Promatrajući posljednjih dana iz udobne, tople i nadasve suhe fotelje vijesti o strašnim poplavama koje su zadesile bliske ljude s druge strane planine, (zanimljvo, nabujale su mahom rijeke crnomorskog sliva, očito se neki gadan belaj u posljednje vrijeme prikačio za to Crno more) i zapravo, došao sam do zaključka da nas jedino još prirodne katastrofe mogu - spasiti!

U masi izvještaja s poplavljenih područja pojavio se jedan video snimljen u Zenici u kojem građani, ili kako ih mediji vole nazivati "slučajni prolaznici" spašavaju psa iz nabujale rijeke. Jadan i prestrašen čuko vrluda amo-tamo, a ljudi mu pružaju ruku spasa. Psić je u početku potpuno dezorijentiran, nije siguran žele li mu ljudi pomoći ili nauditi, ali na koncu ga uspjevaju izvući, priča završava hepiendom, svi su sretni, i ljudi i psi, a rijeka i dalje teče.
Ali zanimljivo u svemu tome, rijeka se praktički i ne vidi jer površinom plivaju na tone i tone smeća, svega tu ima, i plastičnih kesica i boca i kanti i konzervi i tko zna čega još sve ne...



Prizor spašavanja psa iz nabujale rijeke ljudskog smeća sadrži u sebi zapravo duboko simboličan smisao. Zar su samo stanja elementarnih nepogoda, kad priroda pokaže svoju ljutnju prema svima nama, razlog da se probudi ona elementarna ljudska solidarnost?
Bi li prolaznici tako zdušno prionuli spašavanju jednog psića da je kojim slučajem bio lijep sunčan dan dok su se bezbrižno šetali pored rijeke ili na terasi u hladovini dokono ispijali kavicu i pivce?

Kako to da u tim trenucima kad je trebalo spasiti jedno bespomoćno stvorenje nitko nije pitao čiji je to pas, koje je pasmine, nacionalnosti, vjeroispovijesti i političkog uvjerenja, jednostavno, priskočili su ljudi koji nisu marili za to da će nakon svega glibavi, pokisli i zamazani doći doma svojim boljim polovicama, već su zdušno prionuli spašavanju jednog malog božjeg stvorenja.

Jedan dirljiv prizor pokrenuo je u meni niz pitanja - što se to dogodilo s nama? Zar su potrebne velike tragedije da se ljudi okrenu jedni drugima i počnu pružati ruke? Kako smo to ogrubili, podivljali, i prepustili se?

Živimo, zapravo ne živimo nego glavinjamo u vremenima selfija, samodostatnosti, samodopadnosti i samoljublja.
Uvjerili su nas da smo svi kao jednako vrijedni, svi smo jedinstveni i neophodno potrebni ovom svijetu, svi imamo pravo na samoizražavanje, svi imamo pravo na svoje mišljenje i pravo da tim mišljenjem izmaltretiramo ostatak planete.

A stvarnost je posve drugačija. Zasuli su nas banalnostima tako da više ne možemo prepoznavati što je bitno a što nije, zatrpali su nas stvarima koje nam uopće nisu potrebne, zatrovali su nam dušu idejama iza kojih stoji jedno veliko - ništa.

Vi danas zapravo ne znate koja je cijena jednog običnog telefonskog poziva, nitko vam neće reći - poziv košta toliko i toliko, već će vam ponuditi silne pakete usluga koje će se navodno idealno poklopiti s vašom osobnošću, ponudit će vam tobož bezbrojne besplatne minute i SMS poruke, sve za jednu, ma sve za nula kuna. Paket jedan drugi treći, i neće puno proći - izgubit ćete se u moru ponuda i nećete biti svjesni da vam izvlače ogroman novac iz džepa. Vi danas zapravo i nemate svoj novac, vaš novac je vlasništvo banke. Koja isto tako ima fantastične pakete usluga, stvorene upravo za vas! I tako vam je gdje god se okrenete. Nitko danas ne haje za sadržaj, bitan je omot, ambalaža, a što se krije unutra - koga briga!

Nekad smo imali puno manje, a bili smo sretniji. Jesmo, bili smo sretniji.
I zato nije čudno da onom jadnom rijekom u Zenici teče smeće. I zato nije čudno da svi mi zajedno danas izgledamo kao da nas je poplava izbacila. I možda, kažem - možda postanemo svjesni katastrofe koje nam prijeti i konačno se počnemo ponašati kao - ljudi.