Legalizirajmo korupciju

27.10.2015.

Znaju tako s jeseni na naše ulice nabasati neki sumnjivi tipovi, maskirani kravatama, umjetnim zubalima i stranačkim iskaznicama. Vrludaju posvuda, penju se na povišena mjesta i vrebaju naivne građane. Zapravo ih nije lako svrstati u određenu kategoriju, čak se i mišljenja stručnjaka dosta razlikuju. Dok će ih predstavnici turopoljske škole svrstati u križance uličnih zabavljača i drumskih razbojnika dotle će ih znanstvenici s instituta za maglu i promaju smjestiti u posebnu granu humanoida koja porijeklo vuče direktno od homo erectusa.
Odlikuju se zavidnom upornošću i rijetko viđenom nasrtljivošću. Nije im dovoljno što su se već proželi u sve pore društva nego se pod krinkom trgovačkih putnika nastoje uvući čak i u naše domove.
Zalupiš mu vrata ispred nosa, eto ti ga trenutak kasnije na prozoru. Spustiš rolete u zadnji čas, on već nasrće dolje na vratašca za mačke. Začepiš mu vratašca za mačke, a on već skače na vrh dimjaka. Iskopčaš TV, radio i internet, pojavi se u nekom hop-cup prozorčiću zaostalom u historyju.
Svjestan da protiv takvog protivnika nemaš ništa efikasnog, dopustiš mu samo jednu rečenicu. A on će kao iz puške - dosta je korupcije, nezaposlenosti i siromaštva!
I tebi sinko - poželiš mu sve najbolje i ispratiš ga u tamnu noć.

Dakle, ako sam dobro shvatio, oni bi suzbijali korupciju, srezali nezaposlenost i odagnali siromaštvo!
Bože, budalastog li programa za izbore. Ne znam kako vama ali meni sve ovo zvuči strašno. Zašto suzbijati ili čak zabranjivati nešto što je toliko prirodno ukorjenjeno u naše biće da je postalo gotovo neodvojiv dio nas.
Zabraniti korupciju isto je kao i zabraniti troskot ili kupinu. Možeš ih eventualno srezati preko zime, ali već slijedećeg proljeća, čim malo zatopli, buknu još većom snagom iz odmornog tla. Možeš se praviti i da ih ne vidiš, oni će i dalje rasti.

Štoviše, mišljenja sam da korupciju za početak treba dekriminalizirati, a zatim je zdušno poticati, dati joj zasluženi dignitet i postaviti je na mjesto koje zaslužuje. Koristi od legalizacije korupcije bile bi višestruke. Kao prvo, ne bi dolazilo do neugodnih scena kad nekom guzonji na položaju tutnete plavu kovertu u stražnjii džep, a on se smrtno uvrijedi, razrogači oči i usplahireno kaže - zašto tako malo?
Drugo, drastično bi se srezale liste čekanja u zdravstvu. Zašto čekati na pregled kod specijalista deset mjeseci? Do tada ko živ ko mrtav. Ovako fino podmažete na pravo mjesto, spasite život i sebi i svojim bližnjima a širu društvenu zajednicu oslobodite troškova vašeg liječenja.

Osim toga, davanje mita je gotovo isto kao i davanje počasti. Ne može svatko primati mito, samo najugledniji članovi društva. Iskreno vam kažem, ja bih bio sretan da mi netko ponudi mito, tada bih znao da sam konačno uspio u životu. A ovako - tjah, lišina bio lišina ostao.

Ipak, ne bih stvari olako prepuštao stihiji. Svaki čin mita i korupcije, bio on isplaćen u gotovini, robama ili uslugama bio bi evidentiran, zaveden klasom i urudžbenim brojem te sa svim potrebnim papirima uredno proveden kroz porezni sustav. O stopama poreza na korupciju još bi se dalo razgovarati. Oni ne smiju biti preveliki već poticajni. Također, bilo bi zgodno kad bi se početkom godine u periodu mrtve turističke sezone organizirala gala - večer na kojoj bi se podijelile nagrade najuspješnijim korupcijskim pregaocima i to u različitim kategorijama. Državna politika, lokalna uprava i samouprava, sudstvo, zdravstvo, prosvjeta i šport, a posebno bi cijenjena bila nagrada za najbolju korupcijsku aferu. S vremenom bi se i ustalila nagrada za životno djelo.

Svi pobjednici bi dobili i zlatni kipić kojemu ime tek trebamo smisliti.

Što se nezaposlenosti tiče, i to je pojava koju bi morali maksimalno podržati. Trebalo bi težiti društvu u kojem bi svi bili nezaposleni. Pa dajte molim vas, razmislite malo koja je danas najugroženija skupina društva. Zaposleni naravno! Svakodnevno su izloženi stresu, atmosferilijama i profesionalnim bolestima. Svi ih ganjaju, razvlače, potežu za vime i muzu. Eto primjerice iz vlastitog iskustva znam, u svojim formativnim godinama stekneš nekakvu naobrazbu, diplomiraš, čak dobiješ pravo prišiti ono "ing" ispred svoga imena, s vremenom se zaposliš i što te tamo dočeka - mobing, bulying, u posljednje vrijeme čak i scrapping. Jesi htio biti ing, eto ti sada! Šta si kazo, dipl,ing? E pa dipli ga sad! Osim toga, zaposlenost je jedan od najjačih generatora stvaranja društvenih razlika. Zaposleni imaju ograničenu slobodu kretanja najmanje osam sati svakog dana, dok su svi ostali slobodni kao šojke.

Siromaštvo također. Zašto bi siromaštvo trebalo biti negativno? Pogledajte samo listu zemalja poredanih prema indeksu sreće. Na prvom mjestu je Kostarika, potom Vijetnam, slijede Kolumbija, Belize, El Salvador, pa Jamajka, Panama, Venezuela, Gvatemala i tako dalje.

Što bi onako na prvu loptu, da nemate pojma o kakvom se istraživanju radi, pomislili za ove zemlje? Jesu li bogate ili siromašne? Hm, možda čak i jesu bogate na neki način, ali razloge njihovog bogatstva mi očito ne umijemo pojmiti. A nekako slutim da bi još bolje rezultate za indeks sreće pronašli među ljudima koji žive direktno s prirodom, bez doticaja novca, nafte, oružja i inih blagodati civilizacije. Oni koji bi po svim kriterijima bili svrstani pod siromašne. Samo likovi koji provode ova ispitavanja do njih uopće ne mogu doći pa njihov indeks sreće strpaju pod statističku pogrešku.

Eh moj Alberte, bio si u pravu.

<< Arhiva >>