Ova kiša ima nečeg wagnerovskog u sebi, pomislio sam u trenutku kad se već osma kap otkotrljala s krova, odbila od škure i pala točno u sić od piture koji je tko zna kako i zašto ostao zaboravljen na trotoaru ispod prozora. Da kiša ima svoj ritam, odavno je svima znano, a ima li melodiju samo u mojoj ili još nečijoj glavi, ostaje pitanje za razmatranje.
Sedam nota sto divota, pisalo je na naslovnici kajdanke iz šestog razreda osnovne škole , a da nekim sretnim slučajem imam više glazbenog dara, rado bih među onih pet vodoravnih linija pokušao ugurati melodiju kiše, pogotovo ove koja je došla nakon neobično bezkišne jeseni.
Ipak, nakon četiri sata rominjanja već su mi pomalo dosadile sve njezine molske i durske dionice, pa sam priljepio nos za prozorsko staklo i razvukao osmijeh kad sam na na komadićku jugozapadnog neba primjetio tri krpice plavetnila.
Dok su se posljedne dvije kapljice koškale na mom tjemenu, osjetio sam da moram napraviti još samo jedan odlučujući korak i krenuti prema obali.



Slutio sam što mi more želi reći - danas me ništa ne pitaj, samo me pusti da ludujem, došlo mi je tako i sad moram, jednostavno moram...
Nisam želio postavljati suvišna pitanja, jer sam i bez njih sve razumio. Dođu takvi trenuci kad osjetiš da sav nagomilan bijes, muku i jad moraš negdje iskaliti.



Pa urla tako more na mene i urlam jače ja na njega, kao da istu bitku bijemo i istu muku mučimo.
I čekam sat, čekam dva dok se more ne umori, a njemu samom to ne pada na pamet, ono raste i stasa, svaki novi val postaje veći i snažniji. Gromovito udara u stijene, zemlja se pod golim stopalima trese. Zrak je prepun fine prašine koja se lijepi za obraze, trepavice, dlanove...



Oslonjen na zid crkvice stare bezbroj godina, pomolim sam se kako jedino umijem i kako jedino znam. Za nepoznate putnike i mornare, za prijatelje i roditelje stare, za moja dva sokola i za ženu koju sam ljubio.
I još svašta govorim i mislim, i pomalo pjevam i pomalo sanjam.
Pomalo već slabi dan i nadire tama, a more jača.

Petogodišnja Tea, razigrana djevojčica koja obožava dinosaure, gumene bonbone i sve što je lila boje, u posljednje vrijeme voli razgovore započinjati s rečenicom - kad sam vam ja bila mala......
Eh, kad je Tea bila mala, sve je bilo drugačije nego danas i svašta se toga zanimljivoga događalo, a gle čuda, sve nekako slično kao i kad smo mi bili mali. Eto, kako smo se onda penjali u brda? Bez velike filozofije, ugledaš stablo, brežuljak ili brdo ispred sebe, odabereš cilj i goni!
Kojom stazom? Ma šta ima veze, malo s kamena na kamen, malo kroz bušak, glavno da se penješ.

A onda dođu neke godine kad pomisliš da nisi više tako mali pa počneš planinariti "zaozbiljno", nabaviš gojzerice, cvike protiv UV zračenja, majice od flisa i fensi štapove. Slijediš markirane staze, osvojiš Poganu glavicu i Ilijin umac, pa se odmah svima hvališ svojim podvizima i gnjaviš ljude novootkrivenim zdravim načinom života.



Ipak, bez zafrkancije, zapitajmo se koliko toga shvaćamo zdravo za gotovo kao da je samo po sebi razumljivo? Recimo, te markacije po planinama. Iskreno, dok je sve u redu ne razmišljamo previše o njima, slijedimo ih instinktivno. Ali, čim ih izgubimo iz vida, zbog snijega, oblaka, magle, mraka, vrludanja, ne znam čega sve ne, počnemo osjećati nelagodu. Gdje smo? Jesmo li zalutali? Moramo li se vraćati? Koja je bila zadnja markacija koju smo vidjeli?
Čim ponovo ugledaš te čarobne crveno-bijele kružiće, vrati se mir, znaš da si na dobrom i sigurnom putu. Ponekad se pitaš - pa tko uopće crta te kružiće, križiće i prutiće? Vjerojatno neki šumski vilenjaci u tajicama i smiješnim kapicama koji se s prvim mrakom iskradaju iz svojih skrovišta, pa naoružani pinelima kreću u akciju. Nitko ih nikad vidio nije, ali u njihovo postojanje, nije bilo razloga sumnjati.

Stoga sam ostao nemalo iznenađen kad su me Sonja, Vanja i Bigi pozvali da ove nedjelje krenem zajedno s njima u akciju markiranja mosorskih staza. Što, zar to ne rade vilenjaci? Kakvi vilenjaci, pobogu, staze markiraju pripadnici Markacijske sekcije!

Tjah, baš su mi ga neki, osjećao sam se slično kao kad sam saznao da Djed Mraz ne postoji, već da one poklone koji se stvore ispod bora kupuju mama i tata preko sindikata.

Ipak, ozbiljno sam shvatio povjereni mi zadatak, izvadio sam iz ropotarnice velike škare i žuti šegac kupljen u Lidla na akciji, proveo sam pola petka i čitavu subotu vježbajući. Uhvatio sam pravi ritam, nije mi ni Edvard škaroruki bio ravan.

U nedjelju ujutro, nacrtao sam se na mostu preko rijeke Žrnovnice, ispred Dvora. Divno, svježe jesensko jutro, Rijeka je klokotala, lišće je šuštalo, sunce ovlaš pomilovalo sure vrhove, a jedan jadan golf dizelaš duja, mučio se savladati uzbrdicu prema Sitnome.



Zazvonio mi je mobitel. Vanja.
Di si?
Evo me na mostu.
Kojem mostu?
Preko rijeke.
Šta radiš na mostu?
Ništa, gledam kako voda teče.
Nemoj se bacit.
Neću, plitko je. Di ste vi?
Evo kupujemo marendu. Dolazimo za dva minuta.

I zaista, nisam uspio ni odrecitirati jedan Matošev sonet do kraja, pojavila se vesela družina markacijskih entuzijasta. Uz spomenuti trio,tu je i Gricko, spiritus movens svih mosorskih staza, a gore nas je, kod zadnjih kuća Amižića čekao Vele, još jedan mladi i poletni planinar.

Nije nam trebalo dugo da uhvatimo pravi ritam. Mada smo po prvi put svirali zajedno u ovom sastavu, rokali smo i prašili kao da smo stigli direktno s gitarijade u Subotici.
Gricko se isticao maestralnim riffovima na motornoj pili marke Stihl, Vele i ja smo preuzeli ulogu ritam sekcije sa škarama, Bigi se dohvatio bijele, a Sonja i Vanja crvene piture.



Zamisao nam je bila obnoviti otprilike kilometar i po, zapuštene i zabušavljene staze koja vodi prema zaseocima Lolići i Mihanovići, gore visoko pod stijenama.
I super je to nama išlo, kad se radi zajedno i s puno dobre volje, sve izgleda lakše nego što zaista jest. Zapravo, većina planinarskih staza nije pala s neba, najčešće se radi o drevnim putevima kojima su se kretali stanovnici udaljenih zaseoka koji su živjeli visoko u planini.



Još do prije nekoliko desetljeća, tim su stazama prolazila i djeca na svom svakodnevnom putu do škole i natrag. A onda je život odselio negdje drugdje, sela su opustjela, stazama više nitko nije prolazio, prekrila ih je borovina, drača i brnistra.



Stoga je bilo neizmjerno zadovoljstvo otkrivati tragove nekadašnjih ugaženih staza, pogotovo dijelove sa usječenim kamenim stubama, a još veće pomisao da činiš nešto dobro, i to ne za sebe, već za drugoga, možda nekog potpuno nepoznatog čovjeka koji će od sada moći prolaziti ovuda, bilo kao planinar, ili pak kao običan izletnik. Do maločas neprohodan put, zasjao je u potpuno novom ruhu.
Dok se miris procvalog vrijeska širio na sve strane napredovali smo sve brže prema vatrogasnom putu koji se od Sitnog Gornjeg spušta prema Kučinama i Mravincima.
Tu smo potegli zadnju strelicu i rekli - to je bilo to. Za danas.

Pri samom kraju smo po starom dobrom markacijskom običaju, skupili malo drva, zapalili vatricu, odnekud su se pojavile i gradele, čak i kobasice, roštiljske s manje masnoće, uglavnom za dame i klasične kranjske za mrgaše, pripravnike za grmosječe. Uz sve to komadić kruha, s dvije-tri kapi maslinovog ulja, zapečen na gradelama - divota jedna!



Moja prva akcija markiranja ostat će mi u lijepom sjećanju, makar sam nešto kasnije, kad sam stigao kući, primjetio da su mi se pojavili neki nekontrolirani pokreti u rukama, nešto slično kao Charlie Chaplin u Modernim vremenima. U tom sam ritmu umalo podšišao šimšir u dvorištu, filadendron u verandi i susjedu Biserku koja je odnekud nabasala s košarom punom kivija, ali sam se srećom, na vrijeme zaustavio.

Ćutim večernji burin na obrazima, oblaci se nebom razilaze ka balerine na kraju drugog čina. Kratki rukavi više nisu dovoljni, koža mi na rukama čini gricule, naglo je skratija dan. Jesen se uvukla u grad potajice, priko lupeških skala.
Korak po korak, s Lokvica priko maloga mosta pa kroz grad do stare peškarije i onda rivom do kule Kamerlengo.

Na Batariji, sedmorica muškića igraju balun na male branke.
Šestorica su tu negdi, vršnjaci, otprilike desetogodišnjaci, a oni sedmi, najmanji, vrzma se među njima, zapinje im noge, igra malo za jednu pa malo za drugu stranu.
Stariji se ljute na njega i stalno mu dovikuju - mali, makni se ća! Smetaš! Ali mali se ne da. On igra svoju igru. U žaru borbe, pri rezultatu pet-pet balun se nespretno odbije od nečije noge i odleti priko korniža u more. Eto ti ga na, odnit će ga vitar! Sedmorica hrabrih su ne čekajuć ni trena, zgrabili kamenčiće koji su im se zatekli pri ruci i započeli kanonadu oko baluna, najprije da im ne uteče, a poslin toga da ga pokušaju približit kraju. Mlaji, brzo donesi onu granu od palme – viče jedan pigavi onome najmanjemu.
Znaju oni kako se to radi, nije im prvi put. Oduvik je tako bilo na Batariji. Ili balun ili sudac, neko mora letit u more.

Ma nije to ni tako jednostavno, za dovatit balun koji ti je upa u more triba dosta upornosti i spretnosti, moraš ga pogodit strišo, s vanjske strane da bi se zavrtija bliže tebi.

I taman kad se činilo da će uspit, kad je ostalo samo metar-dva da im dopluta nadohvat ruke, oni najjači među njima je odnekud dovuka kus stine. Sve ovo s kamenčićima je do sad bila igrarija, njegova će stinčuga podignit val koji će balun dovest do samoga kraj.

I normalno, kako to obično biva, falija je, nije uspija dovoljno daleko bacit stinu i šta je najgore, ona kamenčina ka da je bila programirana da zvizne balun drito u natpis Adidas. Bacila ga još dalje nego šta je bija na početku.

Kad su već pomislili da su ovu utakmicu svi izgubili, skoro se niotkuda pojavija jedan brodić. Momak za kormilom je vidija šta se dogodilo, usporija je i pokupija već prežaljeni balun. Da je mot mulcima neka ga sačekaju kad pristane uz rivu, iza broda kapetanije. Dočekali su ga ka spasitelja. Čini mi se da je najsritniji među njima bija upravo oni najsmotaniji. Sad je miran, neće njega krivit zbog gubitka baluna, čak je uspija i prozborit nekoliko riči - fala van barba! Momak s broda ga je za trenutak pogleda a onda s nikom mišancijon čuđenja i osmijeha reka - nemoj me zvat barba, nisan ti ja baš toliko star!

Nasmija sam se i ja, jer sam pripozna dil sebe i u jednome i drugome, a tek trenutak kasnije, shvatija sam da me je jedan najobičniji kamen bačen u more odveja prema ditinstvu.



Nikad ne znaš di će te tvoje ditinstvo nać.
A nađe te tamo di ga najmanje očekuješ. U okusu rafijola, u mirisu smilja, u zvuku zvona s kampanela, čak i u balunu koji je upa u more.

Baš ka i valovi koji se šire na sve strane kad baciš kamen u more, tako krenu i uspomene. Oni koja se vrate obali, ubrzo se sudare s njom pa se odbijaju i međusobno nadmeću, a drugi koji otplove prema pučini, završe ko zna di. Možda dotaknu neki daleki otok, a možda ih veliko more jednostavno smiri i proguta.

Odrastanje na Čiovu, otoku koji to u isto vrime i je i nije, bilo je slično vožnji električnog autića u lunaparku. Pod šarenim svitlima koja bljeskaju u stotinama boja, stalno se s nekim sudaraš pa uporno pokušavaš pronać mrvu slobodnog prostora za mirniji put, ali kad ga i nađeš, brzo ti dosadi pa se opet vraćaš u gužvu. Lunapark nije zabavan ako si na podiju sam.

I kako samo sve to brzo prođe, ka u trenu, od prvih dana kad ti se čini da izvan roditeljske kuće ništa ne postoji, do vrimena kad porasteš toliko da se sam uspiješ popet na bančić pa razmičući zavjese smogneš hrabrosti provirit priko ruba prozora, a pred tvojim očima se otkrije pozornica sasvim novoga svita. Radnici koji žure na posal, stare none koje se gegaju i na svojim glavama nose ogromne košare pune slatkih plodova, školarci u plavim keceljama sa preteškim torbama na leđima, "jutarnji" koji se vraćaju i "popodnevni" koji tek odlaze u školu. I tako ulicom ispod prozora prolaze ljudi, i slični i različiti, sve do sumraka kad se umorni težaci vraćaju iz polja i viču ije ijeeeee Zekane, curik Dorote...

Pogled s drugog prozora naše kuće koji je gleda prema dvoru nije bija ništa manje zanimljiv. U zbijenim kamenim kućama stoput pregrađenin i nadograđenin, pod voltima i taracama živili su neki super cool frajeri ka Bore, Duško i Debeli.

A Bore, Duško i Debeli ka da su vragu iz borše ispali, oči su im bile velike i radoznale, oni su rušili tabue i pomicali granice, neumorno osvajali svoj dil slobode, usuđivali se radit ono što ja nikad nisam ni pomislija da smin. Upast u Buličićev vrtal potaracat šipke, gađat frecon Cinkvantinovoga konja dok se umorno vuče uz ulicu, pozvonit na vrata Doma staraca pa prije nego domar izviri nosom pobić daleko da te ne uspije pripoznat.

U okruženju u kojemu su svi o svima znali ne samo što su danas obidvali i koliko su vina popili već i više od onoga što su ikada želili da se o njima zna, niti jedan dišpet nije moga ostat neprimjećen i nekažnjen. Stoički podnit batine i teške prijekore, bila je stvar prestiža. Stisnit zube, zadržat suze za trenutke u kojima ih niko neće moć pripoznati, dignit se i nastavit dalje, sve je to bila cijena odrastanja. Nastradat koji put čak i kad nisi kriv. Naravno, uvik je neko drugi mora bit kriv. Ali se špijavat nije smilo. Tribalo je ostat odan krugu prijatelja. Pripadati je bilo možda i važnije nego biti.

Prijatelji iz ditinstva posebna su kategorija ljudi, njih nikad ne biraš, niti ocjenjuješ, ne razmišljaš previše o tome kako su se i otkud pojavili u tvom životu, oni su jednostavno oduvik bili tu, ka braća, ka sestre. Prihvatiš ih od svojih najranijih dana kao dio sebe.

Duško je bija najstariji od nas, Bore najspretniji, a Debeli je ima fantastičan talent za crtanje. U njegovin rukama, olovka je postajala čaroban štapić koji je na dotad praznom komadiću papira stvara prizore slične onima iz Zagora ili Komandanta Marka. Ruka virtuoza zarobljena u duši neiskvarenog diteta.

Dičine je bilo na svakome koraku. U dvoru do našega živila je Jozica, priko puta nje Šime i Franko, gori uz ulicu Tonči i sestra mu Dušica. a u istom nizu Marko i Stipe, braća blizanci koji su nalikovali jedan na drugoga ka tikvica na barakokulu. Ko ih nije poznava, nikad ne bi reka da su braća, pogotovo ne blizanci.
Sa stropa njihove kuće visija je veliki avion, na kojem se istica natpis Lufthansa. Raskrlija se avion u majušnoj prostoriji ka da je orao, okrića se čas na jednu čas na drugu stranu i izgleda je isto kao i oni pravi kakvi su svakog dana letili iznad naših glava. Međutim, ovoga napuvanog nije donija Dida Mraz nego Markov i Stipin ćaća koji je radija na aerodromu. Marko se kleja da im je ćaća pilot, Stipe da je kontrolor leta, a od nekog smo čuli da stari nije ništa od toga nego da vozi traktorić koji vuče vagoncine s kuferima. Bilo kako bilo, i mi smo sanjali o tome kako ćemo jednog dana razvozit vagoncine po Resniku.



Najčešće smo se nalazili na šentadi isprid Ukićeve kuće. Ne samo mi, to je bilo misto susreta svih generacija, od beba u pelenama do inšempjanih staraca koji bi jedva uz pomoć štapa dovukli samo da budu malo s judiman.
Ta šentada je zapravo bila centar svita jer se nalazila na križanju ulice Prvoboraca koja je od mosta vodila prema samostanu svetog Ante i puta popriko koji se doli s mora penje uz Balan. Za litnjih večeri tu bi se do dugo u noć rapravljalo o životno važnim pitanjima, ka na primjer o krizi u Indokini, šahovskim dvobojima između Karpova i Korčnoja ili o najnovijim pojačanjima Hajduka.

Mada smo prisluškivali o čemu to stariji govore, njihove priče nas se nisu previše doticale. Na nevelikom i prilično neuglednom proširenju između kuća koje smo svi zvali Požarina, provodili smo vrime u beskrajnim igrama. Najčešće na kukalo ili na vatalo, a za vrime velikih sportskih događaja, Olimpijada ili svjetskih prvenstava, i mi bi organizirali svoje igre. Skakali bi u dalj, bacali koplje (čitaj takice od poma) i kladivo (čitaj noge od ormara) , ili bi se jednostavno utrkivali. Najprije bi šprintali na sto metri od Perove butige do Čičmirove stolarske radionice, a zatim nešto dužom stazom "oko Mediterana".

Mediteran, lokal zvučnog imena i sumnjive klijentele, nalazija se skroz doli na početku ulice blizu Ženskicinih. U toj opskurnoj gostionici najčešće su visili "pržinari", mornari sa drvenih trabakula kojma bi dovozili pijesak sa ušća Cetine. Stari brodovi su stenjali pod teretom i kad bi se vezali uz Mandiracin mul, jedva bi im bokunić prove proviriva iznad vodene linije.

Potražnja za pržinom bila je velika, kamioni s gradilišta su dolazili neprestance, a nakon napornog dana, posade s brodova bi akoštale u "Mediteran". U kantunu do šanka staja je jedan klimavi fliper, trpija škerce netalentiranih igrača, i ispušta čudnovate zvukove koji ipak nisu mogli nadjačat žamor okupljenih koji je postaja sve izraženiji kako bi se bocuni praznili. Ponekad bi isprid ulaza primjetili milicijskog fiću s plavim rotirajućim svitlom, nismo tada razumili zašto, mi smo oko Mediterana ipak samo trčali. I to žestoko. Tribalo je slomiti ćošu kod Katalinićeve puzavice, projuriti pored jedriličara i vatrogasaca, pa onda još malo pojačat ritam i usporedno sa ogradnim zidom Doma staraca utrčat u cilj. Iz nekog razloga, bilo nam je silno važno pobjedit na utrci oko Mediterana. Kad bi dotrčali onako znojni i zapuhani, Šimina baba Frane već je imala spremnu recitaciju - Nu ga, vas si se spotija! Ne pij vod kad si vruć! Ne sidaj na ladno! 'meisusovo sveto, niko me ne obadaje!


S vrimenom je trebalo poć dalje, s jednog otoka na drugi, sa Čiova u Grad, priko mosta koji spaja i kanala koji razdvaja. Ka da smo u tih stotinu koraka morali postati ozbiljniji, pristojniji. Poseban je događaj bija odlazak u kino. Matere bi nas prije odlaska lipo svitovale da ne činimo pizdarije i dale džemperić da nam ne bude ladno. Nismo to volili i ali smo brzo shvatili da se ne isplati suprotstavljat.




Obožavali smo gledat komedije s puno akcije i tučnjave, pogotovo filmove Bud Spencera i Terenca Hilla, ali iznad svih njih je bija Bruce Lee. On je bija zakon, ultimativni heroj naših dana.
Filmovi nisu završavali sa zadnjim scenama, mi smo danima nakon toga živili "u zmajevim gnjezdima". Oponašali bi pokrete glavnih junaka i zamišljali da smo spretni kao i oni. Lambrili bi babama štap od metle, pripilali na dva dila i povezali lancem. To su nan bile "lančuge" jer nismo znali ili nismo tili izgovorit rič "nunčake".

Onaj ko je zna bolje vrtit lančuge među rukama bija je veći borac. I tako bi ta manija trajala sve do novog filma i nove opsesije. Nakon prikazivanja filma "Ralje", opustile su sve plaže od Đure Đakovića do Malog mula. Niko nije toliko lud kupat se kad iz dubine vreba „velika bila“...

Jedan dio kina su prozvali Teksas i tamo su imali pravo pristupa samo najzagriženiji "filmofili". Filmovi se nikad nisu gledali u tišini već uz glasna dobacivanja i dovikivanja, pogotovo kad bi usljedile ljubavne scene. Ali, jedino su likovi iz Teksasa smili bacat baze. Naravno, to bacanje baza nije imalo nikakve veze sa američkim bejzbolom. Bacanje baza je bila vještina brzog reagiranja i tu si se moga ili osramotit ili postat neosporni vladar kina, ako je tvoja batuda izazvala opće oduševljenje.
Tako se jednom najljući protivnik našeg idola u filmu zva Yoko Yamata. Tonči Prdara, jedan od teksaških šerifa, cili kuštrav i neobuzdan, glasno je povika - Ljudi, pa ovi je naš - Joko Jematva! Svi su popadali po podu od smija.

Ljudi ovoga grada oduševljavali su nas čak i više od zlatne patine njegovih palača i kampanela. Ljupkost i slikovitost njegovih ulica nama je bila posve normalna i razumljiva. Mislili smo da tako izgledaju manje-više svi gradovi ovoga svita.
Ulicama je struja život a mi smo uživali biti dio te rijeke.
Nismo nikad govorili – iden u postolara nego – iden u Parčine, nismo odlazili kod brijača već u barba Frane, kruv smo kupovali u Strižinice i Makedonca a knjige za školu u Tonka i Mione, spizu smo nabavljali kod Mikija, meso kod Ante, a sve ostalo u Kikere. Svaki autobus bio je Baldo, a svi dobri restorani imali su isto ime - Banić.

Koliko smo samo bili ponosni kad bi na ulicama sretali jedan crveni vatrogasni i jedan bili bolnički kombi na kojima je pisalo - Jadranski susreti. Naši su uvik bili najbolji. Ako i nisu, onda opet jesu jer su bili - naši. Nismo imali dvoranu ali su naše rukometašice bile prva liga. Koliko radosti i navijanja pamti Mosorovo igralište. Kad su montirali reflektore, neugledno igralište presvučeno asfaltom, izgledalo nam je sjajnije od Wembleya.

I danas, prolazeći tim istim puntapetima moga ditinstva, sve mi izgleda manje, sitnije. S druge strane, mnogi ljudi koje pamtim, u mojim uspomenama sve su mi veći.

A mi, mi smo na pola puta, možda i malo priko toga. Duško misli učinit još vijađ-dva pa se konačno iskrcat s broda, Bore prodaje ribu na peškariji, a Debeli, Debeli je danas najmršaviji od svih nas.