Između milijun različitih aktivnosti kojima se munjen zbunjen sluđen i dezorijentiran čovjek danas može baviti, zasigurno postoji bezbroj pametnijih, učnkovitijih i smislenijih radnji od pisanja bloga. Ma zapravo, koga lažem? Pisanje bloga je najbolja moguća aktivnost kojom munjen zbunjen sluđen i dezorijentiran čovjek može ispuniti svoje vrijeme. Nema boljeg osjećaja nego kad nakon silnog truda i stvaralačkih muka u kojima međusobno posvađane riječi koja svaka sebe smatra najljepšom i najvažnijom riječju u debelom izdanju Babić-Finka-Moguš, uspijete primiriti pod zajednički naslov, a zatim kliknete mišem na ikonicu OBJAVI.
Alpinisti imaju zgodan odgovor kad ih pitaju - zašto se penjete u planine. Zašto? Jednostavno zato što planina postoji. Tako bi i blogeri (naravno pod uvjetom da nisu munjeni zbunjeni sluđeni i dezorijentirani) mogli odgovoriti na pitanje - zašto pišete blog? Jednostavno zato što blog postoji.

Nedavno je u jednom sportskom prijenosu na televiziji, komentator okvalificirao nekog igrača Atletico Madrida "strahovito iskusnim". Ostavimo načas po strani činjenicu što sportski komentatori redovito pate od manije dodavanja pridjeva čak i kad se odjave s posla i dođu doma pa onako s vrata bacajući sako na kauč i otkopčavajući hlače dobace ženi - najdraža moja mila, što si nam danas fantastično ukusnog priredila za ručak?
A ona krotko i mazno u tili čas zacvrkuće - poparu od grdobine!

No, vratimo se mi iz komentatorskog dvosobnog stana na Zapruđu natrag u post dok je još na vrijeme. Zapravo me ova sintagma "strahovito iskusan" strahovito zaintrigirala. Dakle, možeš biti neiskusan, manje iskusan, iskusan, ali u kojem trenutku postaješ "strahovito iskusan". Je li devet godina blogerskog staža dovoljno za stjecanje strahovitog statusa? I to me pitanje redovito zakopka svakog trećeg dana u lipnju, danu upravo ovakvom kao što je danas, dok uživajući u okusima kasnih trešanja i mirisu magnolie grandiflore, nehajno pljuckam špice i ljutim se na ptice pjevice koje su se raskokodakale kao da je njihov čitav grm.

Htio, ne htio, kad se već baviš ovim čime se baviš, počneš se kretati u krugovima kojim vladaju "veliki dečki". Nekoliko su me puta tako predstavili u njihovom društvu s riječima
Znaš ti ko je on?
Ne znam...
Brod u boci!
Nakon zbunjenog pogleda velikog dečka, sugovornik mu objasni - blog Brod u boci.
Ah blog, ( s time što im ovo h izleti glasnije nego što su htjeli). Veliki dečko me pogleda s mješavinom sućuti i prezira kao da sam blogo retardiran, negdje u nivou pevaljke Davorke u krčmi Napoleon, kod stoljetne koštele na ulazu u Utore gornje.

Istina, nisam siguran imam li pravo svojatati svih devet godina budući da sam lani uzeo nekoliko mjeseci neplaćenog godišnjeg odmora, ali ako kršni brkajlije Cetinske krajine mogu ovog ljeta zdušno slaviti tristotu Alku bez obzira na povijesne i matematičke nelogičnosti, tada mogu i ja, bez imalo lažne skromnosti reći - da, danas slavim deveti rođendan bloga. Uostalom, baš volim broj devet, i baš volim ovaj moj blog, bez obzira na sve izgovorene ili potisnute h-ove dežurnih grintala.

Blog je meni donio veliki broj neizmjerno lijepih trenutaka. Donio mi je mnogo ljudi koje nikad ne bih upoznao da tog trećeg lipnja dvije i šeste nisam sjeo pred ekran i napisao svoj prvi post. A i ja sam tom blogu dao sve. I ne moram dati ništa više. Ali baš zato što ne moram - hoću. Zato što mi je gušt. I ne trebaju mi nikakve nagrade.
Zahvaljujući blogu, ja sam svoju nagradu za životno djelo već dobio. Prekjučer je navršio osamnaest mjeseci, zove se David i ima najljepši osmijeh na svijetu.