Dok ljeto u ulici Kneza Trpimira nevoljko pakuje kufere, a iz škatule u kutu dopiru zvuci tisuću i prve klapaške žalopojke o neuzvraćenoj ljubavi, ljuljkam se u iznenađujuće udobnoj fotelji kvartovskog frizeraja pa nehajno listajući skupljam zrnca mudrosti rasuta po stranicama šarenih magazina. Tek povremeno skrenem pogled sa zanimljivog štiva kako bih kimanjem glave i sličnim prikladnim gestama pokazao da nisam posve isključen iz razgovora kvarteta zakrabuljenih gospođa u najboljim godinama.

Ruku na srce, izgledaju mi malko šašavo tako omotane plastikom i stručno inkartane, kao da im se flamingo pokakao po glavi, ali im to naravno ne dajem do znanja. Shvaćam da je za ljepotu ili barem ono što na ljepotu sliči, potrebno štošta otrpjeti. Mislim da smo pogriješili što smo se rodno izmiješali u frizerajima. Izgubili smo dozu intime. Ne želim znati ni gledati kako se žene uljepšavaju. Kako i zašto su nestale klasične muške brijačije u kojima se raspravljalo o balunu i politici? Mirisi jeftine kolonjske vode, kalendar Vinoploda i zastavice omiljenih klubova po zidovima, naljepnice na ogledalima, od novina samo Slobodna, Tempo i Sportske novosti. Svaka čast frizerkama, ali brico je bio zakon.

Kao da je pratila tok mojih misli, frizerka je zamahnula šugamanom, frknula nosićem, a potom mi se obratila zapovjednim glasom- vi ste na redu.
Eh, već sam na redu, a nisam uspio do kraja pročitati razgovor s jednom velikom estradnom čunkom. Intervju kao intervju, ništa posebno, red lažne skromnosti, red zasluga za narod, red pljuckanja po kolegama, ali meni je zapeo za oko dio teksta u kojem se pohvalio kako je nedavno po četvrti put postao djed. Obožavam unučiće, kaže vrli selebriti, dolaze mi u posjetu pa zajedno izvodimo ludorije. Sa unucima proživljavam sve ono što sam propustio s vlastitom djecom...

Pa nešto kasnije dok prošetavam novu frizuru razmišljam - ovako nešto se relativno često može čuti. Naravno, nema ničeg neobičnog u činjenici da djedovi i bake obožavaju svoju unučad, oni su na neki način prirodan nastavak "loze", vitice što se kovrčaju, hvataju za stupove i rastu u visine, ali priča se tu ne završava, rekao bih da je ta ljubav obostrana. I unuci obožavaju svoje djedove i bake.

Za razliku od vlastitih roditelja s kojima se uvijek nešto natežemo, sukobljavamo, koje često čak i mrzimo zbog stotinu opravdanih i milijun neopravdanih razloga, priče s bakama i djedovima već od prvih dana naše svjesnosti krenu drugačijim tokom. Svi se sjećamo bakinih kolača i igračaka koje nam je dida napravio od običnog komada drveta. Skloni smo graditi idiličnu, romantičnu sliku o dobroćudnim starčićima koji su nam mirno i strpljivo otkrivali tajne života.

Čak i ako ih nikada nismo upoznali, oni u našoj zamišljenoj skici postaju mitski junaci. Dižemo ih na pijedestal bezgrešnosti. Eto i u svim našim političkim i svjetonazorskim prepucavanjima, upravo se taj argument "što ti je bio did", koristi kao krunski dokaz ispravnosti ili pogrešnosti neke ideologije.
A moj, tvoj, njegov did je razumije se, uvijek bio na pravoj strani.

Ali, pustimo mi sad politiku neka ide tamo di joj je misto, vratimo se preko kućnog praga.

Svojim roditeljima zamjeramo štošta, pogotovo u godinama kad se formiramo kao osobe a zapravo nemamo pojma ni o čemu. Teško nalazimo zajedničke teme a čak kad ih i nađemo, najčešće imamo suprotstavljene stavove. Iz dana u dana, iz godine u godine, kao da se ponor produbljuje. I onda ne prođe dugo dok i sam ne postaneš roditelj. Pa kažeš samom sebi - e ja ću drugačije!

Točno tako, ti ćeš drugačije - ti ćeš sad preuzeti ulogu mrzovoljnog, čangrizavog roditelja koji ima stotinu primjedbi na ponašanje svoga mladunca. Ljubav nije upitna, znaš to, osjećaš da ih voliš više od svega što postoji na svijetu, ali kvragu, nikako da se ta ljubav pokaže u svoj svojoj ljepoti, da se na neki način oživotvori. Osjećaš se zbunjen - nešto zapinje, nešto ovdje ne štima!

Postavljaš samom sebi pitanja na koja ne nalaziš odgovore. Zašto svoja najtmurnija lica pokazuješ onima koji su ti najbliži?
Donesu nas na ovaj svijet bez "manuala", bez uputstva za upotrebu, a očekuje se od nas da sasvim prirodno, instinktivno, na najbolji način odradimo uloge koje su nam zadane. Uloge unuka, sina, brata, oca, muža, ljubavnika...

I tako dok pohvatamo konce, vrijeme nam bježi, izmiče iz ruku, migolji se kao neki ludi crv, a mi nikako ne pronalazimo čarobne riječi da svojim najbližima pokažemo koliko nam je stalo. Nisam pristalica holivudizacije ljubavi, da svakoga dana, u svakoj prilici moramo ponavljati ajlavju ajlavju, ali ono, volio bih da postoji neki tajni znak, samo nama znan, kojeg ćemo razumjeti bez velikih riječi.

A vrijeme prolazi. Tako prokleto brzo. I još jedno ljeto već pakuje kofere a u ulici Kneza Trpimira neka budala juri motorom sto na sat i diže se na zadnje kolo.