Kad netko otplovi na drugu obalu života, tada se barem na dan-dva o njemu govori biranim riječima, zaboravljaju se mane, škerci i dežgracije, ne spominju se mušice u glavi i sitna neprijateljstva koja su koliko jučer još bila aktualna. U ovim našim gudurama očito moraš umrijeti da bi ljudi o tebi govorili dobro. Barem na dan-dva.
Začudo, nađe se tu i tamo neki izgubljeni lik koji kao da nije s ovog svijeta pa otvorenog srca i širokog osmijeha poklanja svoju dobrotu svima gdje god se uputi i kamo god stigne. Kao da je ima na vreće, na kamione, kao da je neiscrpna. I kad takav ode, onda se mi obični "dan-dvakovići" nađemo u čudu, čak pomalo i ljuti - kako se usudio? Ma kako ćemo sada mi?

Trogir danas tuguje. Otišao nam je Valentin. Naš Vale. S posebnim naglaskom na ono "naš".

Onima koji nisu iz ovoga grada, nije jednostavno objasniti tko je bio Vale. Možda su čak i čuli za njega iz različitih priča koje su zvučale kao vicevi, a rasle su od uha do uha i polako se pretvarale u legende. Težak, po vlastitom priznanju i uz svjedočenje vagine (male vage koja mjeri do 120 kg), veseljak, dobronosac, smjehotresac.

Vale, kako zelene pomidore uspiješ u pet minuti pretvorit u zrile, crvene? Ništa lakše, triskaš ih malo s jedne pa malo s druge strane dok jin obrazi ne porumenidu!

Postoji mali milijun urnebesno smiješnih anegdota s Valom u glavnoj ulozi. I nikad s njime ništa nije bilo unaprijed naučeno ili glumljeno. Bio je sposoban improvizirati na licu mjesta, stvoriti veselje ni iz čega. Kao dječak je prebolio neku tešku bolest koja je ostavila posljedice tako da bi onima koji ga ne poznaju ili ga prvi put vide djelovale čak i pomalo neugodne, ali bi se vrlo brzo navikli.

Valini tikovi i smiješni pokreti jezikom, jednostavno su bili dio njegove osobnosti. Ono što je kod njega zaista bilo zapanjujuće jest njegova sposobnost pamćenja. Reći za Valentina da je bio živa enciklopedija Trogira bilo bi samo djelomice točno. On je bio trezor informacija. Osim što je na tisuće svojih sugrađana poznavao imenom, prezimenom i nadimkom, on je o njima znao doslovce sve - datume rođenja, obiteljska stabla, kad su se vjenčali i koliko im je ljudi bilo na piru, kad su djecu dobili, znao je gdje su im didovi imale zemlje, kolike su bile i što su na njima uzgajali, pamtio je koje su konje imali, od koga su ih kupili, kome prodali...

U mladosti je bio vatreni navijač Slavena, našeg nogometnog kluba. Ne samo da je znao sve o svakome igraču, već bi se prije utakmice popeo na kućicu iznad klupe za rezervne igrače, pa bi ponaosob predstavio svakog gledatelja čim bi se ovaj pojavio iza Kamerlenga.

Bio je vrijedan kao pčela. Uzgajao je masline, njegovao lozu, proizvodio povrće. I bio je prava poštenjačina, nikad za sebe nije tražio nešto što mu ne pripada. A život mu nije bio lak. I svi, ali zaista svi su ga voljeli. Neobično za današnja vremena, ali koga god pitate u Trogiru, isto će vam reći.

Koliko bi vladara, moćnika i velmoža poželjelo i koliko njih bi bilo spremno dati i novaca platiti samo da ih ljudi vole? Možda naivni misle da bi ih ljudi više voljeli kad bi bili viši, ljepši, pametniji, bogatiji? Možda bi u svojoj silnoj moći i naredili ljudima da ih moraju voljeti. Vale to nije morao.
Vale je tu tajnu znao i čuvao ju je sve do jučer. I prenio je tajnu života tamo gdje joj je i mjesto - u srca ljudi koji su ga poznavali.

Vale naš, evala ti bilo. Sretan je grad koji te je imao.