Jurjevo me zateklo negdje u daljini Čvrljeva, pitoresknog seoca na južnim obroncima Moseća. Zazelenila se Zagora ovih dana, baš onako kicoški, skoro da i ne sliči na sebe samu, sva se nekako uzgizdala, uskočoperila. Čak se i neugledna grabovina odjenula u svečano ruho, a koštele, koprve, pelegrinke, kako ih već sve ne zovu, te vjerne čuvarice starih kamenih prizemnica zanjihale se na povjetarcu poput male Amalke iz crtanog filma.



Razmišljam kako bi dobro bilo nabaviti barem jedan (za početak) balun na topli zrak pa organizirati leteće/lebdeće ture Dalmatinskom zagorom. Fino, u košaru smjestiš pet-šest nesretnika, početni strah suzbiješ dobrom tavaricom, grop u želucu riješiš pršutom i sirom, tutneš im bukaru u ruke a nakon toga svečano zareveš a oni prihvate - Mala moja kako se ne stidiš, moj se balun diga, a tebe nije briga -oooooooj!
Šalu na stranu, balun u ariju, ali zar to ne bi bilo zgodno? U savršenoj tišini (iskreno ne znam koliku količinu buke proizvodi onaj plinski gorionik, nadam se ne veliku), dok ispod promiču kraške krasotice, izranjanju drevne utvrde i gradine, a isti onaj naš svakodnevni svijet odjednom postaje bolji i ljepši kad ga sagledamo iz drugačije perspektive.



No, traženje mogućnosti proširenja turističke ponude, ipak nije bio glavni razlog mom najnovijem vrludanju. Naime, prebirući nekidan po sjećanjima, "ukazao" mi se jedan hrast kojeg sam u mislima ostavio tamo neke davne, olovne godine. Još mi je živa slika ponositog duba na prijevoju između dva brežuljka. I otkud sad on? Tko zna je li živ, je li odolio burama i gromovima ili je možda...? Ne, o tome "ili", ne želim ni razmišljati.

A zapravo, nije mi ni toliko dalek, pedesetak kilometara, niti toliko, možda je jedino zeznuto što se nalazi na sporednom odvojku sporednog puta sporedne prečice preko sporedne zemlje u sporednim vremenima.
Ipak, kad meni nešto šune u glavu, onda nema te sile koja će me zaustaviti dok ne ostvarim svoj naum. Navigacija "po sjećanju" u slalomu između putokaza na kojima stoje istaknuti natpisi KOMARI, KERO, VUKOREPE, dovela me do vrha jedne uzvisine i odmah mi je postalo jasno da se u protekle dvadeset i tri godine gotovo ništa nije promijenilo.



Vremena su druga, ali prostor je ostao isti. Blag i valovit. I da, izdaleka sam prepoznao "moj" hrast i čim sa vidio da je još tu, bilo mi je neizmjerno lakše.



Ovdje sam bio kao vojnik. Štono bi se reklo - na braniku domovine. Da sam kojim slučajem izgubio glavu onda bi taj branik domovine u nekrologu zvučao mnogo otmjenije nego da su rekli istinu- zaseok Grbeše, Vinovo donje. Kod Čvrljeva, dakako...
Sjećam se i prvog odlaska na teren i tečaja "ubrzanog preživljavanja". Uvalilo mi planšetu, topografsku kartu u mjerilu jedan naprema dvadeset i pet tisuća. Ili hiljada, ovisi s koje strane gledaš. Rečeno mi je - računaj, čuli smo da si dobar s brojevima.

Što da računam? Kosi hitac. Uzmi u obzir azimut, daljinar, visinu zaklona, uticaj vjetra i temperaturu baruta. Kako ću mjeriti temperaturu baruta? Ma to uzmeš onako aloćo!
Pred kraj terena došao nam liječnik. Neki mladi, fini, pristojni gospodin, lijepo odgojen. Rekli su nam - bit će vam pri ruci. Ako se nedajbože, desi neko zlo.

I bio nam je pri ruci, čak i bez zla. Stvarno fin mladić. Nakon par dana druženja, priznao nam je da on zapravo još nije završeni liječnik. Ma dobro, rekli smo mu, sigurno si pri kraju - još ispit-dva, jel' tako? I da, zaista, ostao mu je još ispit - dva, ali ne za liječnika nego za upravnog pravnika. Fini mladić nikada nije ni studirao medicinu, ali je završio srednju zdravstvenu. Laborant. Ma dobro, svo zlo s time.



Sutradan nam je na položaj banuo neki mudonja političar s pokerom gospođa iz Bedema ljubavi, brdom konzervi iz humanitarne pomoći, jednom novinarkom i foto-reporterom Slobodne Dalmacije.
Uskoro smo bili u novinama. Ispala simpa reportažica s prve crte bojišta. Lijepo je to novinarka sročila. I fotograf uslikao. Budno pazimo, na crtu jel, a u međuvremenu igramo na balote, uvečer oko ognjišta molimo krunicu i pjevamo domoljubne pjesme. Sve divno i krasno. Ali glavni lik čitave priče, najveći junak prve crte je gle iznenađenja - ispao naš fini mladić liječnik. Mislim - upravni pravnik. Mislim - laborant. Da nije njega, pala bi prva crta. A i još koja. Garant.
Šteta što je dan ranije morao napustiti položaj. Hitne obaveze.

I gle čuda, ispostavilo se da je onaj mudonja političar koji je doveo čitavu svitu Bedema ljubavi, novinare, konzerve i tko zna koga i što još sve ne - bio tata našem finom mladiću. Kakva slučajnost!?
Da da, zaista je bio otac našem liječniku, upravnom pravniku i laborantu. Kojeg uzgred budi rečeno nikad više nismo vidjeli na terenu. No dobro...



Meni je najvažnije da sam opet tu, pored svoga hrasta. Velik je, moćan i granat.



Istina, čini mi se da već pomalo pati od staračkih bolesti, neki dijelovi su suhi, propali, čak je i njegova kora pomalo umorna.



A u dolcu neposredno ispod sedla na kojem dominira časna starina, sakrila se jedna lokva. Lokva kao lokva, mutna, tamna, možda dvadesetak metara u promjeru. Lokva okrugla, u njoj obris mjeseca, a svuda oko mjeseca - žabe. Velike. Tuste. Samo im oči vire.



A te žabe, to je bilo interesantno, svake večeri bi nam priredile veličanstven koncert. Dok se iz daljine čula potmula grmljavina topova, žabe su pjevale kao da im je posljednji put. I zapravo, ne sjećam se da sam ikad čuo išta ljepše od pjesme žapskog zbora. Kad pjeva samo jedna žaba, to zvuči grozno. Kad se udruže dvije ili tri, to zvuči još groznije. Ali zbor žaba u proljetna predvečerja - e to je već bila pjesma nad pjesmama.
I htio sam se uvjeriti jesu li praunuke onih žaba primadona iz devedeset i neke, zadržale virtuoznost u genima ili su se s vremenom i one pokvarile.

Srećom nisu. Žabe još uvijek lijepo pjevaju. U proljetno predvečerje, u lokvi, oko mjeseca, tu negdje blizu srca Dalmatinske zagore.