Kad se u srcu ljeta obale uz more Adriansko pretvore u pećnice u kojima žari i od gori i od doli pa još za ne falit prosviraju i ventilatori, tada su ti na raspolaganju samo dvije opcije - il' ćeš se ispeć ko kokoš, il' ćeš pobjeć u dubinu kontinenta prepuštajući lušijanje u plićaku onima kojima to prija.

Istina, zna se dogoditi da ni u epikontinentalnim dubinama nije bogzna kako svježije pa bi u postojeću termodinamičku jednadžbu zgodno bilo ubaciti još i visinu, kao treću varijablu. Po mogućnosti iznad dvije tisuće. Ostati cool pod svaku cijenu. Ili se ipak zadovoljiti malim? Pardon, manjim.

Ako je itko od mojih vjernih čitatelja uspio preživjeti ovako zapetljan uvod, najiskrenije mu čestitam, štoviše - uz dužno poštovanje pružam obećanje da ću konačno prijeći na stvar.
A stvar se ovoga puta krije u jednoj knjizi. I to ne bilo kakvoj već divot-izdanju pod nazivom "Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja" kojeg potpisuje Mladen Obad Šćitaroci. Ta monografija nam svakih par godina namigne s police regala u dnevnom boravku pa nas pozove na još jedno krstarenje zagorskim bregima. Među pedesetak opisanih dvoraca uvijek se nađe neki novi, nama neotkriven, čak i oni koje smo već posjetili uvijek ostave neku malu tajnu zbog koje im se vrijedi vraćati.



Zašto su nam dvorci toliko privlačni? Hm, tko zna, možda zbog toga što ih u krajevima južno od Kupe nema. Dinarski kraj ne poznaje dvorce, samo utvrde, kule i bedeme. Čak su i palače najčešće zbijene u uskim kamenim uličicama primorskih gradova pa ih je teško doživjeti u punoj veličini. A nije zgorega ni upoznati klasnog neprijatelja izbliza.
Dvorce koje planiramo posjetiti izvlačimo slučajnim odabirom - zatvorimo oči pa kružimo prstom iznad karte. Na mjesto na kojem se spusti, u pravilu nam se ne mili ići, nego zapičimo skroz na drugu stranu. Toliko o slučajnom odabiru.

Tako nam se i ovoga puta prst sudbine spustio nedaleko Konjščine što je značilo samo jedno - vozimo se na zapad prema Zaprešiću! Čak i mrvicu dalje. Tamo se naime nalaze Laduč, Lužnica i Januševec. Već i na prvi spomen osjećaš kako ječi ovo Č Ž Š. Palatalizacija samo takva. Ah da, ispravnije je reći - palačalizacija.

Premda nam se Lužnica prva trebala ukazati u vidokrugu pored ceste, skrila se vragolanka jedna u nekakvom lugu tako da smo prohujali pored nje i ne trepnuvši. Produžili smo kroz Brdovec pa smo skoro promašili i Januševec. Ne znam zašto, ali obožavam sela i gradiće čija imena završavaju na "ec". Šenkovec. Stenjevec. Prepuštovec. To mi je tak slatko, ukusno i razmazljivo. Kak maslec. A ne brate mili ono grezo "ac" ka doli u nas. Pirovac. Šestanovac. Galovac.



Januševec dakle. Lijepo izgleda. Moderno čak. Velebno. Četrdeset puta trideset. Plus zeru okućnice, dakuće. Ipak, danas smo mu jedino mogli poljubiti fino izrađena ulazna vrata. Subota je. A i Vela Gospa uz to. Januševec je početkom devetnaestog stoljeća navodno dao sagraditi neki barun, bivši ministar financija bivše nadvojvotkinje, inače bivše žene Napoleona, bivšeg francuskog cara. Sposoban neki ministar financija, nema šta. U štediše svega bivše...
Danas je u Januševcu smješten jedan dio Hrvatskog državnog arhiva. Tako piše u Šćitarociju. Nismo uspjeli provjeriti. S obzirom na već spomenuti neradni dan, mogli smo se samo beljiti sigurnosnim kamerama.
Nekoliko kilometara dalje, čekao nas je Laduč. I on zaklonjen gustim drvoredom tako da bismo vjerojatno i njega promašili da neki bistrooki na zadnjem sjedištu nisu složno povikali "stani stani, evo ga, to je to"!



Ušuljali smo se tiho kroz perivoj ispred dvorca, a znajući da je u njemu danas smješten dječji dom, očekivali smo svakog trenutka čuti barem žamor ako već ne radosnu vrisku razigrane dječice. Čak smo bili spremni pretrpiti poneki strogi pogled odgojitelja. No, ovoga puta ništa od toga. Očito su svi otišli nekamo na ljetovanje. Čak ni ključ nisu ostavili ispred otirača. Ehhh...



Stoga smo virali oko bove od orce i zaplovili u krmu natrag prema Zaprešiću, budno pazeći da nam opet ne promakne Lužnica. I nije!



Još jedno prelijepo zdanje okruženo zaista raskošnim perivojem sa tratinama, cvjetnim alejama, blagim padinama čak i jezercem po kojem plivaju tusti šarani. Zanimljivo je bilo vidjeti kako su složno, u dijeliću sekunde nestali u dubinama kad se nad jezercem raskrilio jedan halapljivi ždral.



Općenito, u Lužnici sve se doima skladnim, u ovakvom okruženju čovjek se može fino opustiti. Sreli smo čak i jedan "just married" ili barem "tek što nisu married" par. Izmaltretirao ih je fotograf. Te ovako, te onako, te nasmiješite se, te poljubite se, ne tako, malo ljepše. Bože kakva gnjavaža, to vjenčanje...



Ipak, bez obzira na gnjavažu, Lužnicu ćemo rado ponovno posjetiti i zaviriti u unutrašnjost.

Čim smo, makar s djelomičnim uspjehom apsolvirali dvorce u blizini Zaprešića, odlučili smo krenuti prema sjeveru. Posebno nam se zanimljivim učinio dvorac Klenovnik, smješten između Lepoglave i Ivanca. Kažu za njega da je najveći dvorac u Hrvatskoj. Pa da vidimo i to čudo. Krenuli smo prema Klenovniku žarom mahnitih istraživača zamišljajući djeve bajne kako u raskošnim haljinama plešu prostranim dvoranama dok oko njih harna gospoda uz čašicu otmjenog pića raspravljaju o životno važnim pitanjima po cara, državu, hemoroide i općenito.

No, umjesto njih, dočekali su nas liječnici sa stetoskopima. Danas je naime, u Klenovniku smještena bolnica za plućne bolesti. Hm, dobro je, pohvalno čak da većina današnjih dvoraca ima neku konkretnu namjenu pa su tako na neki način zaštićeni od propadanja jer su troškovi održavanja ogromni. Konačno i bolnice moraju negdje biti, ali nekako bi mi bilo draže da se u Klenovniku umjesto jauka bolesnika više čuje onakvih zvukova kao s početke moje priče. Hemoroide izuzimam.

Kako smo u svim dvorcima koje smo danas posjetili nabasali na poneki "ali", za sami kraj smo odlučili ostaviti jedan za kojeg smo znali da nas neće razočarati ni u kojem pogledu. Trakošćan je lako opisati. Otplovite načas u djetinjstvo, dozovite u sjećanje slikovnice koje ste voljeli listati prije spavanja. U svakoj se od njih mogao pronaći poneki dvorac, smješten na vrhu brijega, pomalo kićen, sa kulama i zvonicima, bajkovit i sam, navlas isti kao Trakošćan.



Promatrajući ga iz podnožja, i nije mi se učinio kao građevina od kamena cigle i crijepa, svojim me oblikom podsjetio na tortu i to ne bilo kakvu već - svadbenu.
Istina, glazura je na nekim mjestima malko čoknuta, netko od svatova očito nije mogao izdržati pa je onako kao ovlaš prešao prstom po rubu nadajući se da nitko neće primjetiti.



Konačno smo u Trakošćanu uspjeli prijeći preko čarobnog mostića i otkriti kakva se čuda kriju u unutrašnjosti dvorca. Lako se izgubiti po njegovim dvoranama, hodnicima i stubištima, lako je odlutati mislima u vremena kad su ovdje živjeli moćni vladari. Istina, pogled na njihove portrete ostavi te u nedoumicama. Sve neke žene slične jedna drugoj kao da su klonirane, bljedunjave puti i hladnog pogleda, a muškarci redom opako ružni, obješenih podbradaka, podbuhlih obraza i buljavih očiju. Pogotovo u kombinaciji s lovačkim trofejima koji ponosito stoje izloženi na zidovima ispred ulaza. Nekako mi se učinilo prigodnim da rogove s nesretnih životinja prebacim na portrete velikaša. Imam osjećaj da bi im dobro pristajali. Pa bi mogli napraviti mapu rogoslovlja.

Dok su moji supatnici, iznureni gladni i žedni, pokušali potražiti spas u hladovini plutajućeg ugostiteljskog objekta, odlučio sam skoknuti do druge strane jezera. Mutnjikava voda me odvratila od planiranog kupanja, ali mi to i nije previše zasmetalo, naprotiv, u ovakvom okruženju, rijetkom skladu iskonske prirode i onoga što je dogradio čovjek, prijalo mi je desetak minuta savršene tišine. A onda, kao da je odnekud zamirisalo more...

Previše je pasa na ulici
previše je ljudi na uzici
previše je automobila na Svetom Roku
previše je turista u Bušincima i Boku

previše je reklama na radiju
previše je patnje u zadnjem stadiju
previše je mrtvih na televiziji
previše je kiča na Euroviziji

previše je aditiva u kruhu
previše je meteora koji se pretvore u muhu
previše je prljavog suđa u sudoperu
previše je prozirno kako nas deru

previše je očaja bilo u nadama
previše pijanstva na svadbama
previše sam žena ljubio
previše sam dana uzalud izgubio

previše je bljeskova bilo u noćima mojim
previše tmina u jutrima novim
previše je kasno da te sada molim
premalo sam puta pokazao koliko te volim.

Kad netko otplovi na drugu obalu života, tada se barem na dan-dva o njemu govori biranim riječima, zaboravljaju se mane, škerci i dežgracije, ne spominju se mušice u glavi i sitna neprijateljstva koja su koliko jučer još bila aktualna. U ovim našim gudurama očito moraš umrijeti da bi ljudi o tebi govorili dobro. Barem na dan-dva.
Začudo, nađe se tu i tamo neki izgubljeni lik koji kao da nije s ovog svijeta pa otvorenog srca i širokog osmijeha poklanja svoju dobrotu svima gdje god se uputi i kamo god stigne. Kao da je ima na vreće, na kamione, kao da je neiscrpna. I kad takav ode, onda se mi obični "dan-dvakovići" nađemo u čudu, čak pomalo i ljuti - kako se usudio? Ma kako ćemo sada mi?

Trogir danas tuguje. Otišao nam je Valentin. Naš Vale. S posebnim naglaskom na ono "naš".

Onima koji nisu iz ovoga grada, nije jednostavno objasniti tko je bio Vale. Možda su čak i čuli za njega iz različitih priča koje su zvučale kao vicevi, a rasle su od uha do uha i polako se pretvarale u legende. Težak, po vlastitom priznanju i uz svjedočenje vagine (male vage koja mjeri do 120 kg), veseljak, dobronosac, smjehotresac.

Vale, kako zelene pomidore uspiješ u pet minuti pretvorit u zrile, crvene? Ništa lakše, triskaš ih malo s jedne pa malo s druge strane dok jin obrazi ne porumenidu!

Postoji mali milijun urnebesno smiješnih anegdota s Valom u glavnoj ulozi. I nikad s njime ništa nije bilo unaprijed naučeno ili glumljeno. Bio je sposoban improvizirati na licu mjesta, stvoriti veselje ni iz čega. Kao dječak je prebolio neku tešku bolest koja je ostavila posljedice tako da bi onima koji ga ne poznaju ili ga prvi put vide djelovale čak i pomalo neugodne, ali bi se vrlo brzo navikli.

Valini tikovi i smiješni pokreti jezikom, jednostavno su bili dio njegove osobnosti. Ono što je kod njega zaista bilo zapanjujuće jest njegova sposobnost pamćenja. Reći za Valentina da je bio živa enciklopedija Trogira bilo bi samo djelomice točno. On je bio trezor informacija. Osim što je na tisuće svojih sugrađana poznavao imenom, prezimenom i nadimkom, on je o njima znao doslovce sve - datume rođenja, obiteljska stabla, kad su se vjenčali i koliko im je ljudi bilo na piru, kad su djecu dobili, znao je gdje su im didovi imale zemlje, kolike su bile i što su na njima uzgajali, pamtio je koje su konje imali, od koga su ih kupili, kome prodali...

U mladosti je bio vatreni navijač Slavena, našeg nogometnog kluba. Ne samo da je znao sve o svakome igraču, već bi se prije utakmice popeo na kućicu iznad klupe za rezervne igrače, pa bi ponaosob predstavio svakog gledatelja čim bi se ovaj pojavio iza Kamerlenga.

Bio je vrijedan kao pčela. Uzgajao je masline, njegovao lozu, proizvodio povrće. I bio je prava poštenjačina, nikad za sebe nije tražio nešto što mu ne pripada. A život mu nije bio lak. I svi, ali zaista svi su ga voljeli. Neobično za današnja vremena, ali koga god pitate u Trogiru, isto će vam reći.

Koliko bi vladara, moćnika i velmoža poželjelo i koliko njih bi bilo spremno dati i novaca platiti samo da ih ljudi vole? Možda naivni misle da bi ih ljudi više voljeli kad bi bili viši, ljepši, pametniji, bogatiji? Možda bi u svojoj silnoj moći i naredili ljudima da ih moraju voljeti. Vale to nije morao.
Vale je tu tajnu znao i čuvao ju je sve do jučer. I prenio je tajnu života tamo gdje joj je i mjesto - u srca ljudi koji su ga poznavali.

Vale naš, evala ti bilo. Sretan je grad koji te je imao.

Profa je bio stariji od mene desetak, možda čak i koju godinu više, upravo na onoj granici na kojoj se stalno nalaziš u nedoumici hoćeš li mu se obraćati sa vi ili sa ti. Predavao je povijest u srednjoj školi na jedan neobičan, pomalo otkačen način, umješno kombinirajući raspašoj i disciplinu, izvlačio je kao iz rukava pregršt zanimljivih priča koje nisu bile zapisane u udžbenicima. Istina, ponekad bi nas znao i udaviti legendama o Trpimirovićima, Jagelovićima i inim ovićima, ali mi, obična balavurdija, tada smo imali drugačije posloženu listu prioriteta.

Pomali smo bili zavidni generacijama koje su svoju mladost odludovale u sedamdesetima, imali smo osjećaj da su uspjele za sebe prigrabiti veći dio slobode.
U godinama koje su slijedile, daleko od dnevnika, krede, ploče i učionice, često sam se družio s Profom. Ne mogu reći da smo postali prijatelji ali smo se stalno kretali u istom društvu tako da su nam se putevi isprepletali. Rado smo hodočastili na Poljud, Hajduk je tih godina bio jak kao i mi. Profa je bio vatreni navijač. Cijenio je Gudelja, obožavao Baku Sliškovića a zanimljivo, braća Vujović mu nisu bila odveć simpatična. Zvao ih je braća Zujović.

Uz pivu nakon utakmice, jednu drugu treću, nerijetko smo znali zaglaviti do sitnih sati. Razgovor bi uvijek krenuo od nekog nedosuđenog penala ili propuštene šanse, potom bi se triput zavrtio oko Argentine, Australije i čitave zemaljske kugle da bi se na kraju smirio na ovim našim domaćim prostorima. Profa je uvijek bio jako čvrst u svojim stavovima, beskompromisan do boli, autoritativno bi prekinuo kakofoniju, od njega smo prvi puta čuli za neke događaje koji se tada službeno nisu spominjali. Sjećam se, netko mu je jednom rekao - e moj profa, di se ti gubiš u ovome malome gradu?

Doći će i mojih pet minuta - odgovorio je Profa otpuhujući dim iz cigarete, potpuno siguran u sebe.

I zaista, početkom devedesetih, zdušno se priključio borbi za "našu stvar". Svugdje ga je bilo, u novinama, na radiju, na predizbornim skupovima. Profa je pronašao novu publiku za svoje priče. Masa je oduševljeno klicala njegovim riječima, ali ja ga više nisam mogao slušati. Njegova potkovanost i samouvjerenost u znanje kojima nas je nekad osvajao, pretvorile su se u samodopadnost i umišljenost, odlučnost u stavovima postala je prijeteća i agresivna. Pojavili su se mnogi koji "nisu kao mi". I takvih se trebalo riješiti.

Povijest se preselila iz učionica na ulice, svaki novi dan donosio je nešto iznenađujuće, rušili su se stari zidovi, podizali novi. Naš Profa je visoko uzletio.

Međutim, čuo sam da se ružno ponio prema nekim kolegama iz zbornice i počeo određivati tko je naš a tko nije, čuo sam kako je huškao ljude jedne na druge i još sam mnogo toga čuo ali sam ipak uzimao s rezervom priče tipa "čula rekla kazala". No ono što pouzdano znam, jest događaj kad je uspio nagovoriti dvojicu dripaca da susjedu Stojanu, vrijednom i čestitom čovjeku koji je još kao dijete iz Dalmatinske zagore došao na more i ovdje s nama proživio sav svoj život, bace dinamit na kuću. Pukim čudom te noći nitko nije stradao jer se eksplozija dogodila samo par metara od prozora sobe u kojoj su spavale Stojanove unuke.

Pokušao sam tada doći do Profe i reći mu par riječi ali nisam uspio.



Sreli smo se tek nakon godinu-dvije kad sam ja bio na bojištu, u uniformi, pardon - odori, a on je došao s nekom delegacijom da vide kako smo. I da se slikaju usput. Za novine.
Premda su nam se pogledi sreli nekoliko puta, pravio se da me nije prepoznao. Zanimljivo, ni ja njega više nisam mogao prepoznati.

Prošlo je sve kako je prošlo. Netko se snašao, netko nije. Ljudi su se promijenili, neki na gore, rijetki na bolje.

O Profi dugo ništa nisam čuo. Niti sam želio čuti. Sve do jednog dana, tamo početkom dvije tisućitih kad sam dočuo da je stradao u nekakvoj bizarnoj prometnoj nesreći kod Divojevića. Naime, uletio je malo brže u jedan zavoj i sudario se s kravom. Od siline udarca, njegovo se auto zavrtilo par puta po siromašnom asfaltu i sletilo u provaliju. Krava nije preživjela, Profa jest. Ali i on kao da nije. Pretrpio je teške ozljede, pretpostavljaju da mu je mozak skoro pet minuta bio bez kisika. Oporavak je bio dug i mukotrpan. Morao je nanovo naučiti sve, jesti, piti, govoriti, hodati... Možda, ali kažem - možda sam u nekom trenutku pomislio - dobio je što je zaslužio.

Vidio sam ga nedavno, prošle srijede, na Dan pobjede, dvadesetu godišnjicu Oluje. Dovezli su ga njegovi na feštu, pred jedan restoran. Ne znam zašto mi je baš taj prizor privukao pažnju, ja sam i tako samo tu bio u prolazu. Pomogli su mu da se izvuče sa zadnjeg sjedišta. I trajalo je to, zaista je trajalo. Konačno se, uz pomoć štapa uspio osoviti na vlastite noge, ali nesigurno, sav se tresao, činilo se da će se svakog trenutku srušiti. Prepoznao sam ga i zastao. Bio sam u nedoumici, javiti li mu se ili ne. Od nekadašnjeg žustrog, energičnog čovjeka, ostala je olupina. Vidiš pred sobom čovjeka kojega si nekad poznavao - ali to jednostavno više nije isti čovjek.

Možda je i on mene prepoznao. Tko zna. Pogledao me pogledom u kojem se zrcalilo crno more tuge, pogledom u kojem više ništa ne možeš osjetiti.
Bio je to pogled bivšeg čovjeka.
Bio je to pogled za Dan pobjede.

Kad se vozači taksija, inače mirni i staloženi ljudi koji u normalno doba godine na stajankama igraju šah, domino i čovječe ne ljuti se, počnu iznenadno i turbulentno pojavljivat u retrovizorima naših prometala, pritom nervozno pritit dentjerama i striljat očima, a posebno kad na televizijskim programima zavladaju vječne reprizode, to je pouzdan znak da je nastupila sezona pohanih tikvica.

A s tikvicama ili bez njih, uvik se nekako dokotrljaju i turisti. Domaće stanovništvo, oduševljeno još jednom seobom naroda prema toplom jugu, svojim gostima priredi dobrodošlicu na tradicionalni način - masovnim sviranjem trubice. One automobilske dakako. Ma da ne bi koko pomislija da je naš Bruno jedini Balanar koji zna svirat trubu.
Inšoma, dok po krkljancima i uličnim gužvama odzvanjaju fanfare u čast naših dragih fureštih, turistički se neimari trude osmislit život u malome mistu veselim događanjima kojima je glavni cilj proizvodnja šušura. Šušur u zadnje vrime postaje magičan pojam, bez šušura nema ni šušta ni gušta, šušur je cilj kojemu svi stremimo, a označava umjerenu količinu buke koja je još uvik podnošljiva za juske možjane.

Solidan šušur može se proizvest na koncertima, predstavama, izložbama, a posebno se cijeni onaj koji nastaje spontano u kaletama i pjacetama kad se blagoglagolanje, ćakulanje, ushićenje i ronjanje udruže u jedan zajednički zvuk.

Ipak, šušur vrhunske kvalitete i zaštićenog geografskog porijekla može se stvorit samo za vrime velikih događanja, a takvih u našemu malomen gradu jednostavno - nema.
Trogiru bolno nedostaje manifestacija po kojoj će bit prepoznatljiv, nekakav događaj za koji će svaki čitatelj oli gledatelj iz bilo kojega dila Hrvatske pa i šire, odma na prvu reć - aha, ovo je Trogir! Eto na primjer, Sinj ima Alku, Omiš festival klapa, čak i Kambelovac ima feštu od boba, a u nas sve nešto šuć-muć pa proli.

Srednjovjekovni sajam je dekapoto originalna manifestacija kakvu nema niti jedno drugo misto, moš mislit. Sajmoglavci se maškaraju u maštovite kostime, poneki zataknu pero od jarebice u španćeru, razvuku banke po kojima rasplastidu srednjovjekovnu pancetu, fritule i kobasice. Odma do njih šire se mirisi kadulje, lavande i aromatičnog bilja. Dalje se nizaju banci sa srednjovjekovnim sirevima, rakijama, melemima, balzamima, zjogatulima, a ponuda se zaokruži sa srednjovjekovnim plastičnim mačevima i punjačima za mobitele na kojima sitinin slovima piše MADE IN CHINA. Ako ti se ne uskokuja u trbuju od srednjovjekovnih vonji, okusi i koluri, imaš priliku sve ponovit za petnajstak dan. Tad se organizira novi sajam na kojemu je sve u cencu isto samo se više ne zove "Srednjovjekovni sajam" vengo "Vridne ruke obale, zagore i škoja".
Dobro ajde, bude tu živosti i šušura, ali isto nije to to.



Eto, mi smo grad brodogradnje a nemamo njanci jednu manifestaciju vezanu za brodove. Je li to sramota? Naravski da je! Ko nan je kriv šta nan je glava u balunu.
A kad smo već kod baluna, imamo Batariju, jedinstveno igralište zbijeno između mora i dvi veličanstvene kule na kojemu se već više od sto godin igra nogomet. Uglavnom neuspješno. Ali to sad nema veze. Osim toga, tu je i Marmontov glorijet, šesni spomenik u neoklasičnom stilu na kamenom postolju , koji se u to vrime, kad se tek počela kendavat bašioka po Batariji, nalazija deboto nasrid terena. Valja napomenit da spomenik nije staja ka drvena Marija, nego je bija aktivan sudionik svake utakmice, igra je malo za jednu malo za drugu ekipu. Pravi rasni vezni igrač.



Tadašnji pametnjakovići iz UEFE, FIFE i FRFE zaključili da se tako ne može igrat ozbiljan balun i naredili neka se Marmontov spomenik makne sa strane da ne smeta. Danas, sto godin kasnije, ti isti pametnjakovići iz UEFE, FIFE i FRFE prigovaraju da nam je igralište conkulasto, vanka škvare i ka takvo, nepogodno za suvremenu nogometnu igru.
Šta je - je, tako je i nikako drugačije.

Međutin, mi bi baš tribali opalit kontru. Vratit spomenik tamo di je i bija prije nego su ga makli, nasrid terena, pa igrat s njime ka od šponde, otkačit UEFU, FIFU i FRFU s grbače i proglasit novi sport - Trogirski nogomet! Oli skraćeno - TROGOMET. Ustanovit pravila, makar i conkulasta, organizirat natjecanja, posebno litnje turnire za domaće i furešte. Ma ko ne bi poželija igrat, oli barenko gledat takvi sport? Siguran sam da bi dolazili gledatelji iz ciloga svita, igrači bi se itali s balunon, sponzori sa pinezima i to sve na samo jednom i jedinom mistu na svitu - trogirskoj Batariji.