Znaju tako s jeseni na naše ulice nabasati neki sumnjivi tipovi, maskirani kravatama, umjetnim zubalima i stranačkim iskaznicama. Vrludaju posvuda, penju se na povišena mjesta i vrebaju naivne građane. Zapravo ih nije lako svrstati u određenu kategoriju, čak se i mišljenja stručnjaka dosta razlikuju. Dok će ih predstavnici turopoljske škole svrstati u križance uličnih zabavljača i drumskih razbojnika dotle će ih znanstvenici s instituta za maglu i promaju smjestiti u posebnu granu humanoida koja porijeklo vuče direktno od homo erectusa.
Odlikuju se zavidnom upornošću i rijetko viđenom nasrtljivošću. Nije im dovoljno što su se već proželi u sve pore društva nego se pod krinkom trgovačkih putnika nastoje uvući čak i u naše domove.
Zalupiš mu vrata ispred nosa, eto ti ga trenutak kasnije na prozoru. Spustiš rolete u zadnji čas, on već nasrće dolje na vratašca za mačke. Začepiš mu vratašca za mačke, a on već skače na vrh dimjaka. Iskopčaš TV, radio i internet, pojavi se u nekom hop-cup prozorčiću zaostalom u historyju.
Svjestan da protiv takvog protivnika nemaš ništa efikasnog, dopustiš mu samo jednu rečenicu. A on će kao iz puške - dosta je korupcije, nezaposlenosti i siromaštva!
I tebi sinko - poželiš mu sve najbolje i ispratiš ga u tamnu noć.

Dakle, ako sam dobro shvatio, oni bi suzbijali korupciju, srezali nezaposlenost i odagnali siromaštvo!
Bože, budalastog li programa za izbore. Ne znam kako vama ali meni sve ovo zvuči strašno. Zašto suzbijati ili čak zabranjivati nešto što je toliko prirodno ukorjenjeno u naše biće da je postalo gotovo neodvojiv dio nas.
Zabraniti korupciju isto je kao i zabraniti troskot ili kupinu. Možeš ih eventualno srezati preko zime, ali već slijedećeg proljeća, čim malo zatopli, buknu još većom snagom iz odmornog tla. Možeš se praviti i da ih ne vidiš, oni će i dalje rasti.

Štoviše, mišljenja sam da korupciju za početak treba dekriminalizirati, a zatim je zdušno poticati, dati joj zasluženi dignitet i postaviti je na mjesto koje zaslužuje. Koristi od legalizacije korupcije bile bi višestruke. Kao prvo, ne bi dolazilo do neugodnih scena kad nekom guzonji na položaju tutnete plavu kovertu u stražnjii džep, a on se smrtno uvrijedi, razrogači oči i usplahireno kaže - zašto tako malo?
Drugo, drastično bi se srezale liste čekanja u zdravstvu. Zašto čekati na pregled kod specijalista deset mjeseci? Do tada ko živ ko mrtav. Ovako fino podmažete na pravo mjesto, spasite život i sebi i svojim bližnjima a širu društvenu zajednicu oslobodite troškova vašeg liječenja.

Osim toga, davanje mita je gotovo isto kao i davanje počasti. Ne može svatko primati mito, samo najugledniji članovi društva. Iskreno vam kažem, ja bih bio sretan da mi netko ponudi mito, tada bih znao da sam konačno uspio u životu. A ovako - tjah, lišina bio lišina ostao.

Ipak, ne bih stvari olako prepuštao stihiji. Svaki čin mita i korupcije, bio on isplaćen u gotovini, robama ili uslugama bio bi evidentiran, zaveden klasom i urudžbenim brojem te sa svim potrebnim papirima uredno proveden kroz porezni sustav. O stopama poreza na korupciju još bi se dalo razgovarati. Oni ne smiju biti preveliki već poticajni. Također, bilo bi zgodno kad bi se početkom godine u periodu mrtve turističke sezone organizirala gala - večer na kojoj bi se podijelile nagrade najuspješnijim korupcijskim pregaocima i to u različitim kategorijama. Državna politika, lokalna uprava i samouprava, sudstvo, zdravstvo, prosvjeta i šport, a posebno bi cijenjena bila nagrada za najbolju korupcijsku aferu. S vremenom bi se i ustalila nagrada za životno djelo.

Svi pobjednici bi dobili i zlatni kipić kojemu ime tek trebamo smisliti.

Što se nezaposlenosti tiče, i to je pojava koju bi morali maksimalno podržati. Trebalo bi težiti društvu u kojem bi svi bili nezaposleni. Pa dajte molim vas, razmislite malo koja je danas najugroženija skupina društva. Zaposleni naravno! Svakodnevno su izloženi stresu, atmosferilijama i profesionalnim bolestima. Svi ih ganjaju, razvlače, potežu za vime i muzu. Eto primjerice iz vlastitog iskustva znam, u svojim formativnim godinama stekneš nekakvu naobrazbu, diplomiraš, čak dobiješ pravo prišiti ono "ing" ispred svoga imena, s vremenom se zaposliš i što te tamo dočeka - mobing, bulying, u posljednje vrijeme čak i scrapping. Jesi htio biti ing, eto ti sada! Šta si kazo, dipl,ing? E pa dipli ga sad! Osim toga, zaposlenost je jedan od najjačih generatora stvaranja društvenih razlika. Zaposleni imaju ograničenu slobodu kretanja najmanje osam sati svakog dana, dok su svi ostali slobodni kao šojke.

Siromaštvo također. Zašto bi siromaštvo trebalo biti negativno? Pogledajte samo listu zemalja poredanih prema indeksu sreće. Na prvom mjestu je Kostarika, potom Vijetnam, slijede Kolumbija, Belize, El Salvador, pa Jamajka, Panama, Venezuela, Gvatemala i tako dalje.

Što bi onako na prvu loptu, da nemate pojma o kakvom se istraživanju radi, pomislili za ove zemlje? Jesu li bogate ili siromašne? Hm, možda čak i jesu bogate na neki način, ali razloge njihovog bogatstva mi očito ne umijemo pojmiti. A nekako slutim da bi još bolje rezultate za indeks sreće pronašli među ljudima koji žive direktno s prirodom, bez doticaja novca, nafte, oružja i inih blagodati civilizacije. Oni koji bi po svim kriterijima bili svrstani pod siromašne. Samo likovi koji provode ova ispitavanja do njih uopće ne mogu doći pa njihov indeks sreće strpaju pod statističku pogrešku.

Eh moj Alberte, bio si u pravu.

Dok si mlad i zelen, mozak ti je čist i neopterećen, pa si sposoban upijati sve i sva kao da si krapanjska spužva. Sjećam se kao da je jučer bilo, imao sam osam, možda devet, ali sam i u ponoć i u podne, mogao kao iz puške ispaliti prvu postavu Hajduka – Mešković Džoni Rožić Peuzović Holcer Buljan Žungul Mužinić Oblak Jerković i Šurjak. Čak i danas ovo zvuči moćno poput najbolje poezije, vine se u visine s Rizahom, Wilsonom i Vedranom, huči brzim ritmom poput moćne lokomotive kroz vezni red pa završi rimom na kraju s Oblakom Jerkovićem i Šurjakom.

Zajedno s jedanaestoricom veličanstvenih često je nastupao i Mario Boljat, dobar, kako mnogi treneri vole kazati – klupski igrač, koji je najčešće ulazio s klupe, i to s brojem trinaest na svome dresu. Tada nije bilo šaranja i personaliziranih brojeva kao danas, točno se znalo po broju na dresu tko je tko i tko je što. Od vratareve jedinice do jedanaestice u vlasništvu lijevog krila u startnoj postavi, broj dvanaest su u pravilu imali rezervni golmani, dok bi se igrači s klupe rasporedili od trinaestice do sedamnaestice.
Splitska publika, poznata po istančanom smislu za uvatiti nekoga u đir, vrlo brzo je smislila i nadimak za Maria Boljata – Kalimero. Sjećate li se glavnog junaka omiljenog crtanog filma, crnog pačeta s kapicom od ljuske jajeta koje hoda svijetom i viče – to je nepravda, to je prava pravcata nepravda! Naravno da se sjećate.

I zaista je bila velika nepravda što je Kalimero sa Starog placa uvijek ostajao nekako u drugom planu, kao da ga je ta (ne)sretna trinaestica obilježila za sva vremena.
Zanimljivo, kad se početkom osamdesetih zahuktala „kontrarevolucija“ na Kosovu , naprasno je s malih ekrana nestao mali crni antijunak s bijelom kapicom preko glave koji viče „nepravda, nepravda“, a nekako u isto vrijeme okončala se i nogometna karijera Maria Boljata, vječne Hajdukove trinaestice.

Vjerojatno bih i ovoga puta ostavio Boljata i Kalimera u labirintima zaborava da mi nekidan, dok sam pratio izvještaje s utakmica ovosezonske Lige prvaka, nije u oko upala neobična stvar – naime, u niti jednoj ekipi nisam mogao primjetiti igrača s brojem trinaest! Danas kad nogometaši imaju slobodu da sami odaberu broj na dresu po kojem će uostalom, biti prepoznatljivi, gotovo se nitko više ne usuđuje sprijateljiti s tom famoznom trinaesticom. Zašto? Zbog zle sudbine? I što je posebno zanimljivo, čak i kad naiđeš na neku od njih, shvatiš da je danas najviše vole vratari. A vratari su, to je dobro znano, oduvijek bili onako, na svoju ruku, da ne kažem – munjeni.

Kad smo već kod vratara, vratimo se još jednom u današnji Split. Između brojnih znamenitosti kojima se diči „najlipji grad na svitu“, uvijek se na mala vrata provuče i gradsko saobraćajno poduzeće maštovitog naziva „Promet“.

Neki ga hvale, rijetki kude (k'o sve lude), ali htjeli mi to priznati ili ne, brojne Prometove linije ipak na svoj način ocrtavaju krvotok, ne samo grada već i šire okolice. Ako se odlučite na putovanje javnim prijevozom, neke ćete autobuse čekati kraće, neke duže, a u ove potonje se bez sumnje može svrstati i linija pod rednim brojem, pogađate već – 13.

Štoviše, neka vas ne začudi ako vam za vrijeme čekanja Prometovog autobusa broj 13 izraste brada kao u Karla Marxa, a vi sami steknete sve uvjete za starosnu mirovinu. Zašto? Zato što u Splitu gradu, autobusna linija broj 13 – ne postoji. Postoji linija broj 12 (Sveti Frane – Bene – Meje), postoji 14 (Ravne njive-Dubrovačka-HNK) postoji još mnogo njih ali trinajstice – nema. Jednostavno je preskočena!

Postoji međutim još bezbroj primjera u kojima smo jedan najobičniji broj proglasili nesretnim, možda ne baš klasično nesretnim, ali u svakom slučaju, diskriminatorski smo odredili da taj broj nosi sa sobom nešto što bismo, onako šatrovački nazvali pegulom, baksuzom ili malerom. U ozbiljnom rječniku taj pojam zlosreće ne postoji. Hm, službeni jezik nam je siromašan i srećom i nesrećom.

Zašto je taj nesretnik od broja postao toliko omražen? Je li tako samo u zapadnjačkoj kulturi ili „all over the world“? Kažu neki kao, na posljednjoj večeri je bilo 13 uzvanika s tim što je taj trinaesti bio glavom i bradom Juda izdajnik . Ma nemojte mi reć! Čisto sumnjam da su prije večere uzvanici uzimali brojeve kao da čekaju pregled kod dermatologa. Po čemu je upravo Juda trebao biti taj trinaesti? To je mogao biti bilo tko.

A tek fame s petkom trinaestim. Kao, to je strašno, svašta se ružnoga tog dana dogodi. Što se dogodi? Zar nisi čuo, pao avion. Gdje? Tamo negdje u Tunguziji. Ostalim danima ne padaju avioni. Što još? Susjed Đuro psihopat vreba u grmlju sa sjekirom.
Koga vreba? Nea'm blage, ali vreba. Baš sa sjekirom? Ouje! I to samo kad je petak trinaesti? Yap! O, pa to onda i nije toliko strašno.

U čemu je tajna? Možda zbog toga što je broj 13 prost broj. Toliko je prost i nepristojan da nitko ne želi u „deal“ s njim. Potpuno je izopćen iz društva, odnosimo se prema njemu kao prema onom rođaku, sitnom šverceru i kokošaru čije ime nikad ne izgovaramo glasno na obiteljskim okupljanjima. Djeljiv je samo s jedinicom i sa samim sobom. Mislim, broj 13 je djeljiv, ne onaj rođak kokošar. Ipak, postoji još bezbroj prostih brojeva, ali zašto se jedino trinaestica nalazi na stupu srama?



S druge strane, u matematici postoji pregršt lijepih stvari, skladnih nizova i redova, omjera i razmjera koji definiraju svijet oko nas. Omjer koji se smatra savršeno jednostavnim ili jednostavno savršenim je onaj u kojemu se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini, to jest zbroju manjeg i većeg.

Prevedeno na jezik brojki, to izgleda otprilike ovako - svaki broj u nizu bit će zbroj dvaju prethodnih brojeva. Dakle -1,1,2,3,5,8,13,21,34,55,89 i tako do beskraja. Prosto znano kao Fibonaccijev niz.

Kad ove iste omjere prebacimo u konkretne slike i oblike dobijemo takozvani Zlatni rez, omjer zastupljen u mnogim prirodnim oblicima, a obilno korišten u slikarstvu, kiparstvu, graditeljstvu i još mnogim sferama života. Cvijet se primjerice razvija po principu Zlatnog reza, školjka sa morskog dna također. Zapravo, točnije bi bilo reći – puž sa morskog dna, ali školjka zvuči nekako posebnije. Pogotovo kad tu školjku ili puž prislonimo na naše uho pa čujemo zvukove dalekih oceana i valova koji se razbijaju o morski žal.

More zarobljeno u školjci, ah kako je to romantično! Eh da, romantično jest, sve dok se u priču ne umješa znanost. Koja kaže da školjka ili puž, za ovu priču svejedno, ne prozvodi apsolutno nikakav zvuk. Kako ne proizvodi? Lijepo! U nekakvom institutu, laboratoriju tamo u Masačjusetsu ili tko zna već gdje, proučavali su koljke u savršeno akustičnim uvjetima i to sa najsuvremenijim instrumentima i definitivno je potvrđeno da nikakvog šuma valova unutra nema. Ma daaaj? A palme, plaže, ukulele, piroge, djevojke zanosnih bokova sa vijencima od cvijeća na glavi? Nič!

Pa što to mi čujemo kad školjku prislonimo na uho? O da, čujemo upravo to – naše uho. Školjka, pardon - puž u našem uhu, i onaj s morskog dna oblikovani su po istom matematičkom principu, oni u sebi nose istu jednadžbu, upravo onaj princip zlatnog reza i zato se među njima javlja rezonanca koja dok dođe do naših malih sivih ćelija zvuči kao šum mora. Mora, medija koji je prapostojbina svih živih bića na ovom planetu.

Zar to nije čudesno? A jeste li primjetili da se u onom aritmetičkom nizu koji opisuje Zlatni rez, nalazi upravo i naš prezreni broj 13? Da, da, eno ga između 8 i 21. E, pa molit ću lijepo, broj koji sudjeluje u nečem tako čudesnom, zasigurno ne može biti nesretan. Točka.

Nekada su ljetni praznici znali trajati i po tri mjeseca i to je bila sasvim pristojna mjera za mjeru, a ja sam, ni sam ne znajući kako, uspio razdoblje između završetka prvog i početka drugog razreda škole razvući na tri godine. O da, kako ideš stariji, vrijeme sve brže leti tako da je ovaj odnos tri naprema jedan, zapravo realan.

Moram priznati da je ugodan osjećaj vratiti se u školske klupe. Figurativno rečeno, naravno. Jer u školi kreativnog glupiranja klupa nema. a sve da ih i ima, kako bi se itko mogao vratiti u klupu? Za ugurati se u onaj prostor predviđen za udžbenike i radne bilježnice, trebalo bi imati vještinu indijskog jogija i ne više od sedamnaest i po kila. Stoga bi bilo pravilnije reći - vratio se na stolac pored škole klupe. Bulaznim naravno, očito previše slušam jezične savjete na Hrvatskom radiju.

Uglavnom, uvodni sat je prošao u ugodnom ozračju, razrednica je bila srdačna i razgovorljiva, a učenici preplanuli i brkati. Barem neki od njih. Dogovorili smo uvjete daljne suradnje, podijelili zadatke za domaći rad i razišli se u miru, kako i priliči.
Na izlasku iz školske zgrade, razmjenio sam nekoliko rečenica s markantnim Marjanom, izglednim kandidatom za predsjednikom razreda. Marjan voli vino žene i pjesmu i općenito sve što love mladi. Osim toga, primjetiio sam da ima brze reflekse i dobar vid, a intenzivno prati i temperature zraka i mora. To je dobro.

Pozdravio sam se s Marjanom, pričekao ukazanje zelenog čovječuljka pa prešao na tamnu stranu ulice. Tek stopu iza mene pratio me ne isuviše jasan osjećaj nelagode, gotovo da sam mogao osjetiti njegov dah. Zapravo, učinilo mi se kao da sam nešto zaboravio, a nisam siguran što točno.
Zastao sam, anzipao pederušu i gotovo bez gledanja prekopao po njoj. Opipao sam mobitel, novčanik, blokić za pametne misli i tri mrve nečiste savjesti. Dobro je, sve je na svom mjestu.

Krenuo sam dalje. Nisam sebi mogao objasniti što se događa. Noć je bila topla, grad se kupao pod mjesečinom zagrljen tišinom a ja se nikako nisam uspjevao riješiti tog čudnog osjećaja, vukao se za mojim cipelama kao mlohavi đon.

Srećom, ne postoji tolika količina tjeskobe koju ne bi mogao neutralizirati jedan odvratno masan topli sendvič sa šunkom, topljenim sirom, tartar umakom, kukuruzom i krastavcima.
Eh, lako je tako kad znaš da se tek pedesetak koraka dalje nalazi jedan junk-food kontejner maštovitog imena Popaj. Tamo imaju dobru klopu. Istina, ne poslužuju špinat u konzervama, ali sve ostalo je dobrog okusa.
Prilazeći Popaju, primjetio sam da nitko ne čeka red što me iznenadilo. U ovo doba noći, uvijek je krcato. S druge strane, bio sam zadovoljan, neću morati dugo čekati.

Došao sam do pulta, provirio kroz otvoreni prozorčić, ali unutra nije bilo nikoga. Ni Popaja ni Olive ni Kiće ni Badže. Hm, postalo mi je jasno zato nije bilo reda ispred... Ali, što se dogodilo? Da nije uletjela inspekcija min-fina? Ili sanitarna? Privukao me miomiris još tople lepinje koja se baškarila pored friteze. Hm, pomislio sam, a da se uvučem unutra i maznem tu lepinju, napunim deset ćevapa, luka i ajvara? Gladan sam ko vuk. Umalo nisam odolio iskušenju, jedva sam se suzdržao, oprezno sam se okrenuo oko sebe. Jednom, dvaput, možda je ovo sve namješteno, možda me vreba skrivena kamera?
Stoga sam odlučio reprogramirati glad barem na neko vrijeme i spustiti se do Firula, znam da tamo ima jedna buža u kojoj poslužuju odlične tortilje s piletinom.

Međutim, već nakon nekoliko koraka opet se pojavio onaj osjećaj napola odlijepljenog đona. Nešto nije u redu, neobično je tiho. Istina, ovo je miran kvart, ali tek mi je sad došlo u glavu da putem nisam sreo ama baš nikoga, čak ni automobili nisu prolazili ulicama. A da nije neka važna utakmica na televiziji? Kvalifikacije za europsko, svjetsko, ili barem prvenstvo sjeverne hemisfere? Ma da, Sigurno je to.
Uskoro sam se našao pred malom kućom. Premda imenom podsjeća na kućicu iz Crvenkapice, više je nalik kapsula-hotelu u kojem poslužuju tortilje. Prošla me lagana jeza kad sam shvatio da ni ovdje nema nikoga. Navlas isto kao i kod Popaja. Lokal je otvoren, ali nema ni gostiju ni zaposlenih, čak ni pomoćnog osoblja.

E ovo je već previše, ušao sam unutra otvorio frižider, izvadio jednu tortilju i bacio je na teflonku, minutu-dvije, tek toliko da omekša. A kad sam već tu, napravit ću na brzinu umak od piletine. Ako netko i uleti, smislit ću opravdanje, reći ću da sam bio u pogibelji.

Zažutio sam kapulu na maslacu, dodao piletinu, a kad je uhvatila boju, sasuo sam nekakve žuto-zelene začine, malo passate od poma i pola konzerve fažola. Prosuo još malo čilija i mmm, bit će to za pet.
I stvarno je i bilo. Sjeo sam na barsku stolicu ispred lokala, mumao tortilje i uživao u tišini. Ko ovo more platit? Ja sigurno neću. Mislim, kakav je ovo načim, da gost sam sebi mora spremat večeru pa da još i platim za to. Nou čens. A i hladno pivo je baš dobro leglo. Milina...

Najeden i napojen, krenuo sam laganom uzbrdicom. Ulice su i dalje bile prazne. Utakmica očito još nije završila. A nismo zabili niti jedan gol. Čuo bih da jesmo.



A možda i nije utakmica? Jučer je bio Dan neovisnosti, sutra je svjetski dan jaja, pa su građani spojili praznike i otišli na svoja sela. Ma to je to, nema drugog objašnjenja.
Prošao sam pored bolnice. Rampa je bila spuštena, glavna porta zatvorena, ispred Hitne neuredno parkirano nekoliko kombija sa crvenim križem. Sve je u mraku, tek tu i tamo žmirka zeleni natpis EXIT.
Ovo je sad postalo već jako sumnjivo. A da se ebeteola nije spustila u grad? Sigurno su otkrili virus te strašne bolesti, za ona tri sata koliko smo čamili u podrumskim prostorijama škole, bez vrata, bez prozora i dodira s vanjskim svijetom, tko zna, možda su upravo tada objavili tu vijest i proveli evakuaciju stanovništva.

Ipak, ne razumijem čemu panika jer ebeteola i nije tako rijetka bolest u našim krajevima. Čuo sam da ebeteola ponajviše pogađa prijevremene umirovljenike, mlađe punoljetnike i bandidate za premijera pa se nisam ni cijepio.
Odlučno sam krenuo Poljičkom cestom prema istoku. Preda mnom se izdužio zeleni val, hodao sam po sredini ceste i uživao. Ovo je tako dobar osjećaj. Držao sam se crte koja razdvaja prometne trake, zamišljao da je to greda za gimnastičare s koje ne smijem pasti i to me jako zabavljalo. Bez buke automobila i smrada iz auspuha, ovo bi moglo biti ugodno mjesto za življenje.

No, sa svakim novim raskršćem, tišina je postajala sve nepodnošljivijom. Da sam negdje u planini ili na pustom otoku, tišina bi bila sasvim prirodna stvar, ali grad nije stvoren za tišinu. Čak i usred mrkle noći, čuješ kako grad diše. A sad - ništa. Okovi tišine prijetili su da zdrobe zgrade, ulice i trgove.

Tek negdje kod Prime3, učinilo mi se da čujem tupi zvuk koji se ponavlja u nepravilnim razmacima. Zvuk je dopirao s obližnjeg igrališta. Spremno sam pohitao da vidim o čemu se radi.
Tamo na igralištu, u mraku, neki je čovjek igrao košarku. Sam. U mraku sam mogao nazrijeti tek njegovu siluetu. Gađao je loptom prema košu čas s jednog čas s drugog kraja terena. I svaki put je pogađao. Zapravo, obruč se u tami i nije mogao vidjeti ali po zvuku mrežice - cap, znao si da je ušla na pravo mjesto.

Prišao sam mu, pozdravio ga i upitao:
Šta se događa?
Evo vježbam za audiciju. Cap
Audiciju? Valjda misliš - za utakmicu?
Ne, ne, dobro si čuo, sutra imam audiciju za jednu meni vrlo važnu predstavu. Cap
Pa čekaj, zašto onda igraš košarku?
A zašto ne? Ponavljam tekst u sebi i gađam koš. Tako se bolje koncetriram na ono što me čeka sutra. Cap
Ahaaa, ti si dakle - glumac?
Ne, ja sam Učitelj. Cap
O ho ho ho, učitelj? Pa sad, kakvo vam je stanje u prosvjeti, nije ni čudo da se morate krpat faturetama.
Pogledao me mješavinom prezira i žaljenja. Ništa nije rekao. Cap.

Ipak, nisam želio odustati.
Što se ovo događa oko nas?
Što se događa? - odgovorio je kao da nema pojma o čemu govorim.
Pa kako to da nema nigdje nikoga?
Ima!
Nema
Ima!
Kako ima? Od Rive do Splita 3, nisam vidio nikoga, nema ni žive duše.

Zastao je, prislonio loptu na bok, prišao mi i kao u povjerenju rekao.
Tebi se samo čini da nikoga nema. A znaš zašto? Zato što misliš samo na sebe. Nosom paraš nebo. Nitko ti ne treba. Ti si sam sebi dovoljan. Zato i ne vidiš nikog drugog. A što je najsmješnije - ne vidiš ni sebe.

Htio sam se pobuniti, htio sam mu reći da to nije tako, htio sam mu reći.... nešto, ali mi je glas zapeo u grlu. Očito sam dobro zapapario tortilju. Poželio sam se probuditi. Ali nisam. Cap.

Između mnoštva rečenica, doskočica, odskočica i pošalica koje frckaju našim vrlo osobnim eterom, tek se rijetke uspiju žutom pribadačom zakačiti za naše misli. Srećom da je tako jer tko bi ih uspio nositi baš sve, to ne bi bilo nimalo zdravo.

Jedna od onih koja mi se ne samo zakačila već i urezala u srce i u čiju sam se istinitost uvjerio nebrojeno puta glasi otprilike ovako - Daleko na pučini i visoko u planini nećeš naići na loša čovjeka. I to je zaista tako. Koga god sam sreo tamo daleko pod jedrom iza zadnje hridi gdje više ničega nema, samo prostranstvo, ponekad plavo, ponekad sivo, fluidno i neuhvatljivo, taj je imao u sebi "ono nešto", običnim riječima teško objašnjivo. Pokušavao sam odgonetnuti tajnu i nikako nisam uspjevao, ali tek na kraju kad sve oduzmeš i zbrojiš, možeš pronaći zajednički nazivnik pa reći - oni uvijek idu korak dalje, oni uvijek plove valom iza vala.

Ponekad se pitam - mogu li samo dobri među nama napraviti taj korak dalje, ili te iste ljude kakvi god oni bili, upravo pučine, daljine i visine na neki začudan način odobre. Hm, navijam za ovo drugo. U dodiru iskonskih sila, čovjek može odbaciti ljušturu koju mu nameće svakodnevica i konačno biti onakav kakav uistinu jest.

S kovitlacom misli u glavi, stajao sam tog jutra u listopadu na obali mora i pogledom tražio daljine. Preko pučine se nije moglo, gusta koprena oblaka obojila je horizont čelično sivom.



Okrenuo sam se na drugu stranu i u odbljesku mora prepoznao planinu. I nije mi trebalo dugo. Osjetio sam da moram gore. Odlučio sam da mi to treba.

Nisam imao predodžbu kako ću i dokle ću. Zapravo, ponio sam u ruksaku jednu želju, ali nisam je se usuđivao glasno izgovoriti da se ne bi skotrljala natrag i prije no što bi dostigla cilj. A cilj je ovoga puta bio Jabukovac, jedan od skrivenih mosorskih vrhova, koji se izdiže kao otok u moru uzburkanog krša a nalazi se točno na pola puta između nigdje i negdje. Upravo su ovih dana na padinama Jabukovca moji vrijedni Mosoraši podignuli novo planinarsko sklonište. Nisu žalili ni truda ni volje ni vremena da bi oživjeli dio planine u kojeg su do sada tek rijetki zalazili. Ponajviše speleolozi jer su upravo sjeverni obronci Mosora prepuni procjepa, tajnovitih kanala i dubokih jama.




Put do Jabukovca uopće nije jednostavan. Od Doma na Ljuvaču preko Gajne do strmog grebena koji spaja najviše mosorske vrhove pa onda preko na drugu stranu, u već naslućeno carstvo oštrih škrapa za koje kad ih pogledaš ni sam ne znaš jesu li stalno tako ljute ili su takve samo sada kako bi negostoljubivim gestama odvratile od nauma nadobudne buzdovane kao što sam i ja.

Hodajući po rubu oštrice imaš dojam kao da si se pretvorio u čačkalicu koja čačka po razjapljenim raljama morskog psa. Samo jedan pogrešan korak bit će dovoljan za zlokobni "cap".



Ipak nije svako zlo za zlo, jer ti surov krajolik napumpa dodatnu dozu hormona zaduženog za oprez pa na koncu kao i u matematici, minus i minus odskoče u plus.
Pogotovo kad ti se iznenada kao na dlanu otvori pogled na malenu udolinu s novoizgrađenim skloništem.



I ono što je posebno lijepo - sklonište je nazvano po Hrvoju Dujmiću, našem Mosorašu, gorskom spašavatelju, doktoru znanosti, sveučilišnom profesoru, izuzetnom čovjeku u svakom pogledu. Okrutna bolest otela nam ga je u lipnju prošle godine. Štono bi se reklo - u naponu snage.



Hrvoje je proletio poput meteora kroz naše živote, mnogima je osvijetlio put, a da toga nisu bili ni svjesni dok je on bio tu. Tko zna kako i zašto onaj gore ponekad posloži svoje kockice na način samo njemu znan.
Spomenuo sam na početku ljude. One koje srećeš visoko u planini. Nikad na Mosoru nisam sreo toliko ljudi kao danas. I to ne na onim donjim "balotaškim" livadama nego upravo gore, pod samim vrhovima do kojih je najteže doći. Unatoč snažnom jugu i oblacima koji su zastrli pogled, srca su bila puna. Bježeći od ljudi, pronašao sam čovjeka.

Planinarenje više nije moda, čak ni stil života, planinarenje danas postaje normalna stvar, kao dobar dan, kao pranje zubiju, naravno ne onih od morskih pasa.
I to je dobro.
I to je lijepo.
Daleko na pučinu i visoko u planinu. Tamo nam je ići.

Svako ljudsko čeljade kreće se kroz život na različite načine. Umjereno pravocrtno ponedjeljkom do oštro krivudavo četvrtkom, često isprekidano, nasumično, pojedinačno, ponekad čak i rafalno. Ipak, jednom mi jedan mudrac kojeg sam sreo na dnu Marmontove dok je žnjopao kokice rekao - stari moj, najvažnije ti se kretat u krugovima!

Priznajem, ostadoh iznenađen jer mi misli trenutno poletješe u najmlađe dane kad sam silne sate treninga potrošio nastojeći manje ili više vješto voditi balun unutar velike iscrtane osmice na betonskom platou između tribina lokalnog nogometnog kluba. Ispočetka je bilo zanimljivo, ali s vremenom sve manje uzbudljivo dok nije preraslo u dosadu. A tako sam bio željan pravog, velikog travnatog terena sa iscrtanim šesnaestercem, zastavicama u kutovima igrališta i brankama koje su mi se tada činile širokima poput krila aviona.

Koliko sam puta željno iščekivao trening prve ekipe jer su jedino oni, veliki dečki imali dozvolu konzumirati travu jel' (ili se barem valjati po njoj), pa da se onako kao slučajno uvrzmam među njih, ali bi me trener, suhonjavi kolerik spužvastog lica i žućkastih zubiju smjesta vratio na betonski plato s omraženom osmicom.

Nešto kasnije, otkrio sam da postoji još nekoliko okruglih brojki, čak i slova po kojima se može trčkarati i gurkati bubamaru. Najprije lijevom, potom desnom pa malo naizmjenice. Sve do kraja kad nemaš više kud. Osim unatrag.

Općenito, kod kretanja u krugovima i kružocima, bili oni sportski, umjetnički, radnički ili poduzetnički, postoji realna opasnost da se uljuljkaš u lažnu sigurnost okruženja uvijek istih lica ili tjelesa. Stoga je važno prepoznati simptome na vrijeme jer se od silnog cirkuliranja ili cirkusiranja počesto zna zamantati u glavi. A kad se glavi zamanta, prvo otkažu noge. Kod nogatih stvorenja to može stvoriti ozbiljan problem, za razliku od onih gmižućih, ali opet, tko zna kako je tim jadnim stvorenjima kad im počnu klecati koljena.

Da ne duljim do besvijesti, pozvali su me iz jednog šarmantno okruglog kruga na citiram, "ranu večeru", što god to značilo. Ispočetka mi se učinilo da sam čuo "radnu večeru" pa sam već razmišljao kako ću navući na sebe kombinezon i čizme, ali srećom, domaćica Ines je već sljedećom rečenicom fino otklonila nedoumice. Zacvrkutala je na telefon - dres kod kežual, izvoli se nacrtati na mojim vratima u pet do sedam.

Bojeći se da ne zakasnim, krenuo sam na vrijeme. U sedam do sedam. Šalim se, ovoga sam pita zaista krenuo dovoljno rano. Ne volim kasniti, i nikad ne kasnim. Hoću reći - ne kasnim namjerno, ali kvragu, uvijek mi se nešto dogodi na putu. Ili se pokvare semafori, ili vodovodlije nešto kopaju ili cestari asfaltiraju, ili pingvin pretrči cestu pa izazove pometnju, uglavnom, svakog puta me nešto omete u naumu da stignem u dogovoreno vrijeme.

No ovoga puta sam krenuo dovoljno rano, nije bilo gužve na cesti, semafori su se savršeno otvarali, tako da mi je palo na pamet da bih mogao skoknuti do auto-salona Frane Francuza. Možda usput kupim zeru autića. Ne treba meni bogzna što. Volan, četiri kola, bokun portapaka i to je to. Samo usput da je šesan, komodan, živahan, poželjan, štedljiv, pouzdan i dostupan. Zbilja ne tražim puno.
Međutim, na vratima Frane Francuza dočekala me obavijest da je salon radnim danom otvoren samo do pet popodne. Subotom do podne. Asti iruda, ko će čekat subotu? Olala, lako ti je tako, s francuskim navikama i balkanskom radišnošću!

Vidno osupnut nonšalancijom već nepotrebno puno puta spomenutog Frane Francuza, kroz samo osam kilometara odlučio sam odlepršati na skroz drugi kraj svijeta - kod Kiće Korejca. Bio sam uvjeren da će Kićo pokazati značajno veću dozu profesionalnosti. Aha, haujesno! Od uvjerenja do razočarenja u samo tri koraka. Nisam uspio pristupiti niti blizu vratima salona, s obzirom da je ulaz u dvorište bio tako gusto isprepleten lancima i lokotima da bi i sam Kruno Lokotar imao muke sve to razmrsiti.

Stoga sam sve nade položio u Joku Japanca. Neka propadne džabalebaroš Frane i lezilebović Kićo, pa stvarno mislim brale, Joko Japanac je uvijek bio zakon, kod njega sve štima kao Seiko sat. Njegovi kompanjoni šljakaju neprestance, čak i u dane godišnjih odmora, već ranim jutrom dolaze obnevidjeli na kapiju tvornice i traže posla, još još i još!

I sad, zaista ne znam što se tog dana dogodilo, ali od Joke Japanca nije bilo ni glasa ni stasa!? Joko u mraku, mrak u jarku, jarak u zraku, pa kud li su svi isparili, sunce li im žarko? Da nije kakva akcija kodnog naziva "Getriba" u tijeku, pa su se svi dileri automobila dali u bijeg švercerskim makadamdžijama preko Kamešnice?

Mislim, ovo je stvarno sramota da radni čo'uk nema di kupit zeru autića. Čak ni ono šta je ušpara dok je zadnja tri miseca radija prikovremeno, sad nema di potrošit. Platit će mi Joko Japanac buletu kad dođe vrime.

Kako se približavalo vrijeme za ranu večeru, nisam namjeravao nigdje više svraćati, ali onda slučajno, uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica osvanula loše prikrivena želja - auto salon Štefka Švabe!
Nikad, ali stvarno nikad nisam mislio da ću otirati đonove pred Štefkovim vratima, ali nakon svih prethodnih klokota ključanica kod Francuza, Korejaca i Japanaca, nisam mogao vjerovati da će ulaz u Švabiju biti širom otvoren.

Unutra je sve vrvilo od ljudi, žamor je odjekivao od Kocunara do Kopilice, bio sam uvjeren da je promocija nekog novog modela posrijedi, a onda sam spazio Štefka i mahnuo mu kao starom znancu. Primjetio je i on mene i začudo, odmah mi prišao i pružio ruku.
Što se događa - pitao sam Štefka.
Dokapitalizacija stari - preuzimaju nas novi, za sad nepoznati ulagači s Bliskog istoka.
Auuu, gadno brate - a što će biti s vama - izrazio sam iskrenu zabrinutost.
Štefko je samo slegnuo ramenima da bi se trenutak kasnije izgubio u masi.

Naposljetku sam se izgubio i ja, malko ozlojeđen što nakon dvadeset i pet kilometara nisam uspio pronaći kolica za ulazak u otmjeni krug, ali više zadovoljan što me i ova postojeća još uvijek dobro služe. Čak sam uspio kupiti i cvijeće.

U dogovoreno vrijeme nacrtao sam se s buketom pred ulazom u stan domaćice Ines. Zviždukao sam - djeco Ivica se zovem, kog' nacrtam bude živ, te me slike vode vode, u vis hajte s nam i vi svi...
Ines je otvorila vrata u kućnoj haljini, šarmantno raščupana i vidno iznenađena. Pa... kako... - tiho je izustila. Iznenađenje je brzinom munje prešlo na mene. Kako kako? Zar nismo dogovorili kasnu, ovaj pardon - ranu večeru?

Ma daaaa, jesmo - odgovori Ines, ali trideset i prvoga!
Kojeg trideset i prvog?
Pa ovog, devetog!
Ali, ali... hm, kako da kažem - čini mi se da deveti mjesec nema trideset jedan dan.
A ebalo majku jesan glupa! - pljesne se Ines po čelu.

Ja sam se samo blesavo nasmiješio i ispružio buket, a Ines je dodala - a dobro, kad si već ovdje, uđi.
I ušao sam.