Svako toliko čujem ili pročitam članak u kojem se govori kako neki nemaju ni za kruh, dok drugi žive u Izobilju. Priznajem da mi ova rečenica uvijek zazvuči pomalo nezgrapno. Pogotovo mi bude čudno što ovi prvi netragom nestanu iz teksta već u slijedećim trima rečenicama (vjerojatno zbog uticaja pekarskog lobija) dok se o stanovnicima Izobilja najčešće piše kao o sretnim i uspješnim ljudima. Istina, ne u istim novinama ili barem ne isti dan.

Međutim, sad se baš nešto mislim, zar nije enigma da o tom famoznom Izobilju znamo nedopustivo malo? Po svemu sudeći, lijepo je živjeti u Izobilju. Ali, kako doći do njega?
U kojoj se županiji nalazi? Ima li status grada ili općine? Tko je načelnik? Koja stranka ima većinu u gradskom vijeću? Kakve su znamenitosti? A svetac zašitnik? Jesu li tamo kuće građene od voća i kolača, a centrom protiče rijeka meda i mlijeka?

Raširio sam auto-kartu Hrvatske po kuhinjskom stolu, i tražio li ga tražio dobrih desetak minuta, ali ga pronašao nisam. Hm, možda su stanovnici Izobilja toliko moćni i uticajni da se nisu dali ucrtati ni u kakve karte?



Čak ni sveznajući barba Guglić nije znao odgovor. Nemušto se češkajući po tjemenu, pokušao me zadovoljiti saznanjem kako najsličnije Izobilju zvuči starohrvatska župa Radobilja, područje uz rijeku Cet'nu, na razmeđi Sinjske i Imotske krajine, koja je danas poznata ponajviše po gangama i borbama bikova. Iskreno, ganga i korida mi nisu zazvonili kao pojmovi koji bi se usko vezali uz Izobilje, ali me ipak zagolicalo da vidim kakvog bilja ima u toj Radobilji. Izo ili Rado, pa i nije bogzna kakva razlika. Uostalom, to nije ni tako daleko!

Igrajući čitavo jutro križić-kružić s nimbostratusima, odlučili smo se poslužiti varkom pa koristiti tunele na auto-cesti, ali čim smo se približili Blatu na Cetini, na naše se glave stuštilo obilje kiše.

Stoga smo morali prijeći na plan beta, otpetljati se iz petlje kod Šestanovca, pozdraviti Zadvarje, Potpoletnicu i Gornja Brela, a potom izbiti na Vrulju, prijevoj, sedlo, kopču, energetsku točku na kojoj se križa sva sila meridijana i paralela. Štufi poigravanja s nebom koje je ovog Prvog maja odlučilo ridati suze nad sudbinom radničke klase, odlučili smo se otkotrljati još 16 kilometara južnije prema Makarskoj - sasvim neplanirano, ali tako uvijek ispadne najbolje.



Napraviti đir šetnicom uz more, popiti kavu na makarskoj rivi, liznuti kornet, pa se izgingolati do poluotoka Osejave na jednoj pa opet do Svetog Petra s druge strane zaljeva koji čuva grad - pa ku'š bolje!



Čuo sam ovih dana kako su neki turisti prekinuli svoj odmor u Zadru izjavivši da su morali otići ranije jer im je bilo - dosadno!? Međutim, izgleda da im nije samo dosada zaprijetila, navodno su se prestrašili, kako navode mediji, "stravično pustih" zadarskih ulica u kasnim večernjim satima. Strašno nešto - pridjevi su posljednjih godina ekspandirali poput pur-pjene pa tako u izvještajima ne može više stajati samo vrućina, već mora biti "tropska vrućina" s gornje a "sibirska hladnoća" s donje strane termometra.





Upravo pokušavam zamisliti kako to izgledaju "stravično puste" ulice Zadra grada? I nikako mi ne uspjeva. Možda nad uglačanim pločnicima jezde nevidljiva i nečujna čudovišta zaodjenuta plaštom s metlama u jednoj, a fiskalnim kasama u drugoj ruci? Možda skviče skviiiiiiiiiiiiiiiiiiik i emitiraju ultrazvučne valove koje djeluju na psihu turista željnih (cijelo)noćnog provoda? Izbezumljene i ukočene, nalaze ih pometači u četiri ujutro na Trgu pet bunara.

Uostalom, što fali dosadi? To je luksuz kojeg u današnjem užurbanom svijetu samo rijetki mogu priuštiti. Da imamo ćuka u glavi, mogli bi brendirati dosadu. Zašto u naše turističke brošure ne bi uvrstili slogan Hrvatska - zemlja dosade! Nigdje toliko dosade kao u uvali moga djetinjstva! Izobilje dosade!
Na taj način ćemo dobiti prave i poželjne goste, dosadne kao što smo i mi sami. Mislim da je tako pošteno.



A opet, imam osjećaj da je i u tom Izobilju strašno dosadno. Ne onako kao na ulicama dalmatinskih gradova izvan turističke sezone, ali ipak...