Marketing
Vesela družba mosorska
Iznad najlipjeg grada na svitu izdigla se planina ljuta opora grka hrapava škripava jamasta siva plavkasta, planina koja nije ni najveća ni najviša ni najljepša i gotovo ni u čemu nije "naj". Ali ta planina ima svoje časno ime - Mosor. A Mosor ima nešto što nema niti jedna druga planina - Mosor ima svoje Mosoraše.
Mosoraši su posebna vrsta ljudi, i na prvi pogled ih je gotovo nemoguće razlikovati od ostalih, normalnih predstavnika ljudske vrste. Oni imaju blag pogled, topao stisak ruke i veliko srce. Između ostalog.
Daleko od toga da i među onim normalnim ljudima ne postoje upravo takvi. I oni su Mosoraši, samo što toga još nisu svjesni.
Na Mosoru će se tokom lipnja održati dvije velike manifestacije - Mosor film festival i Dani hrvatskih planinara. U oba slučaja radi se o događajima na veoma visokom nivou, ako već ne pod visokim pokroviteljstvom, pogotovo kad uzmemo u obzir da će se održavati na gotovo 900 metara iznad razine Bračkog kanala.
Možete li zamisliti filmski festival u srcu planine, ispod zvijezda? Ne možete? Sjedite opušteno na dekici, njupate kokice, stiskate se uz nekog svog dragog i gledate film? Još uvijek ne možete? Onda dođite na Mosor, na negašnji dan D, a ovovjekovni dan M, šestog lipnja dvije i petnaeste. Samo dva vikenda kasnije, na istom mjestu, dogodit će se novi mirakul - okupit će se mnogi ljubitelji planina, dolina, mana, vrlina, mora, gora, rijeka i jezera, čak i oni sa dvi live gojze, pa će svi zajedno zapjevati - Oj Mosore, Mosore, sve se diže u gore, skupljaju se sa svih strana, čete planinara...
Naravno, da bi se sve to moglo funkcionirati na najbolji mogući način potrebno je pripremiti teren. I to doslovce. U neposrednoj blizini planinarskog doma na Mosoru, nalazi se jedan proplanak, (da ne kažem ledina) koji je dobio ime po istoimenom izvoru koji se nalazi u njegovom središtu - Ljuvač. Mosor je općenito uzevši, poprilično bezvodna planina. A pitka voda u planinama, veoma često je vrijednija od zlata. Stoga ovako rijetki izvori predstavljaju pravo bogatstvo.
Od našeg izvora Ljuvač klokoće jedan potočić koji se nakon nekoliko stotina metara gubi u nigdjezemlju. Ma koliko god taj potočić bio malen, neugledan i siromašan vodom, on je izuzetno dobrodošao mnogim biljnim vrstama, pogotovo onim bockavim. Tokom svih prethodnih desetljeća kad se stoka sitnog zuba povukla u neke druge, njoj prihvatljivije krajeve, raširila se drača, all across Ljuvača.
I sad je trebalo dovesti svu tu silnu draču u prihvatljive okvire. Upravo tu na scenu stupaju Mosoraši. Prve akcije na uređenju započele su još krajem zime, da bi se posljednjih nekoliko nedjelja intenzivirale i postigle zavidnu masovnost.
Raditi nešto zajedno i dobrovoljno - to je u ovim vremenima gotovo pa zaboravljena činjenica. Uprijeti snage u zajednički cilj - zvuči gotovo kao loš slogan neke političke opcije na izborima. Ali ja vam zapravo ne mogu objasniti svoje ushićenje kad vidim sveučilišnog profesora u odrpanom kombinezonu kako se s motornom pilom bori s poludjelim dračolikim stvorenjima. Ne mogu vam ni objasniti kako to izgleda kad djevojke koje bi na bilo kojem natjecanju za miss ovoga il' onoga glatko odnijele pobjedu, uzmu motiku, škare i grablje u ruke pa oslobode stotine metara vodotoka.
Raditi zajedno u grupi s još pedesetak isto tako "munjenih" kao što si i sam, je doživljaj bez premca. Bez šefova, bez poslovođa, bez rukovodećih i inih struktura, a opet se nekim čudom sve napravi i sa svakim novim metrom očišćene površine, naš elan samo raste, raste i opet raste...
Naši vrijedni organizatori su nam osigurali i slastan ručak u Domu. Porcija pašta fažola s kobasicama i suvim mesom - mmmmm milina jedna. Iskreno, očekivao sam da će nam nakon takvog obroka radni zanos naglo splasnuti. Ali za divno čudo, drugo poluvrijeme smo odigrali čak i bolje od prvog. Zahvatila nas neka luda energija, svi se raspojasali, sa svih strana samo čuješ cak-cak-cak, tu i tamo šljap-šljap, Ljuvačem odzvanja, smijeh i čista radost.
Na kraju dana, kad se sunce već polako počelo primicati obzoru, počeli smo se osvrtati oko sebe i nismo mogli vjerovati što smo sve napravili. Ono što je još jutros bilo neprohodno i zabušavljeno, sad se pretvorilo u livadu iz Jalte, Jalte.
Stotinu puta sam bio na Mosoru, ali nikad, baš nikad se nisam osjećao tako dobro kao danas. Srce mi je puno.
K'o demižana od dvajstipet litara dobrog vina.
Plavca.
Gustog.
Crnog.
Pelješkog.
Post je objavljen 25.04.2015. u 19:15 sati.