Nekada su ljetni praznici znali trajati i po tri mjeseca i to je bila sasvim pristojna mjera za mjeru, a ja sam, ni sam ne znajući kako, uspio razdoblje između završetka prvog i početka drugog razreda škole razvući na tri godine. O da, kako ideš stariji, vrijeme sve brže leti tako da je ovaj odnos tri naprema jedan, zapravo realan.

Moram priznati da je ugodan osjećaj vratiti se u školske klupe. Figurativno rečeno, naravno. Jer u školi kreativnog glupiranja klupa nema. a sve da ih i ima, kako bi se itko mogao vratiti u klupu? Za ugurati se u onaj prostor predviđen za udžbenike i radne bilježnice, trebalo bi imati vještinu indijskog jogija i ne više od sedamnaest i po kila. Stoga bi bilo pravilnije reći - vratio se na stolac pored škole klupe. Bulaznim naravno, očito previše slušam jezične savjete na Hrvatskom radiju.

Uglavnom, uvodni sat je prošao u ugodnom ozračju, razrednica je bila srdačna i razgovorljiva, a učenici preplanuli i brkati. Barem neki od njih. Dogovorili smo uvjete daljne suradnje, podijelili zadatke za domaći rad i razišli se u miru, kako i priliči.
Na izlasku iz školske zgrade, razmjenio sam nekoliko rečenica s markantnim Marjanom, izglednim kandidatom za predsjednikom razreda. Marjan voli vino žene i pjesmu i općenito sve što love mladi. Osim toga, primjetiio sam da ima brze reflekse i dobar vid, a intenzivno prati i temperature zraka i mora. To je dobro.

Pozdravio sam se s Marjanom, pričekao ukazanje zelenog čovječuljka pa prešao na tamnu stranu ulice. Tek stopu iza mene pratio me ne isuviše jasan osjećaj nelagode, gotovo da sam mogao osjetiti njegov dah. Zapravo, učinilo mi se kao da sam nešto zaboravio, a nisam siguran što točno.
Zastao sam, anzipao pederušu i gotovo bez gledanja prekopao po njoj. Opipao sam mobitel, novčanik, blokić za pametne misli i tri mrve nečiste savjesti. Dobro je, sve je na svom mjestu.

Krenuo sam dalje. Nisam sebi mogao objasniti što se događa. Noć je bila topla, grad se kupao pod mjesečinom zagrljen tišinom a ja se nikako nisam uspjevao riješiti tog čudnog osjećaja, vukao se za mojim cipelama kao mlohavi đon.

Srećom, ne postoji tolika količina tjeskobe koju ne bi mogao neutralizirati jedan odvratno masan topli sendvič sa šunkom, topljenim sirom, tartar umakom, kukuruzom i krastavcima.
Eh, lako je tako kad znaš da se tek pedesetak koraka dalje nalazi jedan junk-food kontejner maštovitog imena Popaj. Tamo imaju dobru klopu. Istina, ne poslužuju špinat u konzervama, ali sve ostalo je dobrog okusa.
Prilazeći Popaju, primjetio sam da nitko ne čeka red što me iznenadilo. U ovo doba noći, uvijek je krcato. S druge strane, bio sam zadovoljan, neću morati dugo čekati.

Došao sam do pulta, provirio kroz otvoreni prozorčić, ali unutra nije bilo nikoga. Ni Popaja ni Olive ni Kiće ni Badže. Hm, postalo mi je jasno zato nije bilo reda ispred... Ali, što se dogodilo? Da nije uletjela inspekcija min-fina? Ili sanitarna? Privukao me miomiris još tople lepinje koja se baškarila pored friteze. Hm, pomislio sam, a da se uvučem unutra i maznem tu lepinju, napunim deset ćevapa, luka i ajvara? Gladan sam ko vuk. Umalo nisam odolio iskušenju, jedva sam se suzdržao, oprezno sam se okrenuo oko sebe. Jednom, dvaput, možda je ovo sve namješteno, možda me vreba skrivena kamera?
Stoga sam odlučio reprogramirati glad barem na neko vrijeme i spustiti se do Firula, znam da tamo ima jedna buža u kojoj poslužuju odlične tortilje s piletinom.

Međutim, već nakon nekoliko koraka opet se pojavio onaj osjećaj napola odlijepljenog đona. Nešto nije u redu, neobično je tiho. Istina, ovo je miran kvart, ali tek mi je sad došlo u glavu da putem nisam sreo ama baš nikoga, čak ni automobili nisu prolazili ulicama. A da nije neka važna utakmica na televiziji? Kvalifikacije za europsko, svjetsko, ili barem prvenstvo sjeverne hemisfere? Ma da, Sigurno je to.
Uskoro sam se našao pred malom kućom. Premda imenom podsjeća na kućicu iz Crvenkapice, više je nalik kapsula-hotelu u kojem poslužuju tortilje. Prošla me lagana jeza kad sam shvatio da ni ovdje nema nikoga. Navlas isto kao i kod Popaja. Lokal je otvoren, ali nema ni gostiju ni zaposlenih, čak ni pomoćnog osoblja.

E ovo je već previše, ušao sam unutra otvorio frižider, izvadio jednu tortilju i bacio je na teflonku, minutu-dvije, tek toliko da omekša. A kad sam već tu, napravit ću na brzinu umak od piletine. Ako netko i uleti, smislit ću opravdanje, reći ću da sam bio u pogibelji.

Zažutio sam kapulu na maslacu, dodao piletinu, a kad je uhvatila boju, sasuo sam nekakve žuto-zelene začine, malo passate od poma i pola konzerve fažola. Prosuo još malo čilija i mmm, bit će to za pet.
I stvarno je i bilo. Sjeo sam na barsku stolicu ispred lokala, mumao tortilje i uživao u tišini. Ko ovo more platit? Ja sigurno neću. Mislim, kakav je ovo načim, da gost sam sebi mora spremat večeru pa da još i platim za to. Nou čens. A i hladno pivo je baš dobro leglo. Milina...

Najeden i napojen, krenuo sam laganom uzbrdicom. Ulice su i dalje bile prazne. Utakmica očito još nije završila. A nismo zabili niti jedan gol. Čuo bih da jesmo.



A možda i nije utakmica? Jučer je bio Dan neovisnosti, sutra je svjetski dan jaja, pa su građani spojili praznike i otišli na svoja sela. Ma to je to, nema drugog objašnjenja.
Prošao sam pored bolnice. Rampa je bila spuštena, glavna porta zatvorena, ispred Hitne neuredno parkirano nekoliko kombija sa crvenim križem. Sve je u mraku, tek tu i tamo žmirka zeleni natpis EXIT.
Ovo je sad postalo već jako sumnjivo. A da se ebeteola nije spustila u grad? Sigurno su otkrili virus te strašne bolesti, za ona tri sata koliko smo čamili u podrumskim prostorijama škole, bez vrata, bez prozora i dodira s vanjskim svijetom, tko zna, možda su upravo tada objavili tu vijest i proveli evakuaciju stanovništva.

Ipak, ne razumijem čemu panika jer ebeteola i nije tako rijetka bolest u našim krajevima. Čuo sam da ebeteola ponajviše pogađa prijevremene umirovljenike, mlađe punoljetnike i bandidate za premijera pa se nisam ni cijepio.
Odlučno sam krenuo Poljičkom cestom prema istoku. Preda mnom se izdužio zeleni val, hodao sam po sredini ceste i uživao. Ovo je tako dobar osjećaj. Držao sam se crte koja razdvaja prometne trake, zamišljao da je to greda za gimnastičare s koje ne smijem pasti i to me jako zabavljalo. Bez buke automobila i smrada iz auspuha, ovo bi moglo biti ugodno mjesto za življenje.

No, sa svakim novim raskršćem, tišina je postajala sve nepodnošljivijom. Da sam negdje u planini ili na pustom otoku, tišina bi bila sasvim prirodna stvar, ali grad nije stvoren za tišinu. Čak i usred mrkle noći, čuješ kako grad diše. A sad - ništa. Okovi tišine prijetili su da zdrobe zgrade, ulice i trgove.

Tek negdje kod Prime3, učinilo mi se da čujem tupi zvuk koji se ponavlja u nepravilnim razmacima. Zvuk je dopirao s obližnjeg igrališta. Spremno sam pohitao da vidim o čemu se radi.
Tamo na igralištu, u mraku, neki je čovjek igrao košarku. Sam. U mraku sam mogao nazrijeti tek njegovu siluetu. Gađao je loptom prema košu čas s jednog čas s drugog kraja terena. I svaki put je pogađao. Zapravo, obruč se u tami i nije mogao vidjeti ali po zvuku mrežice - cap, znao si da je ušla na pravo mjesto.

Prišao sam mu, pozdravio ga i upitao:
Šta se događa?
Evo vježbam za audiciju. Cap
Audiciju? Valjda misliš - za utakmicu?
Ne, ne, dobro si čuo, sutra imam audiciju za jednu meni vrlo važnu predstavu. Cap
Pa čekaj, zašto onda igraš košarku?
A zašto ne? Ponavljam tekst u sebi i gađam koš. Tako se bolje koncetriram na ono što me čeka sutra. Cap
Ahaaa, ti si dakle - glumac?
Ne, ja sam Učitelj. Cap
O ho ho ho, učitelj? Pa sad, kakvo vam je stanje u prosvjeti, nije ni čudo da se morate krpat faturetama.
Pogledao me mješavinom prezira i žaljenja. Ništa nije rekao. Cap.

Ipak, nisam želio odustati.
Što se ovo događa oko nas?
Što se događa? - odgovorio je kao da nema pojma o čemu govorim.
Pa kako to da nema nigdje nikoga?
Ima!
Nema
Ima!
Kako ima? Od Rive do Splita 3, nisam vidio nikoga, nema ni žive duše.

Zastao je, prislonio loptu na bok, prišao mi i kao u povjerenju rekao.
Tebi se samo čini da nikoga nema. A znaš zašto? Zato što misliš samo na sebe. Nosom paraš nebo. Nitko ti ne treba. Ti si sam sebi dovoljan. Zato i ne vidiš nikog drugog. A što je najsmješnije - ne vidiš ni sebe.

Htio sam se pobuniti, htio sam mu reći da to nije tako, htio sam mu reći.... nešto, ali mi je glas zapeo u grlu. Očito sam dobro zapapario tortilju. Poželio sam se probuditi. Ali nisam. Cap.