Kažu da vrijeme liječi sve. Kažu da se ništa ne događa preko noći. Kažu da su jutra pametnija od večeri. I svašta nešto još nam kažu ali ajde budi sad pametan pa u moru (p)raznih kazotina procijeni kad te lažu a kad mažu. Ne može to tako brate, aksiomatski, bez rasprave, da mi dipliš to je tako, jedino moguće i gotovo!
Danas je popularan znanstveni pristup. Očekujem da se u novinama pojavi ovakav naslov - istraživanja su pokazivala da je IQ jutra značajno veći od IQ večeri. Pa dalje u tekstu slijedi - znanstvenici sa poznatog sveučilišta Dry Creek State proveli su opsežna uspitivanja na uzorku od trista jutara i isto toliko večeri te nakon evaluacije dobivenih rezultata došli do zaključka da je sve relativno. Neš ti mudrolije moj Alberte.



Ako ništa drugo, jutra su uvijek iskrenija od večeri. Jutra nikad ne lažu. Ponekad i brutalno govore istinu. Istaknu nam bore i ožiljke za koje ne volimo niti misliti da postoje. Ipak, ako je jutro zaista pametnije, onda me brine zašto u prvim minutama nakon buđenja izgledamo poput prebijene kljusadi, kud god pogledom prođeš od očnjaka do podočnjaka, sve strahota jedna dabili strahota. Zar ne bi upravo tada, nakon sna, morali bljesnuti u punom sjaju? Zar se nismo odmarali tokom noći, čak i ako su nas gnjavile komarice i proganjale prljave misli? Tko zna, možda su samo naša očekivanja velika. Ujutro je lakše prihvatiti razočaranje.



Tiho je. Opet je netko utro put za jutro. Izlazim na poznate ulice, uvijek iste. Sunce žari nebo iznad Debelog brda na Mosoru. Udahnem duboko. Zaranjam u zrak ispunjen mirisima kave, žuke i naranče. Od točke A do točke B dijeli me trideset i dvije minute žustrog hoda. Nekad više, nikad manje. Točke su precijenjene, krivulje zanemarene.
Hodam mahnito kao da mi sve o tome ovisi. I kažem sebi - iskoristi san. Oči su se navikle na dan.