13
20.10.2015.Dok si mlad i zelen, mozak ti je čist i neopterećen, pa si sposoban upijati sve i sva kao da si krapanjska spužva. Sjećam se kao da je jučer bilo, imao sam osam, možda devet, ali sam i u ponoć i u podne, mogao kao iz puške ispaliti prvu postavu Hajduka – Mešković Džoni Rožić Peuzović Holcer Buljan Žungul Mužinić Oblak Jerković i Šurjak. Čak i danas ovo zvuči moćno poput najbolje poezije, vine se u visine s Rizahom, Wilsonom i Vedranom, huči brzim ritmom poput moćne lokomotive kroz vezni red pa završi rimom na kraju s Oblakom Jerkovićem i Šurjakom.
Zajedno s jedanaestoricom veličanstvenih često je nastupao i Mario Boljat, dobar, kako mnogi treneri vole kazati – klupski igrač, koji je najčešće ulazio s klupe, i to s brojem trinaest na svome dresu. Tada nije bilo šaranja i personaliziranih brojeva kao danas, točno se znalo po broju na dresu tko je tko i tko je što. Od vratareve jedinice do jedanaestice u vlasništvu lijevog krila u startnoj postavi, broj dvanaest su u pravilu imali rezervni golmani, dok bi se igrači s klupe rasporedili od trinaestice do sedamnaestice.
Splitska publika, poznata po istančanom smislu za uvatiti nekoga u đir, vrlo brzo je smislila i nadimak za Maria Boljata – Kalimero. Sjećate li se glavnog junaka omiljenog crtanog filma, crnog pačeta s kapicom od ljuske jajeta koje hoda svijetom i viče – to je nepravda, to je prava pravcata nepravda! Naravno da se sjećate.
I zaista je bila velika nepravda što je Kalimero sa Starog placa uvijek ostajao nekako u drugom planu, kao da ga je ta (ne)sretna trinaestica obilježila za sva vremena.
Zanimljivo, kad se početkom osamdesetih zahuktala „kontrarevolucija“ na Kosovu , naprasno je s malih ekrana nestao mali crni antijunak s bijelom kapicom preko glave koji viče „nepravda, nepravda“, a nekako u isto vrijeme okončala se i nogometna karijera Maria Boljata, vječne Hajdukove trinaestice.
Vjerojatno bih i ovoga puta ostavio Boljata i Kalimera u labirintima zaborava da mi nekidan, dok sam pratio izvještaje s utakmica ovosezonske Lige prvaka, nije u oko upala neobična stvar – naime, u niti jednoj ekipi nisam mogao primjetiti igrača s brojem trinaest! Danas kad nogometaši imaju slobodu da sami odaberu broj na dresu po kojem će uostalom, biti prepoznatljivi, gotovo se nitko više ne usuđuje sprijateljiti s tom famoznom trinaesticom. Zašto? Zbog zle sudbine? I što je posebno zanimljivo, čak i kad naiđeš na neku od njih, shvatiš da je danas najviše vole vratari. A vratari su, to je dobro znano, oduvijek bili onako, na svoju ruku, da ne kažem – munjeni.
Kad smo već kod vratara, vratimo se još jednom u današnji Split. Između brojnih znamenitosti kojima se diči „najlipji grad na svitu“, uvijek se na mala vrata provuče i gradsko saobraćajno poduzeće maštovitog naziva „Promet“.
Neki ga hvale, rijetki kude (k'o sve lude), ali htjeli mi to priznati ili ne, brojne Prometove linije ipak na svoj način ocrtavaju krvotok, ne samo grada već i šire okolice. Ako se odlučite na putovanje javnim prijevozom, neke ćete autobuse čekati kraće, neke duže, a u ove potonje se bez sumnje može svrstati i linija pod rednim brojem, pogađate već – 13.
Štoviše, neka vas ne začudi ako vam za vrijeme čekanja Prometovog autobusa broj 13 izraste brada kao u Karla Marxa, a vi sami steknete sve uvjete za starosnu mirovinu. Zašto? Zato što u Splitu gradu, autobusna linija broj 13 – ne postoji. Postoji linija broj 12 (Sveti Frane – Bene – Meje), postoji 14 (Ravne njive-Dubrovačka-HNK) postoji još mnogo njih ali trinajstice – nema. Jednostavno je preskočena!
Postoji međutim još bezbroj primjera u kojima smo jedan najobičniji broj proglasili nesretnim, možda ne baš klasično nesretnim, ali u svakom slučaju, diskriminatorski smo odredili da taj broj nosi sa sobom nešto što bismo, onako šatrovački nazvali pegulom, baksuzom ili malerom. U ozbiljnom rječniku taj pojam zlosreće ne postoji. Hm, službeni jezik nam je siromašan i srećom i nesrećom.
Zašto je taj nesretnik od broja postao toliko omražen? Je li tako samo u zapadnjačkoj kulturi ili „all over the world“? Kažu neki kao, na posljednjoj večeri je bilo 13 uzvanika s tim što je taj trinaesti bio glavom i bradom Juda izdajnik . Ma nemojte mi reć! Čisto sumnjam da su prije večere uzvanici uzimali brojeve kao da čekaju pregled kod dermatologa. Po čemu je upravo Juda trebao biti taj trinaesti? To je mogao biti bilo tko.
A tek fame s petkom trinaestim. Kao, to je strašno, svašta se ružnoga tog dana dogodi. Što se dogodi? Zar nisi čuo, pao avion. Gdje? Tamo negdje u Tunguziji. Ostalim danima ne padaju avioni. Što još? Susjed Đuro psihopat vreba u grmlju sa sjekirom.
Koga vreba? Nea'm blage, ali vreba. Baš sa sjekirom? Ouje! I to samo kad je petak trinaesti? Yap! O, pa to onda i nije toliko strašno.
U čemu je tajna? Možda zbog toga što je broj 13 prost broj. Toliko je prost i nepristojan da nitko ne želi u „deal“ s njim. Potpuno je izopćen iz društva, odnosimo se prema njemu kao prema onom rođaku, sitnom šverceru i kokošaru čije ime nikad ne izgovaramo glasno na obiteljskim okupljanjima. Djeljiv je samo s jedinicom i sa samim sobom. Mislim, broj 13 je djeljiv, ne onaj rođak kokošar. Ipak, postoji još bezbroj prostih brojeva, ali zašto se jedino trinaestica nalazi na stupu srama?
S druge strane, u matematici postoji pregršt lijepih stvari, skladnih nizova i redova, omjera i razmjera koji definiraju svijet oko nas. Omjer koji se smatra savršeno jednostavnim ili jednostavno savršenim je onaj u kojemu se manji dio odnosi prema većem kao veći prema cjelini, to jest zbroju manjeg i većeg.
Prevedeno na jezik brojki, to izgleda otprilike ovako - svaki broj u nizu bit će zbroj dvaju prethodnih brojeva. Dakle -1,1,2,3,5,8,13,21,34,55,89 i tako do beskraja. Prosto znano kao Fibonaccijev niz.
Kad ove iste omjere prebacimo u konkretne slike i oblike dobijemo takozvani Zlatni rez, omjer zastupljen u mnogim prirodnim oblicima, a obilno korišten u slikarstvu, kiparstvu, graditeljstvu i još mnogim sferama života. Cvijet se primjerice razvija po principu Zlatnog reza, školjka sa morskog dna također. Zapravo, točnije bi bilo reći – puž sa morskog dna, ali školjka zvuči nekako posebnije. Pogotovo kad tu školjku ili puž prislonimo na naše uho pa čujemo zvukove dalekih oceana i valova koji se razbijaju o morski žal.
More zarobljeno u školjci, ah kako je to romantično! Eh da, romantično jest, sve dok se u priču ne umješa znanost. Koja kaže da školjka ili puž, za ovu priču svejedno, ne prozvodi apsolutno nikakav zvuk. Kako ne proizvodi? Lijepo! U nekakvom institutu, laboratoriju tamo u Masačjusetsu ili tko zna već gdje, proučavali su koljke u savršeno akustičnim uvjetima i to sa najsuvremenijim instrumentima i definitivno je potvrđeno da nikakvog šuma valova unutra nema. Ma daaaj? A palme, plaže, ukulele, piroge, djevojke zanosnih bokova sa vijencima od cvijeća na glavi? Nič!
Pa što to mi čujemo kad školjku prislonimo na uho? O da, čujemo upravo to – naše uho. Školjka, pardon - puž u našem uhu, i onaj s morskog dna oblikovani su po istom matematičkom principu, oni u sebi nose istu jednadžbu, upravo onaj princip zlatnog reza i zato se među njima javlja rezonanca koja dok dođe do naših malih sivih ćelija zvuči kao šum mora. Mora, medija koji je prapostojbina svih živih bića na ovom planetu.
Zar to nije čudesno? A jeste li primjetili da se u onom aritmetičkom nizu koji opisuje Zlatni rez, nalazi upravo i naš prezreni broj 13? Da, da, eno ga između 8 i 21. E, pa molit ću lijepo, broj koji sudjeluje u nečem tako čudesnom, zasigurno ne može biti nesretan. Točka.
komentiraj (9) * ispiši * #