Samom sebi ovih dana postavljam mnoga pitanja, a ne mogu odgonetnuti muči li to samo mene ili se radi o općem problemu, ali eto pitam se - nismo li, općenito uzevši kao životinj... pardon, kao ljudska vrsta malo zastranili? Tehnološki napredak nikad nije bio brži, zivkamo se s pametnim telefonima, nosimo pametnu odjeću, vozimo pametne automobile, glasamo za pametne političare (sic), komuniciramo s ljudima koji se nalaze na drugom kraju planete, ali... ispunjava li to nas, koliko nam zadovoljstva sva ta silna pamet donosi u naš život? Možda zaista više znamo od naših predaka, možda raspolažemo s više podataka od njih, ali ne mogu se oteti dojmu da nismo ni na mane zaboravili brate mili. Ista je pohlepa, isto je licemjerje, u dušama je isto blato i kal, iste su ljubomora, zavist i jal.

Ispresjecali smo svijet granicama, rasparcelizirali prirodna dobra na moja i tvoja ali ne i njihova. Dok podižemo barijere između čovjeka i čovjeka, u isto vrijeme s lakoćom prelazimo neke druge granice. Granice zdravog razuma primjerice ili granice dobrog ukusa. Što to čujem, o ukusima se ne raspravlja? O da, o ukusima se najstrasnije raspravlja!

U strahu da ne budemo povrijeđeni, navlačimo na sebe oklop, prostom oku nevidljiv, ali oklop glomazan, težak i ubitačan za ramena i kralježnicu. Nosimo ga dvadeset i četiri sata u danu, sedam dana u tjednu, srastao je s nama kao da je oduvijek bio tu. Možda se s oklopom na koži osjećamo nešto zaštićeniji, ali zaboravljamo koliko smo spori, prespori...

Svojedobno sam dobio jednu knjigu, dosadnu, infantilnu i sladunjavu, knjigu koja se i nije dala pročitati jer su joj mnoge stranice nedostajale. Nije mi bila poznata sudbina tih nedostajućih stranica i ne znam u kakvu su svrhu poslužile, možda za potpalu vatre, možda za izlaz iz pogibelji, možda za neku... stvarno veliku nuždu, iskjuz maj frenč, ali ja sam se eto, s preostalim stranicama odlučio malo poigrati. Najprije sam razvezao stranicu po stranicu a onda dohvatio škare i izrezao riječ po riječ. Stvorio sam konfete od tisuća izrezanih riječi i priznajem, neko me vrijeme silno zabavljalo da svakog jutra iz kutije izvučem pet nasumičnih papirića s riječima i da od tih riječi pokušam izmaštati još jedan vedar dan.



Nakon nekog vremena mi je ta igra dosadila. Kutiju sam spremio u ormar, ormar zaključao, a ključ izgubio.
I ne znam, ali zaista ne znam kako mi je upravo jučer iz zatvorene kutije zaključanog ormara dolepršao jedan od tih papirića. Našao sam ga na podu, sagnuo se i pun slatkog iščekivanja okrenuo na drugu stranu. Na papiriću je pisalo - samoća.

Bio sam pomalo iznenađen što me pronalazak samoće uopće nije iznenadio. Možda čak i volim samoću, pogotovo u popodneva kao što je ovo danas. Ne smeta mi to, naprotiv, stavim bocu vode i šugaman u ruksak, odem do mog bora pored mora ili do moje punte pa se onako pošteno zamislim nad svim što mi padne na pamet. A pada li ga pada...
Ipak, ovog sam puta odlučio skroz drugačije, otići na mjesto na kojem ima mnogo ljudi. Ništa ne raditi, ničim se isticati, jednostavno gledati i slušati.

Nikad nisam volio kolodvore, oduvijek sam ih doživljavao kao mjesta tuge i rastanka, mjesta izgubljenog vremena, mjesta na kojima prosjaci kukaju, pijanci povraćaju, a džepari operiraju.
I sad, ne znam koji mi je bio vrag, ali odlučio sam otići upravo na kolodvor. Možda se čak ukrcati na neki vlak, započeti kao Marinin Božo, neki novi život, ispočetka. Oživjeti život.

Dok je iza mojih leđa brundao umorni grad, skinuo sam svoj oklop i odložio ga na klupu pored sebe. Gledao sam ljude koji odlaze, ljude koji dolaze, uglavnom od-do i nešto manje do-od.

Vidim zdepastog, brkatog prometnika u uniformi HaŽe-a sa šapkom na glavi i palicom u ruci kako se kočoperi kao pijetlić dok nehajno preskače tračnice. Mimoilazi se s trojicom mladića s ruksacima iz čijih džepova izviruje turistički vodič na kojemu se ističe natpis - HVAR.

A gle tek onog lika, glavatog, plećatog i guzatog, kako snažnim koracima grabi prema sumornoj sadašnjosti. Za njim trčkara ženica, krhka, krotka i siva kao čajna pašteta. Torbica sumnjive kvalitete joj se klati oko ruke. Pokušava ići u korak s mužem, prilazi mu s njegove lijeve pa s desne strane, ali on ne haje, samo pojačava ritam. I ne primjećuje da je ona tu.

Ugodan glas s kolodvorskog razglasa upozorava putnike da vlak za Zagreb polazi za deset minuta.

S druge strane perona, mlada žena tamnih očiju, crvenkaste kose i blijedog lica oprašta se od starijeg muškarca. Sve njene nade pohranjene su u fascikli s liječničkim nalazima koju grčevito stiska kao da je u tom plastičnom omotu pohranjen sav njen život. Sve će biti u redu tata - čitam joj s usana. On je još jednom zagrli, čvrsto, snažno, poljubi je u čelo i ode sa jedva primjetnom suzom u oku. Prije nego što zamakne iza ugla, još će se jednom okrenuti i potražiti je pogledom. Kad bude siguran da ga kćer više ne vidi, slomit će se od boli.

A ona će ući u vlak, sjesti pored prozora i neće biti ni svjesna da je gledam. Osvrnut će se nekoliko puta, plaho, pogledavati na sat i još jednom prelistati fasciklu s nalazima.
Uskoro će se začuti zvižduk, vlak će bešumno krenuti i odnijeti prozor s mladom ženom crvenkaste kose u tamnu noć, a ja ću ga pogledom ispratiti do prvog tunela, odagnati ružnu pomisao koja se tko zna otkud pojavila i jedva čujno kroz zube procijediti - drži se mala.

Čim je na ekranu pretpotopne Nokie zalampalo Bežmekovo ime, odma mi je bilo jasno da se ne mogu nadat ničem dobrom.

Alo - javija sam se uljudno
Alo i tebi sinko, Bežmek je.
A jel? Reci mi nešto šta ne znan.
Kako glasi Boyle-Mariottov zakon?- opali Bežmek ka iz puške.
Neman pojma. Zaboravija san. Kako glasi?
Ne znan.
Pa šta me onda pitaš?
Jesi mi reka da ti rečen nešto šta ne znaš.
Kad san ti to reka?
Maloprije.
Aj ti Bežmeku lovit rake na Pantan!
I ti isto.

Nego šta oće reć, da si me se sitija?
Nisan ja. Zva nas je oni ludaš.
Koji ludaš? Veliki Škrpun?
Ma kako si samo od prve pogodija!?
Ka da je teško pogodit. Šta mu sad triba?
Ništa mu ne triba. Samo oće da dođemo.
Poala brale, ma vidi ti Škrpuna plemenitog, sad smo mu pali na pamet, a cilo lito od njega ni traga ni glasa.
Bit će čovik ima puno posla.
Moš mislit, satra se bidan od pustoga posla na otoku.
Da znaš da i je.
Dobro, kad idemo?
Oma sutra.
Sutra?
E.
Kako ću kad sutra radin?
Uzmi dan godišnjega.
I prekosutra isto radin.
Onda uzmi dva dana godišnjega.
A lipo bome, svršit ću s vama na inkanat.
Ajde, ajde, znaš da ti neće bit žal.
Pa šta je naeanput takva priša? Je li reka Škrpun da mu ništa ne triba?
Skoro ništa, samo par sitnica.
Par sitnica?
E. Osam štruca kruva, obavezno polubijeloga, duzinu brašna, demejanu vina, bocu plina, vriću kumpira i komplet gedora.
Komplet gedora, šta će mu to?
Neam pojma.
Aj dobro. kad idemo?
Sutra, za ranijega. U jedanajst.
Za ranijega u jedanajst?
E!. Ol bi ti prije?
Ma diš ranije, u jedanajst tek šta svane...
Onda dogovoreno?
Dogovoreno.

A šta'š sad, kad čovik dobije ovaki autraktivnu ponudu za žbaketat dva dana godišnjega plus vikend, ko joj može odolit. Za pravo reć, dobro će mi doć malo odmora na Smokvici donjoj, izgubljenom komadićku kopna, na kojemu naš Veliki Škrpun provodi lipi dil godine.
Skućija se u napuštenom zaseoku svojih didova, sklepeta jednu pojatu za stanovanje, onako juski, s miron. Kužina, tinel i soba, sve u otprilike osan puta četiri, plus bokunić dvora pod odrinon od loze. Bez struje, s vodon iz gustirne, jedini luksuz mu je plinski frižider. E bravo, lani je ugradija solare i niku vrtilicu ča se okreće na vitar tako da mu uvečer žmiga svitlo. Okolo rastu mendule, masline i rogači. Crvrčki pivaju po vas dan, smilje i ružmarin mirišu čitave noći a najlipše u zoru. Divota. Malo vanka ruke, u po brda, prva vala je dvista metara niže.





Veliki Škrpun posebna je priča. Godinama je radija u Pomgrada ka dizaličar, uvik je to bila nika mižerja od plaće, a kad je firma počela škrokavat, pokupija je ništo otpremnine i uteka ća. Sad jedva nikako izdrži zimu na kopnu, a čim malo zatopli, biži na škoj. Puno dobar čovik, ma kad se najidi, cili se izobliči. Vratne žile samo šta ne iskoče, oči mu postanu tri broja veće, a lice mu se zacrveni ka dres Čikago Bulsa. Kad je taki - biž od njega. A taki je često. Puno se nervira. Njega sve nervira. Nervira ga kad je kiša, nervira ga kad je sunce, nervira ga vitar, nervira ga bonaca.

Lani ga je iznerviralo šta nije dobija dozvolu za mali obalni ribolov. Ide na more otkad zna za sebe, s parangalom barata tata-mata, u mrižama je češće nego u lancunima, i sad će njemu neki činovnik iz ministarstva govorit da to više ne smi. A zašto ne smi? Jer nema prebivalište na otoku. A pogledaj oko sebe, zacrvenija se Škrpun, di ja to živin, ako ovo nije otok, onda ne znan šta je.
Pa šta nisi tražija promjenu prebivališta - pitam ga ja naivno.
Ama čuješ li šta ti govorin, tražija san ali mi nisu dali. Uvjeravaju me da ovi moj otok nema ni pošte ni ulice ni adrese, da mi njanci kuća nema kućnog broja.
Pa šta jin ne rečeš - Smokvica donja be-be?
Šipak be-be, nema više be-be, sve mora imat broj, rekli su mi - kad legaliziraš kuću, onda moš poslat zahtjev za novu osobnu. Borati!? Legalizirat ruševinu staru dvista godin? Platit komunalije? Evo jin na, odavde se krv vadi - završi demonstrativno Škrpun svoju tiradu.

I dok o stvarima koje ga ne komodaju urla ka da mu je megafon zapeja u grkljanu, kad razgovor krene među ugodnije teme, onda se naglo potaja, stisne glavu među ramena, ozire se i šapje ka žbir. Pročulo se naime da je naš Veliki Škrpun odličan kuvar, da je sposoban od najbeveznijih namirnica spravljat vrhunske delicije, tako da mu svako toliko u njegov skromni dvor hodočaste nautičari koji se sidre doli u vali.




Kod Škrpuna nema gotovih menija, gostima ponudi ono šta trenutno ima. Frišku ribu, ubotnice, divje zeje šta raste okolo po vrtliman. Robinzonska spiza, najjednostavnija moguća, spravljana na vatri s komina ili gradela. A on to kurba jedna, tako lipo zna začinit nikin čarobnin travaman, da svaki put bude za prste polizat. I šta je najvažnije - ništa on to ne naplaćuje. Nema cjenika, sistem je jednostavan - daj šta daš. Ako kume misliš da nije bilo dobro - ne moraš ništa platit. Samo zapameti - ako opet dođeš, moglo bi ti bit još i gore. Robna razmjena je isto moguća. A šta ti misliš oklen mi ova vjetrenjača? E nu!

Ma isto, teško bi on to moga izvuć sam da mu ruku ne da Toma Šampjero, njegov veliki prijatelj, fetivi Slavonac, miran kao Dunav u ranu jesen, dobroćudni div koji skoro cilo lito provede zajedno sa Škrpunom. Toma malo govori a puno radi, šta Škrpunu uglavnom odgovara, ali mu koji put ide na živce, pogotovo u trenucima kad bi se tako rado pokara, a nema s kime.
Žali nam se Škrpun - ja ga badan, provociran, znan ga koji put izvriđat na mrtvo ime , a on ništa - muči ka zaliven. Ma da me oće barenko poslat u pizdu materinu bilo bi mi lakše, a on ništa, samo se blesavo nasmije i nastavi radit. Pu, jebenti taki život!



Veliki Škrpun i Toma Šampjero su nas ovoga puta dočekali neobično dobre volje. Dok smo se Bežmek i ja potili ka majmuni noseći uzbrdo kumpire, gedore i one sve pizdarije šta su ih naručili, pofalili su nam se da su sinoć, dok su bili na ribama, doživili pravi pravcijati big gejm fišing.
I? Je li pala koja palamida?
He he he, bome lipa palamida - frknija je Škrpun dok se Toma Šampjero tajanstveno nasmješija. Vidit ćete kad dođemo gori.
Bežmeku, jesi mi donija kruva? - sitija se kad smo odvalili tri dila puta.
Jesan, sve kako si reka - osan štruc.
Polubijeloga?
Naravski - četiri štruce crnoga i četiri štruce biloga, pa ti sam kombiniraj.
Jarče pasu, jesam li reka polubijeloga, po-lu-bi-je-lo-ga? Istaknija je svaki slog s oktavom više.
Pa manijače maniti, nije bilo polubijeloga. Razumiš li? Ni-je-bi-lo! - neda ni Bežmek na se.
Uglavnom, došli smo u dvor isprid pojate na škoju, otpočinuli, popili po žmul i po vina, a Škrpun nije moga izdržat nego nas je zazva neka povirimo u niku mračnu gambužu i ponosno reka - vidi šta smo sinoć izvadili iz mora.

S obzirom na to koliko su spominjali sinoćnji big gejm očekiva sam vidit gofa, licu ili tunu, ali umisto toga dočekalo nas je nešto tamno, tusto i čekinjavo. Kad su nam se oči privikle na mrak, shvatili smo da isprid nas, obišen na zadnje noge, visi prasac. Divlji prasac!
Pardon - dobacija je Škrpun, nije to divlji prasac - to je morski prasac.
Nemoj mi reć da ste ovo izvukli sinoć iz mora?
Nego!
Pa kako ste ga...
Ne pitaj što ne želiš znati - odvratija je sasvim neočekivano Toma Šampjero, nježno milujući osti.

I šta ćemo sad? - još ne mogu doć k sebi.
Najprije u pac a potom slijedi čobanac. Jes kad probo čobanac - pita me Toma
Hm, ne sićam se.
Ako se ne sjećaš, onda nisi. Saš vidjet kako ću ga spremit.



I stvarno, bijaše ovaj Tomin čobanac od morskog prasca nezaboravan. Barem do trećeg pjata i pete čaše, kad se sve lagano zamutilo. Čini mi se da su kasnije, mada se ne mogu stoposto zaklet, po dvoru muvali neki Francuzi, Belgijanci ko to više zna koji su bili. Samo znam da su odnekud izvukli paket nekog modrog vina i da smo nazdravljali do dugo u noć.
Čudotvorno neko vino. Blagoslovljeno u centru za strane jezike. Dok ga nismo probali, ništa nismo razumili o čemu govore, mislim na ove iz Francuske, Belgije, odakle li su već. A čim smo udrili po njemu - sve nam je postalo jasno i bez prevoditelja.
O la la, demižon bon-bon, ha ha ha.

Sutradan smo nastavili tamo di smo stali. Morsko prase na gulaš s kumpirima za marendu, pašticada s njokima za ručak pa još i medaljoni u tri boje. Crna, crnja i najcrnja. Navečer navratile neke Švabe željne morske ribe. Škrpun im ponudija gregadu od veprovine. Ništa im nije bilo jasno. Nama još i manje.

Četvrtog dan nam je prajčevina već počela izlazit na uši. Šta smo je žešće tamanili, nje je bilo sve više. Od silne težine, Smokvica se ulegla i speštala, počela se pretvarat u džem.
I ko zna dokle bi nas sve to dovelo da u nika doba nismo osjetili muklo razarajući smrad plina.
Kakav je to miris - primjetio je Bežmek
Tko je prdnuo - dodao je Toma Šampjero
Sranje - odskočio je Veliki Škrpun - ovo nije metan, ovo je propan-butan, riknija nan je frižider!

Nastala je uzbuna i komešanje. Dok smo mi zbrajali dva i dva, Škrpun je uletija u kužinu naoružan ključem broj dvajstisedam, zavrnija ventil i spretno odspojija cijev. A moglo nas je raznit...
Frižider je o'ša u prdec, izgleda da mu nema pomoći.
Do kraja dana smo neutralizirali sve šta se moglo pokvarit. Ostatke od morskog prasca smo morali pribacit na tajnu lokaciju. Ne smin vam ništa više reć. Jedino da nam je tako naprasno prekinut mali obalni svinjolov.

Dok ljeto u ulici Kneza Trpimira nevoljko pakuje kufere, a iz škatule u kutu dopiru zvuci tisuću i prve klapaške žalopojke o neuzvraćenoj ljubavi, ljuljkam se u iznenađujuće udobnoj fotelji kvartovskog frizeraja pa nehajno listajući skupljam zrnca mudrosti rasuta po stranicama šarenih magazina. Tek povremeno skrenem pogled sa zanimljivog štiva kako bih kimanjem glave i sličnim prikladnim gestama pokazao da nisam posve isključen iz razgovora kvarteta zakrabuljenih gospođa u najboljim godinama.

Ruku na srce, izgledaju mi malko šašavo tako omotane plastikom i stručno inkartane, kao da im se flamingo pokakao po glavi, ali im to naravno ne dajem do znanja. Shvaćam da je za ljepotu ili barem ono što na ljepotu sliči, potrebno štošta otrpjeti. Mislim da smo pogriješili što smo se rodno izmiješali u frizerajima. Izgubili smo dozu intime. Ne želim znati ni gledati kako se žene uljepšavaju. Kako i zašto su nestale klasične muške brijačije u kojima se raspravljalo o balunu i politici? Mirisi jeftine kolonjske vode, kalendar Vinoploda i zastavice omiljenih klubova po zidovima, naljepnice na ogledalima, od novina samo Slobodna, Tempo i Sportske novosti. Svaka čast frizerkama, ali brico je bio zakon.

Kao da je pratila tok mojih misli, frizerka je zamahnula šugamanom, frknula nosićem, a potom mi se obratila zapovjednim glasom- vi ste na redu.
Eh, već sam na redu, a nisam uspio do kraja pročitati razgovor s jednom velikom estradnom čunkom. Intervju kao intervju, ništa posebno, red lažne skromnosti, red zasluga za narod, red pljuckanja po kolegama, ali meni je zapeo za oko dio teksta u kojem se pohvalio kako je nedavno po četvrti put postao djed. Obožavam unučiće, kaže vrli selebriti, dolaze mi u posjetu pa zajedno izvodimo ludorije. Sa unucima proživljavam sve ono što sam propustio s vlastitom djecom...

Pa nešto kasnije dok prošetavam novu frizuru razmišljam - ovako nešto se relativno često može čuti. Naravno, nema ničeg neobičnog u činjenici da djedovi i bake obožavaju svoju unučad, oni su na neki način prirodan nastavak "loze", vitice što se kovrčaju, hvataju za stupove i rastu u visine, ali priča se tu ne završava, rekao bih da je ta ljubav obostrana. I unuci obožavaju svoje djedove i bake.

Za razliku od vlastitih roditelja s kojima se uvijek nešto natežemo, sukobljavamo, koje često čak i mrzimo zbog stotinu opravdanih i milijun neopravdanih razloga, priče s bakama i djedovima već od prvih dana naše svjesnosti krenu drugačijim tokom. Svi se sjećamo bakinih kolača i igračaka koje nam je dida napravio od običnog komada drveta. Skloni smo graditi idiličnu, romantičnu sliku o dobroćudnim starčićima koji su nam mirno i strpljivo otkrivali tajne života.

Čak i ako ih nikada nismo upoznali, oni u našoj zamišljenoj skici postaju mitski junaci. Dižemo ih na pijedestal bezgrešnosti. Eto i u svim našim političkim i svjetonazorskim prepucavanjima, upravo se taj argument "što ti je bio did", koristi kao krunski dokaz ispravnosti ili pogrešnosti neke ideologije.
A moj, tvoj, njegov did je razumije se, uvijek bio na pravoj strani.

Ali, pustimo mi sad politiku neka ide tamo di joj je misto, vratimo se preko kućnog praga.

Svojim roditeljima zamjeramo štošta, pogotovo u godinama kad se formiramo kao osobe a zapravo nemamo pojma ni o čemu. Teško nalazimo zajedničke teme a čak kad ih i nađemo, najčešće imamo suprotstavljene stavove. Iz dana u dana, iz godine u godine, kao da se ponor produbljuje. I onda ne prođe dugo dok i sam ne postaneš roditelj. Pa kažeš samom sebi - e ja ću drugačije!

Točno tako, ti ćeš drugačije - ti ćeš sad preuzeti ulogu mrzovoljnog, čangrizavog roditelja koji ima stotinu primjedbi na ponašanje svoga mladunca. Ljubav nije upitna, znaš to, osjećaš da ih voliš više od svega što postoji na svijetu, ali kvragu, nikako da se ta ljubav pokaže u svoj svojoj ljepoti, da se na neki način oživotvori. Osjećaš se zbunjen - nešto zapinje, nešto ovdje ne štima!

Postavljaš samom sebi pitanja na koja ne nalaziš odgovore. Zašto svoja najtmurnija lica pokazuješ onima koji su ti najbliži?
Donesu nas na ovaj svijet bez "manuala", bez uputstva za upotrebu, a očekuje se od nas da sasvim prirodno, instinktivno, na najbolji način odradimo uloge koje su nam zadane. Uloge unuka, sina, brata, oca, muža, ljubavnika...

I tako dok pohvatamo konce, vrijeme nam bježi, izmiče iz ruku, migolji se kao neki ludi crv, a mi nikako ne pronalazimo čarobne riječi da svojim najbližima pokažemo koliko nam je stalo. Nisam pristalica holivudizacije ljubavi, da svakoga dana, u svakoj prilici moramo ponavljati ajlavju ajlavju, ali ono, volio bih da postoji neki tajni znak, samo nama znan, kojeg ćemo razumjeti bez velikih riječi.

A vrijeme prolazi. Tako prokleto brzo. I još jedno ljeto već pakuje kofere a u ulici Kneza Trpimira neka budala juri motorom sto na sat i diže se na zadnje kolo.

Priče putnika koji se vraćaju s Lastova u mnogo čemu će biti slične, ponekad čak i iste. Zamantani mirisima juga, govorit će o još jednom raju na zemlji, začudnoj tišini koju remete jedino otkucaji vlastitog srca, spominjat će nebo i zvijezde iznad otoka, neće propustiti spomenuti lastovske fumare, Poklad, prkle i skalice.

I trajat će ta opijenost sve do prvih jesenskih kiša i dugih zimski noći, a potom će sve rijeđe pomišljati na jedan otok koji je ostao tamo negdje "down under".



Danas diljem svijeta postoje čak dvadeset i tri države koje su svojom površinom manje od otoka Lastova. Da, dobro ste pročitali, dvadeset i tri. Mnoge od njih su otoci. Međutim, ako uzmemo u obzir napučenost tih zemalja, tada će samo dvije imati manje stanovnika nego što danas ima Lastovaca na Lastovu. Jer ima njih, ima. Samo su mnogi daleko. Možda su neki čak i među ovih dvadeset i troje veličanstvenih.

Svojom površinom, Lastovu je najbliži otok Pitcairn. To vam je onaj otok iz priče o Bountyju, surovom kapetanu Blighu i neodoljivom Marlon Brandu, pardon - poručniku Christianu Fletcheru. I danas na njemu žive potomci engleskih mornara i zanosnih Tahićanki.



Mada se Pitcairn nalazi na suprotnom kraju svijeta, imam osjećaj kao da postoji neka tajna veza između ovih otoka. Samo što o Lastovu nitko nije snimio film. Do sad. Znam da bih ga volio vidjeti.
Vrijeme je na otocima relativan pojam i nemoguće ga je mjeriti kopnenim minutama i sekundama. Što je otok udaljeniji, te razlike postaju izraženije. Moja su se tri dana stisnula u okruglih četrdeset sati. Premalo. Za doživjeti ga u svoj svojoj punini trebalo mi je više, neizmjerno više. No, ako će to biti motiv za ponovni dolazak, onda mi i nije žao.





Što sam vidio? S jedne strane uzorno obrađene vinograde i tek malo iznad reda trsova ostatke bodljikave žice, izjedene rđom, strahom i besmislom. Vidio sam mnoge napuštene dvore oronulih škura i crvotočnih greda, omeđene kamenim zidovima kojima privid života daju samo bujni grmovi kapara, a opet nedaleko njih nezgrapne "stambene jedinice" nad čijim se lukovima kočoperi beštimja "Apartmani".





Upoznao sam ljude, obične drage i prijazne, koji govore onim krasnim, mekim otočkim jezikom koji je melodija sam po sebi. Kušao sam nektar od višanja gospođe Tine, napitak vrijedan milijun komplimenata. Žonglirao sam s mjesecom i suncem u isti mah. Zavodilo me more nezamislive ljepote, obgrlilo modrinom, ispunilo svježinom, vuklo me snažno prema sebi da bi me već u sljedećem trenutku grubo odgurnulo. Kao da je htjelo reći, nećeš me tako lako dobiti, još se moraš truditi.





Skočio sam s vrha mula u Mihajli kao da mi je opet sedamnaest, poletio visoko kao nekad, frajerski napravio prelom a onda prasnuo o površinu otvorenih očiju. Dok sam izranjao, sve oko mene je bilo puno mjehurića koji su prštali poput vatrometa. Bio sam lud od sreće.





Ne tako davno, neki ozbiljni stratezi, gustih obrva, širokih pleća i sjajnih epoleta, spominjali su Lastovo kao tvrđavu Jadrana. Zapravo, bili su u pravu, ono to je i jest, kopno sazdano od tvrdog i čvrstog materijala, njegove škrape su tako oštre i nazubljene da svakog tko je došao sa zlom namjerom smjesta odvrate od uzaludnog plana.



On je zapravo nalik bodljikavom kumparu, oliti volku, uvećanom nebrojeno puta. Puž, spor i gotovo nepokretan koji se ljepljivom stopom čvrsto drži morskog dna a svojom bodljikavom ljušturom odvlači napadače.

I kao što rekoh, dojmovi o ovom otoku slijegat će se polako, s lastama kad krenu prema jugu pa sve do jesenskih kiša i dugih zimskih noći. A onda ću, kao što to obično biva, sve manje razmišljati o njemu. Možda ću ga čak i zaboraviti.

A ne bi smio.