Priče putnika koji se vraćaju s Lastova u mnogo čemu će biti slične, ponekad čak i iste. Zamantani mirisima juga, govorit će o još jednom raju na zemlji, začudnoj tišini koju remete jedino otkucaji vlastitog srca, spominjat će nebo i zvijezde iznad otoka, neće propustiti spomenuti lastovske fumare, Poklad, prkle i skalice.

I trajat će ta opijenost sve do prvih jesenskih kiša i dugih zimski noći, a potom će sve rijeđe pomišljati na jedan otok koji je ostao tamo negdje "down under".



Danas diljem svijeta postoje čak dvadeset i tri države koje su svojom površinom manje od otoka Lastova. Da, dobro ste pročitali, dvadeset i tri. Mnoge od njih su otoci. Međutim, ako uzmemo u obzir napučenost tih zemalja, tada će samo dvije imati manje stanovnika nego što danas ima Lastovaca na Lastovu. Jer ima njih, ima. Samo su mnogi daleko. Možda su neki čak i među ovih dvadeset i troje veličanstvenih.

Svojom površinom, Lastovu je najbliži otok Pitcairn. To vam je onaj otok iz priče o Bountyju, surovom kapetanu Blighu i neodoljivom Marlon Brandu, pardon - poručniku Christianu Fletcheru. I danas na njemu žive potomci engleskih mornara i zanosnih Tahićanki.



Mada se Pitcairn nalazi na suprotnom kraju svijeta, imam osjećaj kao da postoji neka tajna veza između ovih otoka. Samo što o Lastovu nitko nije snimio film. Do sad. Znam da bih ga volio vidjeti.
Vrijeme je na otocima relativan pojam i nemoguće ga je mjeriti kopnenim minutama i sekundama. Što je otok udaljeniji, te razlike postaju izraženije. Moja su se tri dana stisnula u okruglih četrdeset sati. Premalo. Za doživjeti ga u svoj svojoj punini trebalo mi je više, neizmjerno više. No, ako će to biti motiv za ponovni dolazak, onda mi i nije žao.





Što sam vidio? S jedne strane uzorno obrađene vinograde i tek malo iznad reda trsova ostatke bodljikave žice, izjedene rđom, strahom i besmislom. Vidio sam mnoge napuštene dvore oronulih škura i crvotočnih greda, omeđene kamenim zidovima kojima privid života daju samo bujni grmovi kapara, a opet nedaleko njih nezgrapne "stambene jedinice" nad čijim se lukovima kočoperi beštimja "Apartmani".





Upoznao sam ljude, obične drage i prijazne, koji govore onim krasnim, mekim otočkim jezikom koji je melodija sam po sebi. Kušao sam nektar od višanja gospođe Tine, napitak vrijedan milijun komplimenata. Žonglirao sam s mjesecom i suncem u isti mah. Zavodilo me more nezamislive ljepote, obgrlilo modrinom, ispunilo svježinom, vuklo me snažno prema sebi da bi me već u sljedećem trenutku grubo odgurnulo. Kao da je htjelo reći, nećeš me tako lako dobiti, još se moraš truditi.





Skočio sam s vrha mula u Mihajli kao da mi je opet sedamnaest, poletio visoko kao nekad, frajerski napravio prelom a onda prasnuo o površinu otvorenih očiju. Dok sam izranjao, sve oko mene je bilo puno mjehurića koji su prštali poput vatrometa. Bio sam lud od sreće.





Ne tako davno, neki ozbiljni stratezi, gustih obrva, širokih pleća i sjajnih epoleta, spominjali su Lastovo kao tvrđavu Jadrana. Zapravo, bili su u pravu, ono to je i jest, kopno sazdano od tvrdog i čvrstog materijala, njegove škrape su tako oštre i nazubljene da svakog tko je došao sa zlom namjerom smjesta odvrate od uzaludnog plana.



On je zapravo nalik bodljikavom kumparu, oliti volku, uvećanom nebrojeno puta. Puž, spor i gotovo nepokretan koji se ljepljivom stopom čvrsto drži morskog dna a svojom bodljikavom ljušturom odvlači napadače.

I kao što rekoh, dojmovi o ovom otoku slijegat će se polako, s lastama kad krenu prema jugu pa sve do jesenskih kiša i dugih zimskih noći. A onda ću, kao što to obično biva, sve manje razmišljati o njemu. Možda ću ga čak i zaboraviti.

A ne bi smio.