Kad pokret postane graciozan i lak nastaje ples, a kad na isti način zaplešu riječi, nastaje poezija. Prevedeno na jezik prirode, riječ se pretvori u rijeku, a poezija u poetiku.
Da, rijeke su zaista poetika prirode. Imaju svoj ritam i melodiju, imaju svoj početak i kraj, izvor i ušće, ishodište i utočište. Pomalo mi je krivo što niti jedan naš kompozitor klasične glazbe nije posvetio neko svoje djelo jednoj od naših rijeka, kao primjerice Bedrih Smetana Vltavi. Istina, rijeke se spominju u našoj himni, ali sve su one najvećim dijelom ozbiljne i smirene kao gospođe s natapiranim frizurama u trećem redu partera dok iščekuju Povratak Filipa Latinovicza.
Ipak, danas ću iskoristiti topao i vedar dan za doći na mjesto koje sam prošle godine neuspješno tražio. U istraživačkom žaru, nekoliko puta sam zapeo u neprohodnoj šikari, jednom umalo upao u jamu bez dna, a nešto kasnije, pišući o tom pohvatu, i dobro se isposvađao s jednim bezobraznim komentatorom koji je s gnušanjem odbio pohvaliti moje putopisno remek djelo.
Dakle, danas ćemo biti gosti na jednom istinskom vjenčanju, ali nezmjerno mirnijem od onih naših uobičajenih piromaničnih sa odurnim poskočicama, pijanim kumovima i mladenkinim prijateljicama u zglobolomnim dvanaestcentimetarskim štiklicama.
Ovdje se radi o vjenčanju dviju rijeka, Krke i Čikole koje se sastaju na punti Miljevačkog platoa i tom prilikom obećavaju jedna drugoj beskrajnu ljubav i vjernost u sve preostale dane života svoga.
Istina, i na tim vjenčanjima rijeka zna doći do incidentnih situacija. Obično se manja rijeka pokloni onoj većoj pa preuzme njeno ime i prezime, ali nekad zna biti i napetih scena. Primjerice kad se tokom kratka, ali vodom bogata Krupa ulijeva u sirotinjsku Zrmanju, ili recimo kad se sastaju Tara i Piva pa niti jedna neće da popusti, da bi se naposljetku kompromisno odrekle svojih imena i krenule zajedno kao Drina.
No, vratimo se mi ovim našima. Čikola je dijete planine Svilaje, a Krka Dinare. Čikola je podložna promjenama raspoloženja, od razdoblja kad je skoro pa i nema i kad sva presuši do onih dana kad huči, ječi i zvoni. Krka je s druge strane, umnogome stabilnija. Uostalom, možda će se jednog dana pokazati točnom moja pretpostavka da negdje u utrobi Dinare postoji ogromna pećina sa pravim morem slatke vode.
Mada je uvir Čikole u Krku, lijepo vidljiv sa serpentina koje se spuštaju prema Skradinskom buku, ja sam odabrao malo "divljiju" verziju. Na cesti koja povezuje Šibenik i Drniš, između Tromilje i Konjevrata postoji jedno, skoro pa nevidljivo skretanje prema Koštanima. Znate kako to već ide - cesta, cestica, cestičica, a kad po sredini kolničkog traka ispod slabašnog sloja asfalta počnu proviricati vlati trave, nemojte više maltretirati vaše vozilo već navucite gojzerice pa put nastavite pješice. Nije daleko.
Već nakon desetak minuta hoda između pitomih maslinika, počet će se otkrivati pogledi sve jedan ljepši od drugog.
Istina, na ovom mjestu ne postoji nekakva povišena stijena sa spektakularnim vidikovcem, ali bez obzira na to, uz malo elementarne planinarske vještine, zasigurno ćete naći povoljno mjesto za prostrti dekicu, izvaditi kutijice u kojima ste tog jutra brižno zapakovali pancetu, sir, jaja utvrdo i mnogo štošta još, načeti bocu plavca i nakon svega prevaliti preko usana jedno nadasve uzvišeno - ah!
Post je objavljen 10.04.2015. u 19:15 sati.