Neka bude svjetlo, začuo se Glas s visina preko mračnih pustopoljina. I zaista, ne prođe ni blok reklama kad ono – pojavi se svjetlo.

Ljudi su bili zahvalni na tom daru. Svjetlo je lijepo, svjetlo je milo, da ni svitlosti, ne bi ni fotosinteze bilo…

Mada, kad malo bolje promislim - tama je ono što svjetlo čini lijepim.

Međutim, nije prošlo puno, a čovjek je shvatio da mu je toliko svjetlosti koliko mu je dano – malo. Dan prođe učas, ujutro na posal, popodne s posla, žena, dica, punica, a navečer kad bi se moglo malo odanit, sist s judiman u konobu, popit bevandu i zapivat onu našu – kako ćeš po mrčini?

Pa je upregnuo svoj mozgić i izmislio baklje, lojenice, voštane svijeće, petrolejske lampe. Naravno, nije sve to išlo tako brzo i glatko, ali ne mogu se sad pješke vraćati do stoljeća petog. Uglavnom, nakon par mileniija, onome gore je dosadilo gledati koliko se to čovjek muči pa je nešto tišim glasom šapnuo na uho Alvi Edisonu – neka bude žarulja!

I bi žarulja…

I trajala je ta žarulja trajala, dobro stoljeće i nešto, istina, ne ona ista, ali trajnožareća nit u gljivi od tanušnoga stakla, prebojala je plavi planet u azzuro astrale nijansu. Ipak, neki dovitljivci su neprestance njurgali kako ta žarulja i nije neka posebno korisna stvar, budući da se tek mali dio energije pretvori u svjetlost, a daleko najveći dio se rasipa u toplinu od koje koristi imaju samo komarci, mušice i leptirice.



Pa su mudrijali, mudrijali i pronašli spasonosno rješenje – štednu žarulju! Zamislite čuda, štedna će žarulja osvjetljavati prostor oko nas finom difuznom svjetlošću uz nezamislivo mali utrošak energije. Zbogom rasipništvu i žarećoj niti, pred nama je prava ekološka senzacija! Potrošnja električne energije drastično će se smanjiti, Zemlja je spašena!

Znate, htjeli mi – ne htjeli, svi smo posebno osjetljivi na te eko-proizvode, to je kao garant sretne budućnosti, pa se probudi u nama ona uzvišena misao kako zemlju nismo nasljedili od svojih predaka već posudili od svojih unuka i bude nam nekako lakše dok kupujemo sve te nepotrebne zvizdarije s eko oznakama na ambalaži. A za nevolju, taj se prefiks eko danas vezuje uz sve i svašta, širi se kao pošast ne samo uz hranu, piće, već vjerovali ili ne, pojavili su se eko bageri, viljuškari, čak i tankeri!

No, vratimo se našoj štednoj žarulji. Kad je osvanula na policama trgovina, ostali smo malo zabezeknuti jer je koštala kao svetog Petra kajgana, dobrih deset puta više nego ona obična, ali eto, računali smo - nije u šoldima sve, najvažnije da štedna žarulja puno duže traje.

Šipak duže traje!

Mislim, može onaj trajat i vlašku godinu pod uvjetom da je nikad ne užgeš. Znam, pojavljivale su se neke teorije da nju ne valja stalno palit-gasit nego je pustit neka svitli, ali opet s druge strane, time pada u vodu ona tlapnja o uštedama i spašavanju planete.

Štedna žarulja je kolosalni zajeb. Zapravo, štedna žarulja je ogledni primjer divljega kapitalizma koji ne preže ni pred čime. Najprije ti prodaju neku humanu ideju i kad si napola kuvan i pečen, uvale ti kao novi proizvod po mnogostruko većoj cijeni, a ti nakon svega, ne smiješ priznat sebi da si najobičniji tudum koji se dao navuć na te šuplje priče.

I svi to kao znamo, ali nekako šutke prelazimo preko toga pa i dalje kao omađijani vadimo iz škrinje u supermarketu delikatesne bokune škampi i jastoga ulovljenih u djevičanskom moru negdje blizu Nigerije, a zapravo nam ne dolazi do malih sivih ćelija da je to zapravo salamaštrano riblje meso oblikovano u kalup tako da nalikuje na skupocjeni rep.

Nakon što uz svjetlost svijeće, pardon – štedne žarulje, priredimo romantičnu večeru za svoju dragu, nakon ukusnog jela možemo nazdraviti juicom od naranče koji je gle čuda – napravljen od tikve! Piše na onoj deklaraciji sitnim slovima – proizvod „može“ sadržavati komadiće naranče. Može, ali ne mora.

Neprestano nas tlače nekakvim novim propisima i standardima kojima kao moramo udovoljiti ako želimo biti dio naprednog i civiliziranog svijeta, šuć muć truć povrać, a iza svega se krije zapravo perfidni način trgovine. Oni će nam izaći u susret i prodati da prostite know-how, jer eto mi svoga nemamo. Malo smo se pogubili u tranziciji.



Nekad su nam krezubi mamlazi na kantunima prodavali cigle za slobodan prolaz, a ovi današnji banditi, premda izgledaju finije i uglađenije nisu ništa bolji, naprotiv.

Revolucija počinje sutra ujutro u četiri i četrdeset pet, na parkingu šoping centra šajze-komerc, a u slučaju lošeg vremena odgađa se dok se ne vratimo s godišnjeg odmora.

Obožavam čitati članke koji počinju sa "istraživanja su pokazala da..." Čudo jedno do kakvih nas spoznaja mogu dovesti rezultati znanstvenih eksperimenata, a pogotovo koliko se takvih istraživanja svakog dana provede i proizvede i to u širokom rasponu, od proučavanja uzgoja kukumara u močvarama Pantana do ispitivanja socioloških fenomena tipa - kako globalno zagrijavanje utiče na zahlađenje odnosa među stanovnicima Barutane.

Ono što se u takvim člancima frapantno rijetko napominje jest činjenica - tko je naručio (čitaj - platio) istraživanje? Vjerojatno zbog opravdane bojazni da bi se primjerice, stručna ekspertiza koja je pokazala kako je najobičniji kukuruz zapravo čudotvorna biljka sa nezamislivo dobrim učincima za krvni tlak, urednu probavu i dioptriju kurjih očiju, bez puno muke mogla dovesti u vezu s jednim multinacionalnim proizvođačem kokica. Imam osjećaj da najveći dio tih istraživanja djeluje na principu "Ogledalce ogledalce, kaži mi tko je najljepši na svijetu"!

Eh da, tako to obično biva, ali srećom, tema koja me danas zaintrigirala, daleko je od pukih naklapanja i navodno ima znanstveno utemeljenu podlogu. Tko o čemu, vojska o skraćenju, kurba o poštenju, a ja o mozgu. Jao mozgu! Svak se vata onoga ča mu fali...
Ako je vjerovati uglednim mozgoslovima, naš mozak nije kompaktna masa nalik na prenapregnuti beton (ko bi reka!?) već je pravilno podijeljen na dva dijela, lijevu i desnu polutku koje su svaka na svoj način, odgovorne za ono što jesmo, kako razmišljamo i kako se ponašamo.

Kažu da je lijeva polutka analitična, to jest odgovorna za razum, logiku i brojke dok nam desna upravlja osjećajima, intuicijom i smislom za umjetnost. Drugim riječima, lijeva nas polutka čvrsto drži na zemlji, a desna je nešto kao golemi balon napunjen toplim zrakom koji jedva čeka da se oslobodi suvišnog tereta i poleti glavom u oblake. Nije ni čudno što smo svi tako malo žbandani.

Naravno da me sve ovo zagolicalo pa sam se odlučio testirati kako bih uspio saznati jesam li ljevičar ili desničar. S ljevice su mi smiješile pristale djevojke odjevene u haljine pravilnog, matematičkog kroja izraženog smisla za detalje, ali mi već od prvog pogleda, desničarke namiguše nisu dale mira. Sposobnost vizualizacije, muzika, kreativnost - o pa to sam ja, definitivno ću dobiti rezultat koji će pokazati dominaciju desne strane.
Uglavnom, zgrabio sam miša i prokliketao po upitniku takvom strašću kao da mi se radi o pitanju biti ili piti.
Rezultat se brzo ukazao u punom svjetlu - lijeva polutka oraha mi se napunila do 63 a desna do 37 posto? Moooolim?



Racionalnost, pravila, logika i strategija, skoro su mi pa dvostruko izraženije od umjetničke žice? Pa dobro, ajde, znam da nisam neki Pisasso ili Jesenjin, ali ipak, odnos dva naprema jedan, da to ipak nije malo puno?
Ipak, našao sam logično objašnjenje. Za test sam se zakačio na radnom mjestu (za vrijeme pauze molim lijepo, khm, khm, čekajte da se nakašljem), a kako mi je za uspješno svladavanje svakodnevnih radnih zadataka potrebnija lijeva strana mozga, pripisao sam rezultat testa trenutnim okolnostima.
Riješit ću ga ponovno kad dođem doma i budem inspiriran, u posve drugačijoj atmosferi, najbolje uz neku opuštajuću muziku.

I zaista, sve sam pripremio za popravni ispit, mirno popodne, prigušeno svjetlo, sudac nepristran, teren travnat i idealan za igru.
Istina, i ovog puta me skoro zavela gola plesačica na početku, ali sam se u nastavku testa pribrao i uspješno ga priveo kraju. Čini mi se da sam na neka pitanja drugačije odgovorio, ajde da vidimo rezultat. Prepun iščekivanja gledao sam onaj orah kako se puni, da bi se na kraju zaustavio na navlas istim postocima kao i jutros 63:37!?
Ajme, ovim moja teorija pada u vodu, očito nisu bitne okolnosti pod kojima rješavamo test. A da pokušam treći put? M'da... Ma nisam nezadovoljan logikom i matematikom, daleko od toga, ali ja bih ipak malo više kreativnosti i imaginacije.
Vidno uznemiren, odlučio sam uložiti oštar prosvjed kompjuterskom programu.

Šjor Programe zašto mi to činiš, ja bih tako rado dobre osobine i s ove i s one strane! Znaš, ne volim ti ja te podjele livo ili desno, ja sam odgojen na politici nesvrstanosti, miroljubivosti i aktivne koegzistencije!

Ne može!- odgovorio je šjor Program rezolutno

Kako ne može?

Eto tako!

Počešao sam se iza desnog uha, zaškiljio i kao i povjerenju prošaptao:

A bi li sto ojra moglo pomoć?

Šjor Program je odgovorio - nisam razumio pitanje!

A dobro, nisam imao obraza inzistirati na neugodnim detaljima pa sam se odlučio utješiti nadom da neki šašavi znanstvenik neće uskoro početi dokazivati postojanje polutki i na drugim vitalnim organima osobito onim jednostrukima. Kljetke i pretkljetke srca, još bih nekako podnio, ali lijevu i desnu polutku %$*biiiiiiiiip, teško bih preživio.

Promatrajući posljednjih dana iz udobne, tople i nadasve suhe fotelje vijesti o strašnim poplavama koje su zadesile bliske ljude s druge strane planine, (zanimljvo, nabujale su mahom rijeke crnomorskog sliva, očito se neki gadan belaj u posljednje vrijeme prikačio za to Crno more) i zapravo, došao sam do zaključka da nas jedino još prirodne katastrofe mogu - spasiti!

U masi izvještaja s poplavljenih područja pojavio se jedan video snimljen u Zenici u kojem građani, ili kako ih mediji vole nazivati "slučajni prolaznici" spašavaju psa iz nabujale rijeke. Jadan i prestrašen čuko vrluda amo-tamo, a ljudi mu pružaju ruku spasa. Psić je u početku potpuno dezorijentiran, nije siguran žele li mu ljudi pomoći ili nauditi, ali na koncu ga uspjevaju izvući, priča završava hepiendom, svi su sretni, i ljudi i psi, a rijeka i dalje teče.
Ali zanimljivo u svemu tome, rijeka se praktički i ne vidi jer površinom plivaju na tone i tone smeća, svega tu ima, i plastičnih kesica i boca i kanti i konzervi i tko zna čega još sve ne...



Prizor spašavanja psa iz nabujale rijeke ljudskog smeća sadrži u sebi zapravo duboko simboličan smisao. Zar su samo stanja elementarnih nepogoda, kad priroda pokaže svoju ljutnju prema svima nama, razlog da se probudi ona elementarna ljudska solidarnost?
Bi li prolaznici tako zdušno prionuli spašavanju jednog psića da je kojim slučajem bio lijep sunčan dan dok su se bezbrižno šetali pored rijeke ili na terasi u hladovini dokono ispijali kavicu i pivce?

Kako to da u tim trenucima kad je trebalo spasiti jedno bespomoćno stvorenje nitko nije pitao čiji je to pas, koje je pasmine, nacionalnosti, vjeroispovijesti i političkog uvjerenja, jednostavno, priskočili su ljudi koji nisu marili za to da će nakon svega glibavi, pokisli i zamazani doći doma svojim boljim polovicama, već su zdušno prionuli spašavanju jednog malog božjeg stvorenja.

Jedan dirljiv prizor pokrenuo je u meni niz pitanja - što se to dogodilo s nama? Zar su potrebne velike tragedije da se ljudi okrenu jedni drugima i počnu pružati ruke? Kako smo to ogrubili, podivljali, i prepustili se?

Živimo, zapravo ne živimo nego glavinjamo u vremenima selfija, samodostatnosti, samodopadnosti i samoljublja.
Uvjerili su nas da smo svi kao jednako vrijedni, svi smo jedinstveni i neophodno potrebni ovom svijetu, svi imamo pravo na samoizražavanje, svi imamo pravo na svoje mišljenje i pravo da tim mišljenjem izmaltretiramo ostatak planete.

A stvarnost je posve drugačija. Zasuli su nas banalnostima tako da više ne možemo prepoznavati što je bitno a što nije, zatrpali su nas stvarima koje nam uopće nisu potrebne, zatrovali su nam dušu idejama iza kojih stoji jedno veliko - ništa.

Vi danas zapravo ne znate koja je cijena jednog običnog telefonskog poziva, nitko vam neće reći - poziv košta toliko i toliko, već će vam ponuditi silne pakete usluga koje će se navodno idealno poklopiti s vašom osobnošću, ponudit će vam tobož bezbrojne besplatne minute i SMS poruke, sve za jednu, ma sve za nula kuna. Paket jedan drugi treći, i neće puno proći - izgubit ćete se u moru ponuda i nećete biti svjesni da vam izvlače ogroman novac iz džepa. Vi danas zapravo i nemate svoj novac, vaš novac je vlasništvo banke. Koja isto tako ima fantastične pakete usluga, stvorene upravo za vas! I tako vam je gdje god se okrenete. Nitko danas ne haje za sadržaj, bitan je omot, ambalaža, a što se krije unutra - koga briga!

Nekad smo imali puno manje, a bili smo sretniji. Jesmo, bili smo sretniji.
I zato nije čudno da onom jadnom rijekom u Zenici teče smeće. I zato nije čudno da svi mi zajedno danas izgledamo kao da nas je poplava izbacila. I možda, kažem - možda postanemo svjesni katastrofe koje nam prijeti i konačno se počnemo ponašati kao - ljudi.

Mogao je to biti savršen dan za kolafjaka šetnju do plaže od njokastih kamenčića. Po prvi put ove godine ćutit more, barem pinkicu, do kolina, pa se na žalu Male drage razbaškarit na suncu, guštat ka gušterica, ali povremeno tek reda radi i uzdisat - ko ovo more platit...
Pa se nakon takve patnje vratit doma, a onda recimo bacit karabatke na gradele i pofrigat kumpire. Onako da budu žuto-zlatni. Ili zlatno-žuti, svejedno.

Kažem, mogao je biti, imao je sve predispozicije za to, dok nisam u Mosorovom planu izleta otkrio da se upravo tog dana priprema pohod na Veliku Duvjakušu, dobrostojeći vrh u masivu planine Dinare. Velika Duvjakuša mi je nedavno ušla u jedno uho, da bi neobičnom zvučno-misaonom transformacijom iz drugog izašla kao Velika Divljakuša.
A divljakuše su mi se oduvijek sviđale. Moj grijeh, moj grijeh...

Pomislio sam kako bi bilo sasvim zgodno priključiti se Mosorašima, a pogotovo kad sam vidio da će vodiči izleta biti Sonja i Bigi. Sonja je... ah kako da opišem Sonju, Sonja vam je kao Vegeta, svakom jelu doda ono zrnce koje nedostaje, pa nakon kušanja samo kažeš mmm - to je to! Samo što naša Sonja ne prosipa okolo petrsimul, češnjak, kopar i đumbir već na svaki izlet donese dvije žličice čiste nepatvorene duše. I čudo jedno koliko se blagosti, finoće i ukusa rasprostre planinom samo od te dvije Sonjine žličice.



A Bigi, Bigi bi mogao zarađivat kao "zec" na atletskim mitinzima, s obzirom da posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja pravog ritma. Kad Bigi zauzme čelo kolone i povuče nas sve kao snažna lokomotiva, nema ti kume moj više mrdanja i izvrdavanja. Mislim, možeš ti u koloni ispod glasa i zabrontulat, povremeno čak i zavapit tražeći kratku pauzu. Bigi će se okrenut, očinski nasmješit, napravit pauzu od trideset i pet sekundi pa onda u još jačem ritmu pohitat dalje. Eh da, treba tih trideset pet sekundi nadoknadit...

Sa Sonjom sam se dogovorio da ćemo se naći na polaznoj točki u Ježeviću, poddinarskom selu na obali Peručkog jezera. Oni će iz Splita busom, a mi ćemo "Plavom pticom" iz Trogira preko Drniša, Siverića i Vrlike, doći na isto mjesto. To ćemo mi učas, u sedam i po krećemo , u osam i po smo tamo!
No, ispalo je da sam bio previše optimističan u pogledu vlastitih vozačkih sposobnost. Za prevaliti devedesetak kilometara cesticama Dalmatinske zagore, trebalo mi je ipak nešto više vremena. Poručio sam Sonji da nas ne čekaju, neka oni krenu, a mi ćemo ih sustići.
O da, i tu sam bio još optimističniji. Smetnuh s uma da Bigi bubnja šampionski ritam. Nismo ih ni pogledom mogli sustići, a kamo li korakom.
Mi ćemo pomalo, vrag odnija i prišu...

Meni je ovaj predio između gornjeg toka rijeke Cetine, Peručkog jezera i Dinare, zaista fascinantan. Što ga više posjećujem, sve mi je draži. Golemi plato koji se pružio Između dva niza ulančanih planina, doima se poput nestvarne filmske scenografije. Kao da će svakog trena odnekud izroniti krdo divljih konja u ludom trku, a ja ću hitro skočiti i zajahati onog neukroćenog crnog vranca, a on će se otimati i propinjati, sve dok ga ne smirim. M'da, baš mi to sad trebalo...



Prije svega, trebalo je pozdraviti Planinu. Nakloniti joj se i tiho je zamoliti da te primi u svoje okrilje. Da ti pokaže put čak i tamo gdje izgleda da puta jednostavno ne može biti, da su ispred tebe neprohodne litice koje se ruše u ponor.



Dinara je golema planina. I duboka. Poput ledenog brijega. Ovaj dio koji "viri" tek je sedmina ili osmina stvarne veličine. Tko zna što se još krije tamo dolje ispod? Ali nešto se krije. U to sam siguran. Nešto veliko.
I sad, što nam je svladati samo ovu sedminu ili osminu obasjanu suncem? Očekuje nas više od tisuću i tristo metara visinske razlike. Kao neboder od kojih 400 katova. Pisofkejk. Plus antena.
Dinarski krajolici ne osvajaju dušu na prvi pogled. Gledajući s podozrenjem, primjetit ćemo samo ljuti krš s ponekom vrtačom omeđenom suhozidom u koju se doslovce slilo malo plodne zemlje. Dinarske staze znaju biti opako zeznute. Stalno negdje u primisli čuješ taj glas - nećeš uspjeti, nećeš uspjeti! A onda se zainatiš i kažeš - e baš hoću, evo još samo stotinjak koraka do one stijene, nakon koje će sve biti lakše. Pa te iza te stijene dočeka nova strmina. I još jedna. I još jedna...

Penjali smo se dobra dva sata, a naše Mosoraše koji su trebali biti ispred nas, još vidjeli nismo. Uvukao se crv sumnje, jesmo li uopće krenuli istom stazom? Iskreno, o bilo kakvom drugom smjeru nisam ni razmišljao, ovo sam zamislio, i to mora biti to! Putokazi su u redu, markacije u u redu, sve štima, ali ipak...



Odahnuo sam tek kad sam iza tisuću i prve stijene, negdje pred Dražićevim dolcem, spazio veselu gusjenicu dominantno plavo-crvenih tonova. I kad gube i kad tuku, uvik virni svom Hajduku!
Osokoljeni spoznajom da smo ipak na pravom putu, dodatno smo pojačali gas i sustigli ih kod Marinog bunara. Na žalost nije mi poznato tko je bila ta famozna Mara po kojoj je bunar dobio ime, nadam se da se nije utopila u njemu već se samo veselo praćakala kvaseći svoja bujna njedra. Ej heeeeej, dosta, stani malo, tko o čemu, ti o Mari...

U svakom slučaju, Marin bunar je nepresušan izvor koji je ponajviše služio kao pojilo za blago koje su pastiri "gonili" u ove dijelove planine na ljetnu ispašu.
Današnje "blago" proživi svoj nesretni život u kavezu dva puta jedan metar. Ako i toliko...
Nakon kratke okrijepe i uvodne besjede, krenuli smo sada svi zajedno prema toliko željenoj Velikoj Divljakuši, pardon - Duvjakuši.



Premda usponi nisu bili više tako strmi i iscrpljujući kao na početku, nije bilo jednostavno gojzama "progutati" sve te silne kilometre. Za potpuno veselje pobrinulo se snažno jugo koje nam je udaralo pravo u nos. U carstvu kraljice bure, jugo je jedva dočekalo svojih pet minuta slave pa se potpuno razgoropadilo. Ipak, nismo se ni mi dali smesti, uspješno smo bordižavali između dinarskih valova. S lijeve strane ukazao nam se Troglav, najviši vrh masiva, a ispred nas još jedan vrhić s tuljkom. Nekom tuljak nekom patuljak, a bome i vrtuljak.



Srećom, nešto ranije nas je Bigi psihološki pripremio pa smo znali da taj famozni tuljak nije naša konačna odredišna točka, već da nas očekuje još spuštanja i dizanja. Zastali smo još jednom na "sjeverozapadnom grebenu" Duvjakuše zaštićeni klekovinom bora i prikupljajući snagu za sam kraj uspona.
Velika Duvjakuša uopće se nije pokazala divljom, naprotiv, put do vrha skoro da je popločan blago nagnutim kamenim blokovima, kao da šetaš po Rivi, a sam vrh je zapravo prostrana zaravan na čijoj se sredini nalazi spomenik poginulim pripadnicima 7. gardijske brigade. Roko, Antonio, Zlatko, Vlado, Mladen... Čitam njihova imena i kao da ih vidim. Momci koji su tih ratnih devedesetih ostali ovdje, nisu doživjeli svoje dvadesete i tridesete, već su ih ponijeli u vječnost. Mi, koji danas dolazimo na ova mjesta iz sasvim drugačijih pobuda, imali smo neizmjerno više sreće.



Na vrhu se nismo zadržavali dugo. Vjetar se raspuhao do olujne snage.



Pogled mi je stalno bježao prema troglavom Kerberu kojemu je naša Duvjakuša očito mlađa sestra, mada ni njezinih 1708 metara nije za bacit. Moćna planina koja je svoje ime poklonila čitavom gorju, oblikovala je poseban soj ljudi koji su sasvim nalik njoj. Doimaju se grubima i pomalo neotesanima, ali prepuni su ponosa, časti i poštenja.
I gotovo nestvarno u tom surovom okruženju djeluje nova planinarska kućica koju podižu pripadnici Gorske službe spašavanja.



Ugledavši je s vrha, pohitali smo k njoj poput Ivice i Marice. Unutra fino, toplo, ugodno, a umjesto krezube vještice, dočekala su nas poznata i draga lica. Malo smo odahnuli i prikupili snagu jer nam je tek slijedio povratak od najmanje tri sata hoda. jest da je nizbrdo, al' ipak...



Naš Bigi metronom i ovoga je puta bio neumoljiv. Vrijeme je da se krene. Sjurio se niz padinu u stilu Ingemara Stenmarka. Sjećate li se one reklame u kojoj veliki Ingo sriče na tečnom južnoslavenskom -Doudjite u muoju skuolu skiiiijanja... Ne sjećate se? Eh, vi mladi, ničega se ne sjećate...
Put nas je na početku vodio širokih proplancima a ja bih svaku malo zalegao u travu. Kao slikam cvijeće. A zapravo padam, s nogu od umora. Moj imenjak koji glumi "metlu" gleda me prijekorno. Evo sam malo, čim okinem ovu orhidejicu!



I spuštali smo se, spuštali i spuštali a taj Ježević, ježa mu njegovog, sve nešto bježi od nas. Čim pomisliš - evo to je to, a on pobjegne kilometar dalje!
Marinova spravica kaže da smo od jutros prohodali 28 kilometara. Ma da je samo osam i to po ravnome, već bi bila poštena tura, a ovako...

Konačno se i bus zvan čežnja ukazao ispred naših očiju, i srećom nije bio posljedica fatamorgane. Odiseja je završena. Svi smo na broju uz minimalne gubitke, uglavnom što se kilograma tiče. Spržili smo zavidan broj kalorija. Noge su teške i natečene, leđa škripe, čelo žari, ali sve je dobro da ne može biti bolje.



Spušta se noć. Okrećem se još jednom prema planini. Sad je doživljavam kao dragog prijatelja, prepoznajem tanku liniju kojom smo prolazili. Srce je na mjestu. Između prvog i posljednjeg pogleda tog dana, ostalo je trideset tisuća koraka.
A mogao je to biti savršen dan za kolafjaka šetnju do plaže od njokastih kamenčića...

Put do najranijeg djetinjstva najčešće je popločan mirisima. Potpuno nesvjesni svoga postojanja i događanja oko nas, tek će nam u skrivenom kutku nezaborava ostati miris majčinih grudi ili očeve kolonjske vode. U godinama koje slijede, pojavit će se kroz magličastu koprenu sjećanja miris bakinih kolača, miris dvorišta pred kišu, miris, livade, šume, ceste...

Na dnu naše ulice nalazila se prostrana prizemnica od grubo klesanog kamenja, s visoko postavljenim prozorima zaštićenim čeličnim rešetkama, nešto slično kao u zatvorima. Nekih je davnih godina tu bio pogon za preradu ljekovitog bilja, a kako je posao doslovno cvjetao, izgradila se nova tvornica na drugom kraju grada, a u ovoj nekadašnjoj zgradi ostalo je samo skladište. Ostala je poznata kao "stara Biljana".
Još mi je u sjećanju miris smilja i kadulje koji je dopirao iznutra, ponekad bi se znali popeti "lupeškim skalama" do ruba tih prozora s rešetkama pa smo znatiželjno zavirivali preko ruba nadajući se kako ćemo kroz polumrak napuštene zgrade uspjeti razaznati tko zna kakvo čudo.

Svakog bi puta ostali pomalo razočarani kad bi na podu "stare Biljane" spazili tek neuredno razbacane bale prešanog bilja koje su istina, još uvijek lijepo mirisale, ali onako tamne, vlažne i pomalo pljesnjive, kao da su bile osuđene na tiho propadanje.
Malo - pomalo propala je i čitava djelatnost skupljanja i prerade ljekovitog bilja. Vrli stručnjaci iz farmaceutske industrije shvatili su kako se do svih tih aromatičnih ulja kompliciranih kemijskih formula, može doći i znatno jeftinijim, sintetskim putem. Sve je postalo falšo...

Priznajem, tih dana biljke nisu bile u fokusu mog zanimanja, kad je trebalo posložiti herbarij za domaći rad, čekao sam do zadnjeg časka misleći kako ću za jedno poodne nabrati sve te dosadne biljke, na brzinu pritisnuti peglom (u trenucima panike proradi inovativna žica) i i dodatno stisnuti preko noći među stranicama Opće enciklopedije, svezak Ska-Žv.



Prisjećajući se sa sjetom davnih mirisa djetinjstva, našao sam ovih dana u Lisičinama, srećom ne onim policijskim, već slikovitim i od jakih vjetrova zaštićenim dijelom Hilejskog poluotoka koji je nekim, možda i nadnaravnim čudom ostao pošteđen nasrtaja nemani zvane divlja gradnja.

Nedavne česte izmjene kiše i sunca, u prvim su danima svibnja prekrile tlo bezbrojnim laticama. Rekli bi naši Bosanci - probeharalo je.





Vrijeme je bujanja. Kadulja je u punom cvatu, brnistra slavi strasni pir, maslina je "bacila" resu, bušini se ljeskaju na suncu... Zašto se ono što nam je nadohvat ruke najmanje cijeni?





Nedavno sam na Lošinju ostao impresioniran "Miomirisnim vrtom", gospođe Sandre koja je na jednom mjestu uspjela uzgojiti čitavu lepezu biljaka karakterističnih za taj otok.

I evo me danas, koračam kilometrima između suhozida, prostranstvom stotinu, možda i tisuću puta većim od lošinjskog vrta, dotičem bilje samoniklo, samorastuće i samoživuće i razmišljam - pa nema se ovo čega sramiti!

Svaki cvijet, poseban je svijet, maleni dijelić zlatnog reza prirode koja je svojom geometrijom iscrtkala savršene likove.



Obično mi na mjestima kao što je ovo, pogledi bježe prema daljinama, prema otocima čiji se obrisi tek naslućuju na pučini.

A sad zastajem i pomalo shvaćam da se vrhunska umjetnička djela ne čuvaju samo u raskošnim palačama pod budnim okom foto-ćelija i sofisticiranih alarmnih sustava. Pod zrakama sunca, u odbljesku mora, na kopnu krševitom i bezvodnom, gotovo neuglednom, bez (srećom) uticaja čovjeka, skriva se esencija ljepote i sklada.
Kako će mirisati budućnost?

Svako toliko čujem ili pročitam članak u kojem se govori kako neki nemaju ni za kruh, dok drugi žive u Izobilju. Priznajem da mi ova rečenica uvijek zazvuči pomalo nezgrapno. Pogotovo mi bude čudno što ovi prvi netragom nestanu iz teksta već u slijedećim trima rečenicama (vjerojatno zbog uticaja pekarskog lobija) dok se o stanovnicima Izobilja najčešće piše kao o sretnim i uspješnim ljudima. Istina, ne u istim novinama ili barem ne isti dan.

Međutim, sad se baš nešto mislim, zar nije enigma da o tom famoznom Izobilju znamo nedopustivo malo? Po svemu sudeći, lijepo je živjeti u Izobilju. Ali, kako doći do njega?
U kojoj se županiji nalazi? Ima li status grada ili općine? Tko je načelnik? Koja stranka ima većinu u gradskom vijeću? Kakve su znamenitosti? A svetac zašitnik? Jesu li tamo kuće građene od voća i kolača, a centrom protiče rijeka meda i mlijeka?

Raširio sam auto-kartu Hrvatske po kuhinjskom stolu, i tražio li ga tražio dobrih desetak minuta, ali ga pronašao nisam. Hm, možda su stanovnici Izobilja toliko moćni i uticajni da se nisu dali ucrtati ni u kakve karte?



Čak ni sveznajući barba Guglić nije znao odgovor. Nemušto se češkajući po tjemenu, pokušao me zadovoljiti saznanjem kako najsličnije Izobilju zvuči starohrvatska župa Radobilja, područje uz rijeku Cet'nu, na razmeđi Sinjske i Imotske krajine, koja je danas poznata ponajviše po gangama i borbama bikova. Iskreno, ganga i korida mi nisu zazvonili kao pojmovi koji bi se usko vezali uz Izobilje, ali me ipak zagolicalo da vidim kakvog bilja ima u toj Radobilji. Izo ili Rado, pa i nije bogzna kakva razlika. Uostalom, to nije ni tako daleko!

Igrajući čitavo jutro križić-kružić s nimbostratusima, odlučili smo se poslužiti varkom pa koristiti tunele na auto-cesti, ali čim smo se približili Blatu na Cetini, na naše se glave stuštilo obilje kiše.

Stoga smo morali prijeći na plan beta, otpetljati se iz petlje kod Šestanovca, pozdraviti Zadvarje, Potpoletnicu i Gornja Brela, a potom izbiti na Vrulju, prijevoj, sedlo, kopču, energetsku točku na kojoj se križa sva sila meridijana i paralela. Štufi poigravanja s nebom koje je ovog Prvog maja odlučilo ridati suze nad sudbinom radničke klase, odlučili smo se otkotrljati još 16 kilometara južnije prema Makarskoj - sasvim neplanirano, ali tako uvijek ispadne najbolje.



Napraviti đir šetnicom uz more, popiti kavu na makarskoj rivi, liznuti kornet, pa se izgingolati do poluotoka Osejave na jednoj pa opet do Svetog Petra s druge strane zaljeva koji čuva grad - pa ku'š bolje!



Čuo sam ovih dana kako su neki turisti prekinuli svoj odmor u Zadru izjavivši da su morali otići ranije jer im je bilo - dosadno!? Međutim, izgleda da im nije samo dosada zaprijetila, navodno su se prestrašili, kako navode mediji, "stravično pustih" zadarskih ulica u kasnim večernjim satima. Strašno nešto - pridjevi su posljednjih godina ekspandirali poput pur-pjene pa tako u izvještajima ne može više stajati samo vrućina, već mora biti "tropska vrućina" s gornje a "sibirska hladnoća" s donje strane termometra.





Upravo pokušavam zamisliti kako to izgledaju "stravično puste" ulice Zadra grada? I nikako mi ne uspjeva. Možda nad uglačanim pločnicima jezde nevidljiva i nečujna čudovišta zaodjenuta plaštom s metlama u jednoj, a fiskalnim kasama u drugoj ruci? Možda skviče skviiiiiiiiiiiiiiiiiiik i emitiraju ultrazvučne valove koje djeluju na psihu turista željnih (cijelo)noćnog provoda? Izbezumljene i ukočene, nalaze ih pometači u četiri ujutro na Trgu pet bunara.

Uostalom, što fali dosadi? To je luksuz kojeg u današnjem užurbanom svijetu samo rijetki mogu priuštiti. Da imamo ćuka u glavi, mogli bi brendirati dosadu. Zašto u naše turističke brošure ne bi uvrstili slogan Hrvatska - zemlja dosade! Nigdje toliko dosade kao u uvali moga djetinjstva! Izobilje dosade!
Na taj način ćemo dobiti prave i poželjne goste, dosadne kao što smo i mi sami. Mislim da je tako pošteno.



A opet, imam osjećaj da je i u tom Izobilju strašno dosadno. Ne onako kao na ulicama dalmatinskih gradova izvan turističke sezone, ali ipak...