Profa je bio stariji od mene desetak, možda čak i koju godinu više, upravo na onoj granici na kojoj se stalno nalaziš u nedoumici hoćeš li mu se obraćati sa vi ili sa ti. Predavao je povijest u srednjoj školi na jedan neobičan, pomalo otkačen način, umješno kombinirajući raspašoj i disciplinu, izvlačio je kao iz rukava pregršt zanimljivih priča koje nisu bile zapisane u udžbenicima. Istina, ponekad bi nas znao i udaviti legendama o Trpimirovićima, Jagelovićima i inim ovićima, ali mi, obična balavurdija, tada smo imali drugačije posloženu listu prioriteta.

Pomali smo bili zavidni generacijama koje su svoju mladost odludovale u sedamdesetima, imali smo osjećaj da su uspjele za sebe prigrabiti veći dio slobode.
U godinama koje su slijedile, daleko od dnevnika, krede, ploče i učionice, često sam se družio s Profom. Ne mogu reći da smo postali prijatelji ali smo se stalno kretali u istom društvu tako da su nam se putevi isprepletali. Rado smo hodočastili na Poljud, Hajduk je tih godina bio jak kao i mi. Profa je bio vatreni navijač. Cijenio je Gudelja, obožavao Baku Sliškovića a zanimljivo, braća Vujović mu nisu bila odveć simpatična. Zvao ih je braća Zujović.

Uz pivu nakon utakmice, jednu drugu treću, nerijetko smo znali zaglaviti do sitnih sati. Razgovor bi uvijek krenuo od nekog nedosuđenog penala ili propuštene šanse, potom bi se triput zavrtio oko Argentine, Australije i čitave zemaljske kugle da bi se na kraju smirio na ovim našim domaćim prostorima. Profa je uvijek bio jako čvrst u svojim stavovima, beskompromisan do boli, autoritativno bi prekinuo kakofoniju, od njega smo prvi puta čuli za neke događaje koji se tada službeno nisu spominjali. Sjećam se, netko mu je jednom rekao - e moj profa, di se ti gubiš u ovome malome gradu?

Doći će i mojih pet minuta - odgovorio je Profa otpuhujući dim iz cigarete, potpuno siguran u sebe.

I zaista, početkom devedesetih, zdušno se priključio borbi za "našu stvar". Svugdje ga je bilo, u novinama, na radiju, na predizbornim skupovima. Profa je pronašao novu publiku za svoje priče. Masa je oduševljeno klicala njegovim riječima, ali ja ga više nisam mogao slušati. Njegova potkovanost i samouvjerenost u znanje kojima nas je nekad osvajao, pretvorile su se u samodopadnost i umišljenost, odlučnost u stavovima postala je prijeteća i agresivna. Pojavili su se mnogi koji "nisu kao mi". I takvih se trebalo riješiti.

Povijest se preselila iz učionica na ulice, svaki novi dan donosio je nešto iznenađujuće, rušili su se stari zidovi, podizali novi. Naš Profa je visoko uzletio.

Međutim, čuo sam da se ružno ponio prema nekim kolegama iz zbornice i počeo određivati tko je naš a tko nije, čuo sam kako je huškao ljude jedne na druge i još sam mnogo toga čuo ali sam ipak uzimao s rezervom priče tipa "čula rekla kazala". No ono što pouzdano znam, jest događaj kad je uspio nagovoriti dvojicu dripaca da susjedu Stojanu, vrijednom i čestitom čovjeku koji je još kao dijete iz Dalmatinske zagore došao na more i ovdje s nama proživio sav svoj život, bace dinamit na kuću. Pukim čudom te noći nitko nije stradao jer se eksplozija dogodila samo par metara od prozora sobe u kojoj su spavale Stojanove unuke.

Pokušao sam tada doći do Profe i reći mu par riječi ali nisam uspio.



Sreli smo se tek nakon godinu-dvije kad sam ja bio na bojištu, u uniformi, pardon - odori, a on je došao s nekom delegacijom da vide kako smo. I da se slikaju usput. Za novine.
Premda su nam se pogledi sreli nekoliko puta, pravio se da me nije prepoznao. Zanimljivo, ni ja njega više nisam mogao prepoznati.

Prošlo je sve kako je prošlo. Netko se snašao, netko nije. Ljudi su se promijenili, neki na gore, rijetki na bolje.

O Profi dugo ništa nisam čuo. Niti sam želio čuti. Sve do jednog dana, tamo početkom dvije tisućitih kad sam dočuo da je stradao u nekakvoj bizarnoj prometnoj nesreći kod Divojevića. Naime, uletio je malo brže u jedan zavoj i sudario se s kravom. Od siline udarca, njegovo se auto zavrtilo par puta po siromašnom asfaltu i sletilo u provaliju. Krava nije preživjela, Profa jest. Ali i on kao da nije. Pretrpio je teške ozljede, pretpostavljaju da mu je mozak skoro pet minuta bio bez kisika. Oporavak je bio dug i mukotrpan. Morao je nanovo naučiti sve, jesti, piti, govoriti, hodati... Možda, ali kažem - možda sam u nekom trenutku pomislio - dobio je što je zaslužio.

Vidio sam ga nedavno, prošle srijede, na Dan pobjede, dvadesetu godišnjicu Oluje. Dovezli su ga njegovi na feštu, pred jedan restoran. Ne znam zašto mi je baš taj prizor privukao pažnju, ja sam i tako samo tu bio u prolazu. Pomogli su mu da se izvuče sa zadnjeg sjedišta. I trajalo je to, zaista je trajalo. Konačno se, uz pomoć štapa uspio osoviti na vlastite noge, ali nesigurno, sav se tresao, činilo se da će se svakog trenutku srušiti. Prepoznao sam ga i zastao. Bio sam u nedoumici, javiti li mu se ili ne. Od nekadašnjeg žustrog, energičnog čovjeka, ostala je olupina. Vidiš pred sobom čovjeka kojega si nekad poznavao - ali to jednostavno više nije isti čovjek.

Možda je i on mene prepoznao. Tko zna. Pogledao me pogledom u kojem se zrcalilo crno more tuge, pogledom u kojem više ništa ne možeš osjetiti.
Bio je to pogled bivšeg čovjeka.
Bio je to pogled za Dan pobjede.