Samom sebi ovih dana postavljam mnoga pitanja, a ne mogu odgonetnuti muči li to samo mene ili se radi o općem problemu, ali eto pitam se - nismo li, općenito uzevši kao životinj... pardon, kao ljudska vrsta malo zastranili? Tehnološki napredak nikad nije bio brži, zivkamo se s pametnim telefonima, nosimo pametnu odjeću, vozimo pametne automobile, glasamo za pametne političare (sic), komuniciramo s ljudima koji se nalaze na drugom kraju planete, ali... ispunjava li to nas, koliko nam zadovoljstva sva ta silna pamet donosi u naš život? Možda zaista više znamo od naših predaka, možda raspolažemo s više podataka od njih, ali ne mogu se oteti dojmu da nismo ni na mane zaboravili brate mili. Ista je pohlepa, isto je licemjerje, u dušama je isto blato i kal, iste su ljubomora, zavist i jal.

Ispresjecali smo svijet granicama, rasparcelizirali prirodna dobra na moja i tvoja ali ne i njihova. Dok podižemo barijere između čovjeka i čovjeka, u isto vrijeme s lakoćom prelazimo neke druge granice. Granice zdravog razuma primjerice ili granice dobrog ukusa. Što to čujem, o ukusima se ne raspravlja? O da, o ukusima se najstrasnije raspravlja!

U strahu da ne budemo povrijeđeni, navlačimo na sebe oklop, prostom oku nevidljiv, ali oklop glomazan, težak i ubitačan za ramena i kralježnicu. Nosimo ga dvadeset i četiri sata u danu, sedam dana u tjednu, srastao je s nama kao da je oduvijek bio tu. Možda se s oklopom na koži osjećamo nešto zaštićeniji, ali zaboravljamo koliko smo spori, prespori...

Svojedobno sam dobio jednu knjigu, dosadnu, infantilnu i sladunjavu, knjigu koja se i nije dala pročitati jer su joj mnoge stranice nedostajale. Nije mi bila poznata sudbina tih nedostajućih stranica i ne znam u kakvu su svrhu poslužile, možda za potpalu vatre, možda za izlaz iz pogibelji, možda za neku... stvarno veliku nuždu, iskjuz maj frenč, ali ja sam se eto, s preostalim stranicama odlučio malo poigrati. Najprije sam razvezao stranicu po stranicu a onda dohvatio škare i izrezao riječ po riječ. Stvorio sam konfete od tisuća izrezanih riječi i priznajem, neko me vrijeme silno zabavljalo da svakog jutra iz kutije izvučem pet nasumičnih papirića s riječima i da od tih riječi pokušam izmaštati još jedan vedar dan.



Nakon nekog vremena mi je ta igra dosadila. Kutiju sam spremio u ormar, ormar zaključao, a ključ izgubio.
I ne znam, ali zaista ne znam kako mi je upravo jučer iz zatvorene kutije zaključanog ormara dolepršao jedan od tih papirića. Našao sam ga na podu, sagnuo se i pun slatkog iščekivanja okrenuo na drugu stranu. Na papiriću je pisalo - samoća.

Bio sam pomalo iznenađen što me pronalazak samoće uopće nije iznenadio. Možda čak i volim samoću, pogotovo u popodneva kao što je ovo danas. Ne smeta mi to, naprotiv, stavim bocu vode i šugaman u ruksak, odem do mog bora pored mora ili do moje punte pa se onako pošteno zamislim nad svim što mi padne na pamet. A pada li ga pada...
Ipak, ovog sam puta odlučio skroz drugačije, otići na mjesto na kojem ima mnogo ljudi. Ništa ne raditi, ničim se isticati, jednostavno gledati i slušati.

Nikad nisam volio kolodvore, oduvijek sam ih doživljavao kao mjesta tuge i rastanka, mjesta izgubljenog vremena, mjesta na kojima prosjaci kukaju, pijanci povraćaju, a džepari operiraju.
I sad, ne znam koji mi je bio vrag, ali odlučio sam otići upravo na kolodvor. Možda se čak ukrcati na neki vlak, započeti kao Marinin Božo, neki novi život, ispočetka. Oživjeti život.

Dok je iza mojih leđa brundao umorni grad, skinuo sam svoj oklop i odložio ga na klupu pored sebe. Gledao sam ljude koji odlaze, ljude koji dolaze, uglavnom od-do i nešto manje do-od.

Vidim zdepastog, brkatog prometnika u uniformi HaŽe-a sa šapkom na glavi i palicom u ruci kako se kočoperi kao pijetlić dok nehajno preskače tračnice. Mimoilazi se s trojicom mladića s ruksacima iz čijih džepova izviruje turistički vodič na kojemu se ističe natpis - HVAR.

A gle tek onog lika, glavatog, plećatog i guzatog, kako snažnim koracima grabi prema sumornoj sadašnjosti. Za njim trčkara ženica, krhka, krotka i siva kao čajna pašteta. Torbica sumnjive kvalitete joj se klati oko ruke. Pokušava ići u korak s mužem, prilazi mu s njegove lijeve pa s desne strane, ali on ne haje, samo pojačava ritam. I ne primjećuje da je ona tu.

Ugodan glas s kolodvorskog razglasa upozorava putnike da vlak za Zagreb polazi za deset minuta.

S druge strane perona, mlada žena tamnih očiju, crvenkaste kose i blijedog lica oprašta se od starijeg muškarca. Sve njene nade pohranjene su u fascikli s liječničkim nalazima koju grčevito stiska kao da je u tom plastičnom omotu pohranjen sav njen život. Sve će biti u redu tata - čitam joj s usana. On je još jednom zagrli, čvrsto, snažno, poljubi je u čelo i ode sa jedva primjetnom suzom u oku. Prije nego što zamakne iza ugla, još će se jednom okrenuti i potražiti je pogledom. Kad bude siguran da ga kćer više ne vidi, slomit će se od boli.

A ona će ući u vlak, sjesti pored prozora i neće biti ni svjesna da je gledam. Osvrnut će se nekoliko puta, plaho, pogledavati na sat i još jednom prelistati fasciklu s nalazima.
Uskoro će se začuti zvižduk, vlak će bešumno krenuti i odnijeti prozor s mladom ženom crvenkaste kose u tamnu noć, a ja ću ga pogledom ispratiti do prvog tunela, odagnati ružnu pomisao koja se tko zna otkud pojavila i jedva čujno kroz zube procijediti - drži se mala.