoj rastu junaci novog doba. Djevojke i momci, hrvatski olimpijci, skidam vam kapu, ne samo zlatnima već doslovce - svima, ovih ste nas dana, učinili beskrajno ponosnima!