Uvukla mu se u život potajice, podmuklo, ispočetka poput slatke opijenosti čašicom prošeka između dva kolača na tanjuru, kolača sočna, čupava, posuta mrvicama kokosa, okusa i oblika kao u onih koje je probao jednog davnog ljeta u Bolu na otoku Braču.

Uvukla mu se rekoh, potajice, u sobu, u hodnik, u kupaonu, u kuhinju, među tanjure obrubljene pozlaćenim meandrima i kristalnim čašama čuvanim za posebne prilike.
Na donjoj polici frižidera, rugala mu se boca šampanjca koja je zaboravila i onog tko ju je donio i razlog zbog kojega je trebala biti otvorena.
Ostala je praznina u ladici noćnog ormarića s druge strane kreveta. Mjesecima je nitko nije otvorio. U njoj tek par sitnica, jednostavno ženskih, krema za ruke, turpijica za nokte i kutijica na kojoj je pisalo - čuvati na hladnom i tamnom mjestu. Nije li ljubav samo ljepše ime za požudu?



Zamarali su ga isprazni razgovori o politici i nogometu, zamarale su ga vijesti s radija, uvijek jednako loše i jednako gore, zamarale su ga pjesme koje kao da je skladao netko s ozbiljnim probavnim smetnjama. I najmanji šum počeo je osjećati kao buku.
Zamarala ga je kolotečina kojoj se prepustio bez borbe, bez zagrijavanja i početnog zvižduka, automatski nula-tri za protivnika, zamaralo ga je lijeganje u deset i četrdeset, spavanje bez snova, ustajanje u šest nula pet, zamarao ga je posao beznačajnog kotačića koji se već osamnest godina okreće tek toliko da se okreće, dok netko ne skuži da taj kotačić zapravo nikome i nije potreban. Uz toliko zamaranja, bi li uopće netko mario?



Hodao je uvijek istim ulicama premda bi svaki put obećao sebi da će već na prvom raskršću skrenuti ili desno ili lijevo, bilo kamo samo ne pravo, samo ne pravo.
Panično se bojao spustiti pogled dolje prema pločniku, nastojao je uvijek gledati naprijed ili gore, u kampanele, kandelabre ili u oblake ako ih je bilo. Užasavale su ga mrlje rasute po pločniku. Mrlje od žvaka, mrlje od sladoleda, mrlje od mlijeka, mrlje od ulja, mrlje od bljuvotina. Kud god mu je pogled dosezao, sve mrlja do mrlje. Kao da su odlučile iscrtati sazviježđe mrlja jednog grada.
Pomislio je - postoji li stopa zemlje kojom je prošao čovjek a da nije ostavio barem jednu mrlju?

Spoznaja da đonovima svojih cipela mora doticati te odvratne mrlje, potpuno ga je blokirala. Zastao je zgađen i ponižen, odlučan ne napraviti više ni koraka dalje.
Kad bi ovoga trenutka odlučio poći drugim putem - bi li to itko primjetio? Bi li on sam to uopće primjetio?

Prenuo ga je potmuli zvuk grmljavine iznad svetog Ilije.
Kao da počinje kiša.