Kad se vozači taksija, inače mirni i staloženi ljudi koji u normalno doba godine na stajankama igraju šah, domino i čovječe ne ljuti se, počnu iznenadno i turbulentno pojavljivat u retrovizorima naših prometala, pritom nervozno pritit dentjerama i striljat očima, a posebno kad na televizijskim programima zavladaju vječne reprizode, to je pouzdan znak da je nastupila sezona pohanih tikvica.

A s tikvicama ili bez njih, uvik se nekako dokotrljaju i turisti. Domaće stanovništvo, oduševljeno još jednom seobom naroda prema toplom jugu, svojim gostima priredi dobrodošlicu na tradicionalni način - masovnim sviranjem trubice. One automobilske dakako. Ma da ne bi koko pomislija da je naš Bruno jedini Balanar koji zna svirat trubu.
Inšoma, dok po krkljancima i uličnim gužvama odzvanjaju fanfare u čast naših dragih fureštih, turistički se neimari trude osmislit život u malome mistu veselim događanjima kojima je glavni cilj proizvodnja šušura. Šušur u zadnje vrime postaje magičan pojam, bez šušura nema ni šušta ni gušta, šušur je cilj kojemu svi stremimo, a označava umjerenu količinu buke koja je još uvik podnošljiva za juske možjane.

Solidan šušur može se proizvest na koncertima, predstavama, izložbama, a posebno se cijeni onaj koji nastaje spontano u kaletama i pjacetama kad se blagoglagolanje, ćakulanje, ushićenje i ronjanje udruže u jedan zajednički zvuk.

Ipak, šušur vrhunske kvalitete i zaštićenog geografskog porijekla može se stvorit samo za vrime velikih događanja, a takvih u našemu malomen gradu jednostavno - nema.
Trogiru bolno nedostaje manifestacija po kojoj će bit prepoznatljiv, nekakav događaj za koji će svaki čitatelj oli gledatelj iz bilo kojega dila Hrvatske pa i šire, odma na prvu reć - aha, ovo je Trogir! Eto na primjer, Sinj ima Alku, Omiš festival klapa, čak i Kambelovac ima feštu od boba, a u nas sve nešto šuć-muć pa proli.

Srednjovjekovni sajam je dekapoto originalna manifestacija kakvu nema niti jedno drugo misto, moš mislit. Sajmoglavci se maškaraju u maštovite kostime, poneki zataknu pero od jarebice u španćeru, razvuku banke po kojima rasplastidu srednjovjekovnu pancetu, fritule i kobasice. Odma do njih šire se mirisi kadulje, lavande i aromatičnog bilja. Dalje se nizaju banci sa srednjovjekovnim sirevima, rakijama, melemima, balzamima, zjogatulima, a ponuda se zaokruži sa srednjovjekovnim plastičnim mačevima i punjačima za mobitele na kojima sitinin slovima piše MADE IN CHINA. Ako ti se ne uskokuja u trbuju od srednjovjekovnih vonji, okusi i koluri, imaš priliku sve ponovit za petnajstak dan. Tad se organizira novi sajam na kojemu je sve u cencu isto samo se više ne zove "Srednjovjekovni sajam" vengo "Vridne ruke obale, zagore i škoja".
Dobro ajde, bude tu živosti i šušura, ali isto nije to to.



Eto, mi smo grad brodogradnje a nemamo njanci jednu manifestaciju vezanu za brodove. Je li to sramota? Naravski da je! Ko nan je kriv šta nan je glava u balunu.
A kad smo već kod baluna, imamo Batariju, jedinstveno igralište zbijeno između mora i dvi veličanstvene kule na kojemu se već više od sto godin igra nogomet. Uglavnom neuspješno. Ali to sad nema veze. Osim toga, tu je i Marmontov glorijet, šesni spomenik u neoklasičnom stilu na kamenom postolju , koji se u to vrime, kad se tek počela kendavat bašioka po Batariji, nalazija deboto nasrid terena. Valja napomenit da spomenik nije staja ka drvena Marija, nego je bija aktivan sudionik svake utakmice, igra je malo za jednu malo za drugu ekipu. Pravi rasni vezni igrač.



Tadašnji pametnjakovići iz UEFE, FIFE i FRFE zaključili da se tako ne može igrat ozbiljan balun i naredili neka se Marmontov spomenik makne sa strane da ne smeta. Danas, sto godin kasnije, ti isti pametnjakovići iz UEFE, FIFE i FRFE prigovaraju da nam je igralište conkulasto, vanka škvare i ka takvo, nepogodno za suvremenu nogometnu igru.
Šta je - je, tako je i nikako drugačije.

Međutin, mi bi baš tribali opalit kontru. Vratit spomenik tamo di je i bija prije nego su ga makli, nasrid terena, pa igrat s njime ka od šponde, otkačit UEFU, FIFU i FRFU s grbače i proglasit novi sport - Trogirski nogomet! Oli skraćeno - TROGOMET. Ustanovit pravila, makar i conkulasta, organizirat natjecanja, posebno litnje turnire za domaće i furešte. Ma ko ne bi poželija igrat, oli barenko gledat takvi sport? Siguran sam da bi dolazili gledatelji iz ciloga svita, igrači bi se itali s balunon, sponzori sa pinezima i to sve na samo jednom i jedinom mistu na svitu - trogirskoj Batariji.