Jurjevo me zateklo negdje u daljini Čvrljeva, pitoresknog seoca na južnim obroncima Moseća. Zazelenila se Zagora ovih dana, baš onako kicoški, skoro da i ne sliči na sebe samu, sva se nekako uzgizdala, uskočoperila. Čak se i neugledna grabovina odjenula u svečano ruho, a koštele, koprve, pelegrinke, kako ih već sve ne zovu, te vjerne čuvarice starih kamenih prizemnica zanjihale se na povjetarcu poput male Amalke iz crtanog filma.



Razmišljam kako bi dobro bilo nabaviti barem jedan (za početak) balun na topli zrak pa organizirati leteće/lebdeće ture Dalmatinskom zagorom. Fino, u košaru smjestiš pet-šest nesretnika, početni strah suzbiješ dobrom tavaricom, grop u želucu riješiš pršutom i sirom, tutneš im bukaru u ruke a nakon toga svečano zareveš a oni prihvate - Mala moja kako se ne stidiš, moj se balun diga, a tebe nije briga -oooooooj!
Šalu na stranu, balun u ariju, ali zar to ne bi bilo zgodno? U savršenoj tišini (iskreno ne znam koliku količinu buke proizvodi onaj plinski gorionik, nadam se ne veliku), dok ispod promiču kraške krasotice, izranjanju drevne utvrde i gradine, a isti onaj naš svakodnevni svijet odjednom postaje bolji i ljepši kad ga sagledamo iz drugačije perspektive.



No, traženje mogućnosti proširenja turističke ponude, ipak nije bio glavni razlog mom najnovijem vrludanju. Naime, prebirući nekidan po sjećanjima, "ukazao" mi se jedan hrast kojeg sam u mislima ostavio tamo neke davne, olovne godine. Još mi je živa slika ponositog duba na prijevoju između dva brežuljka. I otkud sad on? Tko zna je li živ, je li odolio burama i gromovima ili je možda...? Ne, o tome "ili", ne želim ni razmišljati.

A zapravo, nije mi ni toliko dalek, pedesetak kilometara, niti toliko, možda je jedino zeznuto što se nalazi na sporednom odvojku sporednog puta sporedne prečice preko sporedne zemlje u sporednim vremenima.
Ipak, kad meni nešto šune u glavu, onda nema te sile koja će me zaustaviti dok ne ostvarim svoj naum. Navigacija "po sjećanju" u slalomu između putokaza na kojima stoje istaknuti natpisi KOMARI, KERO, VUKOREPE, dovela me do vrha jedne uzvisine i odmah mi je postalo jasno da se u protekle dvadeset i tri godine gotovo ništa nije promijenilo.



Vremena su druga, ali prostor je ostao isti. Blag i valovit. I da, izdaleka sam prepoznao "moj" hrast i čim sa vidio da je još tu, bilo mi je neizmjerno lakše.



Ovdje sam bio kao vojnik. Štono bi se reklo - na braniku domovine. Da sam kojim slučajem izgubio glavu onda bi taj branik domovine u nekrologu zvučao mnogo otmjenije nego da su rekli istinu- zaseok Grbeše, Vinovo donje. Kod Čvrljeva, dakako...
Sjećam se i prvog odlaska na teren i tečaja "ubrzanog preživljavanja". Uvalilo mi planšetu, topografsku kartu u mjerilu jedan naprema dvadeset i pet tisuća. Ili hiljada, ovisi s koje strane gledaš. Rečeno mi je - računaj, čuli smo da si dobar s brojevima.

Što da računam? Kosi hitac. Uzmi u obzir azimut, daljinar, visinu zaklona, uticaj vjetra i temperaturu baruta. Kako ću mjeriti temperaturu baruta? Ma to uzmeš onako aloćo!
Pred kraj terena došao nam liječnik. Neki mladi, fini, pristojni gospodin, lijepo odgojen. Rekli su nam - bit će vam pri ruci. Ako se nedajbože, desi neko zlo.

I bio nam je pri ruci, čak i bez zla. Stvarno fin mladić. Nakon par dana druženja, priznao nam je da on zapravo još nije završeni liječnik. Ma dobro, rekli smo mu, sigurno si pri kraju - još ispit-dva, jel' tako? I da, zaista, ostao mu je još ispit - dva, ali ne za liječnika nego za upravnog pravnika. Fini mladić nikada nije ni studirao medicinu, ali je završio srednju zdravstvenu. Laborant. Ma dobro, svo zlo s time.



Sutradan nam je na položaj banuo neki mudonja političar s pokerom gospođa iz Bedema ljubavi, brdom konzervi iz humanitarne pomoći, jednom novinarkom i foto-reporterom Slobodne Dalmacije.
Uskoro smo bili u novinama. Ispala simpa reportažica s prve crte bojišta. Lijepo je to novinarka sročila. I fotograf uslikao. Budno pazimo, na crtu jel, a u međuvremenu igramo na balote, uvečer oko ognjišta molimo krunicu i pjevamo domoljubne pjesme. Sve divno i krasno. Ali glavni lik čitave priče, najveći junak prve crte je gle iznenađenja - ispao naš fini mladić liječnik. Mislim - upravni pravnik. Mislim - laborant. Da nije njega, pala bi prva crta. A i još koja. Garant.
Šteta što je dan ranije morao napustiti položaj. Hitne obaveze.

I gle čuda, ispostavilo se da je onaj mudonja političar koji je doveo čitavu svitu Bedema ljubavi, novinare, konzerve i tko zna koga i što još sve ne - bio tata našem finom mladiću. Kakva slučajnost!?
Da da, zaista je bio otac našem liječniku, upravnom pravniku i laborantu. Kojeg uzgred budi rečeno nikad više nismo vidjeli na terenu. No dobro...



Meni je najvažnije da sam opet tu, pored svoga hrasta. Velik je, moćan i granat.



Istina, čini mi se da već pomalo pati od staračkih bolesti, neki dijelovi su suhi, propali, čak je i njegova kora pomalo umorna.



A u dolcu neposredno ispod sedla na kojem dominira časna starina, sakrila se jedna lokva. Lokva kao lokva, mutna, tamna, možda dvadesetak metara u promjeru. Lokva okrugla, u njoj obris mjeseca, a svuda oko mjeseca - žabe. Velike. Tuste. Samo im oči vire.



A te žabe, to je bilo interesantno, svake večeri bi nam priredile veličanstven koncert. Dok se iz daljine čula potmula grmljavina topova, žabe su pjevale kao da im je posljednji put. I zapravo, ne sjećam se da sam ikad čuo išta ljepše od pjesme žapskog zbora. Kad pjeva samo jedna žaba, to zvuči grozno. Kad se udruže dvije ili tri, to zvuči još groznije. Ali zbor žaba u proljetna predvečerja - e to je već bila pjesma nad pjesmama.
I htio sam se uvjeriti jesu li praunuke onih žaba primadona iz devedeset i neke, zadržale virtuoznost u genima ili su se s vremenom i one pokvarile.

Srećom nisu. Žabe još uvijek lijepo pjevaju. U proljetno predvečerje, u lokvi, oko mjeseca, tu negdje blizu srca Dalmatinske zagore.

Iznad najlipjeg grada na svitu izdigla se planina ljuta opora grka hrapava škripava jamasta siva plavkasta, planina koja nije ni najveća ni najviša ni najljepša i gotovo ni u čemu nije "naj". Ali ta planina ima svoje časno ime - Mosor. A Mosor ima nešto što nema niti jedna druga planina - Mosor ima svoje Mosoraše.

Mosoraši su posebna vrsta ljudi, i na prvi pogled ih je gotovo nemoguće razlikovati od ostalih, normalnih predstavnika ljudske vrste. Oni imaju blag pogled, topao stisak ruke i veliko srce. Između ostalog.
Daleko od toga da i među onim normalnim ljudima ne postoje upravo takvi. I oni su Mosoraši, samo što toga još nisu svjesni.
Na Mosoru će se tokom lipnja održati dvije velike manifestacije - Mosor film festival i Dani hrvatskih planinara. U oba slučaja radi se o događajima na veoma visokom nivou, ako već ne pod visokim pokroviteljstvom, pogotovo kad uzmemo u obzir da će se održavati na gotovo 900 metara iznad razine Bračkog kanala.



Možete li zamisliti filmski festival u srcu planine, ispod zvijezda? Ne možete? Sjedite opušteno na dekici, njupate kokice, stiskate se uz nekog svog dragog i gledate film? Još uvijek ne možete? Onda dođite na Mosor, na negašnji dan D, a ovovjekovni dan M, šestog lipnja dvije i petnaeste. Samo dva vikenda kasnije, na istom mjestu, dogodit će se novi mirakul - okupit će se mnogi ljubitelji planina, dolina, mana, vrlina, mora, gora, rijeka i jezera, čak i oni sa dvi live gojze, pa će svi zajedno zapjevati - Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore, skupljaju se sa svih strana, čete planinara...



Naravno, da bi se sve to moglo funkcionirati na najbolji mogući način potrebno je pripremiti teren. I to doslovce. U neposrednoj blizini planinarskog doma na Mosoru, nalazi se jedan proplanak, (da ne kažem ledina) koji je dobio ime po istoimenom izvoru koji se nalazi u njegovom središtu - Ljuvač. Mosor je općenito uzevši, poprilično bezvodna planina. A pitka voda u planinama, veoma često je vrijednija od zlata. Stoga ovako rijetki izvori predstavljaju pravo bogatstvo.

Od našeg izvora Ljuvač klokoće jedan potočić koji se nakon nekoliko stotina metara gubi u nigdjezemlju. Ma koliko god taj potočić bio malen, neugledan i siromašan vodom, on je izuzetno dobrodošao mnogim biljnim vrstama, pogotovo onim bockavim. Tokom svih prethodnih desetljeća kad se stoka sitnog zuba povukla u neke druge, njoj prihvatljivije krajeve, raširila se drača, all across Ljuvača.



I sad je trebalo dovesti svu tu silnu draču u prihvatljive okvire. Upravo tu na scenu stupaju Mosoraši. Prve akcije na uređenju započele su još krajem zime, da bi se posljednjih nekoliko nedjelja intenzivirale i postigle zavidnu masovnost.
Raditi nešto zajedno i dobrovoljno - to je u ovim vremenima gotovo pa zaboravljena činjenica. Uprijeti snage u zajednički cilj - zvuči gotovo kao loš slogan neke političke opcije na izborima. Ali ja vam zapravo ne mogu objasniti svoje ushićenje kad vidim sveučilišnog profesora u odrpanom kombinezonu kako se s motornom pilom bori s poludjelim dračolikim stvorenjima. Ne mogu vam ni objasniti kako to izgleda kad djevojke koje bi na bilo kojem natjecanju za miss ovoga il' onoga glatko odnijele pobjedu, uzmu motiku, škare i grablje u ruke pa oslobode stotine metara vodotoka.



Raditi zajedno u grupi s još pedesetak isto tako "munjenih" kao što si i sam, je doživljaj bez premca. Bez šefova, bez poslovođa, bez rukovodećih i inih struktura, a opet se nekim čudom sve napravi i sa svakim novim metrom očišćene površine, naš elan samo raste, raste i opet raste...
Naši vrijedni organizatori su nam osigurali i slastan ručak u Domu. Porcija pašta fažola s kobasicama i suvim mesom - mmmmm milina jedna. Iskreno, očekivao sam da će nam nakon takvog obroka radni zanos naglo splasnuti. Ali za divno čudo, drugo poluvrijeme smo odigrali čak i bolje od prvog. Zahvatila nas neka luda energija, svi se raspojasali, sa svih strana samo čuješ cak-cak-cak, tu i tamo šljap-šljap, Ljuvačem odzvanja, smijeh i čista radost.
Na kraju dana, kad se sunce već polako počelo primicati obzoru, počeli smo se osvrtati oko sebe i nismo mogli vjerovati što smo sve napravili. Ono što je još jutros bilo neprohodno i zabušavljeno, sad se pretvorilo u livadu iz Jalte, Jalte.



Stotinu puta sam bio na Mosoru, ali nikad, baš nikad se nisam osjećao tako dobro kao danas. Srce mi je puno.
K'o demižana od dvajstipet litara dobrog vina.
Plavca.
Gustog.
Crnog.
Pelješkog.

Za vrijeme bloketarske revolucije onih davnih sedamdesetih, osamdesetih godina prošlog stoljeća, u pauzama između bitaka sa cementom, vapnom i šljunkom mnogi su neimari u sokolskim majicama i šudarićima sa četiri gropa preko ćelenki, nakon što bi otpili gutljaj karlovačkog znali reći - nema ti gore kletve od one - dabogda kuću gradija!

Mi mlađi koji smo se tada vrzmali oko njih pomažući im oko jednostavnijih poslova, čudom smo se čudili - kako to može biti kletva? Zar gradnja kuće ne bi trebala biti radost?
Nešto kasnije ćemo shvatiti kako to izgleda kad upadneš u žrvanj dugova, kredita, pregovaranja s meštrima, ali bilo kako bilo, tadašnji revolucionari su svoje kuće ipak izgradili.
Istina, struktura troškova gradnje tada je bila znatno drugačija. Nije se toliko računa polagalo u tričarije tipa - projekt, građevinska dozvola, toplinska izolacija, solarni kolektori i tome slično, ali su zato troškovi hrane i pića imali znatnog udjela u proračunu za izgradnju kuće.

Meštri su tada bili mali bogovi kojima je trebalo udovoljiti u svim aspektima - meštre, jel vam vruće, meštre, jel vam zima, meštre, triba li vam šugaman za otrat se, a bi li vi meštre za marendu, ribe ili mesa s gradela?
Još bi veselije znalo biti kod velikih akcija kao što je recimo nalivanje tarace. Oooo, tada bi se okupila sva sila prijatelja, rođaka, kolega, dežurnih danguba i slučajnih prolaznika. Lako za gredice, lako za armature, tri tone cementa i pet kamiona žala, ali najvažnija je stvar u tako zahtjevnom projektu bila nabavka janjaca i vina. Hej haj brigade!

Nakon napornog radnog dana, toleriralo se ako je taraca ostala bokunić conkulasta, ali su zato janjci morali biti besprijekorno pečeni. Tada bi obično započela pisma kojom bi marni trudbenici revali do dugo u noć.
Ipak, postojala je i gora kletva od one "dabogda kuću gradija", a ona je glasila "dabogda gradija kuću na otoku".




Gradnja bilo čega na otoku je zajebancija par excellance. Došao mi je tako jednog jutra susjed Grgo, pohvalio se kako je kupio parcelicu u jednoj prekrasnoj uvali na Malom Drveniku i kao eto, kad je već tu, zamolio me da mu pomognem prebaciti petsto bloketa do njegovog budućeg raja na otoku. Bit će s nama još i neki Marin iz Okruka, to ćemo mi učas, a kasnije ćemo lovit ribu, tuć prstace i tješiti usamljene otočanke.
A ja tada mlad, žilav, u šejpu prikladnom za štošta odgovorih - ihhh, šta je to pet stotina bloketa! Ajmo!



Ou je! Mislim, zaista je bilo pet stotina bloketa i nijedna više, ali...
Najprije je trebalo tih pet stotina bloketa ukrcat u bloketari na kamion. Onda je trebalo kamionom otić do Vinišća. Onda je u Vinišćima trebalo tih istih pet stotina bloketa spustit na mul. Onda je trebalo sve te silne, pas im mater blokete, ukrcat u stari drveni leut. Onda je trebalo starim drvenim leutom tri puta prijeći Drvenički kanal jer je u njega moglo maksimalno stati njih sto i osamdeset. Bloketa naravno plus nas tri mazguna. Zapravo, leut je tada više sličio na podmornicu jer smo tako nakrcani izvirivali samo pedalj iznad površine mora.

E, ma nije tu još kraj!
Zatim je trebalo sve te silne blokete, bloka im njihovog, iskrcati iz leuta na mulić u rajskoj uvali i konačno, trebalo je svih pet stotina bloketa prebaciti jednu po jednu od mulića do dvjestodvadesetipet koraka udaljene parcele moga vridnoga, dobroga i poštenoga Grge.
Sve smo to nas dvojica iznijeli jer nam se Marin iz Okruka već u prvom prelasku oceana napara slanih srdela i načunkija crnoga vina tako da od njega nismo imali nikakve koristi.
Naravno, toliko smo se satrali da nam kasnije nije više padalo na pamet ni ić na ribe, kamo li tuć prstace, a usamljene otočanke su postale još usamljenije nakon našeg dolaska.

I sva su mi ova sjećanja navirala dok sam s vrha jednog brežuljka iznad Brodarice gledao maleni otok Krapanj.



Poželio sam opet doploviti do njegovih obala, čisto da vidim je li se u ovih par godina nešto promijenilo.



I još sam pomislio što bi sve dali i koliko bi cijenu nafte napumpali oni silni šeici iz Dubaija da ispred sebe imaju jedan ovakav komadić Škrapnja, a ne da moraju izvoditi sve one makakade s nasipanjem umjetnih otoka.
Umjetni otoci - bljak!



A naš živi, prirodni otok Krapanj, grandiozan u svojoj malenosti, otok šototajera i ponosnih žena ostao je uvijek isti. I simpa i vip i musav kao tele u isti mah.





Proljetno sunce me izmamilo da još jednom prošetam njegovim obodom, osjetim onu posebnu otočku atmosferu, proćakulam riječ-dvije s mještanima, poželim nonicama dobro zdravlje i ostanem bez daha pred ljepotama novog milenija.

Kad pokret postane graciozan i lak nastaje ples, a kad na isti način zaplešu riječi, nastaje poezija. Prevedeno na jezik prirode, riječ se pretvori u rijeku, a poezija u poetiku.
Da, rijeke su zaista poetika prirode. Imaju svoj ritam i melodiju, imaju svoj početak i kraj, izvor i ušće, ishodište i utočište. Pomalo mi je krivo što niti jedan naš kompozitor klasične glazbe nije posvetio neko svoje djelo jednoj od naših rijeka, kao primjerice Bedrih Smetana Vltavi. Istina, rijeke se spominju u našoj himni, ali sve su one najvećim dijelom ozbiljne i smirene kao gospođe s natapiranim frizurama u trećem redu partera dok iščekuju Povratak Filipa Latinovicza.



Ipak, danas ću iskoristiti topao i vedar dan za doći na mjesto koje sam prošle godine neuspješno tražio. U istraživačkom žaru, nekoliko puta sam zapeo u neprohodnoj šikari, jednom umalo upao u jamu bez dna, a nešto kasnije, pišući o tom pohvatu, i dobro se isposvađao s jednim bezobraznim komentatorom koji je s gnušanjem odbio pohvaliti moje putopisno remek djelo.



Dakle, danas ćemo biti gosti na jednom istinskom vjenčanju, ali nezmjerno mirnijem od onih naših uobičajenih piromaničnih sa odurnim poskočicama, pijanim kumovima i mladenkinim prijateljicama u zglobolomnim dvanaestcentimetarskim štiklicama.

Ovdje se radi o vjenčanju dviju rijeka, Krke i Čikole koje se sastaju na punti Miljevačkog platoa i tom prilikom obećavaju jedna drugoj beskrajnu ljubav i vjernost u sve preostale dane života svoga.



Istina, i na tim vjenčanjima rijeka zna doći do incidentnih situacija. Obično se manja rijeka pokloni onoj većoj pa preuzme njeno ime i prezime, ali nekad zna biti i napetih scena. Primjerice kad se tokom kratka, ali vodom bogata Krupa ulijeva u sirotinjsku Zrmanju, ili recimo kad se sastaju Tara i Piva pa niti jedna neće da popusti, da bi se naposljetku kompromisno odrekle svojih imena i krenule zajedno kao Drina.



No, vratimo se mi ovim našima. Čikola je dijete planine Svilaje, a Krka Dinare. Čikola je podložna promjenama raspoloženja, od razdoblja kad je skoro pa i nema i kad sva presuši do onih dana kad huči, ječi i zvoni. Krka je s druge strane, umnogome stabilnija. Uostalom, možda će se jednog dana pokazati točnom moja pretpostavka da negdje u utrobi Dinare postoji ogromna pećina sa pravim morem slatke vode.



Mada je uvir Čikole u Krku, lijepo vidljiv sa serpentina koje se spuštaju prema Skradinskom buku, ja sam odabrao malo "divljiju" verziju. Na cesti koja povezuje Šibenik i Drniš, između Tromilje i Konjevrata postoji jedno, skoro pa nevidljivo skretanje prema Koštanima. Znate kako to već ide - cesta, cestica, cestičica, a kad po sredini kolničkog traka ispod slabašnog sloja asfalta počnu proviricati vlati trave, nemojte više maltretirati vaše vozilo već navucite gojzerice pa put nastavite pješice. Nije daleko.

Već nakon desetak minuta hoda između pitomih maslinika, počet će se otkrivati pogledi sve jedan ljepši od drugog.



Istina, na ovom mjestu ne postoji nekakva povišena stijena sa spektakularnim vidikovcem, ali bez obzira na to, uz malo elementarne planinarske vještine, zasigurno ćete naći povoljno mjesto za prostrti dekicu, izvaditi kutijice u kojima ste tog jutra brižno zapakovali pancetu, sir, jaja utvrdo i mnogo štošta još, načeti bocu plavca i nakon svega prevaliti preko usana jedno nadasve uzvišeno - ah!

Posljednjih me godina sve više privlače predjeli oko gornjeg toka rijeke Cetine, pohodim ih često i rado im se vraćam, posebno kad se rasproljeći kao ovih dana i kad nakon duge zime sve zazeleni, živne i poskoči.
Kao da ovim područjem vlada neobična, ali opet skladna kombinacija surovosti i pitomosti. Između vrletnih planina Svilaje i Dinare smjestila se ubava dolina kojom vrluda mlada Cetina, plesucka, pjevuši i bere cvijeće poput zaljubljene šiparice.

Upravo ovdje su se neki davni ljudi zaustavili, odlučili živjeti, osnovati naseobinu i nazvati je Vrhrikom. Pisani izvori kažu da se Vrhrika prvi put spominje krajem 12. stoljeća, točnije 1185. godine, a u vremenima koja su slijedila, Vrhričani su pretpostavljam, uživali u čistoj vodi, kumpirima iz luga i pečenoj janjetini. Možda se ponekad na stolu našla i bukara vina, nije isključeno.



No, kako to obično biva, pitomi predjeli često znaju zapeti za oko i mač raznim osvajačima, zveket oružja uvijek neopisivo lako prekrije glas razuma. Dođu divlji ot'raju pitome, otmu im onih par kila pečenoga koje se još ni ohladilo nije. Onda se to neko vrijeme smiri, osvajači se udomaće, dignu sve četiri u zrak, češkaju se po trbuhu, vrteljaju tratinčicu u kutu usana i pjevuše "ko ovo more platit".

I začudo, veoma brzo se pojave potencijalni investitori s namjerom ne da plate, nego da za male novce prihvatiziraju sve ono što su generacije sticale.
Nekadašnji osvajači, sada u ulozi branitelja, pokušavaju se oduprijeti novim barbarima ali najčešće neuspješno, preostaje im samo herojski izginuti na bojnom polju ili časno uzmaknuti u sigurnost pozadine. O prvima se kasnije pišu pjesme i gudi u njihovu čast, ali oni pronicljiviji u pravilu odaberu opciju "be".



Upravo za vrijeme jedne takve provale horde investitora iz mračnih dubina i hladnih pustopoljina, stanovnici Vrhrike su se morali povući u utvrdu Prozor, na rubu polja.
Izgradnja utvrde Prozor vjerojatno je prvi primjer poticane stanogradnje u našim krajevima. Jedinica lokalne samuprave ustupila je zemljište i osigurala svu potrebnu infrastrukturu, a sretni stanoprimci su uložili svoje vrijeme, znanje i trud.



I nije se tada radilo štrc-brc kao u našim vremenima. Da u kvalitetu izvedenih radova nije bilo potrebe sumnjati, dokaz je to, što i dan-danas, vrli Prozor stoji ponosito kano klisurina na kojoj se gnijezde vjetruše.
Pogled s Prozora posebno je dojmljiv. Pred našim očima zazelenilo se prostrano polje s Peručkim jezerom, a tamo u daljini, naslagale se dinarske napolitanke.







Ondašnji stanovnici Prozora živjeli su sretno i zadovoljno, štoviše, vodili su proaktivnu demografsku politiku pa kad je unutar zidina postalo malčice tijesno, odlučili su naseliti područje u neposrednoj blizini utvrde, izgraditi lijepi gradić i nazvati ga - Vrlika.

Imala je Vrlika boljih i lošijih dana, ali imam neki predosjećaj da su najbolji dani tek pred njom.
Zapravo, volio bih da je tako, jer koračajući njezinim ulicama osjetio sam posebnu atmosferu, tako karakterističnu za gradiće Dalmatinske zagore koji su, barem u svojim središtima, uspjeli očuvati urbani štih.



Izgleda da smo dospjeli taman na nedjeljnu špicu. Na sunčanoj strani ulice nismo uspjeli uhvatiti slobodno mjesto, ali je i u hladovini kafića s odličnom kavom bilo posve ugodno.
Momci su prošetavali brčiće, curice takiće, a jedan ponosni vlasnik tamnog Audija ćevapčiće.
Tko zna što bih ja sve još primjetio da me jedan ozbiljni čovo nije mrko pogledao i rekao - hej ti, pazi što radiš! Pratim te! Pisao sam i ja blog dok se ti još nisi ni rodio. A vidjet ću što ćeš napisati o mome gradu. Nemoj da kasnije bude -nisam znao!



Pitao sam prolaznike, tko je taj gospodin koji upire prstom u bit problema, a oni su mi rekli – ha, to je naš fra Fil'p!
Fra Fil'p?
Dašta, naš Vrličanin Filip Grabovac, franjevac, književnik, teolog, filozof, vel'ki čouk, ve-li-ki!
Doooobro!

Biti u Vrlici a ne popiti barem gutljaj vode sa Česme, izvora istoimene riječice, mitskog mjesta na kojem se „ukazao“ Ero s onoga svijeta, bio bi neoprostiv grijeh. Još su živa sjećanja na predstavu koju smo upravo ovdje gledali prije nekoliko godina. I sad, kad vidim Česmu ovako čistu i slobodnu, pomalo mi je i krivo što su organizatori tada postavljali drvene tribine. Trebali su nas samo pustit da posjedamo po prirodnom amfitetaru, doživljaj bi bio još bolji.



No, i bez toga, doživljaj je i ovoga puta puta bio savršen. Česma je otklokotala prema Cetini, Cetina prema Jadranskom moru, a mi prema istom tom moru, samo malo drugačijim putem.