Jednom davno, krstareći Istrom, u najmanjem gradu na svijetu, kupio sam glagoljičko slovo D. Računao sam, to je moje slovo pa eto neka mi bude blizu. Donio sam ga kući, postavio na ormarić između sove iz sokolarskog centra i licitarskog srca iz Krapinskih toplica pa ga već godinama gledam i ne samo gledam već i dotičem, jer volim kad neko slovo, makar bilo i obično D, ne leži kao mrtvo slovo na papiru već je ovako toplog, zemljanog i opipljivog oblika.
Nešto kasnije sam saznao da se slovo D u glagoljičkoj azbuci izgovara kao Dobro. Az Buki Vede Glagol Dobro Jest. Pa tako dalje. Bilo mi je neizmjerno drago zbog dobra, mada nisam imao apsolutno nikakve zasluge za to. Dobro je obično negdje drugdje, tek ponekad i u nama. Žao mi je što u naše vrijeme nismo više glagoljali. Tko zna što bi sve dobroga saznali.
Ipak, u jednom od mojih pogleda, shvatio sam što mi je, osim dobra, posebno toplo i privlačno kod ovoga moga D-a.



Tada mi je postalo jasno da to što vidim nije samo obično slovo već da je u njemu zapravo naslikana kuća. Pa da, u sredini znaka su ulazna vrata koja predstavljaju granicu između prostora naše intime i svijeta oko nas, lijevo je prozor kroz koji prodire sunce, a ovo poluokruglo s desne strane nije ništa drugo nego – krušna peć. Svjetlost i toplina, mirisi djetinjstva, okus tek ispečenog kruha, utočište za dušu i sva osjetila tijela, osjećaj zaštićenosti i spokoja, sve se slilo u samo jednu sliku, u samo jedan znak, koji se izgovara kao – Dobro.



Tko zna je li časni starina Ćiril imao ovako nešto na umu kad je stvarao Dobro ili je sve samo plod mojih snatrenja, ali u svakom slučaju - ne mogu se oteti dojmu da ovo D nosi u sebi toplinu doma. Istina, nedostaje kosi krov, ali tko zna, možda su se i tada ravnali po onoj – kad dica narastu, dignit ćemo još jedan kat!

Dobro je kad imaš dom. Dobro je kad dom ima tebe.

Gutao sam kilometre halapljivo kao palačinke. U brazdi iza petih vrata ostali su Šibenik i Zadar, nad masleničkim dvomostovljem vladala je tišina, sunce je bacilo sidro nasred neba, a da sam zaista na putu, shvatio sam tek kad sam zavrnuo onu jaku, duboku uvalu između Rovanjske i Modriča. Sad počinje ono pravo. Cesta je bila prazna, bez puževa koji iza sebe naslažu kompoziciju dugu kao unproforov konvoj. Odgovaralo mi je to, odlučio sam ubaciti mjenjač u easy mode, nikud mi se nije žurilo, štoviše, primjetio sam da ukoliko doslovce pratim znakove ograničenja brzina, komodno mogu voziti i bez kočnice. Poučno saznanje, ali ipak brzo dosadi.

Ponio sam košaricu za doručak u travi, u njoj nastanio dvije jabuke s košticama, pitu sa sirom i tamnu čokoladu s brusnicama. Između ostalog. Zamolio sam ih neka budu pristojni i da se ne svađaju međusobno. Ipak smo na putu. Nadao sam se da ću do Karlobaga naći neko zgodno mjesto za raspostrijeti dekicu, uživati na suncu i brojati ovce preko kanala. Eventualno se probrčkati. Odabrati mjesto, štono bi se reklo, po vlastitom nahođenju. Bože glupe li riječi - nahođenje. Možda upravo zbog toga što mi je ta riječ parala uši, nahođenje mi baš i nije polazilo od prve. S rukama na volanu a pogledima prema moru, uključio sam radare za otkrivanje pristalih mjesta. Gledaj onu uvalu! Hm, obale su prestrme. A onu? Hm, škrape su previše tamne. A onu? Bolje ne, tamo već nekog ima.

Tako sam zbunjen vlastitim nahođenjem propustio Karlobag, namignuo Ribarici i pokušao zavesti Cesaricu, a onda mi je na um pala sjajna zamisao. Spustit ću se do Jablanca, ubavog mjestašca s malom lukom iz koje je sve donedavno isplovljavao trajekt za otok Rab. Nikad nisam bio na Rabu, sramota baš, a u Jablancu samo jednom. I to je sramota. Nikad se nema vremena. To je najveća sramota. Čitav život nemaš vremena za vrijeme u kojem živiš.



Trajekt i dalje plovi za otok Rab, samo ne iz Jablanca već iz par kilometara udaljene Stinice. Komodnije je kažu. Dobro, vjerujem im. Bez obzira na to, mislio sam da će me u Jablancu dočekati gužva, žamor, ljetna vreva, sezona samo što ne pokuca na vrata. Kad ono - ništa od toga. Gotovo mi je bilo neugodno što sam poremetio savršeni mir. U luci miruju barke, ili pjesnički - zibju se kajići. U dnu uvale lijepa crkva s kampanelom. Na punti hotel, čini mi se da je zatvoren. Na plaži ispred hotela tek dva ježinca. Zijevaju od dosade. Još nikoga nisu uboli ovog ljeta. I komarci se žale na sezonu. Lani je kažu, bilo bolje.



Tražio sam jablane u Jablancu. Nisam ih našao. istina, ne sjećam se jablana ni u Jablanici pored Neretve, a bogme niti u Jablanu kod Vrbovskog. Očito postoji neka tajna veza. Odnekud sam saznao da je drevno ime Jablanca - Ablana.

Zvuči kao glavna junakinja nekog stripa. ali zapravo taj naziv seže još iz rimskog doba. Otkud kraljica Ablana? Hm, pa zar se gore na Velebitu, točno iznad Jablanca, ne nalazi prijevoj zvan Alan? Tada bi, barem po mojoj logici, mjesto ispod Alana bilo - od Alana, dakle ab Alana ili jednostavno - Ablana. Ako buncam, zanemarite, ali ne bih rekao da je to potpuno blesava teorija.

U svakom slučaju, da je Jablanac ostao Ablana, danas bi zauzimao prvo mjesto na abecednom popisu naseljenih mjesta u Republici Hrvatskoj. Možda bi tada ovdje živjelo više ljudi. Ovako dolazak samo jednog turističkog autobusa, udvostruči broj čeljadi koja se vrzma u uvali.



Premda nisam imao vremena na bacanje, želio sam skoknuti ili barem otškrinuti vrata Zavratnice, slikovite uvale tik do Jablanca. Tik tamo tak ovamo, skakutajući i drobeći sitno kamenje pod potplatima, prenuo sam iz drijemeža trojicu mladića koji su se ispružili na stijenama. Putuju vespama prema Biogradu. Znam, primjetio sam stotine vespi kako voze prema jugu. Odakle su, pitam ih. Iz daleka, kažu. Ništa, sretan vam put. Također.



Zavratnica je čudesna i nije je preporučljivo obilaziti zavrat-zanos. Potrebno je zastati, primiriti se i stopiti s njom. Pogotovo ovako, dok nema nikoga.
Ako ne računam onog barbu koji čeka iza jedne stijene kao zapeta straguša, iskoči pred tebe i kaže - hop - dvadeset kuna! Calen bite.
Zašto dvadeset kuna?
Zaštićeni krajobraz!
A-ha, tako dakle, i ovdje za obraz naplaćuju zaštitu...



Premda je sunce ubacilo u četvrtu brzinu, gore iznad Velebita, namrgodilo se nebo, počelo je tutnjati s visina i ječati iz dubina.
Stoga sam se odlučio na skraćenu turu, nezaštićenu naravno, pa se usput popeti do vidikovca s kojega se pruža lijep pogled na "Boku Ablansku" s jedne, a more i otoke s druge strane.



Sjeo sam na zidić koji obrubljuje vidikovac, mahao nogama kao da sam malo dijete i konačno mogao uživati u pitama, jabukama i tamnoj čokoladi s brusnicama. Okusi su se topili u ustima, sunce je i dalje sjalo a sitne kapi kiše koje je vjetar donosio s planine bockale su mi lice.



Trebalo je krenuti dalje. Dolje, na povratku, kad sam već bio blizu auta, prišao mi je jedan čovjek, u kasnim pedesetima, pristojno odjeven, uredne frizure, ispeglan, odlučnog stava i pitao me - Idete li prema Đakovu?

Na trenutak sam ostao zatečen, mjerkao sam ga i pokušavao dokučiti zašto me netko u Jablancu pita idem li za Đakovo, kao da je Đakovo tu iza ugla.
Ne, odgovorio sam.
Uredan lik kao da je ostao malčice razočaran, ali nije htio odustati - Jeste li sigurni da ne idete prema Đakovu?
Potpuno sam siguran.
Hm, ako se predomislite, javite mi se - pruži mi ruku i ode.

I tko zna kako i zašto, ali slijedećih dvjesto i nešto kilometara, taj lik mi nikako nije uspio izići iz glave. A bogme ni Đakovo. Nikad nisam bio u Đakovu.
Hm, da mi sad opet dođe i pita idem li prema Đakovu, nisam siguran što bih mu odgovorio.

Putovanja su sjajna stvar.

Svjetlost je ljetom obojala skaline, sjene su bježale na drugu stranu ulice, a James od bronce sjedio je nepomično kao da ne haje ni za koga i ni za što, samo je mirno gledao prema trijumfalnim vratima. Tik do njih smjestila se prodavaonica delikatesa, borba sa ozbiljnijim sobom pokazala se uzaludnom, nisam se pošteno ni snašao a već sam se našao u carstvu čokolade, okružen fino dizajniranim kutijicama iz kojih je vrištao serotonin, hormon sreće.

Kupio sam jedan paketić s bombicama veličine franje iz djetinjstva umrvičenim komadičcima nečega slasnog, jestivog i prvoklasnog (oprosti Bane, morao sam).
Odnekud je dopirala tiha muzika uličnog svirača, a ja sam samo prešao na drugu stranu, smjestio se ispod suncobrana boje Pješčane uvale i odlučio jedanaest minuta uživati.



Kad god se zateknem među finim svijetom, obavezno se nađem u dilemi što naručiti - kavu s mlijekom ili kafu s mlikon. Nekako mi glupo biti finćukast na jedan dan, južnjačke grezosti se sramim odreći. Kad me zamole da specificiram veliku il' malu tu dileme nema - uvijek biram veliku. S mlijekom ili mlikon. Al' ako počnu inzistirati na onom "s teplin ili ladnin", zaključim da mi je najbolje reći - svejedno! Po vašem izboru.
Ipak, postoji spasonosno dijalektalno i lingvističko rješenje - naručiš na fluently hrvatskom veliki makjato. Tu sve bude jasno.

Konobar iz kafića kod Jamesa od bronce, imao je manire iluzionista iz hotela sa četiri zvjezdice. Momak u kasnim tridesetima, vitak, profinjenih pokreta, s neobičnim šeširićem na glavi. Današnji konobari omotani maksi pregačama podsjećaju me na Batmana, ovaj zasigurno nije bio takav tip.

I čašu vode - dobacio sam dok je odlazio. Podrazumijeva se - nehajno je odvratio.



Oko stola desno od mene okupilo se šaroliko društvo, pričaju zaneseno o borbama gladijatora, uglavnom na broken inglišu, smijuckaju se glasno, bez ustezanja, a za stolom nasuprot sjede dva životno ozbiljna gospodina, nalikuju na operetne kritičare dok iščekuju premijeru, a zapravo mjerkaju dame u prolazu. Ugodna lipanjska večer. Miriše ljeto.

Eto konačno i moga konobara bez Batmobila. Ovoga puta međutim, nije sam. Nježno pridržava ruku djevojke s vidno primjetnim Down sindromom i pomaže joj sići niz stepenice. Ona, odjevena kao konobarica, u desnoj ruci drži tacnu na kojoj je moja kava i čaša vode koja se podrazumijeva. Oboje mi prilaze, tacna u djevojčinim rukama prilično drhti, pokušavam joj pomoći, izići joj ususret, ali konobar smirenim pokretom daje mi do znanja - pustite, može ona to.

I zaista, može ona to. Kao da već godinama poslužuje goste, položila je šalicu s toplom kavom i čašu vode za moj stol ne prolivši ni kapi i sretnog izraza lica prozborila - izvolite. Pogledao sam konobara i zaista povjerovao da je mađioničar, pogledao sam još jednom nju, malu konobaricu s tim nesretnim kromosomom broj dvadeset i jedan, gledao i divio joj se kako se bori i ne da se, i svijetom oko sebe širi nepatvorenu dobrotu. U tom malom, naoko beznačajnom činu, skrilo se tisuću lekcija o životu.

Ostao sam znatno duže od planiranih jedanaest minuta. Uljanikove dizalice prebacile su sunce u more tamo negdje iza Vange, James od bronce i dalje je gledao nepomično, kulerski, svjestan svoje karizme, a meni se učinilo kao da se u jednom trenutku nasmiješio, dok je jedna djevojka koja nosi uniformu konobarice nekoliko sati dnevno i Down sindrom čitav svoj život, prolazila kroz trijumfalna vrata.

U malom gradu na obali živio je jedan lik, mislim da se Braco zvao ili se barem tako nadimao, koji je navodno radio kao tokar na škveru, ali ga po tome, osim njegovog poslovođe baš nitko nije pamtio, već su ga vi znali kao onog koji je od svoje četrnaeste ili petnaeste odgledao svaki, ama baš svaki film koji se prikazivao u provincijskoj kino-dvorani.

Gledao je taj naš Braco istom strašću Gretu Garbo i Bruce Leeja, Emanuelu i Buda Spencera, Nedu Arnerić i Zaima Muzaferiju, pratio iz neudobne sjedalice koja bi škriputala i na najmanji pokret gluteusa maksimusa sve moguće zaplete, kulminacije i rasplete. Nije mu bilo toliko važno ni tko glumi ni tko režira, jedino mu je važno bilo da se događa - film. A film, film je za njega bio onaj tanki snop svjetla koji izvire iz tamo neke kabine, postupno se širi preko svih dvadeset i devet redova gledališta da bi se naposljetku raskrilio poput kondora na golemom ekranu i stvorio iluziju nekog drugačijeg svijeta, svijeta u kojem žive opušteni frajeri koji unatoč svim peripetijama i teškoćama koje ih zadese, u devedeset i nekoj minuti filma svladaju sve zlikovce, obrišu krv i znoj sa svoga lica i u posljednoj sceni u naručju ponesu ljepoticu s kojom će živjeti sretno u sve dane života svoga.



U trenutku kad bi se prekinuo čudesan snop svjetla i ekran iznad pozornice opet postao tek bezličan komad bijelog ničeg, Braco bi ustao, izišao iz kina, prošetao do obližnje ćevabdžinice, naručio veliku porciju s lukom i ajvarom i vratio se domu svome misleći na idući dan čije će jutro ponovo povesti pored tokarskog stroja a večer uz neke nove junake.

I pričali su još da su u onim godinama kad je rijetko tko više u kino odlazio, viđali Bracu kako desetak minuta prije zakazane projekcije na ulici moli i kumi slučajne prolaznike da svrate u kino, jer je onaj tikvan Marin biljetar uvijek prijetio da predstave neće ni biti ukoliko se ne okupi barem osam gledatelja. Ispočetka bi mu čak i uspjevalo, kasnije sve teže i teže.
Tri dana nakon što je u malom gradu na obali održana posljednja kino predstava, nestao je Braco. Nitko ga nikad više nije vidio niti išta čuo o njemu.



A meni je, iz tko zna kakvog razloga taj Braco pao na pamet dok sam se u vrelo lipanjsko predvečerje penjao planinarskom stazom iznad Sitna gornjega, dok je sivi mosorski kamen škripao pod mojim gojzericama slično kao nekoć one neudobne stolice u napuštenoj kino dvorani.
Ma zapravo, znao sam zašto sam se sjetio Brace, jer da sam mogao nekako doći do njega, sigurno bih ga uspio nagovoriti da te večeri pođe sa mnom na Mosor, na livadu Ljuvač u neposrednoj blizini planinarskog doma.
Tamo je naime te večeri održano drugo izdanje Mosor film festivala, jedinstvenog događaja koji se odvija doslovce u srcu planine, filmske smotre bez crvenog tepiha, Bentleya, starleta i paparazza.
Dobru atmosferu mogao sam naslutiti još dok sam prilazio Ljuvaču, po veselom žamoru koji je dopirao s livade iza šume crnih borova među čijim se krošnjama već polako hvatao prvi mrak.



Mnogi su već razapeli svoje šatore i zauzimali mjesta ispred pozornice željno iščekujući početak službenog dijela programa u kojem će biti prikazano ukupno dvadeset i tri dokumentarna filma, mahom planinarske tematike.



Vesela dobacivanja i dokona ćaskanja starih prijatelja i poznanika s planinarskih staza utihnula su kad su na improviziranu pozornicu stupili članovi benda Anima, koji njeguju etno izričaj u obradama starih napjeva nastalih ponajviše u poljičkom kraju.



Ono što je dalo poseban pečat toj večeri bilo je nebo iznad Dalmacije, koje je bljeskalo u stotinama boja, kao da se na neki način htjelo potruditi da nam priredi nezaboravan doživljaj. Ali zanimljivo, sve te silne munje i gromovi stalno su odlazili dalje, i u trenucima kad bi zaprijetili da će se okomiti na nas, odnekud bi se pojavio vjetar bez imena koji bi mrgodne oblake tjerao daleko, daleko. Samo bi nam ostavio Velikog Medu iznad naših glavica neka nas pazi i čuva.

A mi smo kroz to vrijeme mogli uživati u pothvatima ljudi kako onih ispred tako i onih iza kamere. Priroda očito djeluje inspirativno za mnoge, tako da smo među filmovima koji su varirali od početnički posloženih nizova fotografija pa sve do odista profesionalnih uradaka kakvih se ne bi postidio ni neki "pravi" svjetski festival, mogli prepoznati istu nit koja ih povezuje. To je nit koja prožme svakog onoga koji u dodiru čovjeka i prirode prepozna i pomiri srce i um, strast i smiraj, početak i kraj.



Kad smo se nešto kasnije, u gluho doba noći spuštali strmom planinskom stazom, tiho, u koloni, bez suvišnih riječi, kao da su se prebrisale granice stvarnosti i sna, onog što ostaje zapisano u riječima, slikama i zvukovima, i onog što, ma koliko vješti bili, nikada nećemo uspjeti izraziti. Jer za neke osjećaje, jednostavno ne postoji medij koji ih može materijalizirati. Oni ostaju u nama, dok god je nas.
A poslije, tko zna...

Između milijun različitih aktivnosti kojima se munjen zbunjen sluđen i dezorijentiran čovjek danas može baviti, zasigurno postoji bezbroj pametnijih, učnkovitijih i smislenijih radnji od pisanja bloga. Ma zapravo, koga lažem? Pisanje bloga je najbolja moguća aktivnost kojom munjen zbunjen sluđen i dezorijentiran čovjek može ispuniti svoje vrijeme. Nema boljeg osjećaja nego kad nakon silnog truda i stvaralačkih muka u kojima međusobno posvađane riječi koja svaka sebe smatra najljepšom i najvažnijom riječju u debelom izdanju Babić-Finka-Moguš, uspijete primiriti pod zajednički naslov, a zatim kliknete mišem na ikonicu OBJAVI.
Alpinisti imaju zgodan odgovor kad ih pitaju - zašto se penjete u planine. Zašto? Jednostavno zato što planina postoji. Tako bi i blogeri (naravno pod uvjetom da nisu munjeni zbunjeni sluđeni i dezorijentirani) mogli odgovoriti na pitanje - zašto pišete blog? Jednostavno zato što blog postoji.

Nedavno je u jednom sportskom prijenosu na televiziji, komentator okvalificirao nekog igrača Atletico Madrida "strahovito iskusnim". Ostavimo načas po strani činjenicu što sportski komentatori redovito pate od manije dodavanja pridjeva čak i kad se odjave s posla i dođu doma pa onako s vrata bacajući sako na kauč i otkopčavajući hlače dobace ženi - najdraža moja mila, što si nam danas fantastično ukusnog priredila za ručak?
A ona krotko i mazno u tili čas zacvrkuće - poparu od grdobine!

No, vratimo se mi iz komentatorskog dvosobnog stana na Zapruđu natrag u post dok je još na vrijeme. Zapravo me ova sintagma "strahovito iskusan" strahovito zaintrigirala. Dakle, možeš biti neiskusan, manje iskusan, iskusan, ali u kojem trenutku postaješ "strahovito iskusan". Je li devet godina blogerskog staža dovoljno za stjecanje strahovitog statusa? I to me pitanje redovito zakopka svakog trećeg dana u lipnju, danu upravo ovakvom kao što je danas, dok uživajući u okusima kasnih trešanja i mirisu magnolie grandiflore, nehajno pljuckam špice i ljutim se na ptice pjevice koje su se raskokodakale kao da je njihov čitav grm.

Htio, ne htio, kad se već baviš ovim čime se baviš, počneš se kretati u krugovima kojim vladaju "veliki dečki". Nekoliko su me puta tako predstavili u njihovom društvu s riječima
Znaš ti ko je on?
Ne znam...
Brod u boci!
Nakon zbunjenog pogleda velikog dečka, sugovornik mu objasni - blog Brod u boci.
Ah blog, ( s time što im ovo h izleti glasnije nego što su htjeli). Veliki dečko me pogleda s mješavinom sućuti i prezira kao da sam blogo retardiran, negdje u nivou pevaljke Davorke u krčmi Napoleon, kod stoljetne koštele na ulazu u Utore gornje.

Istina, nisam siguran imam li pravo svojatati svih devet godina budući da sam lani uzeo nekoliko mjeseci neplaćenog godišnjeg odmora, ali ako kršni brkajlije Cetinske krajine mogu ovog ljeta zdušno slaviti tristotu Alku bez obzira na povijesne i matematičke nelogičnosti, tada mogu i ja, bez imalo lažne skromnosti reći - da, danas slavim deveti rođendan bloga. Uostalom, baš volim broj devet, i baš volim ovaj moj blog, bez obzira na sve izgovorene ili potisnute h-ove dežurnih grintala.

Blog je meni donio veliki broj neizmjerno lijepih trenutaka. Donio mi je mnogo ljudi koje nikad ne bih upoznao da tog trećeg lipnja dvije i šeste nisam sjeo pred ekran i napisao svoj prvi post. A i ja sam tom blogu dao sve. I ne moram dati ništa više. Ali baš zato što ne moram - hoću. Zato što mi je gušt. I ne trebaju mi nikakve nagrade.
Zahvaljujući blogu, ja sam svoju nagradu za životno djelo već dobio. Prekjučer je navršio osamnaest mjeseci, zove se David i ima najljepši osmijeh na svijetu.