Kad god se negdje spomenu zemljopisne širine i dužine, uvijek pomislim isto - tog dana nisam bio u školi. Ne znam kako danas stvari stoje, ali u naše vrijeme, izgovor "toga dana nisam bio u školi" važio je za svojevrsnu slamku spasa kad bi te profa Šusta, onako u sebi svojstvenom gardu boksača velter kategorije, iznebuha dozvao pred ploču i rekao - pjevaj!

Istina, zemljopis mi je oduvijek bio drag, jedan od onih predmeta kojeg zapravo i ne učiš, nego ga shvaćaš i razumiješ na neki iskonski način. Naravno, takvim pristupom nećeš moći dokučiti koja je glavna industrijska grana primjerice u Taškentu ili Prijepolju (Priboj na Limu je već bio lakši slučaj - lozinka FAP), ali čim imaš kartu ispred sebe, većina informacija ti se nametne sama po sebi. Zelena boja - nizine, žito, kombajni, krave, mljekare; smeđa boja - rudnici, ugljen, metalna industrija (s metalnom industrijom nikad nisi moga falit); plava boja - more, rijeke, jezera, ribarstvo, turizam bla bla, bijela boja - planine, hladna klima, svizac, Hajdi, Milka čokolada i sve što već ide uz to.

Eh, ali te širine i dužine su mi zaista predstavljale problem. Kosile su se s mojom logikom koja je zamišljala da je širina ono što se širi lijevo i desno, dužina ono što putuje naprijed i natrag, a visina ono što skače gore-dolje.

Tako dok gledaš kartu svijeta, predočiš da je smjer istok-zapad širina, a sjever-jug visina. Dužine zapravo i nema. Međutim, logika koje mene vodi očito nije ista kao logika tog lika koji je prvi prosuo pojmove zemljopisne širine i dužine i time zagorčao život generacijama školaraca.

Nešto kasnije sam slikovito sebi predočavao da je Zemlja zapravo nalik na bačvu vina koja stoji "na nož", pa u takvom koordinatnom sustavu metalni obruči glume paralele koje su naravno široke, a drvene duge se međusobno dodiruju meridijanima pa one tako predstavljaju dužine. Zapadna širina, sjeverna dužina, prosto ko slanina.

U mojoj bačvastoj viziji svijeta, polovi su dakako - spljošteni. Tek toliko da se zna.

Srećom, za pronaći mora, rijeke, planine i doline zapravo i nisu toliko važne dužine i širine. Potrebno je samo ugraditi navigaciju u srce ( i ponešto u um) pa zaprašiti put pod noge. Ili pod gume.



Davno nisam vidio Krupu. Rijeku Krupu. Tu najčuvaniju tajnu dalmatinskog krša. Od svih rijeka koje sam do sada vidio, možda upravo za Krupu najviše vrijedi ona - tiha voda brijege dere.
Krupa se šćućurila u prostoru kojem zapravo i nema imena - iznad Bukovice, ispod Velebita, i to onog jugoistočnog dijela Planine koji bježi od mora i polako ga utapa u dubinama kontinenta. Upijajući kiše koje se cijede kroz krševito tlo kao preko gaze, rijeka Krupa tiho i samozatajno odrađuje svoju dionicu puta kao istinski vodonoša.

Ovog sam puta želio otkriti neke nove staze i poglede, prehodati blago valoviti plato između Krupe i Zrmanje pa ako bude moguće, otići skroz do mjesta njihovog spajanja. Uostalom, rijeke su najljepše u proljeće, razigraju se slapovi i bukovi kao na svadbenom slavlju. Istina, kum već pomalo kloca umornom glavom, ali mlada i njezine prije plešu raspojasano kao da znaju da više nikad isto biti neće.
Zaboravivši posve na one širine i dužine s početka priče krenuo sam vođen unutarnjim instinktom, krivudavim putem crvene boje, pjevušeći usput "ča će mi Colorado".
Nadao sam se pronaći neko savršeno mjesto na rubu kanjona s kojeg ću moći vidjeti sve. I još malo više.



Nebo boje ( i karaktera) ekspres lonca grmoljilo je iz daljine, sitne strijelčice kiše zabadale su se u obraze a ja sam molio da me puste još, još i još malo još...
Crnopac i Ćelavac već su se potpuno prekrili oblacima, a ja sam žurio naprijed osluškujući akorde u kojem su se stapali huk vjetra u krošnjama drveća i potmuli zvuk koji je dopirao iz kanjona. Drum 'n' bass sekcija je na besprijekoran način odrađivala svoje dionice.

U nekom trenutku počelo se otvarati. I nebo i pogledi. Nakon slapova Deveterca, rijeku je preskočio jedan od najljepših spomenika ljubavi - Kudin most.



Koliko je mjeseci u godini, toliko je i lukova Kudina mosta. Isklesani od sedrenih blokova, stupovi i lukovi su doslovce stvoreni iz vode bogate vapnencem. Svi zajedno doimaju se poput mosta iz dječje mašte, nacrtanog drvenim bojicama na nekom blokiću koji je ostao od četvrtog rođendana.



Nebo mi je ovog puta reklo - dosta je bilo. Ne možeš više. Doći ćeš ponovo. Lako za kišu, ali u zraku se osjećala atmosfera kao da si se zatekao u laboratoriju Nikole Tesle, a ne ovdje, u nekom izgubljenom prostoru, u nekom izgubljenom vremenu, na dodiru mašte i zbilje.



Ostala je jedna rijeka, šira od zagrljaja i duža od vremena kojim protiče.

Uvukla mu se u život potajice, podmuklo, ispočetka poput slatke opijenosti čašicom prošeka između dva kolača na tanjuru, kolača sočna, čupava, posuta mrvicama kokosa, okusa i oblika kao u onih koje je probao jednog davnog ljeta u Bolu na otoku Braču.

Uvukla mu se rekoh, potajice, u sobu, u hodnik, u kupaonu, u kuhinju, među tanjure obrubljene pozlaćenim meandrima i kristalnim čašama čuvanim za posebne prilike.
Na donjoj polici frižidera, rugala mu se boca šampanjca koja je zaboravila i onog tko ju je donio i razlog zbog kojega je trebala biti otvorena.
Ostala je praznina u ladici noćnog ormarića s druge strane kreveta. Mjesecima je nitko nije otvorio. U njoj tek par sitnica, jednostavno ženskih, krema za ruke, turpijica za nokte i kutijica na kojoj je pisalo - čuvati na hladnom i tamnom mjestu. Nije li ljubav samo ljepše ime za požudu?



Zamarali su ga isprazni razgovori o politici i nogometu, zamarale su ga vijesti s radija, uvijek jednako loše i jednako gore, zamarale su ga pjesme koje kao da je skladao netko s ozbiljnim probavnim smetnjama. I najmanji šum počeo je osjećati kao buku.
Zamarala ga je kolotečina kojoj se prepustio bez borbe, bez zagrijavanja i početnog zvižduka, automatski nula-tri za protivnika, zamaralo ga je lijeganje u deset i četrdeset, spavanje bez snova, ustajanje u šest nula pet, zamarao ga je posao beznačajnog kotačića koji se već osamnest godina okreće tek toliko da se okreće, dok netko ne skuži da taj kotačić zapravo nikome i nije potreban. Uz toliko zamaranja, bi li uopće netko mario?



Hodao je uvijek istim ulicama premda bi svaki put obećao sebi da će već na prvom raskršću skrenuti ili desno ili lijevo, bilo kamo samo ne pravo, samo ne pravo.
Panično se bojao spustiti pogled dolje prema pločniku, nastojao je uvijek gledati naprijed ili gore, u kampanele, kandelabre ili u oblake ako ih je bilo. Užasavale su ga mrlje rasute po pločniku. Mrlje od žvaka, mrlje od sladoleda, mrlje od mlijeka, mrlje od ulja, mrlje od bljuvotina. Kud god mu je pogled dosezao, sve mrlja do mrlje. Kao da su odlučile iscrtati sazviježđe mrlja jednog grada.
Pomislio je - postoji li stopa zemlje kojom je prošao čovjek a da nije ostavio barem jednu mrlju?

Spoznaja da đonovima svojih cipela mora doticati te odvratne mrlje, potpuno ga je blokirala. Zastao je zgađen i ponižen, odlučan ne napraviti više ni koraka dalje.
Kad bi ovoga trenutka odlučio poći drugim putem - bi li to itko primjetio? Bi li on sam to uopće primjetio?

Prenuo ga je potmuli zvuk grmljavine iznad svetog Ilije.
Kao da počinje kiša.

Kažu da vrijeme liječi sve. Kažu da se ništa ne događa preko noći. Kažu da su jutra pametnija od večeri. I svašta nešto još nam kažu ali ajde budi sad pametan pa u moru (p)raznih kazotina procijeni kad te lažu a kad mažu. Ne može to tako brate, aksiomatski, bez rasprave, da mi dipliš to je tako, jedino moguće i gotovo!
Danas je popularan znanstveni pristup. Očekujem da se u novinama pojavi ovakav naslov - istraživanja su pokazivala da je IQ jutra značajno veći od IQ večeri. Pa dalje u tekstu slijedi - znanstvenici sa poznatog sveučilišta Dry Creek State proveli su opsežna uspitivanja na uzorku od trista jutara i isto toliko večeri te nakon evaluacije dobivenih rezultata došli do zaključka da je sve relativno. Neš ti mudrolije moj Alberte.



Ako ništa drugo, jutra su uvijek iskrenija od večeri. Jutra nikad ne lažu. Ponekad i brutalno govore istinu. Istaknu nam bore i ožiljke za koje ne volimo niti misliti da postoje. Ipak, ako je jutro zaista pametnije, onda me brine zašto u prvim minutama nakon buđenja izgledamo poput prebijene kljusadi, kud god pogledom prođeš od očnjaka do podočnjaka, sve strahota jedna dabili strahota. Zar ne bi upravo tada, nakon sna, morali bljesnuti u punom sjaju? Zar se nismo odmarali tokom noći, čak i ako su nas gnjavile komarice i proganjale prljave misli? Tko zna, možda su samo naša očekivanja velika. Ujutro je lakše prihvatiti razočaranje.



Tiho je. Opet je netko utro put za jutro. Izlazim na poznate ulice, uvijek iste. Sunce žari nebo iznad Debelog brda na Mosoru. Udahnem duboko. Zaranjam u zrak ispunjen mirisima kave, žuke i naranče. Od točke A do točke B dijeli me trideset i dvije minute žustrog hoda. Nekad više, nikad manje. Točke su precijenjene, krivulje zanemarene.
Hodam mahnito kao da mi sve o tome ovisi. I kažem sebi - iskoristi san. Oči su se navikle na dan.

Nakon bezobrazno velikog niza uzastopnih nedjelja koje su u planinarskom smislu protekle "lišo bez punta", ove sam odlučio napraviti radikalni zaokret. Dosta je penzionerskih šetnji uz more, točanja gnjata u plićaku i usputnog šparoginga! Vrijeme je za jednu poštenu turu.
A meni nekako s proljeća uvijek zamiriše ta Dinara, planina velika, daleka i sama, planina koja je u isto vrijeme majka, sestra i kuma mnogim drugim planinama koje su je u međuvremenu prerasle i počele gledati s visoka.

Ovoga me puta privukao njezin sjeverozapadni dio i jedan vrh neobičnog oblika, ali i imena - Badanj. Već na prvi njegov spomen, sjećanja su me odvukla u konobu moga dide na Čiovu, u dane jematve, kad bi se vraćali iz vinograda nakrcani grožđem, gnječili ga, gazili, a potom pretakali mast, sav onako vreo od rujanskog sunca, u velike drvene badnjeve. Pritom bi se uvijek spomenulo kako je jednom nekad negdje neki lik kojeg su poznavali navodno opet neki tamo negdje daleki ljudi, zamantan mirisima tek uzavrelog grožđa upao u badanj i ugušio se.
Srećom, ne u ovaj naš, ali ipak, ostalo je zabilježeno - badanj ga došao glave.

I sad mi se, mnogo godina kasnije ispriječio, pače ustobočio taj Badanj s Dinare i nije mi bilo druge nego otići k njemu, učtivo ga pozdraviti i usput priupitati otkud on, Badanj, tako sam usred planine, daleko od konobe, karatila i vinograda?
Valjalo nam je najprije doći do Knina, mahnuti tvrđavi, provrludati njegovim uličicama a zatim kilometar-dva od Kovačića prema Golubiću pronaći odvojak koji nakon kilometra tanašnog asfalta ubrzo postaje prašnjav i zamakadamljen, ali se bez obzira na to, penje visoko, daleko i duboko u samo srce planine



Mada nam se bili put na samom početku predstavio u prijateljskom i pomirljivom tonu, Plava ptica kosookog pedigrea poučena ranijim iskustvima s planinskih drumova, ubrzo je počela graktati i nervozno lepetati krilima. Shvatio sam signale i skrenuo na prvo pogodno ugibalište. Što je sigurno sigurno je, bolje trošiti Vibram đonove nego li ljetne gume Plave ptice. Nešto kasnije, pri povratku, kad su noge postale bijesne, a gojze pretijesne, mudrijat ćemo i rogoboriti da smo ipak mogli prokrijumčariti još poneki kilometar na četiri kotača.

No, s obzirom da sam ovim stazama vozio i hodio po prvi puta, nadam se da mi moji supatnici neće uzeti previše za zlo.
Upravo u tom prvom dijelu, planinarska staza gubi se u gustišu, markacije su rijetke i izbledjele pa je potrebno dosta umješnosti ako imaš namjeru ostati na pravom putu.



Uostalom, vazda su takve dinarske staze - duge, neumoljive i iscrpljujuće. Kad god pomisliš - ja to ne mogu, odustat ću, ovo nema smisla, tada samo nastaviš hodati još osamdeset, devedeset, sto koraka, i gle čuda, štufajićke primisli ti nekim čudom ispare iz glave. Istina, pojave se one opet nakon daljnih pet, šest, sedam kilometara, ali tada jednostavno primjeniš istu metodu i sve dođe na svoje.
Sve i da nije toga, sa svakim novim metrom visine, pejzaži postaju sve ljepši i mame te da kreneš korak naprijed. Važno je samo preskočiti onu stepenicu koja varira od planine do planine, ali ta skalina označava mjesto u kojem te priroda potpuno uzima pod svoje.



Mada i to valja priznati, planina često zna biti varljiva. Eto, satima već gledamo u taj naš Badanj i kako mu prilazimo bliže, on se sve nekako odmiče, migolji, postaje neuhvatljiv, ne bi me začudilo da nam pobjegne u Bosnu.
Kad smo se osjetili već prilično namakadamčenima, zastali smo na rubu jednog golemog platoa, a planina nam se otkrila u svoj svojoj ljepoti.
Dobro, nisam siguran koliko bi se među prirodne ljepote mogla uvrstiti tri ruzinava tenka ostavljena nasred visoravni, brojni manevarski meci porazbacani svuda naokolo, pa onda nekakve gotovo nevidljive sajle koje svako toliko čekaju u zasjedi. Ovaj prostor naime, povremeno služi kao vojni poligon, poznat pod nazivom Crvena zemlja.

Zar to nije prekrasno? Tik ispod najveće planine u Hrvatskoj, u bajkovitom krajoliku u kojem obitavaju mnoge biljne i životinjske vrste "protjerane" iz predjela u kojima dominira homo predatorus, veselo se puca, praska i zamišljenog neprijatelja gađa.
I onda se još čudim zašto područje planine Dinare nije proglašeno barem parkom prirode, ako već ne nacionalnim parkom. Niti se ikada o tome ozbiljno razgovaralo. Možda i jest, eto prosvjetlite me, ali ja o tome ništa čuo nisam.



S nadom da će uskoro na Crvenoj zemlji pucati samo pogledi, vratimo se mi na naš Badanj. Put do njega dosta nas je zbunjivao, ja sam nekako zamislio pristup preko polja pa pravo gore na vrh, ali on nas je vodio okolo naokolo pa još malo odokolo. Ubrzo smo se našli sa sjeverne strane Badnja i kako smo mu prilazili bliže, vrh se sav nekako ustrmio, postao osoran i nepristupačan.



Moji su se supatnici odlučili odmoriti u zelenoj dolini, grickati kolačiće, mirisati kaćune i brojati leptiriće, a ja sam zapeo otići gore pa makar preko najstrmije litice. Hvatao sam se, ne samo rukama i nogama, već i zubima za stijene, napredovao dosta brzo, već sam bio nadomak vršnom grebenu kad sam se našao oči u oči, nos u nos, zub u zub, s jednom mladom riđovkom. Zapravo, pravo čudo kako je nisam napipao jer sam, tražeći pogodno uporište, postavio desnu ruku niti pet centimetara daleko od nje.



Ona se za trenutak iznenadila, zasigurno je ostala u čudu tko je sad pa ovaj lik, a onda je zauzela prijeteći stav pred napad. Znao sam što mi je činiti, odmakao sam se korak-dva unatrag, nadajući se da će biti toliko ljubazna pa će mi ustupiti pravo prolaza. Još smo se neko vrijeme gledali, a kad sam shvatio da riđovka nema namjeru popuštati, zaobišao sam je u širokom luku. Naposljetku smo se razišli u srdačnoj atmosferi.
Ubrzo sam izbio na greben a zatim dotrčao do vrha. Vjetar se razgoropadio, sunce se razjarilo, boje su postale izraženije. Svijet je bio na dlanu. Premda je Badanj značajno niži od Sinjala, najvišeg vrha Dinare, zahvaljujući njegovoj izdvojenosti, pogledi s ovog mjesta su zaista očaravajući.



Na vrhu me zahvatila nekakva euforija, što zbog maloprijašnjeg ludog prolaza kroz stijenu, što zbog bliskog susreta s otrovnicom. Prožeo me osjećaj kao da me priroda ovoga puta prihvatila ne kao gosta, već kao nekoga za koga je sasvim normalno da je tu, kao da sam oduvijek dio nje. Bio sam joj zahvalan na tom osjećaju ali kad je nadrealin malo popustio, shvatio sam da mi se bolje što prije spustiti u dolinu gdje su me čekale moje Šerpe.



Badanj me svojim oblikom podsjetio na golemu rođendansku tortu, on je kao otok među valovima okolnih planina, poseban, izdvojen i svoj. Kao da nije s ovog svijeta, nego odnekud donešen, ostavljen i postavljen poput sfinge koja skriva najčuvaniju tajnu Dinare.

Dok čitav napredni svijet slavi sedamdesetu obljetnicu pobjede nad fašizmom, povijesnu činjenicu u kojoj je sve kristalno jasno, ovdje, tu i tamo, stalno se pojavljuju nekakvi štakori koji žele izvrtati povijest i objašnjavati ga na svoj način - iz perspektive rupe u kojoj nema ni svjetla ni zraka, samo mraka.
Takvi likovi koji između ušiju nemaju razvijene male sive stanice već najobičniji beton, jednostavno ne mogu shvatiti niti najosnovnije pojmove o životu, čovjekoljublju, toleranciji, solidarnosti, međusobnom uvažavanju, svemu onome što je sadržano u samo jednoj riječi - antifašizam.

Jer oko svojih betonskih zidina između kojih se osjećaju sigurnima i zaštićenima, oni ne vide, ne čuju i ne osjećaju - ništa. To su ljudi sku(r)čenih pogleda, ali u isto vrijeme izuzetno samouvjereni da je njihova vizija svijeta jedina moguća. I ono što je najgore - da se upravo toj njihovoj skurčenoj viziji svijeta - svi imaju pokoravati. U svojim nastojanjima oni ne prezaju od stalnog izazivanja sukoba, poticanja mržnje i netrpeljivosti, unošenja nemira među sav normalan svijet.

Antifašizam danas ne znači slijeganje ramenima i mirenje sa mjerilima koje nam nameću likovi mračnih pogleda.

Takvima mogu samo poručiti - taj film kojega priželjkujete, nećete opet gledati. Možda jeste glasni, bučni i naprasiti, ali znajte - mi se vas ne bojimo!