Marketing
Akcija markacija
Petogodišnja Tea, razigrana djevojčica koja obožava dinosaure, gumene bonbone i sve što je lila boje, u posljednje vrijeme voli razgovore započinjati s rečenicom - kad sam vam ja bila mala......
Eh, kad je Tea bila mala, sve je bilo drugačije nego danas i svašta se toga zanimljivoga događalo, a gle čuda, sve nekako slično kao i kad smo mi bili mali. Eto, kako smo se onda penjali u brda? Bez velike filozofije, ugledaš stablo, brežuljak ili brdo ispred sebe, odabereš cilj i goni!
Kojom stazom? Ma šta ima veze, malo s kamena na kamen, malo kroz bušak, glavno da se penješ.
A onda dođu neke godine kad pomisliš da nisi više tako mali pa počneš planinariti "zaozbiljno", nabaviš gojzerice, cvike protiv UV zračenja, majice od flisa i fensi štapove. Slijediš markirane staze, osvojiš Poganu glavicu i Ilijin umac, pa se odmah svima hvališ svojim podvizima i gnjaviš ljude novootkrivenim zdravim načinom života.
Ipak, bez zafrkancije, zapitajmo se koliko toga shvaćamo zdravo za gotovo kao da je samo po sebi razumljivo? Recimo, te markacije po planinama. Iskreno, dok je sve u redu ne razmišljamo previše o njima, slijedimo ih instinktivno. Ali, čim ih izgubimo iz vida, zbog snijega, oblaka, magle, mraka, vrludanja, ne znam čega sve ne, počnemo osjećati nelagodu. Gdje smo? Jesmo li zalutali? Moramo li se vraćati? Koja je bila zadnja markacija koju smo vidjeli?
Čim ponovo ugledaš te čarobne crveno-bijele kružiće, vrati se mir, znaš da si na dobrom i sigurnom putu. Ponekad se pitaš - pa tko uopće crta te kružiće, križiće i prutiće? Vjerojatno neki šumski vilenjaci u tajicama i smiješnim kapicama koji se s prvim mrakom iskradaju iz svojih skrovišta, pa naoružani pinelima kreću u akciju. Nitko ih nikad vidio nije, ali u njihovo postojanje, nije bilo razloga sumnjati.
Stoga sam ostao nemalo iznenađen kad su me Sonja, Vanja i Bigi pozvali da ove nedjelje krenem zajedno s njima u akciju markiranja mosorskih staza. Što, zar to ne rade vilenjaci? Kakvi vilenjaci, pobogu, staze markiraju pripadnici Markacijske sekcije!
Tjah, baš su mi ga neki, osjećao sam se slično kao kad sam saznao da Djed Mraz ne postoji, već da one poklone koji se stvore ispod bora kupuju mama i tata preko sindikata.
Ipak, ozbiljno sam shvatio povjereni mi zadatak, izvadio sam iz ropotarnice velike škare i žuti šegac kupljen u Lidla na akciji, proveo sam pola petka i čitavu subotu vježbajući. Uhvatio sam pravi ritam, nije mi ni Edvard škaroruki bio ravan.
U nedjelju ujutro, nacrtao sam se na mostu preko rijeke Žrnovnice, ispred Dvora. Divno, svježe jesensko jutro, Rijeka je klokotala, lišće je šuštalo, sunce ovlaš pomilovalo sure vrhove, a jedan jadan golf dizelaš duja, mučio se savladati uzbrdicu prema Sitnome.
Zazvonio mi je mobitel. Vanja.
Di si?
Evo me na mostu.
Kojem mostu?
Preko rijeke.
Šta radiš na mostu?
Ništa, gledam kako voda teče.
Nemoj se bacit.
Neću, plitko je. Di ste vi?
Evo kupujemo marendu. Dolazimo za dva minuta.
I zaista, nisam uspio ni odrecitirati jedan Matošev sonet do kraja, pojavila se vesela družina markacijskih entuzijasta. Uz spomenuti trio,tu je i Gricko, spiritus movens svih mosorskih staza, a gore nas je, kod zadnjih kuća Amižića čekao Vele, još jedan mladi i poletni planinar.
Nije nam trebalo dugo da uhvatimo pravi ritam. Mada smo po prvi put svirali zajedno u ovom sastavu, rokali smo i prašili kao da smo stigli direktno s gitarijade u Subotici.
Gricko se isticao maestralnim riffovima na motornoj pili marke Stihl, Vele i ja smo preuzeli ulogu ritam sekcije sa škarama, Bigi se dohvatio bijele, a Sonja i Vanja crvene piture.
Zamisao nam je bila obnoviti otprilike kilometar i po, zapuštene i zabušavljene staze koja vodi prema zaseocima Lolići i Mihanovići, gore visoko pod stijenama.
I super je to nama išlo, kad se radi zajedno i s puno dobre volje, sve izgleda lakše nego što zaista jest. Zapravo, većina planinarskih staza nije pala s neba, najčešće se radi o drevnim putevima kojima su se kretali stanovnici udaljenih zaseoka koji su živjeli visoko u planini.
Još do prije nekoliko desetljeća, tim su stazama prolazila i djeca na svom svakodnevnom putu do škole i natrag. A onda je život odselio negdje drugdje, sela su opustjela, stazama više nitko nije prolazio, prekrila ih je borovina, drača i brnistra.
Stoga je bilo neizmjerno zadovoljstvo otkrivati tragove nekadašnjih ugaženih staza, pogotovo dijelove sa usječenim kamenim stubama, a još veće pomisao da činiš nešto dobro, i to ne za sebe, već za drugoga, možda nekog potpuno nepoznatog čovjeka koji će od sada moći prolaziti ovuda, bilo kao planinar, ili pak kao običan izletnik. Do maločas neprohodan put, zasjao je u potpuno novom ruhu.
Dok se miris procvalog vrijeska širio na sve strane napredovali smo sve brže prema vatrogasnom putu koji se od Sitnog Gornjeg spušta prema Kučinama i Mravincima.
Tu smo potegli zadnju strelicu i rekli - to je bilo to. Za danas.
Pri samom kraju smo po starom dobrom markacijskom običaju, skupili malo drva, zapalili vatricu, odnekud su se pojavile i gradele, čak i kobasice, roštiljske s manje masnoće, uglavnom za dame i klasične kranjske za mrgaše, pripravnike za grmosječe. Uz sve to komadić kruha, s dvije-tri kapi maslinovog ulja, zapečen na gradelama - divota jedna!
Moja prva akcija markiranja ostat će mi u lijepom sjećanju, makar sam nešto kasnije, kad sam stigao kući, primjetio da su mi se pojavili neki nekontrolirani pokreti u rukama, nešto slično kao Charlie Chaplin u Modernim vremenima. U tom sam ritmu umalo podšišao šimšir u dvorištu, filadendron u verandi i susjedu Biserku koja je odnekud nabasala s košarom punom kivija, ali sam se srećom, na vrijeme zaustavio.
Post je objavljen 17.11.2015. u 22:15 sati.