Svako ljudsko čeljade kreće se kroz život na različite načine. Umjereno pravocrtno ponedjeljkom do oštro krivudavo četvrtkom, često isprekidano, nasumično, pojedinačno, ponekad čak i rafalno. Ipak, jednom mi jedan mudrac kojeg sam sreo na dnu Marmontove dok je žnjopao kokice rekao - stari moj, najvažnije ti se kretat u krugovima!
Priznajem, ostadoh iznenađen jer mi misli trenutno poletješe u najmlađe dane kad sam silne sate treninga potrošio nastojeći manje ili više vješto voditi balun unutar velike iscrtane osmice na betonskom platou između tribina lokalnog nogometnog kluba. Ispočetka je bilo zanimljivo, ali s vremenom sve manje uzbudljivo dok nije preraslo u dosadu. A tako sam bio željan pravog, velikog travnatog terena sa iscrtanim šesnaestercem, zastavicama u kutovima igrališta i brankama koje su mi se tada činile širokima poput krila aviona.
Koliko sam puta željno iščekivao trening prve ekipe jer su jedino oni, veliki dečki imali dozvolu konzumirati travu jel' (ili se barem valjati po njoj), pa da se onako kao slučajno uvrzmam među njih, ali bi me trener, suhonjavi kolerik spužvastog lica i žućkastih zubiju smjesta vratio na betonski plato s omraženom osmicom.
Nešto kasnije, otkrio sam da postoji još nekoliko okruglih brojki, čak i slova po kojima se može trčkarati i gurkati bubamaru. Najprije lijevom, potom desnom pa malo naizmjenice. Sve do kraja kad nemaš više kud. Osim unatrag.
Općenito, kod kretanja u krugovima i kružocima, bili oni sportski, umjetnički, radnički ili poduzetnički, postoji realna opasnost da se uljuljkaš u lažnu sigurnost okruženja uvijek istih lica ili tjelesa. Stoga je važno prepoznati simptome na vrijeme jer se od silnog cirkuliranja ili cirkusiranja počesto zna zamantati u glavi. A kad se glavi zamanta, prvo otkažu noge. Kod nogatih stvorenja to može stvoriti ozbiljan problem, za razliku od onih gmižućih, ali opet, tko zna kako je tim jadnim stvorenjima kad im počnu klecati koljena.
Da ne duljim do besvijesti, pozvali su me iz jednog šarmantno okruglog kruga na citiram, "ranu večeru", što god to značilo. Ispočetka mi se učinilo da sam čuo "radnu večeru" pa sam već razmišljao kako ću navući na sebe kombinezon i čizme, ali srećom, domaćica Ines je već sljedećom rečenicom fino otklonila nedoumice. Zacvrkutala je na telefon - dres kod kežual, izvoli se nacrtati na mojim vratima u pet do sedam.
Bojeći se da ne zakasnim, krenuo sam na vrijeme. U sedam do sedam. Šalim se, ovoga sam pita zaista krenuo dovoljno rano. Ne volim kasniti, i nikad ne kasnim. Hoću reći - ne kasnim namjerno, ali kvragu, uvijek mi se nešto dogodi na putu. Ili se pokvare semafori, ili vodovodlije nešto kopaju ili cestari asfaltiraju, ili pingvin pretrči cestu pa izazove pometnju, uglavnom, svakog puta me nešto omete u naumu da stignem u dogovoreno vrijeme.
No ovoga puta sam krenuo dovoljno rano, nije bilo gužve na cesti, semafori su se savršeno otvarali, tako da mi je palo na pamet da bih mogao skoknuti do auto-salona Frane Francuza. Možda usput kupim zeru autića. Ne treba meni bogzna što. Volan, četiri kola, bokun portapaka i to je to. Samo usput da je šesan, komodan, živahan, poželjan, štedljiv, pouzdan i dostupan. Zbilja ne tražim puno.
Međutim, na vratima Frane Francuza dočekala me obavijest da je salon radnim danom otvoren samo do pet popodne. Subotom do podne. Asti iruda, ko će čekat subotu? Olala, lako ti je tako, s francuskim navikama i balkanskom radišnošću!
Vidno osupnut nonšalancijom već nepotrebno puno puta spomenutog Frane Francuza, kroz samo osam kilometara odlučio sam odlepršati na skroz drugi kraj svijeta - kod Kiće Korejca. Bio sam uvjeren da će Kićo pokazati značajno veću dozu profesionalnosti. Aha, haujesno! Od uvjerenja do razočarenja u samo tri koraka. Nisam uspio pristupiti niti blizu vratima salona, s obzirom da je ulaz u dvorište bio tako gusto isprepleten lancima i lokotima da bi i sam Kruno Lokotar imao muke sve to razmrsiti.
Stoga sam sve nade položio u Joku Japanca. Neka propadne džabalebaroš Frane i lezilebović Kićo, pa stvarno mislim brale, Joko Japanac je uvijek bio zakon, kod njega sve štima kao Seiko sat. Njegovi kompanjoni šljakaju neprestance, čak i u dane godišnjih odmora, već ranim jutrom dolaze obnevidjeli na kapiju tvornice i traže posla, još još i još!
I sad, zaista ne znam što se tog dana dogodilo, ali od Joke Japanca nije bilo ni glasa ni stasa!? Joko u mraku, mrak u jarku, jarak u zraku, pa kud li su svi isparili, sunce li im žarko? Da nije kakva akcija kodnog naziva "Getriba" u tijeku, pa su se svi dileri automobila dali u bijeg švercerskim makadamdžijama preko Kamešnice?
Mislim, ovo je stvarno sramota da radni čo'uk nema di kupit zeru autića. Čak ni ono šta je ušpara dok je zadnja tri miseca radija prikovremeno, sad nema di potrošit. Platit će mi Joko Japanac buletu kad dođe vrime.
Kako se približavalo vrijeme za ranu večeru, nisam namjeravao nigdje više svraćati, ali onda slučajno, uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica osvanula loše prikrivena želja - auto salon Štefka Švabe!
Nikad, ali stvarno nikad nisam mislio da ću otirati đonove pred Štefkovim vratima, ali nakon svih prethodnih klokota ključanica kod Francuza, Korejaca i Japanaca, nisam mogao vjerovati da će ulaz u Švabiju biti širom otvoren.
Unutra je sve vrvilo od ljudi, žamor je odjekivao od Kocunara do Kopilice, bio sam uvjeren da je promocija nekog novog modela posrijedi, a onda sam spazio Štefka i mahnuo mu kao starom znancu. Primjetio je i on mene i začudo, odmah mi prišao i pružio ruku.
Što se događa - pitao sam Štefka.
Dokapitalizacija stari - preuzimaju nas novi, za sad nepoznati ulagači s Bliskog istoka.
Auuu, gadno brate - a što će biti s vama - izrazio sam iskrenu zabrinutost.
Štefko je samo slegnuo ramenima da bi se trenutak kasnije izgubio u masi.
Naposljetku sam se izgubio i ja, malko ozlojeđen što nakon dvadeset i pet kilometara nisam uspio pronaći kolica za ulazak u otmjeni krug, ali više zadovoljan što me i ova postojeća još uvijek dobro služe. Čak sam uspio kupiti i cvijeće.
U dogovoreno vrijeme nacrtao sam se s buketom pred ulazom u stan domaćice Ines. Zviždukao sam - djeco Ivica se zovem, kog' nacrtam bude živ, te me slike vode vode, u vis hajte s nam i vi svi...
Ines je otvorila vrata u kućnoj haljini, šarmantno raščupana i vidno iznenađena. Pa... kako... - tiho je izustila. Iznenađenje je brzinom munje prešlo na mene. Kako kako? Zar nismo dogovorili kasnu, ovaj pardon - ranu večeru?
Ma daaaa, jesmo - odgovori Ines, ali trideset i prvoga!
Kojeg trideset i prvog?
Pa ovog, devetog!
Ali, ali... hm, kako da kažem - čini mi se da deveti mjesec nema trideset jedan dan.
A ebalo majku jesan glupa! - pljesne se Ines po čelu.
Ja sam se samo blesavo nasmiješio i ispružio buket, a Ines je dodala - a dobro, kad si već ovdje, uđi.
I ušao sam.
Post je objavljen 01.10.2015. u 21:27 sati.