Jednom davno, krstareći Istrom, u najmanjem gradu na svijetu, kupio sam glagoljičko slovo D. Računao sam, to je moje slovo pa eto neka mi bude blizu. Donio sam ga kući, postavio na ormarić između sove iz sokolarskog centra i licitarskog srca iz Krapinskih toplica pa ga već godinama gledam i ne samo gledam već i dotičem, jer volim kad neko slovo, makar bilo i obično D, ne leži kao mrtvo slovo na papiru već je ovako toplog, zemljanog i opipljivog oblika.
Nešto kasnije sam saznao da se slovo D u glagoljičkoj azbuci izgovara kao Dobro. Az Buki Vede Glagol Dobro Jest. Pa tako dalje. Bilo mi je neizmjerno drago zbog dobra, mada nisam imao apsolutno nikakve zasluge za to. Dobro je obično negdje drugdje, tek ponekad i u nama. Žao mi je što u naše vrijeme nismo više glagoljali. Tko zna što bi sve dobroga saznali.
Ipak, u jednom od mojih pogleda, shvatio sam što mi je, osim dobra, posebno toplo i privlačno kod ovoga moga D-a.



Tada mi je postalo jasno da to što vidim nije samo obično slovo već da je u njemu zapravo naslikana kuća. Pa da, u sredini znaka su ulazna vrata koja predstavljaju granicu između prostora naše intime i svijeta oko nas, lijevo je prozor kroz koji prodire sunce, a ovo poluokruglo s desne strane nije ništa drugo nego – krušna peć. Svjetlost i toplina, mirisi djetinjstva, okus tek ispečenog kruha, utočište za dušu i sva osjetila tijela, osjećaj zaštićenosti i spokoja, sve se slilo u samo jednu sliku, u samo jedan znak, koji se izgovara kao – Dobro.



Tko zna je li časni starina Ćiril imao ovako nešto na umu kad je stvarao Dobro ili je sve samo plod mojih snatrenja, ali u svakom slučaju - ne mogu se oteti dojmu da ovo D nosi u sebi toplinu doma. Istina, nedostaje kosi krov, ali tko zna, možda su se i tada ravnali po onoj – kad dica narastu, dignit ćemo još jedan kat!

Dobro je kad imaš dom. Dobro je kad dom ima tebe.