Pregled posta

Velika Duvjakuša

Mogao je to biti savršen dan za kolafjaka šetnju do plaže od njokastih kamenčića. Po prvi put ove godine ćutit more, barem pinkicu, do kolina, pa se na žalu Male drage razbaškarit na suncu, guštat ka gušterica, ali povremeno tek reda radi i uzdisat - ko ovo more platit...
Pa se nakon takve patnje vratit doma, a onda recimo bacit karabatke na gradele i pofrigat kumpire. Onako da budu žuto-zlatni. Ili zlatno-žuti, svejedno.

Kažem, mogao je biti, imao je sve predispozicije za to, dok nisam u Mosorovom planu izleta otkrio da se upravo tog dana priprema pohod na Veliku Duvjakušu, dobrostojeći vrh u masivu planine Dinare. Velika Duvjakuša mi je nedavno ušla u jedno uho, da bi neobičnom zvučno-misaonom transformacijom iz drugog izašla kao Velika Divljakuša.
A divljakuše su mi se oduvijek sviđale. Moj grijeh, moj grijeh...

Pomislio sam kako bi bilo sasvim zgodno priključiti se Mosorašima, a pogotovo kad sam vidio da će vodiči izleta biti Sonja i Bigi. Sonja je... ah kako da opišem Sonju, Sonja vam je kao Vegeta, svakom jelu doda ono zrnce koje nedostaje, pa nakon kušanja samo kažeš mmm - to je to! Samo što naša Sonja ne prosipa okolo petrsimul, češnjak, kopar i đumbir već na svaki izlet donese dvije žličice čiste nepatvorene duše. I čudo jedno koliko se blagosti, finoće i ukusa rasprostre planinom samo od te dvije Sonjine žličice.



A Bigi, Bigi bi mogao zarađivat kao "zec" na atletskim mitinzima, s obzirom da posjeduje nevjerojatnu sposobnost pronalaženja pravog ritma. Kad Bigi zauzme čelo kolone i povuče nas sve kao snažna lokomotiva, nema ti kume moj više mrdanja i izvrdavanja. Mislim, možeš ti u koloni ispod glasa i zabrontulat, povremeno čak i zavapit tražeći kratku pauzu. Bigi će se okrenut, očinski nasmješit, napravit pauzu od trideset i pet sekundi pa onda u još jačem ritmu pohitat dalje. Eh da, treba tih trideset pet sekundi nadoknadit...

Sa Sonjom sam se dogovorio da ćemo se naći na polaznoj točki u Ježeviću, poddinarskom selu na obali Peručkog jezera. Oni će iz Splita busom, a mi ćemo "Plavom pticom" iz Trogira preko Drniša, Siverića i Vrlike, doći na isto mjesto. To ćemo mi učas, u sedam i po krećemo , u osam i po smo tamo!
No, ispalo je da sam bio previše optimističan u pogledu vlastitih vozačkih sposobnost. Za prevaliti devedesetak kilometara cesticama Dalmatinske zagore, trebalo mi je ipak nešto više vremena. Poručio sam Sonji da nas ne čekaju, neka oni krenu, a mi ćemo ih sustići.
O da, i tu sam bio još optimističniji. Smetnuh s uma da Bigi bubnja šampionski ritam. Nismo ih ni pogledom mogli sustići, a kamo li korakom.
Mi ćemo pomalo, vrag odnija i prišu...

Meni je ovaj predio između gornjeg toka rijeke Cetine, Peručkog jezera i Dinare, zaista fascinantan. Što ga više posjećujem, sve mi je draži. Golemi plato koji se pružio Između dva niza ulančanih planina, doima se poput nestvarne filmske scenografije. Kao da će svakog trena odnekud izroniti krdo divljih konja u ludom trku, a ja ću hitro skočiti i zajahati onog neukroćenog crnog vranca, a on će se otimati i propinjati, sve dok ga ne smirim. M'da, baš mi to sad trebalo...



Prije svega, trebalo je pozdraviti Planinu. Nakloniti joj se i tiho je zamoliti da te primi u svoje okrilje. Da ti pokaže put čak i tamo gdje izgleda da puta jednostavno ne može biti, da su ispred tebe neprohodne litice koje se ruše u ponor.



Dinara je golema planina. I duboka. Poput ledenog brijega. Ovaj dio koji "viri" tek je sedmina ili osmina stvarne veličine. Tko zna što se još krije tamo dolje ispod? Ali nešto se krije. U to sam siguran. Nešto veliko.
I sad, što nam je svladati samo ovu sedminu ili osminu obasjanu suncem? Očekuje nas više od tisuću i tristo metara visinske razlike. Kao neboder od kojih 400 katova. Pisofkejk. Plus antena.
Dinarski krajolici ne osvajaju dušu na prvi pogled. Gledajući s podozrenjem, primjetit ćemo samo ljuti krš s ponekom vrtačom omeđenom suhozidom u koju se doslovce slilo malo plodne zemlje. Dinarske staze znaju biti opako zeznute. Stalno negdje u primisli čuješ taj glas - nećeš uspjeti, nećeš uspjeti! A onda se zainatiš i kažeš - e baš hoću, evo još samo stotinjak koraka do one stijene, nakon koje će sve biti lakše. Pa te iza te stijene dočeka nova strmina. I još jedna. I još jedna...

Penjali smo se dobra dva sata, a naše Mosoraše koji su trebali biti ispred nas, još vidjeli nismo. Uvukao se crv sumnje, jesmo li uopće krenuli istom stazom? Iskreno, o bilo kakvom drugom smjeru nisam ni razmišljao, ovo sam zamislio, i to mora biti to! Putokazi su u redu, markacije u u redu, sve štima, ali ipak...



Odahnuo sam tek kad sam iza tisuću i prve stijene, negdje pred Dražićevim dolcem, spazio veselu gusjenicu dominantno plavo-crvenih tonova. I kad gube i kad tuku, uvik virni svom Hajduku!
Osokoljeni spoznajom da smo ipak na pravom putu, dodatno smo pojačali gas i sustigli ih kod Marinog bunara. Na žalost nije mi poznato tko je bila ta famozna Mara po kojoj je bunar dobio ime, nadam se da se nije utopila u njemu već se samo veselo praćakala kvaseći svoja bujna njedra. Ej heeeeej, dosta, stani malo, tko o čemu, ti o Mari...

U svakom slučaju, Marin bunar je nepresušan izvor koji je ponajviše služio kao pojilo za blago koje su pastiri "gonili" u ove dijelove planine na ljetnu ispašu.
Današnje "blago" proživi svoj nesretni život u kavezu dva puta jedan metar. Ako i toliko...
Nakon kratke okrijepe i uvodne besjede, krenuli smo sada svi zajedno prema toliko željenoj Velikoj Divljakuši, pardon - Duvjakuši.



Premda usponi nisu bili više tako strmi i iscrpljujući kao na početku, nije bilo jednostavno gojzama "progutati" sve te silne kilometre. Za potpuno veselje pobrinulo se snažno jugo koje nam je udaralo pravo u nos. U carstvu kraljice bure, jugo je jedva dočekalo svojih pet minuta slave pa se potpuno razgoropadilo. Ipak, nismo se ni mi dali smesti, uspješno smo bordižavali između dinarskih valova. S lijeve strane ukazao nam se Troglav, najviši vrh masiva, a ispred nas još jedan vrhić s tuljkom. Nekom tuljak nekom patuljak, a bome i vrtuljak.



Srećom, nešto ranije nas je Bigi psihološki pripremio pa smo znali da taj famozni tuljak nije naša konačna odredišna točka, već da nas očekuje još spuštanja i dizanja. Zastali smo još jednom na "sjeverozapadnom grebenu" Duvjakuše zaštićeni klekovinom bora i prikupljajući snagu za sam kraj uspona.
Velika Duvjakuša uopće se nije pokazala divljom, naprotiv, put do vrha skoro da je popločan blago nagnutim kamenim blokovima, kao da šetaš po Rivi, a sam vrh je zapravo prostrana zaravan na čijoj se sredini nalazi spomenik poginulim pripadnicima 7. gardijske brigade. Roko, Antonio, Zlatko, Vlado, Mladen... Čitam njihova imena i kao da ih vidim. Momci koji su tih ratnih devedesetih ostali ovdje, nisu doživjeli svoje dvadesete i tridesete, već su ih ponijeli u vječnost. Mi, koji danas dolazimo na ova mjesta iz sasvim drugačijih pobuda, imali smo neizmjerno više sreće.



Na vrhu se nismo zadržavali dugo. Vjetar se raspuhao do olujne snage.



Pogled mi je stalno bježao prema troglavom Kerberu kojemu je naša Duvjakuša očito mlađa sestra, mada ni njezinih 1708 metara nije za bacit. Moćna planina koja je svoje ime poklonila čitavom gorju, oblikovala je poseban soj ljudi koji su sasvim nalik njoj. Doimaju se grubima i pomalo neotesanima, ali prepuni su ponosa, časti i poštenja.
I gotovo nestvarno u tom surovom okruženju djeluje nova planinarska kućica koju podižu pripadnici Gorske službe spašavanja.



Ugledavši je s vrha, pohitali smo k njoj poput Ivice i Marice. Unutra fino, toplo, ugodno, a umjesto krezube vještice, dočekala su nas poznata i draga lica. Malo smo odahnuli i prikupili snagu jer nam je tek slijedio povratak od najmanje tri sata hoda. jest da je nizbrdo, al' ipak...



Naš Bigi metronom i ovoga je puta bio neumoljiv. Vrijeme je da se krene. Sjurio se niz padinu u stilu Ingemara Stenmarka. Sjećate li se one reklame u kojoj veliki Ingo sriče na tečnom južnoslavenskom -Doudjite u muoju skuolu skiiiijanja... Ne sjećate se? Eh, vi mladi, ničega se ne sjećate...
Put nas je na početku vodio širokih proplancima a ja bih svaku malo zalegao u travu. Kao slikam cvijeće. A zapravo padam, s nogu od umora. Moj imenjak koji glumi "metlu" gleda me prijekorno. Evo sam malo, čim okinem ovu orhidejicu!



I spuštali smo se, spuštali i spuštali a taj Ježević, ježa mu njegovog, sve nešto bježi od nas. Čim pomisliš - evo to je to, a on pobjegne kilometar dalje!
Marinova spravica kaže da smo od jutros prohodali 28 kilometara. Ma da je samo osam i to po ravnome, već bi bila poštena tura, a ovako...

Konačno se i bus zvan čežnja ukazao ispred naših očiju, i srećom nije bio posljedica fatamorgane. Odiseja je završena. Svi smo na broju uz minimalne gubitke, uglavnom što se kilograma tiče. Spržili smo zavidan broj kalorija. Noge su teške i natečene, leđa škripe, čelo žari, ali sve je dobro da ne može biti bolje.



Spušta se noć. Okrećem se još jednom prema planini. Sad je doživljavam kao dragog prijatelja, prepoznajem tanku liniju kojom smo prolazili. Srce je na mjestu. Između prvog i posljednjeg pogleda tog dana, ostalo je trideset tisuća koraka.
A mogao je to biti savršen dan za kolafjaka šetnju do plaže od njokastih kamenčića...





Post je objavljen 13.05.2014. u 10:15 sati.